Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-259/08 (M. Ć.)
Odluka donesena 13. 05. 2008.
- Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Krstan Simić
Citirani propisi
- Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
- Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Zakon o izmjenama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
Predmeti (1)
AP-259/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
13. 05. 2008.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 13. maja 2008. godine, u predmetu broj AP 259/08, rješavajući apelaciju Milorada Ćećeza, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Milorada Ćećeza podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Už-263/03 od 27. septembra 2007. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj U. 816/02 od 19. marta 2003. godine, Rješenja Ministarstva građenja, prostornog uređenja i zaštite okoline Hercegovačko-neretvanskog kantona Mostar broj Up. II-09-25-142/02 od 26. aprila 2002. godine i Rješenja Službe za opću upravu i stambeno-komunalne poslove Općine Konjic broj 10-23-8-1088/02 od 11. marta 2002. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.
OBRAZLOŽENJE
1. Milorad Ćećez (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Halil Gagula, advokat iz Konjica, podnio je 17. januara 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Už-263/03 od 27. septembra 2007. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj U. 816/02 od 19. marta 2003. godine, Rješenja Ministarstva građenja, prostornog uređenja i zaštite okoline Hercegovačko-neretvanskog kantona Mostar (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj Up. II-09-25-142/02 od 26. aprila 2002. godine i Rješenja Službe za opću upravu i stambeno-komunalne poslove Općine Konjic (u daljnjem tekstu: Služba) broj 10-23-8-1088/02 od 11. marta 2002. godine.
2. Rješenjem Službe broj 10-23-8-1088/02 od 11. marta 2002. godine odbačen je kao neblagovremen zahtjev apelanta za vraćanje u posjed stana koji se nalazi u Konjicu, ulica Luka L-3 (u daljnjem tekstu: predmetni stan). U obrazloženju svog rješenja Služba je navela da je prema odredbama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine» br. 11/98, 38/98, 12/99, 18/99, 27/99 i 43/99) rok za podnošenje zahtjeva za povrat stanova koji su proglašeni napuštenim bio 4. juli 1999. godine, odnosno za stanove koji nisu proglašeni napuštenim 4. oktobar 1999. godine. S obzirom da je apelant zahtjev za povrat predmetnog stana podnio 10. jula 2000. godine, Služba je navela da je, smislu navedenih zakonskih odredbi, zahtjev apelanta za povrat predmetnog stana u posjed neblagovremen.
3. Ministarstvo, odlučujući o žalbi apelanta protiv Rješenja Službe broj 10-23-8-1088/02 od 11. marta 2002. godine, donijelo je Rješenje broj Up. II-09-25-142/02 od 26. aprila 2002. godine kojim je žalba apelanta odbijena kao neosnovana.
4. Protiv Rješenja Ministarstva broj Up. II-09-25-142/02 od 26. aprila 2002. godine apelant je podnio tužbu Kantonalnom sudu, koji je Presudom broj U. 816/02 od 19. marta 2003. godine odbio apelantovu tužbu kao neosnovanu.
5. Vrhovni sud, odlučujući o žalbi apelanta protiv Presude Kantonalnog suda broj U. 816/02 od 19. marta 2003. godine, donio je Presudu broj Už-263/03 od 27. septembra 2007. godine kojom je žalba apelanta odbijena.
6. Apelant smatra da mu je pobijanim odlukama povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, kojem odgovara član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi: «1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;»
8. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).
9. Ustavni sud zapaža da je odredbama člana 5. st. 1. i 2. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima propisano da se zahtjev za povrat stana koji je proglašen napuštenim može podnijeti do 4. jula 1999. godine, odnosno za stan koji nije proglašen napuštenim do 4. oktobra 1999. godine. U konkretnom slučaju je nesporno da je apelant zahtjev za povrat predmetnog stana nadležnom organu podnio 10. jula 2000. godine, dakle nakon proteka roka za podnošenje zahtjeva za povrat stana. Propust apelanta da podnese zahtjev za povrat stana u zakonskom roku imao je za posljedicu to da su svi daljnji pravni lijekovi bili neefektivni, jer se nadležni organi nisu upuštali u meritum samog zahtjeva, nego su se samo bavili pitanjem da li su ispunjeni formalni uslovi za postupanje po zahtjevu za povrat predmetnog stana. Prema tome, pošto nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, apelacija se ne može razmatrati.
10. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović