Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1184/06 (R. Š.)
Odluka donesena 30. 05. 2008.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Vlasničko-pravni odnosi
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Krstan Simić, Tudor Pantiru, Constance Grewe, David Feldman
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1184/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
30. 05. 2008.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici David Feldman, Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Tudor Pantiru, Mato Tadić, Constance Grewe, Seada Palavrić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 30. maja 2008. godine, u predmetu broj AP 1184/06, rješavajući apelaciju Rifete Šabanović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Rifete Šabanović podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću, broj Gž-760/05 od 7. februara 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Rifeta Šabanović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Bosanske Krupe, koju zastupa Hamdija Veladžić, advokat iz Bihaća, podnijela je, 17. aprila 2006. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj Gž-760/05 od 7. februara 2006. godine.
2. Presudom Općinskog suda u Bosanskoj Krupi (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj P-120/03 od 3. decembra 2004. godine, naloženo je Izetu Kadiću (u daljnjem tekstu: tuženi) da se uzdrži od parkiranja svoga putničkog motornog vozila neposredno ispred ulazne kapije vlasništvo apelantice, te mu se zabranjuje parkiranje vozila na dijelu puta kojim onemogućava ili otežava prolaz u dvorište apelantice, ali ne manje od devet metara udaljeno od ulazne kapije apelantice, kao i da apelantici naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.244,00 KM, sve u roku od 30 dana po pravosnažnosti presude, pod prijetnjom prinudnog izvršenja. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je na osnovu nalaza i mišljenja vještaka geodetske struke Zihada Ahmetspahića utvrđeno da su nekretnine apelantice označene kao k.č. broj 20/7-3 upisane u p.l. broj 1185 k.o. Bosanska Krupa, te da su dio nekretnina preko kojih apelantica ulazi u svoj posjed označene kao k.č. broj 20/19, u naravi «Put» upisane u p.l. broj 737 k.o. Bosanska Krupa kao opštenarodna imovina. Sud je dalje naveo da je na osnovu nalaza i mišljenja vještaka saobraćajne struke Zlatana Alidžanovića utvrđeno da nakon parkiranja motornog vozila tuženog ispred kapije apelantice ostaje prostor širine 1,80 metara, a da je motorno vozilo apelantice široko 1,95 metara, te da je očigledno da tuženi na taj način onemogućava apelanticu u mirnom korištenju njenih nekretnina označenih kao k.č. broj 20/7-3 upisanih u p.l. broj 1185 k.o. Bosanska Krupa.
3. Odlučujući o žalbi tuženog protiv prvostepene presude Kantonalni sud je donio Presudu, broj Gž-760/05 od 7. februara 2006. godine, kojom je žalba tuženog uvažena i prvostepena presuda preinačena tako što je odbijen u cjelosti tužbeni zahtjev apelantice kojim je tražila da se naloži tuženom da se uzdrži od parkiranja svoga putničkog motornog vozila neposredno ispred ulazne kapije vlasništvo apelantice, te da mu se zabrani parkiranje vozila na dijelu puta kojim onemogućava ili otežava prolaz u dvorište apelantice.
4. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da prvostepeni sud nije raspravio činjenicu da li apelantica može neometano ulaziti motornim vozilom u svoje dvorište u situaciji kada je motorno vozilo tuženog pakirano ispred kapije, budući da je tuženi u toku prvostepenog postupka isticao da je ukupna širina kapije 3,10 metara, kao i da je u žalbi naveo da se obaranjem stuba između kapije za prolaz pješaka i kapije za prolaz motornih vozila može neometano prolaziti motornim vozilom u dvorište apelantice. Sud je naveo da je radi utvrđivanja činjeničnog stanja održao raspravu na kojoj je izveo dokaz čitanjem nalaza i mišljenja vještaka saobraćajne struke Zlatana Alidžanovića od 29. juna 2004. godine, nakon čega je utvrđeno da se kapija dvorišta apelantice, koja graniči sa javnim putem, sastoji iz dva dijela i to jednog dijela za ulaz u dvorište motornim vozilima širine 2,20 metara, koji se sastoji od dva krila i drugog dijela za ulaz u dvorište pješice širine 0,90 metara sa jednim krilom. Sud je dalje naveo da je dio koji služi za prolaz pješaka razdvojen od djela za prolaz motornih vozila pokretnim stubom koji se može oboriti tako da se dobije prolaz ukupne širine 3,10 metara, te budući da parkirano vozilo tuženog zauzima prostor od 40 centimetara širine kapije, ostaje slobodan prostor od 2,70 metara, što je sasvim dovoljno za neometan ulazak vozila u dvorište apelantice. S obzirom na utvrđeno činjenično stanje, Kantonalni sud je naveo da je neosnovan tužbeni zahtjev apelantice, jer tuženi parkiranjem svog motornog vozila ispred kapije apelantice ne onemogućava apelantici ulaz motornim vozilom u dvorište, niti uznemirava istu u pravu vlasništva u smislu odredbi člana 49. stav 1. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima («Službene novine Federacije BiH», broj 6/98).
5. Apelantica smatra da joj je pobijanim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu svojih prava apelantica vidi u tome da je Kantonalni sud pogrešno ocijenio nalaz i mišljenje vještaka saobraćajne struke Zlatana Alidžanovića, kao i da je pogrešno primijenio materijalno pravo. Apelantica smatra da je Kantonalni sud, pri donošenju pobijane presude, bio dužan primjeniti odredbe člana 83. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima kojim je propisano da sud pruža zaštitu prema posljednjem stanju posjeda i nastalom smetanju posjeda, pri čemu nisu od uticaja pravo na posjed, pravni osnov posjeda i savjesnost posjednika.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi: «Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»
7. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
8. Ustavni sud primjećuje da se suština navoda o kršenju prava na pravično suđenje u stvari odnosi na pogrešnu ocjenu izvedenih dokaza i pogrešnu primjenu materijalnog prava. Međutim, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, nije zadatak ovih sudova da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava, osim u slučajevima u kojima su odluke nižih sudova povrijedile ustavna prava, ili su zanemarile ta prava, te ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravo na pravično suđenje pravo na, pristup sudu, pravo na djelotvorni pravni lijek i dr.) ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava» (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01, Ustavni sud, odluka broj U 62/01 od 5. aprila 2002. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 24/02). Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine).
9. Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud, odlučujući o žalbi tuženog protiv prvostepene Presude donio Presudu, broj Gž-760/05 od 7. februara 2006. godine, kojom je žalbu tuženog uvažio i prvostepenu presudu preinačio tako što je odbio u cjelosti tužbeni zahtjev apelantice. Kantonalni sud je naveo da je na osnovu nalaza i mišljenja vještaka saobraćajne struke Zlatana Alidžanovića od 29. juna 2004. godine utvrdio da je kapija koja služi za prolaz pješaka razdvojena od kapije za prolaz motornih vozila pokretnim stubom koji se može oboriti tako da se dobije prolaz ukupne širine 3,10 metara, te budući da parkirano vozilo tuženog zauzima prostor od 40 centimetara širine kapije, ostaje slobodan prostor od 2,70 metara, što je sasvim dovoljno za neometan ulazak vozila u dvorište apelantice. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je u svojim brojnim odlukama naglasio da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom. Imajući u vidu naprijed navedeno, Ustavni sud smatra da su navodi apelantice da Kantonalni sud nije pravilno ocijenio izvedene dokaze neosnovani i nepotkrijepljeni, jer Ustavni sud u konkretnom slučaju nije našao elemente koji bi ukazivali da je ocjena dokaza od strane Kantonalnog suda bila očigledno proizvoljna, niti da je dokazni postupak zloupotrijebljen na štetu apelanatice.
10. Nadalje, u pogledu navoda apelantice da je Kantonalni sud, pri donošenju pobijane presude, bio dužan primjeniti odredbe člana 83. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima kojim je propisano da sud pruža zaštitu prema posljednjem stanju posjeda i nastalom smetanju posjeda, Ustavni sud podsjeća da je apelantica podnijela tužbu radi uznemiravanja prava vlasništva u skladu sa članom 49. stav 1. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima kojim je propisano da ako treća osoba protivpravno uznemirava vlasnika ili pretpostavljenog vlasnika na drugi način, a ne oduzimanjem stvari, vlasnik, odnosno pretpostavljeni vlasnik, imaju pravo tužbom zahtijevati da to uznemiravanje prestane. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud odlučio o tužbenom zahtjevu apelantice u smislu člana 49. stav 1. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima. Po mišljenju Ustavnog suda, nezadovoljstvo apelantice pobijanom presudom Kantonalnog suda ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije. Takođe, apelantica ne navodi nikakve proceduralne greške, niti su takve greške očigledne (vidi Evropski sud, već citirana odluka Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat), a Ustavni sud nije pronašao ništa što bi ukazalo da su materijalno-pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelantice, niti ima elemenata koji ukazuju na procesnu nepravičnost u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelantice o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Apelantica takođe navodi da joj je pobijanom presudom povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
12. U pogledu ovih žalbenih navoda apelantice, Ustavni sud zapaža da se suština žalbenih navoda o kršenju prava na imovinu, takođe, odnosi na pogrešnu ocjenu izvedenih dokaza i pogrešnu primjenu materijalnog prava, a što je Ustavni sud već apsolvirao u ovoj odluci u vezi sa pravom na pravično suđenje, te kako uz apelaciju nije dostavljen bilo kakav dokaz koji bi mogao, prima facie, ukazati mogućim i vjerovatnim navode o kršenju ovih prava, Ustavni sud zaključuje, da su navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, očigledno (prima facie) neosnovani, jer činjenice predočene Ustavnom sudu ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje navedenog prava.
13. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović