Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-911/08 (N.H)

Odluka donesena 13. 05. 2008.

  • Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-911/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

13. 05. 2008.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u sastavu predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić, te sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici koja je održana 13. maja 2008. godine, u predmetu broj AP 911/08 , rješavajući apelaciju N.H, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 st. 1 i 4 tačka 15 i člana 59 stav 2 alineja 1 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedozvoljena apelacija N.H. koja je podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-06-000 472 od 4. januara 2008. godine zbog toga što nisu iscrpljeni pravni lijekovi koji su mogući shodno zakonu.

OBRAZLOŽENJE

1. N.H. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke, kog zastupa Predrag Radulović, advokat iz Banje Luke, podnio je 24. marta 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-06-000 472 od 4. januara 2008. godine.

2. Rješenjem Osnovnog suda u Tesliću (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj Rs: 54/01 od 15. juna 2005. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Gž-660/05 od 14. septembra 2005. godine, odbačen je kao neblagovremen apelantov tužbeni zahtjev koji je podnesen protiv DP Zdravstveno-turističkog centra «Banja Vručica» Teslić (u daljnjem tekstu: tužena) radi zaštite prava iz radnog odnosa. U obrazloženju prvostepenog rješenja, koje je u cijelosti prihvatio i drugostepeni sud, navedeno je da je u toku postupka utvrđeno da je apelantu radni odnos kod tužene prestao 31. marta 1997. godine, na osnovu Rješenja o prestanku radnog odnosa broj 627 od 28. decembra 1996. godine, a da je tužbu podnio sudu 30. jula 2001. godine. Osnovni sud je naveo da je odredbama člana 56 stav 1 Zakona o radnim odnosima («Službeni glasnik Republike Srpske» br. 25/93, 14/94, 15/96, 21/96 i 3/97) propisano da radnik koji nije zadovoljan rješenjem nadležnog organa može, u roku od 15 dana od dana dostavljanja rješenja, da podnese prigovor odgovarajućem organu koji je određen kolektivnim ugovorom. Dalje, da je odredbama člana 57 Zakona o radnim odnosima propisano da radnik ima pravo da, u roku od 15 dana od dana dostavljanja rješenja drugostepenog organa iz člana 56 stav 1 ovog zakona, odnosno od isteka roka za odlučivanje nakon prigovora, ako o prigovoru nije odlučeno, podnese tužbu nadležnom sudu radi zaštite svojih prava. S obzirom na navedeno, sud je apelantovu tužbu odbacio kao neblagovremenu u smislu zakonskih odredbi koje su naprijed navedene.

3. Vrhovni sud je, odlučujući povodom apelantove revizije, Rješenjem broj 118-0-

Rev-06-000 472 od 4. januara 2008. godine reviziju odbio kao neosnovanu. U obrazloženju svoje odluke Vrhovni sud je naveo da su nižestepeni sudovi pravilno odlučili kad nisu udovoljili apelantovom tužbenom zahtjevu, ali ne iz razloga iz kojih nižestepeni sudovi odbacuju tužbeni zahtjev, već zbog nedozvoljenosti tužbe. Naime, apelantovim propustom da blagovremeno u zakonom propisanom roku izjavi prigovor, rješenje o apelantovom prestanku radnog odnosa od 28. decembra 1996. godine je postalo konačno i pravosnažno, pa je apelant prekludovan da ga osporava u postupku pred sudom. Shodno naprijed navedenom, Vrhovni sud je zaključio da su nižestepeni sudovi u ovoj pravnoj stvari trebali da odbace tužbu kao nedozvoljenu, a ne kao neblagovremenu. Međutim, Vrhovni sud je odlučio da u tom smislu neće da mijenja nižestepena rješenja, budući da su pravne posljedice za apelanta, kao tužioca, u konkretnom slučaju iste, pa je reviziju odbio kao neosnovanu.

4. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjem Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-06-

000 472 od 4. januara 2008. godine povrijeđeno pravo iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na nediskriminaciju koje je zagarantovano članom 14 Evropske konvencije koje odgovara članu II/4 Ustava Bosne i Hercegovine.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 st. 1 i 4 tačka 15 Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini. Član 16 st. 1 i 4 tačka 15 Pravila Ustavnog suda glasi:

1) Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi koji su mogući shodno zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kad je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 15) Apelant nije iscrpio pravne lijekove koji su mogući shodno zakonu.

6. Shodno pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku, kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome, apelant odlučuje o tome da li će da koristi pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uslova) ne može da se smatra konačnom. Korišćenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana koji je propisan članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda (vidi Ustavni sud, odluke br. AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).

7. U konkretnom slučaju, redovni sudovi su odbacili apelantovu tužbu kao neblagovremenu, budući da nije podnesena u roku koji je propisan odredbama člana 57 stav 1 Zakona o radnim odnosima. Dakle, osporenim odlukama redovnih sudova nije odlučeno o apelantovom zahtjevu za zaštitu prava iz radnog odnosa, već je tužba odbačena iz formalnih razloga s obzirom na to da nije podnesena u roku koji je propisan zakonom. Da bi se raspravljalo o tom pitanju, uključujući i postupak pred Ustavnim sudom, apelant je morao da blagovremeno podnese tužbu ili da opravda nemogućnost blagovoremenog podnošenja tužbe, tj. iscrpljivanja pravnih lijekova (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj U 22/00 od 22. i 23. juna 2001. godine, tačka 20, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 25/01; i broj AP 329/05 od 26. aprila 2005. godine). Imajući u vidu činjenično stanje predmeta, Ustavni sud zaključuje da apelant neblagovremenim podnošenjem tužbe nadležnom sudu nije djelotvorno iscrpio pravne lijekove, već je samo formalno van roka podnio tužbu na osnovu koje redovni sudovi nisu mogli da meritorno odlučuju, jer ona nije ispunjavala formalne uslove tog pravnog lijeka. Shodno tome, pošto nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova koji su mogući shodno zakonu, apelacija ne može da se razmatra.

8. Imajući u vidu odredbu člana 16 stav 4 tačka 15 Pravila Ustavnog suda, shodno kojoj će apelacija da se odbaci kao nedozvoljena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove koji su mogući shodno zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

9. U skladu sa članom VI/4 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Hatidža Hadžiosmanović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-911/08 (N.H) | Sudska praksa | Aktio