Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1145/08 (A.P, H.O, D.L, V.N, M.Š, A.G, A.T, J.S, Z.T. i K.G)
Odluka donesena 13. 05. 2008.
- Određivanje privremene mjere / mjere obezbjeđenja
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1145/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
13. 05. 2008.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 13. maja 2008. godine, u predmetu broj AP 1145/08, rješavajući apelaciju A.P. i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija A.P, H.O, D.L, V.N, M.Š, A.G, A.T, J.S, Z.T. i K.G. podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Gž-07-000 017 od 29. januara 2008. godine i Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 009-
0-Gž-06-002 307 od 11. jula 2007. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
1. A.P, H.O, D.L, V.N, M.Š, A.G, A.T, J.S, Z.T. i K.G. (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Danijela Saller-Osenk, advokat iz Sarajeva, podnijeli su 15. aprila 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Gž-07-000 017 od 29. januara 2008. godine i Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 009-0-Gž-06-002 307 od 11. jula 2007. godine. Apelanti su predložili da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom bi se zabranilo Senadu Šeti izdavanje u zakup imovine apelanata koja se nalazi u Sarajevu, ulica Džemala Bijedića broj 139, koju čini k.č. broj 540/1 u naravi skladište i dvorište upisani u z.k. ul. broj 357 k.o. Dolac (elektronski), stari z.k. ul. broj 50 k.o. Dolac, do donošenja konačne odluke Ustavnog suda po apelaciji.
2. Apelanti su podnijeli Kantonalnom sudu prijedlog za donošenje mjere osiguranja kojom bi se zabranilo zakupoprimcima d.o.o. «Remis» Visoko i d.o.o. «Šetas» Sarajevo da prema ugovorima o zakupu poslovnog prostora (koji se nalazi u Sarajevu, ulica Džemala Bijedića broj 139) isplaćuju mjesečne zakupnine Senadu Šeti, kao zakopodavcu, te da se naloži istim da mjesečne zakupnine, bliže označene u prijedlogu, uplaćuju na depozitni račun Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud). Takođe, da se zabrani Senadu Šeti da naplati, primi i raspolaže novčanim iznosima mjesečnih zakupnina od d.o.o. «Remis» Visoko i d.o.o. «Šetas» Sarajevo. Predloženo je da mjere osiguranja traju do pravomoćnog okončanja spora u parničnom postupku broj P-3459/05 Općinskog suda i/ili do pravomoćnog okončanja parničnog postupka radi naknade štete zbog izgubljene dobiti, naknade korištenja i neosnovanog bogaćenja koji će apelanti pokrenuti kod Općinskog suda protiv Senada Šete u roku od 30 dana od dana dostavljanja rješenja o određivanju mjere osiguranja.
3. Kantonalni sud je donio Rješenje broj 009-0-Gž-06-002 307 od 11. jula 2007. godine kojim je odbijen kao neosnovan prijedlog apelanata za donošenje mjere osiguranja. U obrazloženju svog rješenja Kantonalni sud je naveo da u konkretnom slučaju nisu ispunjeni uslovi iz člana 269. stav
1. Zakona o parničnom postupku («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine2 broj 53/03) da bi se odredila predložena mjera osiguranja. Sud je naveo da iz utvrđenih činjenica ne proizlazi vjerovatnost prava apelanata, te da apelanti nisu dokazali da postoji opasnost da bi bez mjere osiguranja protivnik osiguranja mogao spriječiti ili znatno otežati ostvarenje tražbine, posebno time što će svoju imovinu otuđiti, prikriti ili na drugi način njome raspolagati, budući da su sporni objekti još uvijek u funkciji.
4. Protiv Rješenja Kantonalnog suda broj 009-0-Gž-06-002 307 od 11. jula 2007. godine apelanti su podnijeli žalbu Vrhovnom sudu, koji je Rješenjem broj 070-0-Gž-07-000 017 od 29. januara 2008. godine odbacio žalbu apelanata. U obrazloženju svog rješenja Vrhovni sud je naveo da protiv rješenja o određivanju mjere osiguranja koju je u prvom stepenu izdao kantonalni sud ili Vrhovni sud, nije dopuštena žalba, shodno odredbama člana 282. stav 5. Zakona o parničnom postupku.
5. Apelanti smatraju da im je pobijanim odlukama povrijeđeno pravo iz člana II/2. Ustava Bosne i Hercegovine, pravo na pravično suđenje i pravo na suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi: «Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;»
7. Ustavni sud napominje da je osnovni cilj odredbe člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije garantovanje pravičnog postupka kojim se, između ostalog, utvrđuju građanska prava pojedinca. U ovom slučaju, Ustavni sud mora utvrditi da li postupak određivanja mjere osiguranja predstavlja postupak u kojem se utvrđuje građanska prava apelanata. Bivša Evropska komisija za ljudska prava je u slučaju X protiv Ujedinjenog kraljevstva (predstavka broj 7990/77, DR 24, tačka 4, strana 60-61), zaključila: «Ovaj postupak, [određivanja privremene mjere] zapravo, ne utvrđuje konačno građanska prava, pa čak ni privremeno...On samo utvrđuje njegovu (apelantovu) trenutnu poziciju do konačnog ishoda glavnog postupka. U tom smislu, Komisija zaključuje da je ovo pitanje izvan djelokruga člana 6. Konvencije, te da se apelantova žalba, prema tome, mora odbaciti...kao inkompatibilan sa odredbama Konvencije». Isti stav u svojoj praksi zauzeo je i Ustavni sud (vidi Odluku Ustavnog suda U-63/01 od 27. juna 1993. godine, objavljenu u «Službenom glasniku BiH» broj 38/03).
8. U kontekstu navedenog, Ustavni sud smatra da i u konkretnom slučaju mjera obezbjeđenja ne prejudicira glavnu odluku. Mjera obezbjeđenja prestaje da važi pravosnažnim okončanjem postupka koji se vodi o glavnoj pravnoj stvari. Ona određuje privremenu pravnu poziciju apelanata do konačnog ishoda glavnog postupka. Prema tome, postupak određivanja mjere osiguranja ne određuje građanska prava apelanata u smislu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Slijedi da su navodi apelanata o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
9. Apelanti, takođe, smatraju da im je pobijanim odlukama povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi sa ovim žalbenim navodima apelanata, Ustavni sud ponovo ukazuje da apelanti pobijaju odluke donesene u postupku određivanja mjere osiguranja, gdje je Ustavni sud već zaključio da se postupak određivanja mjere osiguranja nije ticao određivanja građanskih prava i obaveza apelanata, pa se stoga navodi u vezi sa povredom člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju moraju, takođe, odbaciti kao ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
10. Nadalje, u vezi sa navodima apelanta o diskriminaciji, Ustavni sud ukazuje da je, prema pravnoj praksi Evropskog suda za ljudska prava, pravo na nediskriminaciju iz člana 14. Evropske konvencije akcesorno pravo. To znači da ovaj član ne osigurava nezavisno i samostalno pravo na nediskriminaciju, već se na diskriminaciju po ovom članu neko lice može pozvati samo u vezi sa «uživanjem prava i sloboda garantovanih Evropskom konvencijom». Iako utvrđivanje kršenja nekog od garantovanih prava nije pretpostavka za primjenu člana 14. Evropske konvencije, ipak se ovaj član neće moći primijeniti ukoliko činjenice konkretnog slučaja ne ulaze «u opseg» garantovanog prava (vidi Evropski sud, Karlheinz Schmidt protiv Njemačke, presuda od 18. jula 1994. godine, Serija A broj 291-B, stav 22).
11. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da se predmetni postupak odnosio na postupak određivanja mjere osiguranja, a ne na bilo koji aspekt nekog od Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenog prava. Stoga, činjenice koje apelanti u apelaciji navode ne ulaze «u opseg» zaštite tih ustavnih prava, tako da se ne može primijeniti član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i član
14. Evropske konvencije. Na osnovu toga, Ustavni sud zaključuje da se navodi o kršenju prava na nediskriminaciju, takođe moraju odbaciti kao ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
12. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. S obzirom na odluku o dopustivosti u ovom predmetu, Ustavni sud zaključuje da nema osnova za razmatranje prijedloga apelanata za donošenje privremene mjere.
14. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović