Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-610/07 (B. Š.)

Odluka donesena 13. 05. 2008.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Povrat stana
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Upravni postupak
  • Stanarsko pravo
  • Apelacija preuranjena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-610/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

13. 05. 2008.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 13. maja 2008. godine, u predmetu broj AP 610/07, rješavajući apelaciju Blagoja Šarenaca, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 14. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Blagoja Šarenaca podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu, broj U-

2754/05 od 31. januara 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Blagoja Šarenaca podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu, broj 009-0-

Gž-06-000407 od 13. jula 2007. godine, zato što je preuranjena.

OBRAZLOŽENJE

1. Blagoja Šarenac (u daljnjem tekstu: apelant) iz Podgraba, podnio je 15. februara 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj U-2754/05 od 31. januara 2007. godine. Apelant je, 5. septembra 2007. godine, dopunio apelaciju i dostavio Rješenje Kantonalnog suda, broj 009-0-Gž-06-000407 od 13. jula 2007. godine.

Postupak za vraćanje stana u posjed

2. Uprava za stambena pitanja Kantona Sarajevo je rješenjem, broj 23-04/II-23-1/05 od 2. septembra 2005. godine, koje je potvrđeno rješenjem Ministarstva stambenih poslova Kantona Sarajevo, ( u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj 27/02-23-20486/05 od 17. novembra 2005. godine, odbila apelantov zahtjev za povrat u posjed stana u Sarajevu, u ulici Željeznička stanica b.b. (u daljnjem tekstu: sporni stan). U obrazloženju predmetnog rješenja je navedeno da apelant nije nikada uselio u predmetni stan, niti je zaključio ugovor o korištenju stana, iz razloga što je objekat bio u izgradnji, s tim što rješenje, za koje tvrdi da je dobio od Željznice Bosne i Hercegovine, nije dostavio. S obzirom da je odredbom člana 11. stav 1. i 2. Zakona o preuzimanju Zakona o stambenim odnosima ("Službene novine FBiH", br. 11/98, 38/98, 12/99 i 19/99), kojim je kao Federalni zakon preuzet Zakon o stambenim odnosima ("Službeni list SFRJ", br. 14/84, 12/87 i 36/89; u daljnjem tekstu: ZSO), propisano da se stanarsko pravo stiče danom zakonitog useljenja u stan, a što podrazumjeva useljenje izvršeno na osnovu ugovora o korištenju stana, to apelant na navedenom stanu nije stekao stanarsko pravo, pa mu primjenom člana 4. stav 1. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima ("Službene novine FBiH", br. 11/98, 38/98, 12/99, 18/99, 27/99 i 43/99) ne pripada pravo na vraćanje navedenog stana u posjed.

3. Apelant je podnio tužbu Kantonalnom sudu radi poništenja rješenja Ministarstva, broj 27/02-23-20486/05 od 17. novembra 2005. godine.

4. Presudom Kantonalnog suda, broj U-2754/05 od 31. januara 2007. godine, odbijena je tužba apelanta kao neosnovana. Kantonalni sud je ocijenio da su osporeno rješenje kao i prvostepeno rješenje doneseni na pravilan i zakonit način, odnosno da su organi uprave u toku postupka vodili računa o pravilima upravnog postupka, potpuno utvrdili činjenično stanje i pravilno primjenili odredbe materijalnog prava. Postupak za utvrđivanje stanarskog prava

5. Prema stanju spisa, apelant je Općinskom sudu u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) podnio tužbu sa zahtjevom da se utvrdi da je stekao svojstvo nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu, te da se tuženi obaveže da trpi i prizna to pravo apelantu, te da mu izda ispravu na osnovu koje će apelant u zemljišnim knjigama upisati vlasništvo na predmetnom stanu.

6. Općinski sud je donio rješenje, broj P-4571/04 od 14. novembra 2005. godine, kojim tužba apelanta odbačena kao neuredna.

7. Kantonalni sud je rješavajući po žalbi apelanta protiv rješenja Općinskog suda donio rješenje, broj 009-0-Gž-06-000407 od 13. jula 2007. godine, kojim je žalba apelanta uvažena, rješenje prvostepenog suda ukinuto i predmet vraćen na ponovni postupak. U obrazloženju rješenja Kantonalnog suda je navedeno da prvostepeni sud nije postupio u smislu člana 336. stav 1, a u vezi sa članom 334. Zakona o parničnom postupku, obzirom da prvostepeni sud nije vratio tužbu uz napomenu šta apelant traba ispraviti i dopuniti.

8. Apelant se nije direktno pozvao na povrede njegovih prava zaštićenim Ustavom Bosne i Hercegovine odnosno Evropskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), ali iz dokumentacije priložene u spisu i iz navoda apelacije proizlazi da ukazuje na povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u dalnjem tekstu: Evropska konvencija).

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. tačka 14. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

Član 16. st. 1, 2. i 4. tačka 14. Pravila Ustavnog suda glasi: «1. Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

2. Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno. [...]

4. Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: [...]

14. ) apelacija je preuranjena;»

U odnosu na postupak za vraćanje stana u posjed

10. Pri ispitivanju dopustivosti predmeta Ustavni sud, prvenstveno treba utvrditi da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su navedeni u članu 16. Pravila Ustavnog suda. U tom kontekstu neophodno je da apelant navede povredu prava koja su zaštićena Ustavom Bosne i Hercegovine s tim da navedena povreda treba djelovati vjerovatno. Prema članu 16. stav 2. Pravila apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj nedostaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i odluku Ustavnog suda, broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), odnosno ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje apelantovih prava budući da apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

11. Budući da se apelant nije direktno pozvao na povrede njegovih prava zaštićenim Ustavom Bosne i Hercegovine odnosno Evropskom konvencijom, ali iz dokumentacije priložene u spisu i iz navoda apelacije proizilazi da ukazuje na povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. Međutim, Ustavni sud konstatira, da se suština navoda o kršenju prava na pravično suđenje svodi, u stvari, na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava.

12. Ustavni sud, međutim, iz navoda apelacije i dokumentacije predočene sudu, konstatira da su organi uprave i Kantonalni sud proveli upravni postupak, izveli dokaze i primijenili vežeće materijalno-pravne propise te, shodno odredbama Zakona o prestanku primjene i ZSO odbili apelantov zahtjev za povrat predmetnog stana. Organi uprave i sud su u obrazloženju svojih odluka naveli detaljne razloge za takve odluke. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, nije zadatak ovih sudova da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava (vidi odluku Ustavnog suda, broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine).

13. U konkretnom slučaju, nezadovoljstvo apelanta osporenim odlukama, ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije. Budući da su organi uprave i sud u apelantovom slučaju u tri instance, na osnovu provedenih dokaza, dali jasna obrazloženja svojih odluka, pri čemu su iscrpno obrazložili zašto navodi i dokazi apelanta ne mogu uticati na drugačije rješenje konkretne pravne stvari, primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud nije pronašao ništa što bi ukazivalo da su materijalno-pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelanta. Ovo tim prije što apelant, u skladu sa odredbama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, nije imao svojstvo nosica stanarskog prava niti člana porodičnog domaćinstva u kom slučaju bi imao pravo na povrat stana pod uvjetom da je predmetni stan koristio. Međutim iz utvrđenja upravnih organa proizilazi da apelant nije nikada uselio u predmetni stan iz razloga što je objekat bio u izgradnji, a rješenje za koje tvrdi da je dobio od Željeznica BiH, apelant nije dostavio jer je, kako navodi apelant, nestalo u toku rata. Osim navedenog apelant u apelaciji praktično ponavlja navode koje je već isticao u tužbi radi poništenja drugostepenog rješenja a koje navode je razmotrio Kantonalni sud prilikom donošenja osporene presude pri čemu su jasno i nedvojbeno naveo da je apelantov zahtjev za povrat stana odbijen primjenom odredbe člana 4. stav 1. Zakona o prestanku primjene, a u vezi sa člana 11. st. 1. i 2. ZSO.

14. Na osnovu izloženog, a budući da ništa ne ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije, te da nije uočljivo ništa što bi predstavljalo makar i naznaku povrede apelantovog prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da su navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

U odnosu na postupak za utvrđivanje stanarskog prava

15. Prema odredbama člana 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, apelacija se može podnijeti samo protiv presude, odnosno odluke kojom je postupak u određenom predmetu završen.

16. U konkretnom slučaju, budući da je rješenjem Kantonalnog suda, broj 009-0-Gž-06-

000407 od 13. jula 2007. godine, žalba apelanta uvažena, te rješenje Općinskog suda, broj P-4571/04 od 14. novembra 2005. godine, ukinuto, to je postupak o predmetu apelacije u toku pred Općinskim sudom, kojem je predmet vraćen na ponovni postupak i odlučivanje, pa slijedi da je apelacija preuranjena.

17. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 14. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, odnosno ukoliko je preuranjena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

18. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Hatidža Hadžiosmanović