Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1541/06 (M. M.)

Odluka donesena 13. 05. 2008.

  • Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1541/06

Apelacija

Odluka o dopustivosti

13. 05. 2008.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 13. maja 2008. godine, u predmetu broj AP 1541/06, rješavajući apelaciju Mihajla Mitrovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mihajla Mitrovića podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Rev-624/05 od 9. februara 2006. godine, Presude Kantonalnog suda u Zenici broj Gž-215/04 od 14. februara 2005. godine i Presude Općinskog suda u Zenici broj P-1213/02 od 3. decembra 2003. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.

OBRAZLOŽENJE

1. Mihajlo Mitrović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, kojeg zastupa Zoran Malešević, advokat iz Banjaluke, podnio je 29. maja 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Rev-624/05 od 9. februara 2006. godine, Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-215/04 od 14. februara 2005. godine i Presude Općinskog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-1213/02 od 3. decembra 2003. godine.

2. Presudom Općinskog suda broj P-1213/02 od 3. decembra 2003. godine odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se obavežu Općina Zenica (u daljnjem tekstu: prvotužena), Javno preduzeće za izgradnju i uređenje grada «Zenica» Zenica i Željezara «Zenica» da mu solidarno ustupe na korištenje jednosoban stan u Zenici ili da mu isplate novčanu naknadu za porušeni stan u iznosu od 20.000,00 KM. Apelant je obavezan da prvotuženoj naknadi troškove spora u iznosu od 1.580,00 KM u roku od 30 dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja. U obrazloženju svoje presude Općinski sud je istakao da je odredbama člana 52. stav 1. Zakona o stambenim odnosima («Službeni list SRBiH» br. 14/84, 12/87 i 36/89; «Službeni list RBiH» broj 2/93; «Službene novine Federacije BiH» br. 11/98 i 19/99) propisano da ugovor o korištenju stana prestaje ako se zgrada ili dio zgrade u kojoj je stan mora rušiti na osnovu pravnosnažnog rješenja nadležnog organa ili je zgrada eksproprisana u svrhu rušenja, kao i u slučaju kada na osnovu takvog rješenja treba izvršiti iseljavanje iz stana zato što ne odgovara higijenskim uslovima ili postoji opasnost po život stanara. Odredbama člana 52. stav 2. Zakona o stambenim odnosima propisano je da u svim navedenim slučajevima nosiocu stanarskog prava se ne daje otkaz, a korisnici stana se mogu iseliti na osnovu pravnosnažnog rješenja nadležnog organa tek pošto im zainteresovano lice, odnosno stambeni organ obezbijedi drugi stan koji zadovoljava njihove minimalne potrebe stanovanja. S obzirom na navedene zakonske odredbe, Općinski sud je zaključio da je stambeni organ po zakonu obavezan da apelantu obezbijedi drugi stan koji zadovoljava njegove minimalne potrebe stanovanja, a ne tuženi, te da su shodno tome osnovani prigovori tuženih da nisu pasivno legitimisani u predmetnoj pravnoj stvari.

3. Kantonalni sud, odlučujući o žalbi apelanta protiv Presude Općinskog suda broj P-

1213/02 od 3. decembra 2003. godine, donio je Presudu broj Gž-215/04 od 14. februara 2005. godine kojom je žalba apelanta odbijena i prvostepena presuda potvrđena.

4. Protiv Presude Kantonalnog suda Gž-215/04 od 14. februara 2005. godine apelant je izjavio reviziju Vrhovnom sudu koji je Rješenjem broj Rev-624/05 od 9. februara 2006. godine ukinuo nižestepene presude i odbacio tužbu apelanta. U obrazloženju svog rješenja Vrhovni sud je istakao da je nadležni organ prvotužene donio Rješenje broj 03-372-483/86-3 od 16. oktobra 1986. godine kojim je utvrđeno da stan, na kojem je apelant imao stanarsko pravo, ne odgovara higijenskim uslovima i da korisnici stana mogu iseliti tek pošto im zainteresovano lice, odnosno stambeni organ obezbijedi drugi stan koji zadovoljava njihove minimalne potrebe stanovanja. S obzirom da je apelant postavljenim tužbenim zahtjevom tražio da se tuženi solidarno obavežu da mu ustupe na korištenje jednosoban stan u Zenici, Vrhovni sud je zaključio da je apelant zapravo tražio izvršenje Rješenja nadležnog organa prvotužene broj 03-372-483/86-3 od 16. oktobra 1986. godine, što ne spada u sudsku nadležnost. Sud je naveo da se radi o upravnom aktu kojim je organ uprave odlučio u okviru svoje zakonom propisane nadležnosti, u smislu člana 52. Zakona o stambenim odnosima, te da je Zakonom o upravnom postupku regulisano provođenje administrativnog izvršenja takvih rješenja. Nadalje, Vrhovni sud je zaključio da drugi dio tužbenog zahtjeva, kojim apelant traži isplatu 20.000 KM na ime isplate naknade za porušeni stan, iako je isteknut alternativno, zapravo je procesni institut iz člana 178. Zakona o parničnom postupku, koji, da bi se mogao aternativno istaći, mora imati uporište u alternativnoj obligaciji, što u konkretnom predmetu nije slučaj.

5. Apelant smatra da mu je pobijanim odlukama povrijeđeno pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine, kojem odgovara član 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropske konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, kojem odgovara član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi: «1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;»

7. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).

8. U konkretnom slučaju, Rješenjem Vrhovnog suda broj Rev-624/05 od 9. februara 2006. godine odbačena je tužba apelanta, kojom je tražio da se obavežu tuženi da mu solidarno ustupe na korištenje jednosoban stan u Zenici ili da mu isplate novčanu naknadu za porušeni stan u iznosu od 20.000,00 KM, uz obrazloženje da predmetna pravna stvar ne spada u sudsku nadležnost, već u nadležnost upravnih organa. U vezi s tim, Ustavni sud konstatuje da je odredbama člana 273. stav 1. i 274. stav 1. Zakona o upravnom postupku («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine» br. 2/98 i 48/99) propisano da se izvršenje rješenja radi ispunjenja nenovčanih obaveza provodi administrativnim putem, te da administrativno izvršenje provodi organ uprave koji je o stvari rješavao u prvom stupnju, ako posebnim propisom nije za to određen drugi organ. Dakle, iz naprijed navedenih zakonskih odredbi jasno proizlazi da su za izvršenje Rješenja nadležnog organa prvotužene broj 03-

372-483/86-3 od 16. oktobra 1986. godine nadležni upravni organi, a ne redovni sudovi. S obzirom da se apelant radi zaštite svojih prava obratio nenadležnom organu, Ustavni sud smatra da apelant nije koristio djelotvoran pravni lijek, u smislu principa iscrpljivanja pravnih lijekova, te da samim tim nije došao do konačne odluke koja bi mogla biti predmet apelacionog ispitivanja od strane Ustavnog suda. Prema tome, pošto nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, apelacija se ne može razmatrati.

9. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Hatidža Hadžiosmanović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1541/06 (M. M.) | Sudska praksa | Aktio