Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1852/07 (N. B.)

Odluka donesena 13. 05. 2008.

  • Protek roka
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1852/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

13. 05. 2008.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 13. maja 2008. godine, u predmetu broj AP 1852/07, rješavajući apelaciju

Nedžada Baručije, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 4. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Nedžada Baručije, podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj 070-0-Uvp-06-000287 od 28. marta 2007. godine, presude Kantonalnog suda u Zenici, broj 004-0-U-06-000-027 od 25. aprila 2006. godine, rješenja Federalnog ministarstva za pitanja boraca i invalida odbrambeno-oslobodilačkog rata, broj UP-II-04/1-41-4496/05 od 31. decembra 2005. godine, i rješenja Službe za boračko-invalidsku zaštitu Općine Zenica, broj 08-41-3139/05 od 12. septembra 2005. godine, zbog proteka roka za podnošenje apelacije.

OBRAZLOŽENJE

1. Nedžad Baručija (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zenice, kojeg zastupa starateljica Safeta Baručija iz Zenice, podnio je 22. juna 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj 070-0-Uvp-06-000287 od 28. marta 2007. godine, presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj 004-0-U-06-000-027 od 25. aprila 2006. godine, rješenja Federalnog ministarstva za pitanja boraca i invalida odbrambeno-oslobodilačkog rata (u daljnjem tekstu: Ministarstvo), broj UP-II-04/1-41-4496/05 od 31. decembra 2005. godine, i rješenja Službe za boračko-invalidsku zaštitu Općine Zenica (u daljnjem tekstu: Služba), broj 08-41-3139/05 od 12. septembra 2005. godine.

2. U predmetu utvrđivanja prava na ličnu vojnu invalidninu apelanta, Služba je donijela rješenje, broj 08-41-3139/05 od 12. septembra 2005. godine, kojim je apelantu kao priznatom ratnom vojnom invalidu X grupe sa 20% invaliditeta, priznala svojstvo ratnog vojnog invalida IX grupe sa 30% vojnog invaliditeta, po osnovu oboljenja zadobijenog kao pripadnik Armije Republike Bosne i Hecegovine, počev od 1. augusta 2005. godine, pa dok postoje Zakonom o pravima branilaca i članova njihovih porodica («Službene novine FBiH» broj 41/04 - u daljnjem tekstu: Zakon) propisani uvjeti za korištenje priznatih prava, te utvrdila da shodno tome apelant ima pravo na ličnu invalidninu u mjesečnom iznosu od 44, 04 KM.

3. Rješavajući po žalbi apelanta protiv rješenja Službe, broj 08-41-3139/05 od 12. septembra 2005. godine, Ministarstvo je donijelo rješenje, broj UP-II-04/1-41-4496/05 od 31. decembra 2005. godine, kojim je žalbu uvažilo, prvostepeno rješenje poništilo, i riješilo tako što je apelantu priznalo svojstvo ratnog vojnog invalida VIII grupe sa 40% vojnog invaliditeta po osnovu oboljenja na čije pogoršanje je uticala služba u Oružanim snagama, te je utvrđeno da apelant po tom osnovu ima pravo na ličnu invalidninu u mjesečnom iznosu od 48, 81 KM, počev od 1. jula 2005. godine, pa dok postoje Zakonom propisani uvjeti za korištenje priznatih prava.

4. Apelant je tužbom pokrenuo upravni spor protiv rješenja Ministarstva, broj UP-II-04/1-

41-4496/05 od 31. decembra 2005. godine, tvrdeći da je njegov stepen invalidnosti veći, ali je Kantonalni sud donio presudu, broj 004-0-U-06-000-027 od 25. aprila 2006. godine, kojom je njegovu tužbu odbio kao neosnovanu sa obrazloženjem da je njegov invaliditet cijenjen u skladu sa relevantnim odredbama Zakona i Pravilnika o utvrđivanju procenta vojnog invaliditeta.

5. Protiv presude Kantonalnog suda, broj 004-0-U-06-000-027 od 25. aprila 2006. godine, apelant je podnio zahtjev za vanredno preispitivanje presude Vrhovnom sudu.

6. Vrhovni sud je donio presudu, broj 070-0-Uvp-06-000287 od 28. marta 2007. godine, kojom je zahtjev apelanta za vanredno preispitivanje presude odbio kao neosnovan. Vrhovni sud je obrazložio da donošenjem pobijane presude Kantonalni sud nije povrijedio federalni zakon ili drugi federalni propis, niti pravila federalnog zakona o postupku, koja bi povreda mogla biti od utjecaja na rješenje predmetne upravne stvari.

7. Apelant se žali da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje, iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Navodi da mu je nepravilo utvrđen postotak invaliditeta od strane nadležnih institucija, te smatra da mu je na osnovu psihičkog stanja, odnosno činjenice da boluje od hroničnog post traumatskog stresnog poremećaja (PTSP), za što posjeduje i medicinsku dokumentaciju, trebao biti utvrđen vojni invaliditet od 60%, te na osnovu povrede kičme 20%, a što ukupno iznosi 80% vojnog invaliditeta.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 4. Pravila Ustavnog suda glasi: «1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (4) protekao je rok za podnošenje apelacije;»

9. Ustavni sud zapaža da se apelant u konkretnom slučaju žali na odluke nadležnih organa donesenih u upravnom postupku i upravnom sporu, kao i odluke donesene po njegovom zahtjevu za vanredno preispitivanje presude, kojima je odlučivano o njegovom pravu na ličnu vonu invalidninu.

10. Ustavni sud mora, prije svega, utvrditi koja je konačna odluka u predmetnom slučaju, tj. da li je apelant iscrpio sve efektivne pravne lijekove i podnio apelaciju u roku od 60 dana, kako je to predviđeno članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda.

11. U pogledu zahtjeva za vanredno preispitivanje pravosnažne presude, Evropski sud za ljudska prava je više puta utvrdio da postupci u kojima se traži vanredno preispitivanje pravosnažno okončanih slučajeva, ne predstavljaju efektivne pravne lijekove, pošto u tim slučajevima postoji presuda koja je dobila snagu res iudicata (vidi mutatis mutandis odluku o dopustivosti bivše Evropske komisije za ljudska prava, X protiv Austrije, aplikacija broj 1760/63, Godišnjak IX (1966), str. 166 (174)). Izuzetak od ovoga pravila predstavlja slučaj da nadležni organ prihvati preispitivanje slučaja (vidi mutatis mutandis odluku bivše Evropske komisije za ljudska prava, G.protiv Savezne Republike Njemačke, aplikacija broj E 10431/83, od 16. decembra 1983. godine, Odluke i izvještaji (DR) 35, str. 243). Prema tome, Ustavni sud smatra da se zahtjev za vanredno preispitivanje pravosnažne sudske presude ne može smatrati efektivnim i adekvatnim pravnim lijekom u smislu člana 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, ukoliko se pozitivno ne udovolji tom pravnom lijeku (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-1128/04 od 12. aprila 2005. godine). Budući da je apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje sudske presude odbijen kao neosnovan, to je u njegovom slučaju bio neefektivan pravni lijek u smislu člana 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda.

12. U vezi sa navedenim proizilazi da je konačna odluka u ovom predmetu presuda Kantonalog suda, broj 004-0-U-06-000-027 od 25. aprila 2006. godine.S obzirom na to da je, prema dokazima u spisu, apelantu predmetna presuda Kantonalnog suda uručena 27. aprila 2006. godine, a apelacija je Ustavnom sudu podnesena 22. juna 2007. godine, proizlazi da je podnesena nakon što je protekao rok za podnošenje apelacije predviđen članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. U skladu sa navedenim, Ustavni sud je zaključio da je apelacija podnesena neblagovremeno, odnosno nakon proteka roka od 60 dana od dana kada je apelant primio osporenu presudu Kantonalnog suda.

13. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant podnese apelaciju nakon proteka roka za podnošenje, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Hatidža Hadžiosmanović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1852/07 (N. B.) | Sudska praksa | Aktio