Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1944/07 (M. Š.)
Odluka donesena 13. 05. 2008.
- Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1944/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
13. 05. 2008.
Tekst odluke
Ustavni je sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, dopredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić, te suci Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 13. svibnja 2008. godine u predmetu broj AP 1944/07, rješavajući apelaciju Milomira Šukovića, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 1. i stavak 4. točka 15, te članka 59. stavak 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Milomira Šukovića, podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Už-254/03 od 21. ožujka 2007. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.
OBRAZLOŽENJE
1. Milomir Šuković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Gacka, kojega zastupa Darislav Paponja iz Mostara, podnio je 26. lipnja 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Už-254/03 od 21. ožujka 2007. godine. Apelant je dopunio apelaciju 23. kolovoza 2007. godine.
2. Apelant je 19. svibnja 1999. godine podnio Općinskoj službi za opću upravu i financije Zapadnohercegovačke županije (u daljnjem tekstu: Služba) zahtjev za vraćanjem u posjed stana na kojem postoji stanarsko pravo. Obzirom da Služba nije rješavala njegov zahtjev, apelant je zbog «šutnje uprave» uložio priziv Ministarstvu prostornog uređenja, resursa i zaštite okoliša Zapadnohercegovačke županije (u daljnjem tekstu: Ministarstvo), koje je Rješenjem broj 06-02-
304/02 od 31. listopada 2002. godine odbacilo apelantov priziv kao bespredmetan. U obrazloženju rješenja je navedeno da je iz spisa predmeta vidljivo da je u međuvremenu Služba donijela Zaključak broj 01/I-372-11 od 6. listopada 2002. godine, kojim je prekinut upravni postupak i apelant obvezan na pokretanje postupka kod mjerodavnoga suda u roku od 30 dana, kako bi se kao prethodno pitanje riješilo je li otkup prijepornoga stana od treće osobe-novog vlasnika zakonit.
3. Rješenjem Ministarstva broj 06-02-351/02 od 14. studenoga 2002. godine odbijen je apelantov priziv izjavljen protiv Zaključka Službe broj 01/I-372-11 od 6. listopada 2002. godine. U pouci o pravnom lijeku je navedeno da protiv navedenoga rješenja nije dopušten priziv, ali se može pokrenuti upravni spor pred Kantonalnim sudom u roku od 30 dana od dana dostave rješenja.
4. Apelant je tužbom pred Županijskim sudom u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Županijski sud) pokrenuo upravni spor protiv Ministarstva radi poništenja Rješenja broj 06-02-304/02 od 31. listopada 2002. godine i Zaključka broj 01/I-372-11 od 6. listopada 2002. godine. Odlučujući o tužbi, Županijski je sud Rješenjem broj U:84/02 od 28. travnja 2003. godine tužbu odbio kao neutemeljenu. U obrazloženju rješenja sud je naveo da je drugostupanjsko tijelo pravilno ustvrdio činjenice i donijelo pravilnu odluku zbog toga što je prvostupanjsko tijelo u međuvremenu riješilo apelantov zahtjev i prekinulo «šutnju uprave» na koju se apelant žalio. Dalje se u obrazloženju navodi da je iz spisa vidljivo da je rješenjem drugostupanjskoga tijela odbijen apelantov priziv izjavljen protiv Zaključka Službe, te da je apelant propustio rok za podnošenje tužbe protiv novoga upravnoga akta.
5. Odlučujući o apelantovom prizivu izjavljenom protiv rješenja Županijskog suda broj U:84/02 od 28. travnja 2003. godine, Vrhovni je sud donio Rješenje broj Už-254/03 od 21. ožujka 2007. godine kojim je odbio priziv kao neutemeljen. U obrazloženju rješenja Vrhovni je sud naveo da je prvostupanjski sud pravilno zaključio da je drugostupanjsko upravno tijelo donijelo zakonitu odluku kada je apelantov priziv odbacilo kao bespredmetan. Vrhovni sud dalje navodi da je apelant izjavio priziv protiv Zaključka Službe koji je rješenjem Ministarstva odbijen kao neutemeljen, te da je apelant propustio rok da protiv njega tužbom pokrene upravni spor. Vrhovni sud na svršetku zaključuje da je neutemeljen i apelantov prigovor da u konkretnom slučaju nije ispoštovan Dejtonski sporazum, jer ukoliko je apelant postupio po navedenome zaključku i pokrenuo postupak kod mjerodavnoga suda, nakon okončanja toga sudskog postupka prvostupanjsko će tijelo biti dužno odlučiti o apelantovom zahtjevu za povrat stana.
6. Apelant smatra da mu je pobijanim rješenjem Vrhovnog suda povrijeđeno pravo na dom iz članka II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), te pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni je sud pošao od odredaba članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 16. stavak 1. i stavak 4. točka 15. Pravila Ustavnog suda.
Članak VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.»
Članak 16. stavak 1. i stavak 4. točka 15. Pravila Ustavnog suda glasi: «1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku kojega je koristio.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu.»
8. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova apelant mora doći do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je učinkovit i adekvatan za ispitivanje nižestupanjske odluke kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tomu apelant odlučuje o tomu hoće li koristiti pravni lijek bez obzira na to je li riječ o redovitom ili izvanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnoga lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan člankom 16. stavak
1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. listopada 2004. godine i AP 106/04 od 18. siječnja 2005. godine).
9. U konkretnom slučaju apelant je, dakle, prvobitno zbog «šutnje uprave» podnio priziv Ministarstvu koje je svojim Rješenjem broj 06-02-304/02 od 31. listopada 2002. godine odbacilo apelantov priziv kao bespredmetan budući je Služba u međuvremenu donijela Zaključak broj 01/I-
372-11 od 6. listopada 2002. godine o prekidu postupka, dok se kao prethodno pitanje ne riješi pitanje vlasništva na predmetnome stanu koje je u nadležnosti suda a ne tijela uprave.
10. Potom je apelant Ministarstvu podnio priziv protiv Zaključka Službe broj 01/I-372-11 od 6. listopada 2002. godine o prekidu postupka, koji je odbijen kao neutemeljen Rješenjem Ministarstva broj 06-02-351/02 od 14. studenoga 2002. godine.
11. Međutim, apelant je propustio protiv Rješenja Ministarstva broj 01/I-372-11 od 14. studenoga 2002. godine, premda je to mogao po odredbama Zakona o upravnim sporovima i uputi o pravnom lijeku u predmetnom rješenju, pred mjerodavnim sudom tužbom pokrenuti upravni spor.
12. Stoga, Vrhovni sud u pobijanom rješenju, kao ni Kantonalni sud, nije mogao odlučivati o pravnoj valjanosti Rješenja Ministarstva broj 01/I-372-11 od 14. studenoga 2002. godine, jer apelant u predmetnom upravnom sporu nije pobijao to rješenje već prethodno rješenje Ministarstva doneseno po apelantovom prizivu zbog «šutnje uprave».
13. Međutim, da bi se raspravljalo pitanje povrata stana u posjed, pa samim tim i pitanje pravne valjanosti odluke o prekidu postupka, uključujući i postupak pred Ustavnim sudom, apelant je protiv Rješenja Ministarstva broj 01/I-372-11 od 14. studenoga 2002. godine morao podnijeti tužbu mjerodavnom sudu ili opravdati nemogućnost podnošenja tužbe, tj. iscrpljivanje pravnih lijekova (vidi mutatis mutandis Ustavni sud, odluke broj U 22/00 od 22. i 23. lipnja 2001. godine, točka 20, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 25/01 i AP 844/04 od 13. rujna 2005. godine). Dakle, apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve glede pravnoga lijeka, zbog čega odluka koju pobija u apelaciji nije konačna odluka, donesena po učinkovitom i adekvatno ispitanom i utvrđenom činjeničnom i pravnom stanju apelantovoga zahtjeva. Prema tomu, za meritorno razmatranje apelacije nije ispunjen uvjet iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih po zakonu.
14. Imajući u vidu odredbu članka 16. stavak 4. točka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni je sud odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. Sukladno članku VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović