Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2483/06 (M. A.)
Odluka donesena 12. 06. 2008.
- Povreda
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Lišavanje imovine
- Prava iz radnog odnosa
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Hatidža Hadžiosmanović, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2483/06
Apelacija
Odluka o meritumu
12. 06. 2008.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 2483/06, rješavajući apelaciju Mitra Avrama, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), u sastavu:
Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, sutkinja Krstan Simić, sudac na sjednici održanoj 12. juna 2008. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija Mitra Avrama.
Utvrđuje se povreda člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Ukida se Presuda Okružnog suda u Bijeljini broj 012-0-Gž-06- 000314 od 20. juna 2006. godine, a Presuda Osnovnog suda u Zvorniku broj Rs-26/05 od 27. marta 2006. godine održava se na pravnoj snazi.
Nalaže se Osnovnom sudu u Zvorniku da omogući izvršenje Presude tog suda broj RS-26/05 od 27. marta 2006. godine.
Osnovnom sudu u Zvorniku se nalaže da u roku od 90 dana od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke, u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine.
Odluku objaviti u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», «Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine», «Službenom glasniku Republike Srpske» i «Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine».
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Mitar Avram (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zvornika, kojeg zastupa Ozrenka Jakšić, advokatica iz Zvornika, podnio je 21. augusta 2006. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 012-0-Gž-06-000-314 od 20. juna 2006. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda i učesnika u postupku, AD «Birač» Fabrika gline Zvornik (u daljnjem tekstu: tužena), zatraženo je 14. decembra 2006. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Okružni sud je dostavio odgovor na apelaciju 25. decembra 2006. godine, a tužena 3. januara 2007. godine.
4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor Okružnog suda i tužene dostavljen je apelantu 28. aprila 2008. godine.
III. Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
6. Presudom Osnovnog suda u Zvorniku (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj Rs-26/05 od 27. marta 2006. godine tužena je obavezana da apelantu na ime neisplaćenog dijela plaća za period od 1. novembra 2002. godine do 31. augusta 2004. godine isplati ukupan iznos od 5.013,68 KM sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 18. maja 2005. godine, kao dana podnošenja tužbe pa do isplate, kao i da apelantu naknadi troškove parničnog postupka.
7. U obrazloženju prvostepene presude je utvrđeno da je rješenjem tužene od 28. novembra 2000. godine apelant raspoređen na radno mjesto planer i analitičar, kao diplomirani ekonomista sa koeficijentom složenosti ovih poslova, odnosno visinom plaće. Rješenjem tužene od 15. novembra 2001. godine apelant je upućen na čekanje posla za period od 1. do 30. novembra 2001. godine, dakle na mjesec dana, za koji mu je određena plaća u iznosu od 70% od plaće koju bi primao da je radio. Među parničnim strankama je nesporno da tužena za kasniji period, nakon 30. novembra 2001. godine, nije donosila rješenje o upućivanju apelanta na čekanje. Tužena je potom, 28. decembra 2004. godine, donijela rješenja o prestanku apelantovog ugovora o radu i prestanku radnog odnosa kod tužene radi odlaska u penziju. Apelant u spornom periodu, nakon isteka roka važenja rješenja o čekanju posla do donošenja rješenja o prestanku radnog odnosa, nije bio u statusu radnika na čekanju, jer niti je tužena donijela takvu odluku, niti ja za to imala zakonsku osnovu. Iz navedenih razloga, kao i nesporne činjenice da je postojala potreba za angažiranjem radnika na apelantovom radnom mjestu, što je potvrdio i saslušani svjedok, prvostepeni sud je konstatirao da je tužena bila dužna da se jasno odredi prema apelantu kao svom radniku, te da mu uputi pismeni poziv za javljanje na konkretno radno mjesto i da ga upozori na pravne posljedice neodazivanja na posao. Na ovaj način bi i apelant kao radnik došao u poziciju donošenja konačne odluke – ili da se javi na posao ili da mu prestane radni odnos. Pored toga, prvostepeni sud navodi da, ako apelant nije mogao biti raspoređen na poslove koje je ranije radio iz bilo kojeg razloga, onda je tužena trebala postupiti u skladu s tom činjenicom i provesti postupak apelantovog raspoređivanja na drugo radno mjesto u skladu s njegovom stručnom spremom i radnim sposobnostima. Međutim, tužena navedeno nije niti pokušala, niti je u tom pravcu pružila bilo kakve dokaze. Držanje apelanta u poziciji da faktički ne radi, te zadržavanje faktičkog stanja iščekivanja da se steknu uvjeti za apelantovo penzionisanje je, kako zaključuje prvostepeni sud, nezakonito ponašanje tužene. Nadalje, prvostepeni sud smatra da se apelantova izjava da se ne bi žalio da se na njegovo radno mjesto primi drugi radnik, koju je dao tuženoj u pregovorima oko njegovog radnog angažiranja, ne može smatrati njegovim odbijanjem da radi kod tužene. Davanje ovakve izjave i dalji apelantov status uzrokovala je tužena zahtjevom za ispunjavanje dodatnih uvjeta – poznavanje engleskog jezika i rada na računaru. Ukoliko ovi uvjeti nisu predviđeni za apelantovo radno mjesto općim aktom tužene, a što proizlazi iz iskaza saslušanih svjedoka, onda je tužena, navodi prvostepeni sud, nezakonitim postupanjem izdejstvovala navedeno apelantovo ponašanje i tako stvorila prostor za prijem drugih mlađih radnika. Kako je sud našao da je naknada na ime plaća koju je apelant u spornom periodu primao nezakonita, a nalazeći da je za to tužena odgovorna, jer je zadržala apelanta u statusu koji Zakon o radu ne poznaje, a zbog čega apelant u spornom periodu nije primio puni iznos na ime plaće koja mu pripada u skladu s zakonom i rješenjem tužene u odnosu na njegovo radno mjesto, sud je obavezao tuženu na isplatu neisplaćenog dijela plaće za sporni period, u skladu s nalazom vještaka, a u smislu člana 84. Zakona o radu.
8. Tužena se žalila protiv prvostepene presude. Rješavajući o žalbi tužene, Okružni sud je donio Presudu broj 012-0-Gž-06-000-314 od 20. juna 2006. godine kojom je žalba tužene uvažena, pa je preinačena prvostepena presuda i apelantov tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan.
9. U obrazloženju presude Okružnog suda je navedeno da je tokom postupka utvrđeno da je apelant u spornom periodu bio radnik tužene i da je prestao raditi 28. decembra 2004. godine, kada je penzionisan. Na čekanje posla apelant je bio upućen rješenjem tužene od 15. novembra 2001. godine i to samo na period od jednog mjeseca, za novembar 2001. godine, zbog obustave procesa rada u zimskom periodu. Navedenim rješenjem apelantu je bila određena plaća za taj mjesec u visini od 70% od plaće koju bi redovno ostvario. Po proteku novembra 2001. godine, pa sve do penzionisanja, apelant se i dalje nalazio u statusu radnika koji čeka na posao, ali bez rješenja tužene, što nije sporno među strankama. Za ovaj period apelant je redovno primao naknadu plaće u visini od po 100,00 KM mjesečno (za nekoliko mjeseci i veće iznose). Okružni sud smatra da je, iako poslodavac nije izdao nikakvo rješenje i pravno regulisao apelantov status u predmetnom periodu, pogrešan zaključak prvostepenog suda da apelant nije bio u statusu radnika na čekanju. Naprotiv, drugostepeni sud zaključuje da apelant jeste bio u faktičkom statusu čekanja na posao. Tačno je, kako dalje navodi Sud, da u ovom spornom periodu Zakon o radu RS («Službeni glasnik RS» br. 38/00, 40/00, 41/00, 26/02, 47/02, 38/03 i 66/03) ne predviđa niti pravno regulira status čekanja na posao (osim za radnike koji su u vrijeme donošenja novog Zakona o radu zatečeni u statusu čekanja), te da upravo iz tog razloga apelant nema pravnu osnovu da potražuje plaće za vrijeme ovog faktičkog stanja čekanja na posao. Pošto apelant u ovom periodu nije radio, mogao bi, u smislu člana 86. Zakona o radu, imati pravo samo na naknadu plaća u skladu sa Zakonom, kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu i ugovorom o radu. Međutim, iako Zakon ili kolektivni ugovori ne predviđaju takve mogućnosti, sud smatra da je apelantov zahtjev neosnovan jer nije ponudio sudu neki drugi opći ili pojedinačni akt tužene iz kojeg bi ovo njegovo pravo proizašlo, a što bi bila njegova obaveza u smislu člana 123. u vezi s članom 126. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). Sud zaključuje da apelant nema pravnu osnovu za isplatu plaće za vrijeme čekanja posla. Nadalje, sud smatra da bi apelant mogao tražiti isplate plaća za ovaj period pod pretpostavkom da je dokazao da je krivicom tužene izgubio plaće zbog čega je za njega nastala šteta u visini neisplaćenih plaća. Međutim, drugostepeni sud navodi da tokom postupka apelant ovo također nije dokazao. Iako je tužena u obavezi da regulira status svojih radnika, isto tako je i apelant mogao tražiti rješavanje svog statusa, odnosno zaštitu svojih eventualno povrijeđenih prava pred sudom, a što nije učinio. Može se zaključiti da je i apelantu ovakvo stanje bilo u interesu, smatra Okružni sud, na šta upućuje i apelantova pismena izjava od 3. oktobra 2003. godine, iz koje se zaključuje da je on svojevoljno pristao i na dalje produženje zatečenog statusa, jer se saglasio da na njegovo radno mjesto bude primljen neki drugi radnik. To potvrđuju i saslušani svjedoci kojima je sud vjerovao. Oni su potvrdili da je apelant pozivan na posao krajem 2003. godine. Međutim ne može se prihvatiti zaključak prvostepenog suda, navodi dalje Okružni sud, da apelantu nije ponuđeno radno mjesto koje odgovara njegovoj stručnoj spremi i radnim sposobnostima zbog toga što je ono podrazumijevalo poznavanje rada na računarima i engleskog jezika. Naprotiv, po zaključku drugostepenog suda, apelantu je bilo ponuđeno upravo njegovo radno mjesto na koje je raspoređen posljednjim rješenjem i za koje je bio kvalifikovan. Poznavanje rada na računaru i engleskog jezika ne znači ponudu novog radnog mjesta, nego podrazumijeva stalnu i uobičajenu obavezu edukacije u skladu sa zahtjevima savremenog pristupa istim poslovima. Po mišljenu Suda ne radi se ni o kakvim neprihvatljivim zahtjevima koji apelantovo radno mjesto čine novim.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
10. Apelant se žali na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i na povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant ističe da je drugostepeni sud na temelju istog činjeničnog osnova zauzeo potpuno drugačiji pravni stav. Smatra da je drugostepeni sud odluku o odlučnim činjenicama donio bez rasprave, suprotno odredbama člana 229. ZPP-a. Zbog toga je apelantu uskraćena mogućnost da se izjasni na okolnosti koje drugostepeni sud smatra odlučnim za donošenje odluke. Apelant dalje navodi da je neodrživ stav drugostepenog suda da apelant nema pravnu osnovu da potražuje plaće za vrijeme faktičkog čekanja na posao zbog činjenice da Zakon o radu ne predviđa, niti pravno regulira, status čekanja na posao. Po apelantovom mišljenju takav stav je suprotan odredbama čl. 163. i 164. Zakona o radu, kojim je predviđena obaveza poslodavca da radnicima zatečenim u statusu radnika na čekanju posla ponudi zaključivanje ugovora o radu, a ovu obavezu tuženi nije ispunio. Apelant također smatra da je neosnovan stav Okružnog suda da je apelantov zahtjev neosnovan, jer nije ponudio sudu neki drugi opći ili pojedinačni akt tužene iz kojeg bi ovo njegovo pravo proizašlo, a što bi bila njegova obaveza u smislu člana 123. u vezi s članom 126. Zakona o parničnom postupku, jer je sudu dostavio rješenje o raspoređivanju radnika i utvrđivanju plaće od 28. novembra 2000. godine koje nikad nije stavljeno van snage. Apelant dalje navodi da je drugostepeni sud izveo pogrešne pravne zaključke iz utvrđenih činjenica i proizvoljno primijenio pravo. U pogledu izjave od 3. oktobra 2003. godine da je saglasan da se na njemu ponuđeno radno mjesto «planer i analitičar» zaposli mlađi radnik, jer je njemu ostalo šest mjeseci do penzije i ne poznaje engleski jezik ni rad na računaru, apelant ističe da je ovakva izjava moralna i opravdana.
b) Odgovor na apelaciju
11. U odgovoru na apelaciju Okružni sud je naveo da u cijelosti ostaje kod svoje presude i datog obrazloženja, te predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
12. Tužena je u odgovoru navela da podržava osporenu presudu Okružnog suda, te da u postupku nije bilo kršenja prava na koja se apelant pozvao u apelaciji. Tužena je navela da su presudom Okružnog suda pravilno utvrđene činjenice i da je pravilno primijenjeno pravo.
V. Relevantni propisi
13. Zakon o radu («Službeni glasnik Republike Srpske» br. 38/00 i 40/00), koji je stupio na snagu 16. novembra 2000. godine, u relevantnom dijelu glasi:
„Član 163.
Poslodavac je dužan da u roku od devet mjeseci od dana stupanja na snagu ovog zakona ponudi zaposlenim radnicima zaključivanje ugovora o radu, u skladu s odredbama ovog zakona, kolektivnog ugovora i pravilnika o radu, ili da u tome roku radnicima dostavi pismene izjave o uvjetima zaposlenja, u skladu sa članom 20. ovog zakona.
Ministarstvo nadležno za poslove rada može, na zahtjev poslodavca kod koga nije okončan postupak privatizacije državnog kapitala, rok iz stava 1. ovog člana produžiti najviše još za tri mjeseca.
Član 164.
Ako radnik odbije ponudu za zaključivanje ugovora o radu, odnosno ako ne prihvati uvjete iz izjave poslodavca u smislu člana 163. stav 1. ovog zakona može poslodavcu podnijeti prigovor za zaštitu prava.
Ako poslodavac odbije zahtjev radnika za zaštitu prava, prestaje mu radni odnos istekom roka od 30 dana od dana ponude poslodavca za zaključivanje ugovora o radu. Radnik kome prestane radni odnos u smislu stava 1. ovog člana ima pravo na otkazni rok i na otpremninu, u skladu sa čl. 120. do 122. i članom 127. ovog zakona.
Radnik koji smatra da ponuda poslodavca za zaključivanje ugovora o radu nije u skladu s ovim zakonom, može da u roku od 15 dana od dana odbijanja ponude poslodavca pokrene postupak za zaštitu prava kod nadležnog suda.“
14. Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o radu («Službeni glasnik Republike Srpske» broj 47/02), koji je stupio na snagu 13. augusta 2002. godine, u relevantnom dijelu glasi: „Član 23.
U članu 163. stav 1. mijenja se i glasi:
Poslodavac je dužan da u roku od tri mjeseca od dana stupanja na snagu ovog zakona ponudi zaposlenim radnicima zaključivanje ugovora o radu, u skladu s ovim zakonom, kolektivnim ugovorom i pravilnikom o radu.
Poslije stava 1. dodaje se novi stav 2. koji glasi:
Ugovor iz stava 1. ovog člana ne može biti nepovoljniji u pogledu vremena njegovog trajanja u odnosu na vrijeme na koje je bio zasnovan radni odnos između radnika i poslodavca prije zaključivanja ugovora.
Stav 2. postaje stav 3.
Član 24.
U članu 164. u stavu 1. riječi «odnosno ako ne prihvati uvjete iz izjave poslodavca» brišu se.»
VI. Dopustivost
15. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
16. U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
17. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj 012- 0-Gž-06-000-314 od 20. juna 2006. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 27. juna 2006. godine, a apelacija je podnesena 21. augusta 2006. godine, to jeste u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i
4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
18. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
19. Apelant pobija navedenu presudu Okružnog suda tvrdeći da mu je tom presudom prekršeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pravo na imovinu
20. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
„Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
(…)
k) Pravo na imovinu.“
21. Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:
„1. Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.
2. Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu s općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni.“
22. Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju obuhvata tri različita pravila. Prvo pravilo, koje je izraženo u prvoj rečenici prvog stava i koje je opće prirode, izražava načelo mirnog uživanja imovine. Drugo pravilo, u drugoj rečenici istog stava, odnosi se na lišavanje imovine i ograničava ga izvjesnim uvjetima. Treće pravilo, sadržano u stavu dva ovog člana, dopušta da države potpisnice imaju pravo, između ostalog, da kontroliraju korištenje imovine u skladu sa općim interesom. Ova tri pravila nisu različita, u smislu da nisu povezana: drugo i treće pravilo se odnose na pojedine slučajeve miješanja u pravo na mirno uživanje imovine i treba da budu tumačena u okviru općeg načela izraženog u prvom pravilu (vidi Evropski sud za ljudska prava, Sporrong i Lönnorth protiv Švedske, presuda od 23. septembra 1982. godine, serija A, broj 52, stav 61).
23. Evropski sud za ljudska prava je naveo u više navrata da koncept «imovine» u članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju ima autonomno značenje, koje nesumnjivo nije ograničeno na vlasništvo nad fizičkim stvarima: određena druga prava i interesi koji čine imovinu svakako se mogu smatrati kao «imovinska prava» i na taj način kao «imovina» u smislu ove odredbe (vidi Evropski sud za ljudska prava, Iatridis protiv Grčke, presuda od 25. marta 1999, Izvještaji o presudama i odlukama 1999-II, strana 96, tačka 54). Također, prema postojećem običajnom pravu «posjed» može biti bilo postojeći posjed ili vrijedna imovina, uključujući i odštetne zahtjeve, u pogledu kojih podnositelj tužbe može obrazložiti da ima bar «legitimno očekivanje» da će ono biti realizirano (vidi Evropski sud za ljudska prava, Jantner protiv Slovačke, presuda od 4. marta 2003. godine, aplikacija broj 39050/97, stav 27; Evropski sud za ljudska prava, Pressos Compania Naviera S.A. i drugi protiv Belgije, presuda od 20. novembra 1995. godine, serija A, broj 332, str. 19-24).
24. Također, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava, plaće se ubrajaju u djelokrug zaštite člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju (vidi Evropski sud za ljudska prava, Smokovits i dr. protiv Grčke, presuda od 11. aprila 2002. godine, aplikacija broj 46356/99, stav 32). Na ovo ne utječe činjenica da apelant nije dobio plaće, jer on ima zakonski opravdano očekivanje da će one biti isplaćene (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1105/05 od 12. aprila 2006. godine, stav 23, «Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 59/06).
25. U konkretnom predmetu apelant je, Rješenjem tužene o raspoređivanju radnika i utvrđivanju plaća broj 5631/2000 od 28. novembra 2000. godine, bio raspoređen na neodređeno vrijeme na radno mjesto planer i analitičar kao diplomirani ekonomista sa utvrđenim koeficijentom za isplatu plaća. Navedeno rješenje je bilo na pravnoj snazi sve do apelantovog odlaska u penziju, na temelju rješenja tužene o prestanku ugovora o radu od 28. decembra 2004. godine. Ustavni sud smatra da je apelant, stoga, imao legitimno očekivanje da će po isteku roka važenja rješenja o čekanju posla za novembar 2001. godine biti raspoređen na njegovo radno mjesto i da će mu biti isplaćivana plaća u skladu sa važećim rješenjem, tako da je ovo apelantovo legitimno očekivanje i predstavlja imovinu u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
26. Stoga, donošenje osporene odluke Okružnog suda kojom se odbija apelantov zahtjev za isplatu neisplaćenog dijela plaća za sporni period, suprotno njegovom legitimnom očekivanju, Ustavni sud smatra da je apelanta lišilo njegove imovine u smislu druge rečenice člana 1. stav 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
27. Za Ustavni sud ostaje da utvrdi: a) je li lišavanje imovine predviđeno zakonom, b) služi li lišavanje zakonitom cilju u javnom interesu i c) je li lišavanje proporcionalno cilju, tj. uspostavlja li pravičnu ravnotežu između apelantovog prava i općeg javnog interesa.
28. Ustavni sud ističe da je tokom parničnog postupka nespornim utvrđeno da je apelant u spornom periodu u statusu radnika na neodređeno vrijeme raspoređen rješenjem tužene od 28. novembra 2000. godine na poslove planera i analitičara, a navedenim rješenjem je utvrđen i koeficijent složenosti poslova njegovog radnog mjesta za obračun plaće. Apelant je, međutim, mjesečno primao novčani iznos od 100,00 KM (iznimno za nekoliko mjeseci i veći iznos) bez obzira na navedeno rješenje kojim je utvrđena visina njegove plaće, a tužena je uplatu poreza i doprinosa iz radnog odnosa vršila kao da je apelant radio u skladu sa rješenjem o raspoređivanju radnika od 28. novembra 2000. godine. Sudski vještak je utvrdio da je naknada plaće u visini od 100,00 KM koju je apelant primao u spornom periodu znatno niža od plaće predviđene za apelantovo radno mjesto, kao i od garantirane plaće za slučaj teške finansijske situacije preduzeća, propisane Općim kolektivnim ugovorom. Budući da je visina i isplata plaća propisana zakonom, kolektivnim ugovorom i općim aktom poslodavca, Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju isplata plaća apelantu mimo odredaba općih i pojedinačnih akata nezakonita, i da ona ne može biti rezultat međusobnog usaglašavanja stranaka, niti je pristanak radnika, odnosno apelanta na ovakvu isplatu bio relevantan, i ne može proizvesti pravne posljedice.
29. Ustavni sud dalje ističe da je Zakonom o radnim odnosima («Službeni glasnik RS» br. 25/93, 14/94, 15/96, 21/96 i 3/97), koji je bio na snazi do stupanja na snagu Zakona o radu, bilo propisano odredbama člana 64. da u slučaju prestanka potrebe za radom radnika zbog smanjenja obima rada, drugih ekonomskih teškoća ili zbog tehnoloških i organizacionih promjena, direktor može uputiti radnika na privremeno čekanje koje ne može biti kraće od šest mjeseci niti duže od godine dana s pravom na naknadu plaće u visini od 70% plaće koju je radnik ostvario u prethodnom mjesecu. Novim Zakonom o radu je eksplicitno propisana dužnost poslodavca da zaposlenim radnicima ponudi zaključivanje ugovora o radu u skladu s odredbama tog zakona, kolektivnim ugovorom i pravilnikom o radu ili da radnicima dostavi pismene izjave o uvjetima zaposlenja. Ustavni sud zapaža da tužena nije poduzela niti jednu zakonom propisanu radnju koje su joj bile na raspolaganju da bi riješila pitanje radno-pravnog statusa apelanta i visine njegove plaće.
30. Pored toga, za svo sporno vrijeme apelant je bio raspoređen na radno mjesto i bila mu je utvrđena plaća na temelju rješenja od 28. novembra 2000. godine koje tužena nikad nije stavila van snage. Imajući to u vidu, kao i činjenicu da su i redovni sudovi također došli do istog zaključka, te da, u konačnici, niko od učesnika u postupku nije problematizirao ovo pitanje, Ustavni sud smatra da osporena odluka predstavlja lišavanje imovine apelanta koje ne ispunjava kriterij «zakonitosti». Ustavni sud smatra da je tužena propustila da postupi u skladu sa zakonom propisanim dužnostima u odnosu na apelantov radno-pravni status. Budući da je apelant u spornom periodu na temelju pravno valjanog rješenja bio raspoređen na radno mjesto koje odgovara njegovoj stručnoj spremi, a da je tužena propustila da ga u skladu sa zakonom eventualno rasporedi na druge odgovarajuće poslove i radne zadatke i da mu odredi drugu plaću u skladu sa općim aktima, to Ustavni sud smatra da je neusvajanjem tužbenog zahtjeva osporenom odlukom apelant lišen imovine na način koji nema svoje uporište u relevantnom zakonu i drugim odredbama općih i pojedinačnih akata. Dakle, Ustavni sud smatra da, prema nalazu sudskog vještaka kojem stranke nisu prigovarale tokom postupka pred redovnim sudovima, apelantu za sporni period pripada neisplaćeni dio plaća.
31. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju osporena presuda Okružnog suda predstavlja kršenje apelantovog prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Ostali navodi
32. S obzirom na odluku u vezi s kršenjem prava na imovinu, Ustavni sud smatra da nema potrebe razmatrati eventualna kršenja drugih prava na koja se apelant žali.
VIII. Zaključak
33. Ustavni sud smatra da, kada sud svojom odlukom onemogućava apelantu ostvarenje prava iz radnog odnosa, postoji kršenje prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana
1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju zbog propusta poslodavca da postupi u skladu sa Zakonom o radu.
34. Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
35. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović