Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-447/06 («Raiffeisen Bank» dd Sarajevo)

Odluka donesena 30. 05. 2008.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 7. EK (Kažnjavanje samo na osnovu zakona)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Nullum crimen sine lege – nulla poena sine lege
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Krstan Simić, Tudor Pantiru, Constance Grewe, David Feldman

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-447/06

Apelacija

Odluka o dopustivosti

30. 05. 2008.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici David Feldman, Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Tudor Pantiru, Mato Tadić, Constance Grewe, Seada Palavrić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 30. maja 2008. godine, u predmetu broj AP 447/06, rješavajući apelaciju «Raiffeisen Bank» dd Sarajevo, J.Š. i A.S., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija «Raiffeisen Bank» dd Sarajevo, J.Š. i A.S., podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu, broj PKŽ-20/04 od 15. decembra 2005. godine i presude Općinskog suda u Sarajevu, broj PK-47/04 od 11. oktobra 2004.

godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. «Raiffeisen Bank» dd Sarajevo, koju zastupa Vojislav Puškarević, J.Š. iz Sarajeva i A.S. iz Visokog (u daljnjem tekstu: apelanti), podnijeli su 3. marta 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj PKŽ-20/04 od 15. decembra 2005. godine i presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj PK-47/04 od 11. oktobra 2004. godine.

2. Presudom Općinskog suda, broj PK-47/04 od 11. oktobra 2004. godine, apelanti su oglašeni odgovornim da su na način i u vrijeme navedeno u izreci presude počinili privredni prijestup iz člana 22. stav 1. alineja 3. Zakona o sprečavanju pranja novca u Federaciji Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Zakon o sprečavanju pranja novca) kažnjiv po članu 22. st. 1. i 2. Zakona, te je sud prvoapelanta kao pravno lice osudio na novčanu kaznu od 5.000,00 KM a drugo i treće apelanta kao odgovorna lica na novčanu kaznu od 500,00 KM koju su obavezani platiti u roku od 30 dana od dana pravomoćnosti presude pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Na osnovu člana 202. stav 1. Zakona o krivičnom postupku (u daljnjem tekstu: ZKP) prvoapelant je obavezan da naknadi troškove sudskog paušala u iznosu od 100,00 KM dok su drugoapelant i trećeapelant, na osnovu stava 4. istog člana, oslobođeni od troškova krivičnog postupka.

3. U obrazloženju presude je navedeno da je sud, uvidom u materijalne dokaze te djelimično priznanjem okrivljenih kao i iz iskaza saslušanih svjedoka Elvira Karajbića i Rasima Brke, koje iskaze je sud ocijenio kao iskrene, objektivne i nepristrasne a na koje iskaze ni apelanti nisu imali primjedbi, utvrdio da su apelanti propustili da obavijeste Finansijsku policiju FBiH Ured za sprečavanje pranja novca o transakcijama koje su obavljali u gotovom novcu za privredno društvo «Rampart» d.o.o. Visoko u vremenu od 1. januara do 12. maja 2003. godine, čime su postupili suprotno odredbama člana 12. Zakona o sprečavanju pranja novca, pa je sud u njihovim radnjama našao sva bitna obiježlja privrednog prijestupa iz člana 22. st. 1. alineja 3. koji je kažnjiv po članu 22. st.1. i 2. navedenog zakona, te ih je kaznio na navedeni način smatrajući da su izrečene kazne adekvatne težini privrednog prijestupa i stepenu društvene opasnosti apelanata kao počinilaca. Sud nije prihvatio odbranu apelanata kojom poriču izvršenje privrednog prijestupa, u smislu da su Finansijsku policiju redovno (16, 20. i 22. maja 2003. godine) obavještavali o transakcijama navedenog preduzeća budući da je odbrana apelanata bila u suprotnosti sa provedenim dokazima, prvenstveno materijalnim te iskazima saslušanih svjedoka, te je zaključio da apelanti na taj način žele da izbjegnu svoju odgovornost, jer se apelantima stavlja na teret privredni prijestup učinjen u periodu od 1. januara do 12. maja 2003. godine.

4. Presudom Kantonalnog suda, broj PKŽ-20/04 od 15. decembra 2005. godine, odbijene su kao neosnovane žalbe apelanata i potvrđena presuda Općinskog suda. Sud je ocijenio neosnovanim žalbene navode apelanata vezane za nepotpuno utvrđeno činjenično stanje nalazeći da je prvostepeni sud, na osnovu provedenih dokaza, pravilno i potpuno utvrdio sve odlučne činjenice, a koje se utvrđenje prvenstveno temelji na iskazu saslušanih svjedoka zaposlenih u Ministarstvu finansija te objektivnoj dokumentaciji u spisu. Iskaze svjedoka kao ovlaštenih stručnih lica, koji su detaljno objasnili ponašanje apelanata u primjeni Zakona o sprečavanju pranja novca, sud je doveo u vezi sa provedenim materijalnim dokazima, te zaključio da su saglasni u svim odlučnim činjenicama, iz čega je utvrđeno da je prvostepeni sud pravilno utvrdio da apelanti nisu u navedenom vremenskom periodu prijavili Finansijskoj policiji povezane transakcije tj. iznose koji su bili neznatno ispod 30.000,00 KM, a čiji ukupan iznos prelazi 30.000,00 KM. Naime prvostepeni sud je na osnovu iskaza i materijalnih dokaza pravilno utvrdio da se radi o povezanim transakcijama, učestalost transakcija i vrijednost ukupnog iznosa od 2.158.895,00 KM, koja novčana sredstva–polog pazara su položena na transakcijski račun Privrednog društva «Rampart» Visoko. Zaključak prvostepenog suda u cjelosti je prihvatio i Kantonalni sud cijeneći da su iskazi svjedoka objektivni, istiniti i saglasni materijalnim dokazima sačinjenim od ovlaštenih lica za obavljanje kontrole rada prvoapelanta kao pravnog lica i drugo i treće apelanta kao odgovornih lica. Imajući u vidu član 12. stav 3. i 4. Zakona o sprečavanju pranja novca, kojim je propisana obaveza pravnog lica i odgovornih lica da obavještavaju Finansijsku policiju u roku od tri dana o svim transkcijama iz člana 6. stav 3. navedenog Zakona, u što spadaju i povezane transakcije čiji ukupan iznos prelazi 30.000, 00 KM, što apelanti očigledno nisu učinili u datom roku od tri dana te je Kantonalni sud zaključio da je u konkretnom slučaju prvostepeni sud pravilno primijenio materijalno pravo kad je radnje apelanata okvalifikovao kao navedeni privredni prijestup. Sud je dalje naveo da je zakon koji regulira navedenu problematiku u primjeni od 2000. godine, a apelanti su privredni prijestup počinili u periodu od 3. januara do 12. maja 2003. godine, te da ne stoji ni žalbeni navod apelanata da u konkretnom slučaju nije definiran period u kom se sagledava povezanost transakcija kao i rokovi u kojim se transakcije trebaju prijaviti. Konačno, Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno prinijenio materijalno pravo te apelante oglasio odgovornim i izrekao im adekvatne novčane kazne pri čemu nije počinio niti jednu bitnu povredu odredaba krivičnog postupka te je sud primjenom člana 377. ZKP donio odluku kao u izreci.

5. Apelanti smatraju da je presudama redovnih sudova povrijeđeno njihovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo iz člana 7. Evropske konvencije. Apelanti smatraju da odredbama Zakona o sprečavanju pranja novca, koji je bio na snazi kad je privredni prestup bio izvršen a koji je prestao da važi 28. decembra 2004. godine, niti podzakonskim aktima nije na decidan i nedvosmislen način utvrđen rok odnosno vrijeme koje se odnosi na povezane transakcije koje je trebalo evidentirati i pijavljivati tako da apelanti nisu mogli svoje ponašanje prilagoditi propisima.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

«Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

«Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»

7. Pri ispitivanju dopustivosti predmeta Ustavni sud, prvenstveno treba utvrditi da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su navedeni u članu 16. Pravila Ustavnog suda. U tom kontekstu neophodno je da apelant navede povredu prava koja su zaštićena Ustavom Bosne i Hercegovine s tim da navedena povreda treba djelovati vjerovatno. Prema članu 16. stav 2. Pravila apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj nedostaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31.maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i odluku Ustavnog suda, broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), odnosno ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje apelantovih prava budući da apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. juka 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

8. Ustavni sud konstatira, a imajući u vidu navode apelacije, da se suština navoda o kršenju prava na pravično suđenje svodi na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava od strane redovnih sudova. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća na svoj stav prema kojem nije nadležan da vrši provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivno-pravne propise, osim ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kad je primjena pozitivno-pravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kad je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava (vidi odluku Ustavnog suda, broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine).

9. U vezi s tim, Ustavni sud prvenstveno konstatira da su redovni sudovi proveli privredno kazneni postupak, izveli dokaze i primijenili važeće materijalno pravne propise te utvrdili da apelanti nisu u rokovima i na način predviđen Zakonom o sprečavanju pranja novca obavijestili Finansijsku policiju o novčanim transakcijama privrednog društva «Rampart» d.o.o. Visoko. Dalje, Ustavni sud zapaža da ova obaveza apelanta proizilazi iz člana 12. Zakona kojim je regulirano da obveznici iz člana 5. Zakona (koji su dužni poduzimati mjere i radnje radi otkrivanja i sprečavanja pranja novca), u koje spadaju između ostalih i banke kao pravne osobe, dakle prvoapelant, te odgovorne osobe u tim pravnim osobama, dakle drugo i treće apelant, moraju prije nego obave transakcije putem telefona, telefaksa ili na drugi način obavještavati Financijsku policiju o svim transakcijama iz člana 6. stav 2. do 4. sa naznačenjem roka kada će ih obaviti, a ako to ne učine pismeno učinit će to najkasnije u roku od tri dana od dana obavljanja transakcije te da su obveznici, ako nije moguće obavijestiti Finansijsku policiju o takvim transakcijama prije njenog obavljanja, obavezni to učiniti najkasnije u roku od tri dana nakon obavljene transakcije. Obzirom na navedeno nesporno je da su citiranom zakonskom odredbom propisani kako način tako i rok u kojem obveznici moraju prijaviti Finansijskoj policiji povezane transakcije te Ustavni sud zaključuje da ne vidi nikakvu proizvoljnost u primjeni prava od strane redovnih sudova u situaciji u kojoj su redovni sudovi nespornim utvrdili da apelanti za navedeno pravno lice, za sporni period u kom je izvršen polog gotovine u 85 transakcija u ukupnom iznosu 2.158.895,00 KM, nisu dostavljali takve izvještaje već da su to prvi put učinili 16. maja 2003. godine te se stoga navodi apelanata u ovom dijelu pokazuju u cjelosti paušalnim. Ovo osobito imajući u vidu da je Kantonalni sud prilikom odlučivanja o žalbi cijenio između ostalih i navode koje apelanti ističu u apelaciji te dao detaljno i jasno obrazloženje zašto iste nije prihvatio odnosno zbog čega nisu mogli uticati na drugačije rješenje ove pravne stvari.

10. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da apelanti ne nude činjenice koje bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda ustavnih prava na koja se pozivaju, budući da ništa ne ukazuje da apelanti imaju «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, te da nije uočljivo ništa što bi predstavljalo naznaku povreda prava apelanata na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine te člana 6. stav 1. i 13. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

11. Dalje, vezano za navode apelanata o povredi člana 7. Evropske konvencije, kojim je zagarantovan princip «nullum crimen, nulla poena sine lege», Ustavni sud zapaža da su apelanti oglašeni krivim za privredni prijestup koje je kao takav bio zakonom propisan u vrijeme izvršenja privrednog prijestupa. Naime članom 22. stav 1. alineja 3. Zakona o sprečavanju pranja novca propisano je da će se novčanom kaznom od 10.000,00 KM do 70.000,00 KM kazniti za privredni prijestup obveznik-pravna osoba ako «u rokovima i na način predviđen ovim zakonom i na njemu utemeljenim propisima ne obavijesti Financijsku policiju- Finansijsku policiju o transakciji i dostavi joj podatke iz članka 12. ovog zakona» odnosno «novčanom kaznom od 1.000 KM do 5.000 KM kaznit će se odgovorna osoba u pravnoj osobi koja počini privredni prijestup iz stavka 1. ovog članka». Iz naprijed navedenog nesporno proizilazi da je privredni prijestup za koji su apelanti oglašeni krivim propisan kao takav u Zakonu o sprečavanju pranja novca, te stoga Ustavni sud smatra da apelanti ne nude činjenice koje bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda ustavnih prava na koja se pozivaju zbog čega nema elemenata koji prima facie ukazuju da je kršenje prava iz člana 7. Evropske konvencije moguće, te da bi bilo potrebno meritorno ispitivanje.

12. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-447/06 («Raiffeisen Bank» dd Sarajevo) | Sudska praksa | Aktio