Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2344/07 (DD za otkup i preradu duhana Stolac)
Odluka donesena 30. 05. 2008.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Krstan Simić, Tudor Pantiru, Constance Grewe, David Feldman
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2344/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
30. 05. 2008.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici David Feldman, Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Tudor Pantiru, Mato Tadić, Constance Grewe, Seada Palavrić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 30. maja 2008. godine, u predmetu broj AP 2344/07, rješavajući apelaciju DD za otkup i preradu duhana Stolac, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija DD za otkup i preradu duhana Stolac podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj 070-Rev-06-001 091 od 29. maja 2007.
godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana
OBRAZLOŽENJE
1. DD za otkup i preradu duhana Stolac (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupa Marko Raguž, advokat iz Stoca, podnio je, 16. avgusta 2007. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj 070-Rev-06-001 091 od 29. maja 2007. godine. Apelant je takođe, 22. septembra 2007. godine, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere, kojom bi Ustavni sud obustavio sva eventualna izvršenja, odnosno protuizvršenja na osnovu navedene presude, do donošenja odluke o apelaciji. Ustavni sud je odlukom o privremenoj mjeri, broj AP-2344/07 od 18. oktobra 2007. godine, odbio apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere, kao neosnovan.
2. Apelant je 2. marta 2004. godine započeo fermentaciju 30.710,30 kg duhana. JP «Elektroprivreda» HZ HB DD Mostar (u daljnjem tekstu: tužena) je 9. marta 2004. godine isključila električnu energiju apelantu, te je to isključenje trajalo do 15. marta 2004. godine, kada je električna energija ponovno uključena. Usljed navedenog isključenja prekinut je proces fermentacije, sav duhan je uništen i nastupila je materijalna šteta u iznosu od 136.131,65 KM.
3. Apelant je Općinskom sudu u Čapljini, 24. maja 2004. godine, podnio prijedlog za osiguranje dokaza, te je navedeni sud održao ročište u prostorijama apelanta, kao predlagača u prisustvu suda, punomoćnika parničnih staranaka i vještaka poljoprivredne struke. Tom prilikom je sačinjen zapisnik broj R-43/04 od 3. avgusta 2004. godine. Na ovom ročištu razgledan je duhan čija je fermentacija prekinuta, kao predmet obezbjeđenja dokaza, te je izvršeno njegovo slikanje i upoređivanje sa dvije zdrave, ranije fermentirane, bale duhana. Naloženo je vještaku poljoprivredne struke da utvrdi količinu predmetnog duhana i nastalu štetu. Vještak poljoprivredne struke je sačinio nalaz i mišljenje, 11. avgusta 2004. godine, u kom je utvrđeno da je prekidom fermentacije zbog isključenja električne energije na 30.710,30 kg duhana nastupila materijalna šteta u iznosu od 136. 131,65 KM.
4. Apelant je Općinskom sudu u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud), 29. oktobra 2004. godine, podnio tužbu protiv tužene radi naknade štete u iznosu od 136.131,65 KM, sa zakonskom zateznom kamatom od 11. avgusta 2004. godine, kao dana procijene materijalne štete, pa do isplate, uz naknadu troškova postupka.
5. Presudom Općinskog suda, broj Ps-584/04 od 11. januara 2006. godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj Pž-42/06 od 12. maja 2006. godine, djelimično je usvojen tužbeni zahtjev apelanta i tužena, je obavezana na ime naknade štete isplatiti apelantu iznos od 68.065,83 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 11. avgusta 2004. godine. Iznad dosuđenog iznosa tužbeni zahtjev je odbijen. Dosuđeno je da svaka stranka snosi svoje troškove parničnog postupka.
6. U obrazloženju prvostepene presude se ističe da je iz izvedenih dokaza, materijalne dokumentacije parničnih stranaka i izjava saslušanih svjedoka sud nesumnjivo utvrdio da je tužena apelantu, kao potrošaču, 9. marta 2004. godine izvršila isključenje električne energije bez prethodnog dostavljanja pismene opomene, a što je bila obavezna prema odredbama čl. 107. i 109. Općih uvjeta za potrošnju električne energije (u daljnjem tekstu: Opći uvjeti). Utvrđeno je da je ovakav nezakonit postupak uzrokovao nastanak štete apelantu na njegovom duhanu, zbog čega je taj sud zaključio da je tužena u smislu člana 154. ZOO kriva za spornu štetu koju je apelant pretrpio. Iz iskaza zakonskog zastupnika apelanta sud je utvrdio da je apelant i pored saznanja da ima neizmirena dugovanja tuženoj za utrošenu električnu energiju otpočeo sporni proces fermentacije duhana, te da je isti dan kad je struja isključena bio upoznat o razlogu isključenja struje, a da je tek sedam dana nakon isključenja struje platio dio duga tuženoj, nakon čega mu je tužena struju ponovo uključila. Imajući u vidu izjavu vještaka poljoprivredne struke da prekid isporuke električne energije od jednog dana ne bi znatno pogoršao kvalitet duhana koji se fermentira, sud je nedvojbeno zaključio da apelant kao oštećenik u konkretnom slučaju nije postupao s pažnjom dobrog privrednika (čl.18 ZOO), te da je njegovo postupanje takođe u uzročno-posljedičnoj vezi sa nastalom i utvrđenom štetom, pa je sud primjenom člana 119. ZOO procijenio da je apelant kao oštećenik u konkretnom slučaju pridonio nastanku štete u omjeru 50%. Utvrđeno je da je tužena odgovorna za tu štetu u omjeru 50% ukupno utvrđenog iznosa štete, što iznosi 68.065,83 KM. Primjenom člana 192. stav 1. člana 158. i člana 154. stav 1. ZOO odlučeno kao u stavu I izreke. Iznad dosuđenog iznosa tužbeni zahtjev je odbijen kao neutemeljen. Kako je apelant uspio u ovom sporu sa 50%, sud je odlučio da svaka strana snosi svoje troškove postupka.
7. Drugostepenom presudom su odbijene žalbe i apelanta i tužene. U obrazloženju drugostepene presude se navodi da je drugostepeni sud na osnovu stanja spisa ocijenio da je prvostepeni sud korektno vodio postupak u skladu sa odredbama čl. 8. i 10. ZPP-a. Kantonalni sud je naveo da se iz stanja spisa vidi da prvostepeni sud nije, kako je to apelant u žalbi naveo, samovoljno tragao tokom čitavog postupka za doprinosom apelanta, već je na to tokom čitavog postupka ukazivala tužena, a sud je bio dužan u smislu člana 192. ZOO da utvrdi obim njegove odgovornosti. Dalje se navodi da taj sud prihvata ocjenu prvostepenog suda, da se apelant nije ponašao kao dobar privrednik, jer se odlučio na proces fermentacije iako je znao da duguje tuženoj za isporučenu električnu energiju. Takođe je ukazano da je dug izmirio tek sedmi dan od isključenja iako je znao da će, ako dug uplati isti dan, proces fermentacije biti nastavljen bez štetnih posljedica. Odbijeni su kao neosnovani i žalbeni navodi tužene. Ukazano je da je trebala 15 dana prije isključenja, kako to propisuju odredbe Općih uvjeta, ponovo upozoriti tužitelja o neplaćanju i da tek nakon toga isključi struju, a ovo utoliko prije što je apelanta i ranije opominjala, ali nije isključivala struju, pa je bilo i logično očekivati da neće realizovati svoju usmenu opomenu ni ovom prilikom.
8. Presudom Vrhovnog suda, broj 070-Rev-06-001 091 od 29. maja 2007. godine odbijena je revizija apelanta i uvažena revizija tužene, obje nižestepene predsude su preinačene i tužbeni zahtjev apelanta je odbijen.
9. Vrhovni sud je odbio kao neosnovan revizijski prigovor apelanta i pravno stajalište nižestepenih sudova da je tužena odgovorna za nastalu štetu jer je apelantu nezakonito isključila električnu energiju. Vrhovni sud je ocijenio uvidom u finansijsku karticu za apelanta, koja se vodila kod tužene i nalog za isključenje električne energije od 16. januara 2004. godine, na kojem je naznačeno da je apelant telefonski upozoren, da mu je tužena uručila opomenu pred isključenje električne energije 16. januara 2004. godine, na što se tuženi oglušio, ne plativši dug, nakon čega je 9. marta 2004. godine apelantu isključena električna energija, te da je time ispoštovan Općim uvjetima propisani rok od 15 dana, kao i upozorenje pred isključenje električne energije. Vrhovni sud je ukazao na okolnost da je apelant tek nakon sedam dana od isključenja električne energije platio samo dio duga tuženoj, koja mu je odmah po tome uključila električnu energiju, te na mišljenje vještaka poljoprivredne struke da šteta ne bi nastala da je isključenje električne energije trajalo jedan dan. Stoga je Vrhovni sud zaključio da bi električna energija odmah bila priključena da je dug plaćen istog dana i apelant ne bi imao štetu. Na osnovu navedenog Vrhovni sud je ocijenio da je tužena, u skladu sa članom 154 ZOO, uspjela dokazati da je šteta nastala bez njene krivice te je reviziju tužene uvažio, obje nižestepene presude preinačio i odbio tužbeni zahtjev apelanta.
10. Apelant smatra da je donošenjem osporene presude Vrhovnog suda došlo do povrede njegovog prava na pravično suđenje iz člana II/3. e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konencija). Povredu navedenog prava apelant vidi u proizvoljnoj ocjeni činjeničnog stanja, koje su utvrdili nižestepeni sudovi i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Apelant navodi da je Vrhovni sud presudu zasnovao na navodno nepostojećem dokazu, odnosno navodu revizije da je tužena apelantu uručila opomenu pred isključenje električne energije 16. januara 2004. godine. Apelant navodi da je tužena umjesto opomene pred tužbu u spis «podmetnula» nalog za isključenje električne energije od 16. januara 2004. godine, u kome je samovoljno u rubrici «napomena» napisano «telefonski obavješten zbog duga električne energije», što je po mišljenju apelanta u postupku osporeno i što uopće nema obilježje opomene pred isključenje koju propisuje Zakon i Opći uvjeti.
11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
«Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
„ Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»
12. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su navedeni u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava.
13. U konkretnom slučaju apelant smatra da mu je presudom Vrhovnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje zbog proizvoljne ocjene činjeničnog stanja koje su utvrdili nižestepeni sudovi, te pogrešne primjene materijalnog prava. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava i Ustavnog suda, nije zadatak ovih sudova da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava osim ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kad je primjena pozitivno-pravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kad je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na efektivan pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava (vidi odluku Ustavnog suda, broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine).
14. U konkretnom slučaju parnični postupak je vođen po tužbi apelanta, a prvostepeni i drugostepeni sud su djelimično usvojili njegov tužbeni zahtjev, ocjenivši da je tužena djelimično odgovorna za materijalnu štetu koju je pretrpio apelant zbog nezakonitog isključenja električne energije. Općinski i Kantonalni sud su ocijenili da apelant nije bio propisno upozoren jer nalog za isključenje električne energije od 16. januara 2004. godine, na kojem je naznačeno da je apelant telefonski upozoren ne predstavlja Općim uvjetima propisanu opomenu pred isključenje. Vrhovni sud je odlučujući o reviziji tužene dao jasne i nedvojbene razloge zbog kojih je preinačio nižestepene odluke i odbio tužbeni zahtjev apelanta. Naime, Vrhovni sud je, nasuprot navodima apelacije da se pobijana presuda zasniva na nepostojećem dokazu, dao vlastitu ocjenu dokaza koji je postojao u spisu i koji je bio predmet ocjene nižestepenih sudova, a to je nalog za isključenje električne energije od 16. januara 2004. godine. Pri tome je obrazložio svoju ocjenu da je tužena zakonito izvršila isključenje električne energije apelantu poštujući rok od 15 dana iz člana 107. Općih uvjeta za isporuku električne energije. Pored toga Vrhovni sud je ukazao na nalaz vještaka, u kom je konstatovano da isključenje električne energije u trajanju od jednog dana ne bi štetilo procesu fermentacije duhana, kao i na ponašanje apelanta s tim u vezi, budući da se apelant upustio u fermentaciju duhana i pored saznanja da je primio opomenu pred isključenje struje i postojanje duga. Ukazano je i na okolnost da je apelant tek nakon sedam dana od isključenja struje platio dio duga, te da mu je tužena odmah po uplati uključila električnu energiju. Stoga je Vrhovni sud ocijenio da apelant ne bi imao štetu da je dug plaćen istog dana kad je struja isključena. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zapaža, nasuprot navodima apelacije, da je Vrhovni sud obrazloženje pobijane presude utemeljio na činjenicama i dokazima koji su bili predmet ocjene i nižestepenih sudova, a iz kojih je zaključio da je tužena u skladu sa članom 154 stav 1. ZOO uspjela dokazati da je šteta apelanta nastala bez njene krivice, na osnovu čega je preinačio nižestepene presude i odbio tužbeni zahtjev apelanta.
15. Iz stanja u spisu i navoda apelacije, Ustavni sud nije mogao zaključiti da su navodi apelacije osnovani, odnosno da je relevantni zakon proizvoljno primjenjen niti da postoji bilo šta što bi ukazivalo da je Vrhovni sud propustio obrazložiti u osporenoj presudi. Ustavni sud naglašava da nezadovoljstvo apelanta osporenom odlukom ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije. (vidi Evropski sud, već citirana odluka Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat). U kontekstu navedenog, budući da je Vrhovni sud dovoljno jasno obrazložio svoju odluku primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud nije pronašao ništa što bi ukazivalo da su materijalno pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na apelantovu štetu.
16. Stoga, Ustavni sud zaključuje da apelant ne nudi činjenice koje bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda ustavnih prava na koja se poziva, te da bi bilo potrebno meritorno ispitivanje. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
17. U skladu s navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno ako predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
18. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović