Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2768/06 (L. N.-L.)
Odluka donesena 13. 05. 2008.
- Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2768/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
13. 05. 2008.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 13. maja 2008. godine, u predmetu broj AP-2768/06, rješavajući apelaciju apelaciju Lore Novaković-Lacković, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Lore Novaković-
Lacković, podnesena protiv presude Okružnog suda u Banjoj Luci, broj Ž-495/04 od 16. augusta 2006. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.
OBRAZLOŽENJE
1. Lora Novaković-Lacković (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Banje Luke, koju zastupaju Marinko i Radmila Plavšić, advokati iz Banje Luke, podnijela je, 3. oktobra 2006. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Ž-495/04 od 16. augusta 2006. godine.
2. Presudom Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), broj Rs-1259/03 od 15. oktobra 2004. godine, obavezana je Republika Srpska – Vojska Republike Srpske (u daljnjem tekstu: tužena) da isplati apelantici na ime naknade za topli obrok za period od 1. maja 2000. godine do 31. decembra 2001. godine ukupan iznos od 1.185,90 KM, na ime regresa za 2001. godinu iznos od 204 KM, na ime 50% manje isplaćene plate za juni 2001. godine iznos od 201,07 KM i na ime prevoza za 2002. godinu iznos od 220 KM, odnosno ukupan iznos od 1.810,97 KM sa zateznim kamatama od dana podnošenja tužbe pa do isplate i troškovima parničnog postupka.
3. Postupajući u žalbenom postupku, Okružni sud je, osporenom presudom broj Ž-495/04 od 16. augusta 2006. godine, djelimično usvojio žalbu tužene, pa je dio prvostepene presude koji se odnosi na naknadu za topli obrok, naknadu za regres i naknadu za 50% manje isplaćene plate, kao i zakonske kamate na iznose dosuđene za navedene periode, ukinuo i tužbu apelantice odbacio kao neblagovremenu. U dijelu koji se ticao naknade za prevoz i kamate na taj iznos, Okružni sud je prvostepenu odluku potvrdio.
4. U obrazloženju odluke, Okružni sud je naveo da je mjerodavno pravo za razrješenje konkretnog spora član 105. Zakon o radu («Službeni glasnik RS» br. 38/00, 40/00, 47/02, 38/03 i 66/03), kojim je regulirano da da radnik koji smatra da mu je poslodavac povrijedio pravo iz radnog odnosa može podnijeti tužbu nadležnom sudu radi zaštite tog prava u roku od jedne godine od dana saznanja za povredu prava, a najkasnije u roku od tri godine do dana učinjene povrede. Okružni sud je ukazao da su navedeni rokovi «procesna pretpostavka koja se tiče blagovremenosti», na koju sud pazi po službenoj dužnosti. Budući da je apelantica u konkretnoj pravnoj stvari tražila isplatu novčanih potraživanja iz radnog odnosa koja imaju karakter obročnih davanja koja dospijevaju svakog mjeseca za prethodni mjesec, odnosno u slučaju regresa najkasnije istekom godine za koju se odmor koristi, Okružni sud je zaključio da je apelantica morala podnijeti tužbu u subjektivnom roku od jedne godine od dana saznanja za povredu prava na isplatu ovih potraživanja. Okružni sud je zaključio, također, da je apelantica svakog mjeseca kad joj nije isplaćena plata, naknada za prevoz i topli obrok, odnosno istekom godine za potraživanje regresa, imala takvo saznanje o povredi prava. Kako je tužbu za sva potraživanja apelantica podnijela 11. aprila 2003. godine, Okružni sud je zaključio da je slijedom odredbe 105. Zakona o radu, njena tužba blagovremena samo za potraživanje naknade za prevoz za period od 1. aprila do 31. decembra 2002. godine, dok je u odnosu na potraživanja koja su dospjela prije 1. aprila 2002. godine tužba neblagovremena.
5. S obzirom na sve navedeno, Okružni sud je zaključio da Osnovni sud nije mogao postupati po dijelu tužbe koji se odnosi na potraživanja koja su neblagovremena, pa je primjenom odredbe člana 227. stav 1. tačka 2. Zakona o parničnom postupku («Službeni glasnik RS» br. 58/03, 85/03 i 74/05) prvostepenu presudu u tom dijelu ukinuo i tužbu odbacio.
6. Apelantica je navela da joj je osporenim rješenjem Okružnog suda povrijeđeno i člana 6. stav
1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Suština apelanticinih navoda svodi se na pogrešnu primjenu materijalnog prava budući da apelantica smatra da sud trebao primijeniti odredbe Zakona o obligacionim odnosima u vezi sa zastarom potraživanja a ne odredbu člana 105. Zakona o radu.. Osim toga, apelantica navodi da se radi o njenoj imovini, koju je tužena neosnovana zadržala.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi: «1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;»
8. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).
9. Apelantica se žali na povredu svojih prava usljed «nezakonite» odluke drugostepenog suda, u dijelu kojim je ukinuo prvostepenu presudu i tužbu apelantice odbacio kao neblagovremenu smatrajući da je sud pogrešno primijenio prekluzivne rokove iz Zakona o radu.
10. U konkretnom slučaju, podnošenje tužbe radi zaštite prava iz radnog odnosa u Republici Srpskoj regulisano je članom 105. stav 2. Zakonom o radu («Službeni glasnik Republike Srpske», br. 38/00, 40/00, 47/02 i 63/03), kojim je propisano da radnik u cilju zaštite svojih prava može u roku od jedne godine od dana saznanja za povredu prava, a najdalje u roku od tri godine od dana učinjene povrede, podnijeti tužbu za zaštitu svojih prava.
11. Dakle, Okružni sud je utvrdio da zbog propusta koji je na strani apelantice, jer tužbu nije podnijela u roku od godinu dana od dana saznanja za povredu prava, nije potrebno raspravljati o tužbenom zahtjevu, već je tužba odbačena iz formalnih razloga. Apelantica nije argumentovano opravdala činjenicu propusta podnošenja tužbe. Drugim riječima, apelantica nije opravdala tvrdnju da je podnošenje tužbe u zakonom propisanom roku, u konkretnom slučaju bio «prevelik teret» za nju, zbog čega bi formalna odluka Okružnog suda predstavljala povredu Ustava Bosne i Hercegovine. Apelantica je morala blagovremeno podnijeti tužbu ili opravdati nemogućnost blagovoremenog podnošenja tužbe, tj. iscrpljivanja pravnih lijekova (vidi mutatis mutandis Ustavni sud, odluka broj U-22/00, od 22. i 23. juna 2001. godine, tačka 20, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 25/01). Prema tome, pošto nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, apelacija se ne može razmatrati.
12. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović