Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1653/06 (H. Š.)
Odluka donesena 13. 05. 2008.
- Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1653/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
13. 05. 2008.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 13. maja 2008. godine, u predmetu broj AP 1653/06, rješavajući apelaciju Helene Škobić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Helene Škobić podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Mostaru, broj Gž-133/06 od 27. marta 2006. godine, Rješenja Općinskog suda u Mostaru, broj I-
4964/03-I od 9. januara 2007. godine i Rješenja Kantonalnog suda u Mostaru, broj 007-0-Gž-07-000 439 od 4. septembra 2007. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.
OBRAZLOŽENJE
1. Helena Škobić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Mostara, koju zastupa Gordan Škobić, advokat iz Mostara, podnijela je 2. juna 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonanlni sud), broj Gž-133/06 od 27. marta 2006. godine. Apelantica je, 23. februara i 19. septembra 2007. godine, dopunila apelaciju i dostavila i rješenje Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj I-4964/03-I od 9. januara 2007. godine i rješenje Kantonalnog suda, broj 007-0-Gž-07-000 439 od 4. septembra 2007. godine.
2. Odlukom Kliničke bolnice Mostar (u daljnjem tekstu: tužena), broj 238/02 od 6. februara 2002. godine, apelantica je razrješena dužnosti ravnatelja tužene sa danom 6. februara 2002. godine.
3. Presudom Općinskog suda, broj P-194/02 od 18. februara 2003. godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda, broj Gž-361/03 od 25. juna 2003. godine, usvojen je tužbeni zahtjev apelantice podnesen protiv tužene, a kojim je apelantica tražila da se poništi odluka tužene, broj 238/02 od 6. februara 2002. godine, te da se naloži uspostava prijašnjeg stanja prije donošenja odluke tužene. U obrazloženju presude je navedeno da je osporena odluka o razrješenju s dužnosti donesena bez saglasnosti Ministarstva zdravstva, odnosno, suprotno odredbi člana 25. stav 4. Statuta tužene, a koji član predviđa da ravnatelja imenuje i razrješava upravno vijeće uz saglasnost Ministarstva zdravstva.
Izvršni postupak u predmetu, broj I-4964/03-I
4. Općinski sud je u izvršno pravnoj stvari apelantice, radi izvršenja novčane obaveze, donio rješenje, broj I-4964/03-I od 25. maja 2004. godine, kojim je usvojen prijedlog apelantice kao tražiteljice izvršenja i tuženom određen naknadni primjereni rok od 15 dana da izvrši svoju obavezu utvrđenu presudom Općinskog suda od 18. feburara 2003. godine. Stavom II dispozitiva predmetnog rješenja je određeno da ako tuženi ne ispuni svoju obavezu ni u naknadno određenom roku od 15 dana, dužan je isplatiti apelantici iznos od 30,00 KM za svaki dan zakašnjenja počev od isteka roka određenog rješenjem do ispunjenja novčane obaveze, odnosno do podnošenja prijedloga za prinudno izvršenje, kao i troškove postupka.
5. Na osnovu pravosnažnog i izvršnog rješenja Općinskog suda o određivanju sudskih penala, broj I-4964/03-I od 25. maja 2004. godine, Rješenjem Općinskog suda, broj I-4964/03-I od 29. augusta 2005. godine, određeno je izvršenje u korist apelantice protiv izvršenika, radi naplate sudskih penala u iznosu od 6.180,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom, počev od 29. augusta 2005. godine, kao dana donošenja rješenja, pa do isplate, te 360,00 KM na ime troškova postupka.
6. Općinski sud je, odlučujući o prigovoru tužene kao izvršenika protiv rješenja o izvršenju o određivanju sudskih penala, broj I-4964/03-I od 29. augusta 2005. godine, donio rješenje, broj I-4964/03-I od 9. januara 2007. godine, koje je potvrđeno rješenjem Kantonalnog suda, broj 007-
0-Gž-07-000 439 od 4. septembra 2007. godine, kojim je prigovor tužene usvojen, obustavljeno izvršenje u cijelosti i ukinute sve provedene radnje. U obrazloženju prvostepenog rješenja sud se pozvao na odredbe člana 194. stav 5. Zakona o izvršnom postupku («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine», broj 32/03), kojom je predivđeno da se plaćanje sudskih penala može tražiti sve dok se na osnovu izvršne isprave ne predloži izvršenje radi ostvarivanja nenovčanog potraživanja. U konkretnom slučaju, apelantica je mogla tražiti izvršenje radi ostvarenja nenovčanog potraživanja najkasnije do 25. augusta 2003. godine, a da se zahtjev za izricanje sudskih penala mogao podnijeti po isteku roka za dobrovoljno izvršenje činidbe, odnosno najranije dana 25. jula 2003. godine. Zahtjev za izricanje sudskih penala apelantica je podnijela 21. novembra 2003. godine, dakle, nakon roka do kojeg se penali inače mogli teći.
Izvršni postupak u predmetu, broj I-51/05
7. Apelantica je 27. januara 2005. godine podnijela prijedlog za izvršenje protiv tužene kao izvršenika, radi vraćanja na određene poslove, a na osnovu izvršne isprave presude Općinskog suda, broj P-194/02 od 18. februara 2003. godine. Općinski sud je usvojio prijedlog apelantice i donio rješenje o izvršenju, broj I-51/05 od 10. februara 2005. godine. Protiv navedenog rješenja Općinskog suda, broj I-51/05 od 10. februara 2005. godine, tužena kao izvršenik je podnijela prigovor.
8. Općinski sud je rješenjem, broj I-51/05 od 9. decembra 2005. godine, koje je potvrđeno rješenjem Kantonalnog suda, broj Gž-133/06 od 27. marta 2006. godine, usvojio prigovor tužene, obustavio izvršenje u cijelosti i ukinuo sve provedene ranje, a prijedlog apelantice za izvršenje odbacio kao neblagovremen. Obrazlažući osporeno rješenje Općinski sud je citirao odredbu člana
215. Zakona o izvršnom postupku, prema kojem se prijedlog za izvršenje na osnovu izvršne isprave kojom je poslodavcu naloženo da zaposlenog vrati na rad, odnosno u službu, može podnijeti u roku od 30 dana od kada je tražilac izvršenja stekao pravo da taj prijedlgo podnese. Kako je u konkretnom slučaju presuda Kantonalnog suda, broj Gž-361/03 od 25. juna 2003. godine uručena tuženiku dana 10. jula 2003. godine, tužena je bila dužna da u roku od 15 dana od dana prijeme presude, odnosno najkasnije do 25. jula 2003. godine uspostavi prijašnje stanje, odnosno da vrati apelanticu na poslove direktora bolnice. Kako je paricioni rok bezuspješno protekao, apelantica je mogla u daljem roku od 30 dana odnosno najkasnije do 25. augusta 2003. godine podnijeti prijedlog za izvršenje, radi vraćanja na određene poslove. Međutim, prijedlog za izvršenje apelantica je podnijela tek 27. januara 2005. godine, dakle, nakon proteka roka u kojem se prijedlog za izvršenje mogao podnijeti.
9. Apelantica smatra da joj je pobijanim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na djelotvoran pravni lijek u smislu člana 13. Evropske konvencije i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4.) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.
10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi: «1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;»
11. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).
12. U konkretnom slučaju, odredbom člana 194. stav 5. Zakona o izvršnom postupku je propisano da se plaćanje sudskih penala može tražiti sve dok se, na osnovu izvršne isprave, ne predloži izvršenje radi ostvarenja nenovčanog potraživanja. Dok je odredbom člana 215. Zakona o izvršnom postupku propisano da se prijedlog za izvršenje na osnovu izvršne isprave kojom je poslodavcu naloženo da zaposlenog vrati na rad odnosno u službu može podnijeti u roku od 30 dana od dana kada je tražilac izvršenja stekao pravo da taj prijedlog podnese. Imajući u vidu da je apelantica izvršnu ispravu, prsudu Kantonalnog suda, broj Gž-361/03 od 25. juna 2003. godine, zaprimila dana 10. jula 2003. godine, to je prijedlog za izvršenje radi vraćanja na funkciju direktora mogla podnijeti najkasnije do 25. augusta 2003. godine, što je apelantica učinila tek 27. januara 2005. godine.Osim toga, apelantica je prijedlog za izricanje sudskih penala u predmetu, broj I-4964/03-I, podnijela 21. novembra 2003. godine, dakle, van roka u kojem je mogla tražiti prinudno izvršenje obaveze tuženog kao izvršenika iz izvršne isprave.
13. Kako apelantica nije postupila prema navedenim odredbama Zakona o izvršnom postupku, sudovi su njene prijedloge odbacili iz formalnih razloga, kao neblagovremene.
14. Ustavni sud u konkretnom slučaju ne može smatrati konačnim rješenje Kantonalnog suda, broj Gž-133/06 od 27. marta 2006. godine, te rješenje Općinskog suda broj I-4964/03-I od 9. januara 2007. godine i rješenje Kantonalnog suda, broj 007-0-Gž-07-000 439 od 4. septembra 2007. godine, zbog toga što je navedenim rješenjima apelantičini prijedlozi za izvršenje odbačeni kao neblagovremeni. Dakle, redovni sudovi nisu meritorno rješavali o apelantičinom pravnom lijeku, već su samo konstatovali da isti ne ispunjava formalne uslove, obzirom da nije podnijet u roku. Stoga, Ustavni sud zaključuje da apelantica neblagovremenim podnošenjem prijedloga za izvršenje, nije efektivno iscrpila pravne lijekove, na temelju kojih redovni sudovi nisu mogli meritorno odlučivati, jer isti nisu ispunjavali formalne uslove tog pravnog lijeka.
15. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
16. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović