Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1430/07 (Z. H.)
Odluka donesena 13. 05. 2008.
- Protek roka
- Neovlašteno lice
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1430/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
13. 05. 2008.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 13. maja 2008. godine, u predmetu broj AP-1430/07, rješavajući apelaciju Zahida Herceglije, Šeherzade Hercegilije i malodobne A.H, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tač. 4. i 5. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Šeherzade Hercegilije i malodobne A.H, podnesena protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Rev-357/04 od 4. oktobra 2005. godine, presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj Gž-1884/03 od 22. decembra 2003. godine i presude Općinskog suda II u Sarajevu broj P-911/02 od 22. aprila 2003. godine, zbog proteka roka za podnošenje apelacije.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Zahida Herceglije, podnesena protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Rev-357/04 od 4. oktobra 2005. godine, presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj Gž-1884/03 od 22. decembra 2003. godine i presude Općinskog suda II u Sarajevu broj P-911/02 od 22. aprila 2003. godine, zato što ju je podnijelo neovlašteno lice.
OBRAZLOŽENJE
1. Zahid Herceglija (u daljnjem tekstu: apelant), Šeherzada Herceglija i malodobna A.H. (u daljnjem tekstu: apelantice) iz Sarajeva, podnijeli su, 16. maja 2007. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Rev-357/04 od 4. oktobra 2005. godine, presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-1884/03 od 22. decembra 2003. godine i presude Općinskog suda II u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-911/02 od 22. aprila 2003. godine.
2. Apelanti Zahid i Šeherzada Herceglija su roditelji malodobne apelantice A.H.
3. Apelantice su podnijele tužbu Općinskom sudu protiv Aldina Musića i Adisa Marhoševića (u daljnjem tekstu: tuženi) radi naknade štete. Presudom Općinskog suda broj P-911/02 od 22. aprila 2003. godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda broj Gž-1884/03 od 22. decembra 2003. godine, tuženi su obavezani da na ime naknade nematerijalne štete solidarno nadoknade malodobnoj apelantici A.H. iznos od 1.750,00 KM, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana presuđenja pa do isplate, kao i da joj nadoknade troškove parničnog postupka u iznosu od 660,00 KM. Predmetnom presudom je odbijen preostali dio tužbenog zahtjeva malodobne apelantice A.H., dok je tužbeni zahtjev apelantice Šeherzade Herceglija odbijen u cjelosti.
4. Apelantice su, 17. februara 2004. godine, izjavile reviziju protiv presude Kantonalnog suda broj Gž-1884/03 od 22. decembra 2003. godine, koju je Vrhovni sud rješenjem broj Rev-357/04 od 4. oktobra 2005. godine, odbacio kao nedopuštenu. U obrazloženju rješenja je navedeno da, prema odredbi člana 364. stav 2. ranijeg Zakona o parničnom postupku („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“, br. 42/98 i 3/99, u daljnjem tekstu: ZPP), revizija nije dopuštena ako vrijednost predmeta spora pobijanog dijela pravomoćne presude ne prelazi 15.000,00 KM. Takođe, navedeno je da su apelantice zajedničkom tužbom tražile naknadu nematerijalne štete, i to apelantica A.H. u ukupnom iznosu od 16.000,00 KM, a apelantica Šeherzada Herceglija u ukupnom iznosu od 9.000,00 KM, te da je apelantici A.H. pravomoćnom presudom dosuđen iznos od 1.750,00 KM, dok je odbijena sa viškom tužbenog zahtjeva od 14.250,00 KM, a da je apelantica Šererzada Herceglija odbijena u cjelosti sa tužbenim zahtjevom za iznos od 9.000 KM. Nadalje, Vrhovni sud je konstatovao da je podnošenjem zajedničke tužbe, u kojoj je svaka apelantica protiv tuženih iznijela svoj samostalan tužbeni zahtjev, koji se temelji na istovrsnoj činjeničnoj i pravnoj osnovi, zasnovano obično materijalno suparničarstvo iz člana 181. stav 1. tačka 1. ranijeg ZPP-a. U skladu sa navedenim, Vrhovni sud je zaključio da je procesni položaj svakog suparničara, u takvom slučaju, samostalan u odnosu na druge suparničare, tako da se osim stvarne nadležnosti i pravo na izjavljivanje revizije određuje u odnosu na tužbeni zahtjev svakog suparničara pojedinačno. Shodno tome, Vrhovni sud je, primjenom člana 364. stav 2. ZPP-a, utvrdio da u konkretnom slučaju revizija nije dopuštena, jer odbijeni dio tužbenog zahtjeva, na koji je revizija i izjavljena, za apelantice pojedinačno ne prelazi propisani cenzus od 15.000, 00 KM. Takođe, Vrhovni sud je zaključio da su neosnovani navodi revizije, kojima je predloženo da se o istoj odlučuje temeljem člana 237. važećeg ZPP-a, jer je prema odredbi člana 456. stav 1. tog Zakona, predviđeno da će se, ako je prije stupanja na snagu tog zakona donesena prvostepena odluka kojom se postupak pred prvostepenim sudom završava, daljnji postupak provesti prema dosadašnjim propisima, što u konkretnom slučaju znači prema članu 364. stav 2. ranijeg ZPP-a. Shodno svemu navedenom, Vrhovni sud je našao da revizija nije dopuštena, te ju je odbacio primjenom odredbe člana 374. ranijeg ZPP, a u vezi sa članom 456. stav 1. sada važećeg ZPP.
5. Apelanti se žale da je osporenim odlukama povrijeđeno njihovo pravo na pravično suđenje na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na pravo na privatni i porodični život iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tač. 4. i 5. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 16. stav 1. i stav 4. tač.4. i 5. Pravila Ustavnog suda glasi: «1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (4) protekao je rok za podnošenje apelacije;» (5) apelaciju je podnijelo neovlašteno lice;»a. U odnosu na apelanta Zahida Hercegliju
7. Apelant se u apelaciji žali da je osporenim odlukama, donesenim u parničnom postupku po tužbi apelantica radi naknade nematerijalne štete, povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na pravo na privatni i porodični život iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Međutim, Ustavni sud zapaža da u predmetnom parničnom postupku nije odlučivano o građanskim pravima i obavezama apelanta. Stoga Ustavni sud zaključuje da apelant, u smislu člana 16. stav 4. tačka 5. Pravila Ustavnog suda, nije ovlašteno lice za podnošenje apelacije b. U odnosu na apelantice Šeherzadu Hercegliju i malodobnu A.H.
8. Ustavni sud mora, prije svega, utvrditi koja je konačna odluka u predmetnom slučaju, tj. da li su apelanti iscrpili sve efektivne pravne lijekove i podnijeli apelaciju u roku od 60 dana, kako je to predviđeno članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda.
9. Pravilo iscrpljivanja pravnih lijekova zahtijeva da apelanti dođu do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na posljednji pravni lijek, koji je efektivan i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom tako i u pravnom pogledu. Pri tome, apelanti odlučuju da li će koristiti pravni lijek, bez obzira da li se radi o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelanti nisu ispoštovali formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uslova) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stavom 1. Pravila Ustavnog suda (vidi rješenje Ustavnog suda, broj U-15/01, od 4. i 5. maja 2001. godine).
10. Apelantice su protiv presude Kantonalnog suda broj Gž-1884/03 od 22. decembra 2003. godine izjavile reviziju, ali je ona rješenjem Vrhovnog suda broj Rev-357/04 od 4. oktobra 2005. godine, odbačena kao nedopuštena. Ustavni sud konstatuje da je revizija u ovom slučaju neefektivan pravni lijek u smislu člana 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Stoga, proizilazi da je konačna odluka u predmetnom slučaju, presuda Kantonalnog suda broj Gž-1884/03 od 22. decembra 2003. godine.
11. Obzirom da su apelantice izjavile reviziju 17. februara 2004. godine, nesporno je da je im je presuda Kantonalnog suda broj Gž-1884/03 od 22. decembra 2003. godine, uručena prije tog datuma, a kako je apelacija Ustavnom sudu podnesena 16. maja 2007. godine, proizlazi da je podnesena nakon što je protekao rok za podnošenje apelacije predviđen članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. U skladu sa navedenim, Ustavni sud je zaključio da je apelacija podnesena neblagovremeno, odnosno nakon proteka roka od 60 dana od dana kada su apelantice primile osporenu presudu.
12. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tač. 4. i 5. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelanti podnesu apelaciju nakon proteka roka za podnošenje, odnosno ukoliko ju je podnijelo neovlašteno lice, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović