Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1183/06 (T. Ž.)
Odluka donesena 30. 05. 2008.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Nije pravo koje uživa zaštitu Ustava i EK
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Krstan Simić, Tudor Pantiru, Constance Grewe, David Feldman
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1183/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
30. 05. 2008.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici David Feldman, Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Tudor Pantiru, Mato Tadić, Constance Grewe, Seada Palavrić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 30. maja 2008. godine, u predmetu broj AP-1183/06, rješavajući apelaciju Tomislava Živanovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja
1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Tomislava Živanovića podnesena protiv Presude Okružnog suda u Trebinju, broj Gž-37/05 od 22. marta 2006. godine, u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Tomislava Živanovića podnesena protiv Presude Okružnog suda u Trebinju, broj Gž-37/05 od 22. marta 2006. godine, u odnosu na član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
1. Tomislav Živanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Foče, kojeg zastupa Mile Čajević, advokat iz Foče, podnio je, 19. aprila 2006. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj Gž-37/05 od 22. marta 2006. godine.
2. Osnovni sud je Presudom, broj P-20/04 od 19. oktobra 2004. godine, usvojio apelantov tužbeni zahtjev i utvrdio da je apelant stekao pravo vlasništva u dijelu 1/1 na spornim nekretninama, pobliže označenim kao u izreci, što je JPŠ „Srpske šume“ Republike Srpske – ŠG „Maglić“ Foča (u daljnjem tekstu: tuženi) dužan trpjeti i priznati da apelant predmetni dio nekretnina izdvoji na terenu i da se u zemljišnim knjigama uknjiži kao vlasnik, te da mu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.317,00 KM, sve u roku od 30 dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Osnovni sud je presudu zasnovao na nalazu i mišljenju vještaka geodetske struke, te činjenici da su na licu mjesta pronađeni tragovi nekoliko «DŠ» znakova, kojim su određene međe spornog zemljišta. Sporne nekretnine su tužitelj i tuženi obilježili kao svoje, ali su iste poslije avio premjera 1983. godine u katastru nekretnina upisane kao posjed tuženog. Navode vještaka su potvrdili i svjedoci koji su naveli da su sporne nekretnine apelantovi preci prije II svjetskog rata kupili od starog vlasnika Hamzića, koja je po kulturi bila livada, a kupili su i šumu uz tu livadu. Osnovni sud je zaključio da su apelant i njegovi preci neprekidni faktički korisnici tog zemljišta koje je od nekadašnjeg pašnjaka, po austrougarskim planovima i popisnom katastru, avio premjerom iz 1978. godine promijenilo kulturu i upisano kao šumsko zemljište. Novi katastarski planovi koji su izrađeni prema avio premjeru iz 1978. godine su stupili na snagu 1983. godine i od te godine se tuženi nalazi u posjedu spornog zemljišta.
3. Okružni sud je Presudom, broj Gž-37/05 od 22. marta 2006. godine, usvojio žalbu tuženog i odbio apelantov tužbeni zahtjev. Okružni sud je utvrdio da je prvostepeni sud nepravilno zaključio da tuženi po osnovu dosjelosti stekao pravo vlasništva na spornim nekretninama u smislu čl. 21. i 28. stav
4. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima. Okružni sud je, dalje, obrazložio da je članom
37. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima propisano da vlasnik može tužbom zahtijevati od posjednika povrat individualno određene stvari, s tim da vlasnik mora dokazati da na stvari čiji povrat traži ima pravo vlasništva. Okružni sud smatra da činjenica da je tuženi upisan kao posjednik na spornim nekretninama od 1983. godine, a da se apelant ne nalazi u posjedu istih nekretnina više od 20 godina, govori u prilog tome da apelant nije vlasnik spornih nekretnina. Naposljetku, Okružni sud navodi da je sporna nekretnina upisana na tuženog, kao posjednika, a da je članom 29. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima propisano da se na stvari u društvenom vlasništvu pravo vlasništva ne može steći dosjelošću. Također je zaključeno da apelant nije ni naslijeđivanjem mogao steći pravo vlasništva na spornom zemljištu, jer rješenjem o naslijeđivanju nije obuhvaćeno sporno zemljište.
4. Apelant je osporio presudu Okružnog suda navodeći da je pogrešnom primjenom materijalnog zakona došlo do povrede njegovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokla broj 1 uz Evropsku konvenciju. Po mišljenju apelanta jedini način da se utvrdi njegovo pravo vlasništva bilo je vještačenje po vještaku geodetske struke, s obzirom da su zemljišne knjige za područje Foče uništene u toku II svjetskog rata i do danas nije uspostavljen zemljišno-knjižni ured. Apelant je naveo da je Okružni sud „pogrešno dao veću dokaznu snagu i veći značaj jednom avio snimku nego stručnom nalazu vještaka geodetske struke, kao da Sud ima veće znanje iz oblasti geodezije od jednog školovanog vještaka.” Također je navedeno da apelant ne može snositi nikakve štetne posljedice zbog činjenice što Republika Srpska nije uspostavila zamljišne knjige. Apelant smatra da je bio pogrešan zaključak Okružnog suda da apelant nije mogao naslijeđivanjem steći sporno zemljište u vlasništvo, s obzirom da prema Zakonu o naslijeđivanju zaostavština umrlog prelazi po sili zakona na njegove nasljednike u trenutku njegove smrti, a s obzirom da se u katastru sporno zemljište od 1983. godine nije ni vodilo na apelantovog oca nego na tuženog ono nije ni moglo ući u ostavinsku masu. Apelant je predložio usvajanje apelacije i ukidanje presude Okružnog suda.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
„ Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»
Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi: «Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;»
6. Pri ispitivanju dopustivosti predmeta Ustavni sud, prvenstveno treba utvrditi da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su navedeni u članu 16. Pravila Ustavnog suda. U tom kontekstu neophodno je da apelant navede povredu prava koja su zaštićena Ustavom Bosne i Hercegovine s tim da navedena povreda treba djelovati vjerovatno. Prema članu 16. stav 2. Pravila apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj nedostaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i odluku Ustavnog suda, broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), odnosno ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje apelantovih prava budući da apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
7. Presudom Osnovnog suda usvojen je apelantov tužbeni zahtjev na temelju činjenica koje su utvrđene u postupku pred tim sudom. Osnovni sud je svoju odluku o osnovanosti apelantovog tužbenog zahtjeva utemeljio na nalazu i mišljenju vještaka geodetske struke i za svoj zaključak je dao obrazloženje u presudi koju je tuženi osporio. Presudom Okružnog suda usvojena je žalba tuženog i Okružni sud je preinačio prvostepenu presudu. Okružni sud je zaključio da prvostepeni sud nije pravilno primjenio relevantne odredbe Zakona o osnovnim-svojinsko pravnim odnosima i za taj svoj zaključak je dao odgovarajuće obrazloženje. Apelant u apelaciji ističe da nije imao pravično suđenje zbog toga jer su sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo i proizvoljno cijenili provedene dokaze.
8. Ustavni sud napominje da nije nadležan da vrši provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su nižestepeni sudovi protumačili pozitivno-pravne propise, osim ukoliko odluke nižih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kad je primjena pozitivno-pravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kad je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na efektivan pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi odluku Ustavnog suda, U-29/02, od 27. juna 2003. godine, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 31/03). Dakle, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02), a zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine).
9. Ustavni sud smatra da je Okružni sud dao jasno i precizno obrazloženje u vezi sa apelantovim navodom da je sporno zemljište stekao naslijeđivanjem od pokojnog oca, te da je isto takve razloge dao i za ocjenu nalaza vještaka kojeg je dao u prvostepenom postupku. Stoga, Ustavni sud smatra da obrazloženje presude Okružnog suda nije proizvoljno, odnosno nije zasnovano na proizvoljnoj primjeni zakona i ocjeni izvedenih dokaza. Ustavni sud nije pronašao ništa što bi u konkretnom slučaju ukazivalo na povredu prava apelanta na pravično suđenje. Iz stanja u spisu kao i navoda apelanta, Ustavni sud nije mogao zaključiti da postoji bilo kakva radnja koja bi mogla značiti proizvoljno i diskriminatorno postupanje sudova. Pored toga, Ustavni sud smatra da apelant ne nudi činjenice koje bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda ustavnih prava na koja se poziva, zbog čega nema elemenata koji prima facie ukazuju da je kršenje prava iz člana iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije moguće, te da bi bilo potrebno meritorno ispitivanje. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o kršenju navedenog prava očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Apelant također smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. S tim u vezi, Ustavni sud ističe da član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i član 1. Protokola broj 1. uz Evropsku kovenciju štiti samo postojeću imovinu, a ne i pravo na sticanje imovine (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Marckx, presuda od 13. juna 1979. godine serija A-31). Zbog toga su navedeni članovi Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije primjenjivi samo na postupke koji imaju za predmet spora imovinu, a ne postupke u kojima apelant nastoji sebi osigurati pravo na sticanje imovine. U konkretnom slučaju, apelant u postupku pred redovnim sudom nije uspio dokazati niti posjed niti vlasništvo na spornim nekretninama, a Ustavni sud je već zaključio da u postupanju suda nije bilo arbitrarnosti. Stoga, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju ne radi o pravu zaštićenom Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom te da se ne može primijeniti član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, kao ni član 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju, iz čega proizilazi zaključak da je apelacija u ovom dijelu ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
11. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno ukoliko predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, te ukoliko je apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović