Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-844/06 (M. G.)
Odluka donesena 12. 06. 2008.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Prava iz radnog odnosa
- Izmijenjene pravne okolnosti
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Hatidža Hadžiosmanović, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-844/06
Apelacija
Odluka o meritumu
12. 06. 2008.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 844/06, rješavajući apelaciju Milivoja Gavrića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 8, člana 59. stav 2. alineje 1. i 2, člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), u sastavu:
Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica
Miodrag Simović, potpredsjednik
Valerija Galić, potpredsjednica
Seada Palavrić, sutkinja
Krstan Simić, sudijana sjednici održanoj 12. juna 2008. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelimično se usvaja apelacija Milivoja Gavrića.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Ukida se Presuda Vrhovnog suda Republike Srpske broj Rev-
28/04 od 13. januara 2006. godine u dijelu koji se odnosi na isplatu plaća.
Predmet se vraća Vrhovnom sudu Republike Srpske, koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku, u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Nalaže se Vrhovnom sudu Republike Srpske da, u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od 90 dana od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odbacuje se apelacija Milivoja Gavrića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj Rev-28/04 od 13. januara 2006. godine u dijelu koji se odnosi na isplatu otpremnine i toplog obroka kao nedopuštena zbog izmijenjenih pravnih okolnosti. Odluku objaviti u “Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, “Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine”, “Službenom glasniku Republike Srpske” i u «Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine».
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Milivoje Gavrić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Doboja podnio je 16. marta 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Rev-28/04 od 13. januara 2006. godine. Apelant je 20. oktobra 2006. godine podnio urgenciju Ustavnom sudu da se donese odluka povodom njegove apelacije s obzirom na to da je AD «Sirovinaprodukt» Doboj (u daljnjem tekstu: tuženi) podnijelo 15. juna 2006. godine tužbu protiv apelanta radi isplate. Apelant je, zatim, 29. augusta 2007. godine obavijestio Ustavni sud da je Okružni sud u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) donio presudu u ponovnom postupku.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda, Općinskog suda, te od AD «Sirovinaprodukt» Doboj, kao učesnika u postupku (u daljnjem tekstu: tuženi), zatraženo je 12. aprila 2006. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud i Okružni sud su odgovore na apelaciju dostavili 28, odnosno 27. aprila, a Osnovni sud i tuženi 4, odnosno 3. maja 2006. godine.
4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Vrhovnog suda, Okružnog suda, Osnovnog suda i tuženog dostavljeni su apelantu 7. maja 2008. godine.
III. Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
6. Presudom Osnovnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj Rs-53/02 od 15. aprila 2003. godine, donesenom u ponovnom postupku, djelomično je usvojen kao osnovan apelantov tužbeni zahtjev, te je tuženi obavezan da apelantu isplati novčane naknade: na ime neisplaćenih plaća za period od septembra 2000. godine do maja 2001. godine ukupan iznos od 9.257,00 KM, na ime otpremnine iznos od 864,00 KM i na ime toplog obroka za period od juna 2000. godine do maja 2001. godine iznos od 436,00 KM sa zakonskim zateznim kamatama i troškovima postupka. Tačkom tri izreke Presude odbijen je dio apelantovog tužbenog zahtjeva koji se odnosio na isplatu regresa. Osnovni sud je prethodno, Presudom broj Rs-37/01 od 20. marta 2002. godine, usvojio apelantov tužbeni zahtjev. Međutim, navedena presuda u žalbenom postupku je ukinuta Rješenjem Okružnog suda broj Gž-306/02 od 10. maja 2002. godine i predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovni postupak i donošenje odluke. U obrazloženju ove presude sud je naveo da je, na osnovu provedenih dokaza (saslušanja svjedoka, uvida u niz materijalnih dokaza, finansijskog vještačenja) i utvrđenih činjenica, ocijenio da je apelantov tužbeni zahtjev djelimično osnovan, pa je dosudio apelantu pravo na isplatu plaća u visini određenoj Ugovorom o međusobnim pravima i obavezama broj 764/99 od 27. septembra 1999. godine i aneksom Ugovora broj III-133/00 od 18. februara 2000. godine. Članom 3. predmetnog ugovora utvrđena je apelantova plaća, koji je obavljao funkciju direktora tuženog, u iznosu od 750,00 KM uz uvećanje plaće od 0,50% za svaku godinu penzijskog staža, a aneksom Ugovora ugovorne strane su se saglasile da se plaća apelantu, umjesto iznosa od 750,00 KM, utvrđuje na iznos od 1.000,00 KM. Sud je naglasio da je apelantu dosudio iznose navedene u izreci presude, koje je utvrdio vještak finansijske struke u svom nalazu u skladu sa
Ugovorom o međusobnim pravima i obavezama i aneksom tog ugovora, vodeći računa o tome da je za isti period i ostalim radnicima tuženog, pravosnažnom Presudom istog suda broj Rs.69/01 od 31. augusta 2001. godine, priznato pravo da im se isplate plaća i topli obrok u punim iznosima. Sud je odluku o otpremnini zasnovao na odredbi člana 38.A Izmjena i dopuna Općeg kolektivnog ugovora («Službeni glasnik RS» broj 21/01). Ostatak apelantovog tužbenog zahtjeva koji se odnosio na isplatu regresa je odbijen, jer ni ostalim radnicima tuženog regres nije isplaćen.
7. Presudom Okružnog suda broj Gž-280/03 od 27. oktobra 2003. godine odbijena je žalba tuženog kao neosnovana i potvrđena Presuda Osnovnog suda broj Rs-53/02 od 15. aprila 2003. godine. U obrazloženju ove presude Sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno utvrdio sve odlučne činjenice, te na utvrđeno činjenično stanje ispravno primijenio materijalno pravo pri čemu je u obrazloženju Presude naveo valjane razloge za svoje odlučivanje. Dalje je istaknuto da je tuženi tokom 1998. i 1999. godine, kada je apelant bio na funkciji direktora preduzeća, uspješnije poslovao u odnosu na raniji period, da je članom 22. Statuta tuženog propisano da Upravni odbor, uz saglasnost Skupštine, donosi dugoročne i srednjoročne planove razvoja, planove i programe poslovanja i druge odluke, te da je, stoga, isključena apelantova odgovornost za kasnije loše poslovanje tuženog. Sud je naveo da okolnost da se protiv apelanta vodi krivični postupak zbog zloupotrebe službenog položaja ne utječe na rješavanje konkretne pravne stvari, jer, ukoliko se i dokaže njegova krivična odgovornost, to ne utječe na apelantovo pravo da zahtijeva isplatu neisplaćenih plaća i ostalih naknada iz radnog odnosa.
8. Presudom Vrhovnog suda broj Rev-28/04 od 13. januara 2006. godine revizija tuženog je djelomično uvažena i Presuda Okružnog suda broj Gž-280/03 od 27. oktobra 2003. godine preinačena. Prvostepena presuda Osnovnog suda broj Rs-53/02 od 15. aprila 2003. godine je preinačena u dijelu u kojem je tuženi obavezan da apelantu isplati na ime neisplaćenih plaća iznos od 9.257,00 KM, tako što je tuženi obavezan da plati apelantu 6.172,00 KM, preko ovog iznosa (do 9.257,00 KM) zahtjev je odbijen, a ukinuta u dijelu u kojem je tuženi obavezan da apelantu na ime otpremnine plati 864,00 KM i na ime toplog obroka iznos od 436,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom i predmet u ovom dijelu vraćen drugostepenom sudu na ponovno suđenje. U ostalom dijelu (za plaćanje 6.172,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom) revizija je odbijena. Vrhovni sud je ocijenio da nižestepeni sudovi nisu pravilno primijenili materijalno pravo kada su tuženog obavezali da apelantu isplati iznos od 9.257,00 KM na ime neisplaćenih plaća, jer apelant, s obzirom na odredbe člana 83. Zakona o radu («Službeni glasnik RS» br. 38/0 i 38/03) i odredbe Općeg kolektivnog ugovora – Prečišćeni tekst («Službeni glasnik RS» br. 13/98, 39/99 i 21/01), ima pravo na 65% visine mjesečnog ličnog dohotka za sporni period u iznosu od 1.000,00 KM, što ukupno iznosi 6.017,05 KM, a ne iznos od 9.257,00 KM, koliko su nižestepeni sudovi dosudili apelantu. Vrhovni sud je, dalje, ocijenio da je odluka nižestepenih sudova o plaćanju otpremnine nepravilna s obzirom na to da nisu imali u vidu odredbe člana 55. stav 1. tačka 7. Općeg kolektivnog ugovora, kojima je određeno da se na teret materijalnih troškova poslovanja otpremnina isplaćuje prilikom odlaska radnika u penziju-u visini trostruke plaće obračunate u skladu sa čl. 39. do 43. ovog kolektivnog ugovora, zbog čega su propustili da utvrde da li je apelant po prestanku da radi kod tuženog otišao u penziju. Vrhovni sud je ocijenio da je odluka nižestepenih sudova u pogledu naknade za topli obrok, također, nepravilna, jer se nisu bavili pitanjem da li je tuženi za sporni period svojim radnicima isplatio naknade za topli obrok, zbog čega činjenično stanje radi pravilne primjene materijalnog prava treba upotpuniti u vezi s navedenim.
9. U ponovnom postupku Okružni sud je Presudom broj 013-0-Gž-06-000 069 od 12. decembra 2006. godine odbio žalbu tuženog protiv Presude Osnovnog suda broj Rs-53/02 od 15. aprila 2003. godine i osporenu prvostepenu presudu potvrdio u dijelu u kojem je tuženi obavezan da apelantu isplati novčanu naknadu za otkaznu otpremninu u iznosu od 864,00 KM i za neisplaćeni topli obrok u iznosu od 436,00 KM.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
10. Apelant se žali da je osporenom presudom Vrhovnog suda povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, jer smatra da je Vrhovni sud pogrešno utvrdio (odnosno nije utvrdio) činjenično stanje i pogrešno primijenio materijalno pravo, te se bavio pitanjima (krivični postupak) koja, bez obzira na rezultat, nemaju nikakav utjecaj na apelantovo pravo na isplatu plaća i ostalih naknada iz radnog odnosa. Također, apelant se žali da je osporena presuda diskriminirajuća, jer su ostali radnici tuženog naplatili plaće i naknade za topli obrok u cijelosti za sporni period, što je vidljivo iz pravosnažne Presude Osnovnog suda broj Rs-69/01 od 31. augusta 2001. godine, a to pravo je onemogućeno apelantu Presudom Vrhovnog suda kojom mu je dosuđena isplata plaća u iznosu od 65%, a pravo na topli obrok i otpremninu potpuno uskraćeno. Apelant je predložio da Ustavni sud ukine Presudu Vrhovnog suda broj Rev-28/04 od 13. januara 2006. godine i potvrdi Presudu Okružnog suda broj Gž-280/03 od 27. oktobra 2003. godine i Presudu Osnovnog suda broj Rs-53/02 od 15. aprila 2003. godine.
b) Odgovor na apelaciju
11. U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud ističe da u cijelosti ostaje pri razlozima i navodima datim u obrazloženju osporene revizione odluke.
12. Očitujući se na navode apelacije, Okružni sud navodi da smatra da osporenom odlukom nisu na bilo koji način povrijeđena apelantova ustavna prava na koja se poziva u apelaciji, te predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
13. U odgovoru na apelaciju Osnovni sud smatra da u konkretnom slučaju nije povrijeđeno pravo na pravično suđenje, niti su pogrešno protumačeni relevantni domaći zakoni, te da nije došlo ni do diskriminacije apelanta s obzirom na to da je apelant svoje pravo ostvario u pojedinačnom postupku u kojem je o njegovom pravu raspravljeno na osnovu priloženih dokaza. Dalje se navodi da apelant nije obrazložio zašto smatra, odnosno zbog kojeg razloga i prema kojem osnovu je došlo do njegove diskriminacije. Stoga, Osnovni sud predlaže da Ustavni sud odbije apelaciju kao neosnovanu.
14. Suprotno navodima apelacije, u odgovoru na apelaciju tuženi ističe da je osporena odluka Vrhovnog suda pravilna, smatra da se odluka Osnovnog suda zasniva isključivo na nalazu sudskog vještaka koji je precizirao samo apelantova prava, a ne i njegove obaveze proistekle iz Ugovora broj 764/99 i aneksa Ugovora broj III-133/00, prema kojima je apelant kao direktor dužan da osigura poslovne rezultate i ostvari utvrđene planove i programe rada, što apelant nije učinio tako da je preduzeće u 2000. godini poslovalo sa gubitkom od 309.608,00 KM. Dalje se navodi da je u periodu u kojem je apelant bio direktor pokrenut stečajni postupak protiv tuženog, da je u tom periodu apelant sam donio odluku o prijenosu sredstava po kompenzaciji na svoje ime u iznosu od 40.000,00 KM radi rješavanja stambenog pitanja. Konačno, tuženi predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana, budući da osporena odluka nije diskriminirajuća, te da su propisi bili pravilno primijenjeni.
V. Relevantni propisi
15. Zakon o radu Republike Srpske («Službeni glasnik RS» br. 38/00, 40/00, 47/02, 38/03 i 66/03) u tekstu u kojem je bio na snazi u vrijeme vođenja spora glasi:
Član 83.
Radnik ostvaruje pravo na plaću u skladu sa kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu i ugovorom o radu.
Poslodavac ne može radniku isplatiti manju plaću od one koja je utvrđena u skladu sa kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu i ugovorom o radu.
16. Opći kolektivni ugovor - Prečišćeni tekst («Službeni glasnik RS» br. 13/98, 39/99 i 21/01)
Član 50.
Poslodavac koji nema dovoljno sredstava za isplatu plaća u visini određenoj u skladu sa čl. 39. do 41. ovog kolektivnog ugovora dužan je da svim zaposlenim isplati garantirani iznos plaće.
Garantirana plaća iznosi u visini od 65% plaće koju bi radnik ostvario u određenom periodu u skladu sa čl. 39. do 41. ovog kolektivnog ugovora.
Garantirana plaća može se isplaćivati najduže u trajanju do šest meseci.
VI. Dopustivost
17. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije u dijelu koji se odnosi na isplatu otpremnine i toplog obroka Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 4. tačka 8. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 4. tačka 8. Pravila Ustavnog suda glasi:
Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 8. ako su izmijenjene pravne okolnosti;
18. Ustavni sud konstatira da je u Presudi Vrhovnog suda broj Rev-28/04 od 13. januara 2006. godine ukinuta Presuda Okružnog suda broj Gž-280/03 od 27. oktobra 2003. godine u dijelu u kojem je tuženi obavezan apelantu na ime otpremnine platiti iznos od 864,00 KM i na ime toplog obroka iznos od 436,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom, te predmet vraćen drugostepenom sudu na ponovno suđenje. U ponovnom postupku Okružni sud Presudom broj 013-0-Gž-06-000 069 od 12. decembra 2006. godine odbio je žalbu tuženog protiv Presude Osnovnog suda broj Rs-53/02 od 15. aprila 2003. godine i osporenu presudu potvrdio u dijelu u kojem je tuženi obavezan da apelantu isplati novčanu naknadu za otkaznu otpremninu u iznosu od 864,00 KM i za neisplaćeni topli obrok u iznosu od 436,00 KM.
19. Ustavni sud podsjeća da je predmet ove apelacije presuda Vrhovnog suda donesena u postupku revizije, te da apelant u apelaciji ne osporava Presudu Okružnog suda broj Gž-280/03, niti Presudu Osnovnog suda broj R-53/02, kojima mu je dosuđena naknada na ime otpremnine i toplog obroka. Apelant, naime, smatra da mu je osporenom presudom Vrhovnog suda uskraćeno pravo na isplatu otpremnine i toplog obroka i traži da se ukine presuda Vrhovnog suda i potvrde navedene presude Okružnog i Osnovnog suda. Stoga, imajući u vidu da apelant apelacijom osporava presudu Vrhovnog suda u dijelu u kojem je ukinuta drugostepena presuda i predmet vraćen na ponovno suđenje i da je u međuvremenu, u ponovnom postupku, Okružni sud donio odluku u apelantovu korist u pogledu naknade otpremnine i toplog obroka, Ustavni sud smatra da se više ne radi o istoj pravnoj situaciji koja je bila u vrijeme podnošenja apelacije, budući da su nakon podnošenja apelacije, donošenjem Presude broj 013-0-Gž-06-000 069 od 12. decembra 2006. godine Okružnog suda u ponovnom postupku, kojom je potvrđena prvostepena presuda u dijelu obaveze tuženog da apelantu isplati naknadu na ime otpremnine i toplog obroka, nastupile izmijenjene pravne okolnosti.
20. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije u dijelu koji se odnosi na isplatu plaća, Ustavni sud u skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
21. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
22. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj Rev-28/04 od 13. januara 2006. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporena presuda je donesena 13. januara 2006. godine a apelacija je podnesena 14. marta 2006. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
23. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i
4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
24. Apelant osporava presudu Vrhovnog suda u dijelu odluke o isplati neisplaćenih plaća, tvrdeći da je tom presudom povrijeđeno njegovo pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
25. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje: (…)
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. (...).
26. Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv, jer se u postupku povodom apelantove tužbe odlučivalo o njegovom radnopravnom statusu, odnosno o pravu na naknadu plaća iz radnog odnosa, što, nesumnjivo, predstavlja njegova građanska prava.
27. U konkretnom slučaju prvostepeni sud, postupajući povodom apelantove tužbe, obavezao je tuženog da apelantu, između ostalog, isplati na ime neisplaćenih plaća, za utuženi period, ukupan iznos od 9.257,00 KM. Žalba tuženog protiv ove presude je odbijena kao neosnovana. Međutim, Vrhovni sud je u pogledu visine dosuđenog iznosa preinačio nižestepene odluke na način da je umjesto iznosa od 9.257,00 KM na ime neisplaćenih plaća tuženog obavezao da apelantu prema tom osnovu isplati iznos od 6.172,00 KM, što predstavlja 65% apelantovog ukupnog potraživanja. Vrhovni sud je svoju odluku zasnovao na odredbama člana 83. Zakona o radu i odredbama Općeg kolektivnog ugovora – Prečišćeni tekst, očigledno člana 50, mada to nije izričito naveo.
28. U vezi s tim Ustavni sud konstatira da predmetni postupak, imajući u vidu podneseni tužbeni zahtjev, podrazumijeva utvrđivanje činjenica da li je apelant u periodu koji je obuhvaćen tužbenim zahtjevom uopće radio kod tuženog, te da li je, s obzirom na tvrdnje tuženog, tuženi u spornom periodu imao dovoljno sredstava za isplatu plaća, odnosno da li su u konkretnom slučaju ispunjeni uvjeti za primjenu člana 50. Kolektivnog ugovora prema kojem poslodavac, dakle tuženi, može svim radnicima, pa dakle i apelantu, ukoliko nema dovoljno sredstava za isplatu plaća, u periodu od najduže šest mjeseci, isplatiti garantirani iznos plaće u visini od 65 % plaće određene u skladu sa Kolektivnim ugovorom.
29. Međutim, analizirajući osporenu odluku Vrhovnog suda, neovisno o činjenici da su u toku postupka provedena dva vještačenja vještaka finansijske struke, i to jedno o visini apelantovog potraživanja po osnovu plaća (na apelantov prijedlog) a drugo, povodom prijedloga tuženog, o okolnosti utvrđivanja rezultata poslovanja tuženog u periodu dok je apelant obavljao funkciju direktora tužene, u toku postupka uopće nije utvrđeno, niti je u vezi s tom okolnosti provedeno vještačenje, da li je tuženi u spornom periodu, koji je obuhvaćen tužbenim zahtjevom, imao dovoljno sredstava za isplatu plaća uposlenim, pa dakle i apelantu, što je preduvjet za primjenu člana 50. Kolektivnog ugovora.
30. Dalje, Ustavni sud konstatira da se, prema odredbi člana 50. stav 3. garantirana plaća može isplaćivati najduže u trajanju do šest meseci a osporenom odlukom apelantu je određena isplata plaće u iznosu od 65% u periodu od septembra (dio) 2000. godine do maja 2001. godine, dakle, za period od skoro devet mjeseci.
31. S obzirom na navedeno, a imajući u vidu odredbu člana 83. Zakona o radu, prema kojoj poslodavac ne može radniku isplatiti manju plaću od one koja je utvrđena u skladu sa kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu i ugovorom o radu, te ocjenjujući navedenu odredbu u vezi sa članom 50. Općeg kolektivnog ugovora, prema kojoj poslodavac izuzetno može radniku, ukoliko nema dovoljno sredstava za isplatu plaća, isplatiti garantiranu plaću, koja u konkretnom slučaju nije bila predmet utvrđivanja pred redovnim sudovima, Ustavni sud smatra da je način na koji je Vrhovni sud u osporenoj presudi primijenio pozitivnopravne propise arbitraran i predstavlja kršenje apelantovog ustavnog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
b) Ostali navodi
32. U skladu sa zaključkom u vezi sa povredom člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno razmatrati dio apelacije koji se odnosi na navodnu povredu prava iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana
14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje.
VIII. Zaključak
33. Postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u situaciji kada je Vrhovni sud bez utvrđivanja odlučne činjenice da li je poslodavac u relevantnom periodu imao dovoljno sredstava za isplatu plaća odlučio da apelantu pripada 65% nominalnog iznosa plaće, čime je arbitrarno protumačio pozitivnopravne propise koji reguliraju pravo poslodavca da u određenom periodu može uposlenicima isplatiti nižu plaću.
34. Na osnovu člana 16. stav 4. tačka 8, člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
35. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović