Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-909/06 (I. Č.)
Odluka donesena 30. 05. 2008.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Krstan Simić, Tudor Pantiru, Constance Grewe, David Feldman
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-909/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
30. 05. 2008.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici David Feldman, Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Tudor Pantiru, Mato Tadić, Constance Grewe, Seada Palavrić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 30. maja 2008. godine, u predmetu broj AP-909/06, rješavajući apelaciju Irene Čučković, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Irene Čučković podnesena protiv Presude Okružnog suda u Trebinju, broj Gž-118/05 od 19. januara 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Irena Čučković (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Trebinja, podnijela je, 17 marta 2006. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj Gž-118/05 od 19. januara 2006. godine.
2. Osnovni sud u Trebinju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), odlučujući u izvršnom postupku u pravnoj stvari AD «Komunalno» Trebinje, kao tražioca izvršenja (u daljnjem tekstu: tužitelj), protiv apelantice, radi isplate 542,40 KM, donio je Rješenje, broj Ip-102/03 od 29. avgusta 2003. godine, kojim je odgođeno izvršenje u predmetnoj pravnoj stvari i navedeno da će isto biti nastavljeno na prijedlog tražioca izvršenja AD «Komunalno» Trebinje nakon pravosnažnosti odluke parničnog suda. U obrazloženju svog rješenja Osnovni sud je naveo da je apelantica 28. avgusta 2003. godine podnijela prigovor protiv Rješenja o izvršenju Osnovnog suda, broj Ip-102/03 od 20. avgusta 2003. godine, kojim pobija postojanje potraživanja, zbog čega se navedeni prigovor ima smatrati tužbom u smislu člana 50. stav 4. Zakona o izvršnom postupku («Službeni glasnik Republike Srpske» broj 59/03).
3. Presudom Osnovnog suda, broj Mal-8/03 od 6. decembra 2004. godine, odbijen je tužbeni zahtjev AD «Komunalno» Trebinje, kojim je tražio da se obaveže apelantica, kao vlasnik Frizerskog salona «Anja» Trebinje, da tužitelju isplati iznos od 542,40 KM na ime glavnog duga, sa zateznom kamatom počev od dana podnošenja prijedloga za izvršenje pa do isplate, kao i da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 100,00 KM, sve u roku od 30 dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Tužitelj je obavezan da apelantici naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 343,75 KM. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je odredbama čl. 15. stav 1. i 17. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima propisano da učesnici, pri zasnivanju dvostranih ugovora, polaze od načela jednake vrijednosti uzajamnih davanja, da su dužni da izvrše svoju obavezu, kao i da su odgovorni za njeno ispunjenje. Sud je dalje naveo da je, na osnovu fotografija ulice u kojoj se nalazi Frizerski salon «Anja» i izjave svjedoka Saše Slavića, utvrdio da se u predmetnoj ulici ne nalazi nijedan kontejner za odlaganje smeća. S obzirom da tužitelj nije obezbijedio kontejner za odlaganje smeća i nije vršio odvoz smeća, Osnovni sud je zaključio da tužitelju ne pripada pravo na naplatu usluga koje u konkretnom slučaju nije pružio apelantici.
4. Odlučujući o žalbi tužitelja protiv prvostepene presude, Okružni sud je donio Presudu, broj Gž-118/05 od 19. januara 2006. godine, kojom je žalba tužitelja uvažena i prvostepena presuda preinačena tako što je apelantica obavezana da tužitelju isplati iznos od 542,40 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 20. avgusta 2003. godine, kao dana podnošenja prijedloga za izvršenje, pa do isplate, kao i da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 100,00 KM, sve u roku od 30 dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja.
5. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da je tužitelj, kao javno komunalno preduzeće, ovlašten za odvoženje i deponovanje otpadaka iz poslovnih prostora i održavanje deponija, shodno odredbama člana 5. stav 1. tačka 5. Zakona o komunalnim djelatnostima («Službeni glasnik Republike Srpske» broj 11/95). Nadalje, da su, u smislu odredbi člana 11. istog Zakona, vlasnici i korisnici stambenog ili drugog prostora obavezni plaćati naknadu javnom komunalnom preduzeću za odvoz smeća. Imajući u vidu navedene zakonske odredbe, sud je naveo da su bez uticaja navodi apelantice da je sama odvozila smeće na deponiju, jer je apelantica, kao i svi ostali vlasnici i korisnici stambenih i poslovnih prostora, ex lege, dužna tužitelju, kao javnom komunalnom preduzeću, plaćati naknadu za odvoz smeća. Sud je istakao da tužitelj, kao javno komunalno preduzeće, ima pravo na naknadu za odvoz smeća utvrđenu aktom preduzeća i kada nije izvršilo uslugu zbog propusta korisnika poslovnog prostora (obaviješten o mjestu, vremenu i načinu odvoza smeća, ali nije ostavljao smeće na određeno mjesto, već ga je sam odvozio i spaljivao). Sud je dalje naveo da ne može prihvatiti kao osnovane navode apelantice da nije dužna platiti navedeni novčani iznos, budući da je kao korisnik komunalne usluge dužan platiti naknadu samo za pruženu uslugu, a što u konkretnom slučaju tužitelj propustio da učini. Po mišljenju Okružnog suda takvo pravno zaključivanje je suprotno odredbama čl. 11, 13. i 17. Zakona o komunalnim djelatnostima, jer je između tužitelja, kao javnog komunalnog preduzeća, i korisnika stambeno-poslovnih objekata, u pitanju sui generis ugovor po pristupu (adhezioni ugovor), a ne dvostrani ugovor.
6. Apelantica smatra da joj je pobijanom odlukom Okružnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu svojih prava apelantica vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. Apelantica smatra da nije dužna platiti navedeni novčani iznos budući da je odredbama čl. 8. i 11. Zakona o komunalnim djelatnostima propisano da je korisnik komunalne usluge dužan da plaća utvrđenu cijenu samo u slučaju ako davalac komunalne usluge istu trajno i nesmetano pruža, a što je tužitelj u konkretnom slučaju propustio da učini. Takođe, apelantica smatra da u konkretnom slučaju uplata nedugovanog novčanog iznosa predstavlja sticanje bez osnova, u smislu odredbi čl. 210-219. Zakona o obligacionim odnosima, jer prelaz imovine sa jednog lica na drugo nema osnov u nekom pravnom poslu.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi: «Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»
8. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-
Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
9. Ustavni sud primjećuje da se suština navoda o kršenju prava na pravično suđenje u stvari odnosi na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu i proizvoljnu primjenu materijalnog prava. Međutim, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, nije zadatak ovih sudova da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava (vidi Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine).
10. U konkretnom slučaju, pobijanom presudom Okružnog suda obavezana je apelantica da na ime naknade za odvoz smeća isplati tužitelju iznos od od 542,40 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 20. avgusta 2003. godine, kao dana podnošenja prijedloga za izvršenje, pa do isplate. Ustavni sud zapaža da je Okružni sud dao detaljno obrazloženje svoje odluke, pri tome uzimajući u obzir i obrazlažući svoja postupanja u kontekstu navedenih prigovora apelantice kojima je tražila rješenje predmetnog spora u svoju korist. U tom smislu, Okružni sud je naveo da su bez uticaja navodi apelantice da je sama odvozila smeće na deponiju, budući da je apelantica, kao i ostali vlasnici i korisnici stambenih i poslovnih prostora, dužna tužitelju, kao javnom komunalnom preduzeću, plaćati naknadu za odvoz smeća, shodno odredbama čl. 11. i 17. Zakona o komunalnim djelatnostima. Pored naprijed navedenog, Ustavni sud podsjeća da je odredbama člana 17. stav 3. Odluke o održavanju čistoće («Službeni glasnik Opštine Trebinje» broj 3/01) propisano da su vlasnici poslovnih prostora dužni prije dobijanja odobrenja za rad obezbijediti potreban broj posuda za smeće i iste predati bez naknade javnom komunalnom preduzeću na održavanje i upravljanje, što je apelantica očigledno propustila da učini. Imajući u vidu utvrđeno činjenično stanje i primjenjene zakonske odredbe, Ustavni sud nije pronašao ništa što bi ukazalo da je u konkretnom slučaju Okružni sud postupao na proizvoljan način pri donošenju pobijane presude. Stoga, Ustavni sud smatra da su navodi apelantice o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Apelantica takođe navodi da joj je pobijanom presudom povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
12. U pogledu ovih žalbenih navoda apelantice, Ustavni sud zapaža da se suština žalbenih navoda o kršenju prava na imovinu, također, odnosi na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu i proizvoljnu primjenu materijalnog prava, a što je Ustavni sud već apsolvirao u ovoj odluci u vezi sa pravom na pravično suđenje, te kako uz apelaciju nije dostavljen bilo kakav dokaz koji bi mogao, prima facie, ukazati mogućim i vjerovatnim navode o kršenju ovog prava, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
13. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović