Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1484/06 (S. Đ.)
Odluka donesena 13. 05. 2008.
- Naknada štete
- Neiscrpljivanje pravnih lijekova
- Pokretanje krivičnog postupka protiv trećih lica
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1484/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
13. 05. 2008.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 13. maja 2008. godine, u predmetu broj AP 1484/06, rješavajući apelaciju Saliha Đedovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tač. 9. i 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Saliha Đedovića, podnesena protiv presude Općinskog suda II Sarajevo, broj P-934/01 od 23. jula 2001. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Saliha Đedovića, podnesena protiv rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu, broj Kž-212/04 od 30. maja 2006. godine, i rješenja Općinskog suda II Sarajevo, broj K-
310/02 od 11. marta 2003. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
1. Salih Đedović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, podnio je 23. maja 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Općinskog suda II Sarajevo (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj P-934/01 od 23. jula 2001. godine, rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj Kž-212/04 od 30. maja 2006. godine, i rješenja Općinskog suda, broj K-310/02 od 11. marta 2003. godine. Apelant je, na traženje Ustavnog suda, 9. juna 2006. godine dopunio/precizirao apelaciju.
2. Apelant je protiv tuženih Zaima Halilovića i Džeme Halilovića podnio tužbu Općinskom sudu radi naknade štete nastale na njegovoj kući prilikom izvođenja građevinskih radova na kući i garaži tuženih, te štete nastale na sadnicama voća i cvijeća apelanta zbog ispuštanja boje i mirisova pri obavljanja stolarskih radova-farbanja stolarije od strane tuženih.
3. Općinski sud je donio presudu, broj P-934/01 od 23. jula 2001. godine, kojom je odbio tužbeni zahtjev apelanta kao neosnovan. Protiv ove presude parnične stranke nisu izjavljivale žalbu pa je ista postala pravosnažna sa danom 18. augustom 2001. godine.
4. Nadalje, Općinsko tužilaštvo II Sarajevo (u daljnjem tekstu: Općinsko tužilaštvo) je optužnim aktom, broj KT-592/01 od 14. marta 2002. godine, optužilo Zaima Halilovića i Džemu Halilovića zbog krivičnog djela izazivanje opće opasnosti iz člana 304. stav 1. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine. Međutim, podneskom od 16. februara 2003. godine Općinsko tužilaštvo je obavijestilo Općinski sud da odustaje od daljeg krivičnog gonjenja okrivljenih zbog nastupanja zastarjelosti krivičnog gonjenja, a na osnovu čega je Općinski sud donio rješenje, broj K-
310/02 od 11. marta 2003. godine, kojim je obustavio krivični postupak protiv optuženih, a apelanta kao oštećenog uputio sa imovinsko pravnim zahtjevom na parnicu.
5. Rješavajući po žalbi apelanta protiv rješenja Općinskog suda, broj K-310/02 od 11. marta 2003. godine, Kantonalni sud donio je rješenje, broj Kž-212/04 od 30. maja 2006. godine, kojim je žalbu apelanta odbacio kao nedopuštenu. Kantonalni sud je obrazložio da je u konkretnom slučaju apelant imao mogućnost produžiti krivično gonjenje optuženih, prema članu 56. stav 5. Zakona o krivičnom postupku, ali da nije imao pravo žalbe na rješenje o obustavi postupka.
6. Apelant se žali da su mu osporenim odlukama povrijeđeni pravo na život iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo da ne bude podvrgnut mučenju ili nehumanom i ponižavajućem postupku ili kazni iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije, pravo na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije, pravo na pravično suđenje, iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, i pravo na slobodu kretanja iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 4. uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi da je pokrenuo više postupaka protiv Zaima Halilovića i Džeme Halilovića radi zaštite svojih prava, tražeći da se zabrani rad njihove nelegalne stolarske radionice, kao i da su u nekim od tih postupaka nadležni sudovi donijeli odluke, a koje nisu u njegovu korist. Međutim, na traženje Ustavnog suda, apelant je 9. juna 2006. godine dopunio/precizirao svoju apelaciju, pri čemu je naveo da se žali na postupanje sudova u postupku radi naknade štete i krivičnom postupku protiv Zaima Halilovića i Džeme Halilovića, te da osporava odluke donesene u navedenim postupcima.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačke 9. i 15. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tač. 9. i 15. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 16. stav 1. i stav 4. tač. 9. i 15. Pravila Ustavnog suda glasi: «1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio. «Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;
15. apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;» Parnični postupak
9. U vezi sa žalbenim navodima apelanta u odnosu na postupak naknade štete, Ustavni sud napominje da prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).
10. U konkretnom slučaju apelant nije izjavio žalbu protiv presude Općinskog suda, broj P-
934/01 od 23. jula 2001. godine u skladu sa članom 348. stav 1. Zakona o parničnom postupku («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine» broj 42/98). Prema tome, pošto nije ispunjen uvjet iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, apelacija se ne može razmatrati. Krivični postupak
11. U odnosu na krivični postupak, Ustavni sud zapaža da se apelant u konkretnom slučaju žali na odluke donesene u vezi obustave krivičnog postupka koji se vodio protiv Zaima Halilovića i Džeme Halilovića.
12. Ustavni sud konstatuje da apelant u navedenom postupku kojeg osporava predmetnom apelacijom nije niti osumnjičeni niti okrivljeni za krivično djelo, već se njegov zahtjev, kao oštećenog, odnosi na krivični postupak protiv drugog lica. U vezi s tim, opravdano se postavlja pitanje uživa li apelant u ovom slučaju zaštitu prava na pravično suđenje u okviru značenja člana 6. stav 1. Evropske konvencije, koji priznaje pravo svakog pojedinca na određenu procesnu zaštitu prilikom utvrđivanja osnovanosti krivične optužbe protiv njega.
13. Ustavni sud, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, «ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» U vezi sa predmetnim apelacijama ova ustavna odredba znači da je nadležnost Ustavnog suda ograničena na ispitivanje navodnih povreda prava i sloboda u okvirima koji su definisani, inter alia, članom 6. Evropske konvencije.
14. Prema jezičkom značenju, član 6. Evropske konvencije, na koji se poziva apelant, u krivičnim postupcima garantuje pravo na zaštitu samo nekome protiv koga se «utvrđuje [...] osnovanost bilo kakve krivične optužbe». Naime, samo takvo lice može se smatrati «žrtvom» u smislu člana 6. Evropske konvencije. Prema tome, obrnuto tumačenje člana 6. Evropske konvencije, prema kojem bi se pravo na pravičan postupak garantovalo i nekome ko traži utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv drugog lica, ili ko je na drugi način zainteresiran za rezultat tog krivičnog postupka, prevazilazilo bi okvire tumačenja člana 6. Evropske konvencije (vidi odluku Ustavnog suda, broj AP-19/02 od 17. marta 2004. godine i broj AP 408/04 od 18. januara 2005. godine).
15. Iz navedenog proizilazi da se pravo na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije ne odnosi na vođenje krivičnog postupka protiv trećih lica i da član 6. stav 1. Evropske konvencije nije primjenjiv na konkretni slučaj. Budući da član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine ne pruža širi obim zaštite od člana 6. Evropske konvencije, slijedi da su navodi apelacije u vezi sa povredom prava na pravično suđenje inkompatibilni ratione materie sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
16. Ustavni sud dalje konstatira da se u predmetnom postupku, koji se dakle vodio protiv trećih lica, nije odlučivalo ni o ostalim pravima na čiju navodnu povredu ukazuje apelant. Stoga su i navodi apelanta o povredi prava na život iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije, prava da ne bude podvrgnut mučenju ili nehumanom i ponižavajućem postupku ili kazni iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije, prava na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije, prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, i prava na slobodu kretanja iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 4. uz Evropsku konvenciju, također ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
17. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tač. 9. i 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, odnosno ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
18. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović