Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1647/06 (S. K.)

Odluka donesena 12. 06. 2008.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Nema povrede
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Miješanje u pravo na dom
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Član porodičnog domaćinstva
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Povrat stana
  • Stanarsko pravo
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Hatidža Hadžiosmanović, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1647/06

Apelacija

Odluka o meritumu

12. 06. 2008.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 1647/06, rješavajući apelaciju Snežane Kuzman, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1, 2. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), u sastavu:

Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, sutkinja Krstan Simić, sudija na sjednici održanoj 12. juna 2008. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelimično se usvaja apelacija Snežane Kuzman.

Utvrđuje se povreda prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Kantonalnog suda u Mostaru broj 007-0-U-06-000 129 od 19. aprila 2006. godine.

Odbija se apelacija Snežane Kuzman podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 007-0-U-06-000 129 od 19. aprila 2006. godine u odnosu na ostale aspekte člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda kao neosnovana.

Odluku objaviti u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», «Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine», «Službenom glasniku Republike Srpske» i «Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine».

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Snežana Kuzman (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Trebinja, podnijela je 5. juna 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 007-0-U-06-000 129 od 19. aprila 2006. godine. Apelantica je dopunila apelaciju 15. juna 2006. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda i učesnika u postupku, Ministarstva građenja, prostornog uređenja i zaštite okoline Mostar (u daljnjem tekstu: tuženi) i Službe prostornog uređenja i obnove Općine Stolac (u daljnjem tekstu: Općinska služba) zatraženo je 19. juna 2006. godine dostavljanje odgovora na apelaciju.

3. Kantonalni sud je dostavio odgovor na apelaciju 23. juna 2006. godine, a Općinska služba 7. jula 2006. godine. Spis Općinske službe dostavljen je na uvid Ustavnom sudu 7. aprila 2008. godine.

4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor Kantonalnog suda i Općinske službe dostavljen je apelantici 27. marta 2008. godine.

III. Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

6. Apelantica je 16. septembra 1998. godine podnijela zahtjev za povrat u posjed stana koji se nalazi u Stocu, u ulici Stjepana Radića 34/III, na kojem je nosilac stanarskog prava bio njezin otac.

7. Općinska služba je dopisom broj 06-372-654/01 od 7. juna 2001. godine od Policijske uprave Stolac zatražila uvjerenje o apelanticinoj tačnoj adresi prebivališta na dan 30. april 1991. godine. Općinska služba je donijela Zaključak broj 06-372-654-176/01 od 20. juna 2001. godine kojim je odbačen apelanticin zahtjev za povrat predmetnog stana u posjed. U obrazloženju je navedeno da je utvrđeno da je nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu bio apelanticin otac koji je umro, ali da apelantica nije bila član njegovog porodičnog domaćinstva, te da nema pravo na povrat predmetnog stana u posjed.

8. Apelantica je protiv navedenog zaključka izjavila žalbu 23. jula 2001. godine. Tuženi je povodom žalbe donio Rješenje Ur. broj UP-13-03-25-2292/01 od 16. oktobra 2001. godine kojim je žalbu odbio kao neosnovanu.

9. Protiv navedenog rješenja tuženog apelantica je pokrenula upravni spor. Kantonalni sud je donio Presudu broj U-5/02 od 4. decembra 2002. godine kojom je tužbu uvažio, poništio upravna rješenja i postupak vratio na ponovno odlučivanje. U obrazloženju presude navedeno je da su upravni organi propustili potpuno utvrditi činjenično stanje i izvesti pravilne zaključke, a nije se vodilo računa ni o pravilima postupka, jer apelantici nije data mogućnost učestvovanja u postupku. Kantonalni sud je naveo da, kao prethodno pitanje, treba ispitati je li apelantica bila član porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava u skladu sa odredbama čl. 6. i 22. Zakona o stambenim odnosima, jer se apelantica prethodno obratila davaocu stana na korištenje zahtjevom za zaključenje ugovora o korištenju stana, ali on nije odgovorio tom zahtjevu.

10. Tuženi je 23. januara 2003. godine od Općinske službe zatražio na uvid spis koji mu je dostavljen 3. februara 2003. godine.

11. Općinska služba je 16. februara 2005. godine poslala pozive svjedocima za raspravu u ovome predmetu zakazanu za 2. mart 2005. godine. Općinska služba je poslala dopis Ministarstvu unutrašnjih poslova kojim je tražila dostavljanje uvjerenja o kretanju za apelanticu. Policijska stanica Stolac dostavila je traženo uvjerenje 21. februara 2005. godine. Općinska služba je zatražila od Osnovne škole Stolac podatke o apelanticinom sinu. Osnovna škola Stolac dostavila je tražene podatke 18. februara 2005. godine.

12. Općinska služba je održala usmenu raspravu u predmetu 23. marta 2005. godine. Apelanticinom punomoćniku je ostavljen rok od 20 dana da predloži svjedoke koje želi saslušati. Općinska služba je 12. aprila 2005. godine obavijestila apelanticinog punomoćnika da je sljedeća rasprava zakazana za 13. maj 2005. godine i na kojoj se trebaju saslušati svjedoci koje je predložila apelantica ili da se dostave njihove ovjerene izjave. Pred Općinskom službom je održana usmena rasprava 13. maja 2005. godine na kojoj je apelanticin punomoćnik dostavio ovjerene izjave svjedoka.

13. Općinska služba je donijela Rješenje broj 06-372-654-176-01/05 od 18. maja 2005. godine kojim je odbijen kao neosnovan apelanticin zahtjev za povrat spornog stana u posjed i stan je stavljen na raspolaganje Općini Stolac radi osiguranja neophodnog smještaja licima kojima to pravo pripada. U obrazloženju rješenja je navedeno da je prvostepeni organ, postupajući prema uputstvima iz presude Kantonalnog suda, održao raspravu na kojoj je pozvao i saslušao svjedoke i izveo druge dokaze na osnovu kojih je zaključio da apelantica nije bila član porodičnog domaćinstva svog oca, već da je od svoje udaje, 1981. godine, živjela u porodičnom domaćinstvu svog svekra.

14. Protiv navedenog rješenja apelantica je izjavila žalbu 22. juna 2005. godine. Općinska služba je spis dostavila tuženom radi rješavanja žalbe 27. juna 2005. godine. Tuženi je donio Rješenje broj UP-09-03-25-2922/01 od 1. februara 2006. godine kojim je žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepeno rješenje.

15. U obrazloženju rješenja tuženi je naveo da apelantici ne pripada pravo na povrat spornog stana u posjed, jer ne ispunjava uvjete iz člana 3. stav 1. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima i uvjete propisane članom 6. stav 2. i članom 21. Zakona o stambenim odnosima, jer nije bila član porodičnog domaćinstva svog umrlog oca.

16. Protiv drugostepenog rješenja apelantica je tužbom pokrenula upravni spor. Kantonalni sud je donio Presudu broj 007-0-U-06-000 129 od 19. aprila 2006. godine kojom se tužba odbija kao neosnovana.

17. U obrazloženju presude Kantonalni sud je istakao da su neosnovani apelanticini navodi o tome da upravni organi nisu riješili povodom njezinog zahtjeva za prijenos stanarskog prava. Sud je istakao da takav zahtjev pred nadležnim organima nije podnesen, već da je apelantica podnijela zahtjev za povrat stana u posjed, na kojem je nosilac stanarskog prava bio njezin otac. Sud je utvrdio da, u skladu sa relevantnim odredbama člana 3. stav 2. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, pravo na povrat stana pripada nosiocu stanarskog prava ili članu porodičnog domaćinstva, kao što je utvrđeno odredbama člana 6. Zakona o stambenim odnosima. Sud je naveo da je u upravnom postupku, na sasvim pouzdan način, utvrđeno da je apelantica nakon udaje prestala biti član porodičnog domaćinstva svog oca, te da 30. aprila 1991. godine nije živjela kao član porodičnog domaćinstva svog oca u stanu za koji je podnijela zahtjev za povrat u posjed.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

18. Apelantica se žali da joj je presudom Kantonalnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Povredu svojih prava vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju, te navodu da je niz godina čekala na odluku kojom je na kraju utvrđeno da nema pravo na povrat stana u posjed, kao i da nije odlučeno o njezinom zahtjevu za prijenos stanarskog prava sa umrlog oca na nju. Apelantica se, također, žali da je različito odlučeno presudama Kantonalnog suda u Mostaru, te da je u presudi od 4. decembra 2002. godine navedeno da je apelantica podnijela davaocu stana na korištenje zahtjev za zaključenje ugovora o korištenju stana i da se prvo treba to riješiti, kao prethodno pitanje, da bi u sljedećoj presudi od 19. aprila 2006. godine Kantonalni sud naveo da nije ni postojao apelanticin zahtjev za zaključenje ugovora o korištenju stana.

b) Odgovor na apelaciju

19. U odgovoru na apelaciju Kantonalni sud je naveo da je apelacija neosnovana, te da nije došlo do povrede prava na koju se apelantica poziva.

20. Općinska služba je u odgovoru na apelaciju navela da je upravni organ utvrdio činjenično stanje i primijenio materijalno pravo, te odlučio da apelantici ne pripada pravo na povrat stana u posjed. Također, navela je da je netačan apelanticin navod da je podnijela zahtjev za prijenos stanarskog prava, te da se zahtjev za povrat stana u posjed ne može tretirati kao «prethodno pitanje». Općinska služba je predložila da Ustavni sud odbije apelaciju kao neosnovanu.

V. Relevantni propisi

21. Zakon o stambenim odnosima («Službeni list SRBiH» br. 14/84, 12/87 i 36/89, te «Službene novine FBiH» br. 11/98, 38/98, 12/99 i 19/99) u relevantnom dijelu glasi: Član 6.

Korisnikom stana, u smislu ovog zakona, smatraju se: nosilac stanarskog prava i članovi njegovog porodičnog domaćinstva koji zajedno s njim trajno žive i stanuju, kao i lica koja su prestala biti članovi tog domaćinstva a ostala su u istom stanu. Članovima porodičnog domaćinstva, nosilac stanarskog prava, u smislu ovog zakona, smatraju se: bračni drug, djeca (rođena u braku ili izvan braka, usvojena, pastorčad), bračni drugovi djece, roditelji bračnih drugova (otac, majka, očuh, maćeha, usvojilac), braća i sestre, unučad bez roditelja, kao i lica koja je nosilac stanarskog prava dužan prema zakonu izdržavati ili su ta lica dužna prema zakonu izdržavati nosioca stanarskog prava, a koja zajedno s njim trajno žive i stanuju, kao i lica koja sa nosiocem stanarskog prava žive u ekonomskoj zajednici u istom stanu više od devet godina ili više od pet godina ako su se uselila u stan na osnovu ugovora o doživotnom izdržavanju nosioca stanarskog prava.

22. Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima («Službene novine Federacije BiH» br. 11/98, 38/98, 12/99, 18/99, 27/99, 43/99, 31/01, 56/01, 15/02, 24/03 i 29/03) u relevantnom dijelu glasi:

Član 3.

(1) Nosilac stanarskog prava na stanu koji je proglašen napuštenim ili član njegovog porodičnog domaćinstva kao što je utvrđeno članom 6. ZOSO (u daljnjem tekstu:

nosilac stanarskog prava) ima pravo na povratak u skladu sa Aneksom VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini.

(2) Stav 1. ovog člana primjenjuje se samo na nosioce stanarskog prava koji se imaju pravo vratiti u svoje domove prema članu 1. Aneksa VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini. Lica koja su napustila svoje stanove između 30. aprila 1991. godine i 4. aprila 1998. godine smatraju se izbjeglicama i raseljenim licima prema Aneksu VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini.

VI. Dopustivost

23. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

24. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

25. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 007-0-U-06-000 129 od 19. aprila 2006. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, apelacija je podnesena 5. juna 2006. godine, tj. u roku od 60 dana kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Na kraju, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

26. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

27. Apelantica smatra da je predmetni postupak radi povrata stana u posjed u trajanju od niz godina stvorio nesagledive prepreke da dođe do bilo kakvog prava na dom. Namjerna sporost u rješavanju ovog pitanja, prema apelanticinim navodima, onemogućila je da ona ostvari pravo na donaciju za adaptaciju stana u kući muževog oca u Stocu. Iz apelanticinih navoda proizlazi da se žali na povredu prava na pravičan postupak u razumnom roku, kao segmenta prava na pravično suđenje koje je zaštićeno članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije. Također, apelantica osporava presudu Kantonalnog suda od 19. aprila 2006. godine zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava.

28. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana što uključuje:

[…]

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

f) Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku.

Pravo na pravičan postupak u razumnom roku

29. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […] Primjenjivost člana 6. stav 1. Evropske konvencije

30. Da bi se odgovorilo na pitanje je li član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv u konkretnom slučaju, potrebno je najprije odgovoriti na pitanje ima li predmetni upravni postupak karakter «spora» u kojem su se utvrđivala apelanticina «građanska prava i obaveze». Ustavni sud ukazuje na vlastitu jurisprudenciju i na praksu Evropskog suda za ljudska prava prema kojoj pojam «spora», u smislu značenja člana 6. stav 1. Evropske konvencije, podrazumijeva «sve postupke čiji je rezultat presudan za privatna prava i obaveze», čak i kada se postupak tiče spora između pojedinca i javne vlasti koja djeluje u okviru svojih ovlaštenja; karakter «zakonodavstva koje određuje kako će se problem riješiti» i «ovlaštenja» koja pripadaju predmetnom organu od malog je značaja (vidi Ustavni sud, Odluka AP 540/04 od 18. januara 2005. godine, stav 20; i Evropski sud za ljudska prava, Ringeisen protiv Austrije, presuda od 16. jula 1971. godine, serija A, broj 13, stav 94).

31. U konkretnom slučaju, postupak se odnosi na pitanje povrata stana u apelanticin posjed, koja tvrdi da je član porodičnog domaćinstva umrlog nosioca stanarskog prava. Ustavni sud je ranije usvojio stav da svi zahtjevi koji se odnose na sporove u vezi sa ovim pitanjem potpadaju pod pojam građanskih prava i obaveza (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 2/99 od 24. septembra 1999. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 20/99). Također, u konkretnom slučaju se radi o zahtjevu da se u razumnom roku apelantici, kao navodnom članu porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava, prizna pravo na povrat i da se uvede u posjed stana. Stoga, Ustavni sud smatra da je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv. Period koji se uzima u obzir

32. Ustavni sud zapaža da je apelantica podnijela zahtjev za povrat stana 16. septembra 1998. godine. Apelantica je, nakon upravnog postupka okončanog rješenjem tuženog od 16. oktobra 2001. godine, nastavila postupak, pokrenuvši tužbom upravni spor pred Kantonalnim sudom radi poništenja tog rješenja tuženog i zaključka prvostepenog organa od 20. juna 2001. godine. Period u kojem je pokrenut navedeni postupak ubraja se u nadležnost Ustavnog suda s obzirom na to da je započeo nakon 14. decembra 1995. godine, tj. nakon što je Ustav Bosne i Hercegovine stupio na pravnu snagu.

33. S obzirom na navedeno, Ustavni sud će ispitati je li konkretni postupak okončan u razumnom roku kako zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije. Polazeći od kriterija utvrđenih praksom Evropskog suda za ljudska prava, Ustavni sud ističe da se razumnost trajanja postupka ocjenjuje u svjetlu svih okolnosti predmeta, uzimajući naročito u obzir složenost predmeta, ponašanje strana u postupku, s jedne strane, i suda i javnih vlasti, s druge strane (vidi Evropski sud za ljudska prava, Vernillo protiv Francuske, presuda od 20. februara 1991. godine, serija A, broj 198, stav 30; Zimmermann i Steiner, presuda od 13. jula 1983. godine, stav 24).

a) Složenost predmeta

34. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o upravnom postupku koji je vođen na apelanticin zahtjev, koja je tvrdila da je član porodičnog domaćinstva umrlog nosioca stanarskog prava, radi povrata stana u posjed. Ustavni sud zapaža da su upravni organi, pri odlučivanju o povratu stana apelantici u posjed, morali riješiti pitanje apelanticine pravne pozicije u odnosu na predmetni stan. U postupku radi povrata stana odbijen je apelanticin zahtjev zbog čega je ona izjavila žalbu, a zatim pokrenula i upravni spor. Presudom Kantonalnog suda od 4. decembra 2002. godine tužba je uvažena i predmet vraćen na ponovni postupak prvostepenom organu. U ponovnom postupku prvostepeni organ je donio novo rješenje 18. maja 2005. godine, a predmet je pravosnažno završen osporenom Presudom Kantonalnog suda broj 007-0-U-06-000 129 od 19. aprila 2006. godine.

35. S obzirom na to da se u postupku trebalo riješiti pitanje je li apelantica bila član porodičnog domaćinstva, te pripada li joj pravo na povrat stana u posjed, Ustavni sud ne smatra da se apelanticin slučaj može opisati kao naročito složen, kako u pogledu činjeničnog stanja, tako i u pogledu pravnih pitanja.

b) Apelanticino ponašanje

36. Ustavni sud ističe da u građanskim predmetima saslušanje u razumnom roku ovisi o ponašanju strane koja učestvuje u postupku (vidi Odluku No. 11541/85 bivše Evropske komisije za ljudska prava od 12. aprila 1989. godine, O.I. 70). Ustavni sud je od prvostepenog upravnog organa zatražio na uvid spis koji mu je dostavljen na uvid 7. aprila 2008. godine.

37. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je apelantica podnijela zahtjev radi povrata stana u posjed, te da je izjavljivala žalbe protiv prvostepenih odluka i pokretala upravne sporove protiv konačnih rješenja tuženog. Analizom postupka u predmetnoj pravnoj stvari, prvenstveno pred prvostepenim organom, Ustavni sud nije našao u apelanticinom ponašanju elemente koji bi ukazivali da je ona na bilo koji način doprinijela sveukupnoj dužini trajanja postupka.

c) Ponašanje sudova i javnih vlasti

38. Imajući u vidu tok predmetnog postupka, od podnošenja zahtjeva za povrat stana u posjed, 16. septembra 1998. godine, do donošenja osporene presude Kantonalnog suda, 19. aprila 2006. godine, Ustavni sud konstatira da je postupak trajao sedam godina i sedam mjeseci. S obzirom na to da je postupak u predmetu u kojem se odlučivalo ima li apelantica, kao navodni član porodičnog domaćinstva, pravo na povrat stana, trajao duže od sedam godina, Ustavni sud zaključuje da je povrijeđeno apelanticino pravo na donošenje odluke u razumnom roku, za šta se odgovornim smatraju organi uprave zbog svog neodlučivanja, kao i Kantonalni sud zbog vraćanja predmeta nižestepenim organima na ponovno odlučivanje.

39. Ustavni sud mora naglasiti da je za pravni sistem od fundamentalne važnosti vođenje postupka u okviru razumnog vremena, jer svako nepotrebno odugovlačenje često dovodi do, de facto, lišavanja pojedinca njegovih prava i gubitka djelotvornosti i povjerenja u pravni sistem.

40. S obzirom na činjenicu da je upravni postupak za povrat predmetnog stana apelantici kao navodnom članu porodičnog domaćinstva trajao sedam godina i sedam mjeseci i da se za tako dugo trajanje postupka odgovornost može, u cijelosti, pripisati nadležnim upravnim organima i Kantonalnom sudu, Ustavni sud zaključuje da je došlo do povrede apelanticinog prava na «suđenje u razumnom roku» kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Ostali aspekti prava na pravično suđenje

41. Ostali apelanticini navodi o kršenju prava na pravično suđenje odnose se na navodno pogrešno utvrđeno činjenično stanje, pogrešnu ocjenu dokaza i proizvoljnu primjenu materijalnog prava u predmetnom postupku. U vezi s ovim navodima, Ustavni sud ukazuje na konzistentnu praksu Evropskog suda prema kojoj nije zadatak tog suda zamijeniti domaće sudove u ocjeni dokaza provedenih pred domaćim sudovima, utvrđivati činjenice i tumačiti domaće zakone. Evropski sud navodi da u tom smislu neće, u principu, intervenirati ako je postupak u cjelini bio pravičan na način koji zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, osim ako presuda domaćeg suda nije očigledno proizvoljna ili ako nije razumljivo i na zadovoljavajući način obrazložena (vidi, mutatis mutandis, Evropski sud, Van Kück protiv Njemačke, presuda od 12. juna 2003. godine, aplikacija broj 35968/97, st. 46-47, Izvještaji 2003-VII).

42. Ustavni sud podsjeća da navedenu praksu i sam ističe i da je izvan njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu procjene dokaza ukoliko se ova procjena ne doima očigledno proizvoljnom. Ustavni sud, dakle, ukazuje da, općenito, nije nadležan vršiti provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivnopravne propise, osim ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kada je primjena pozitivnopravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kada je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 31/03). Pravičnost postupka se ocjenjuje na osnovu postupka kao cjeline (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 63/01 od 27. juna 2003. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 38/03; Evropski sud za ljudska prava, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02).

43. Ustavni sud je analizom osporenih odluka došao do zaključka da su upravni organi i Kantonalni sud, u ponovnom postupku, za odluku da apelantica ne ispunjava zakonom propisane uvjete za usvajanje zahtjeva za povrat u posjed stana na kojem je nosilac stanarskog prava bio njezin pokojni otac, dali jasne i precizne razloge koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud smatra da se iz navoda u apelaciji, kao i priložene dokumentacije, ne može utvrditi da su osporenom odlukom Kantonalnog suda i odlukama upravnih organa kojima je okončan predmetni postupak povrijeđena ili zanemarena apelanticina ustavna prava. Ne može se zaključiti ni da je primjena zakona Kantonalnog suda bila proizvoljna ili da je došlo do povrede apelanticinih procesnih prava, odnosno da utvrđeno činjenično stanje i ocjena dokaza ukazuju na bilo koju povredu Ustava Bosne i Hercegovine.

44. Stoga, Ustavni sud smatra da u odnosu na ove apelanticine navode ne postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na poštivanje privatnog i porodičnog života, doma i prepiske

45. Član 8. Evropske konvencije glasi:

Svako ima pravo na poštivanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske. Javna vlast se ne miješa u vršenje ovog prava, osim ako je takvo miješanje predviđeno zakonom i ako je to neophodna mjera u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti, ekonomske dobrobiti zemlje, sprječavanja nereda ili sprječavanja zločina radi zaštite zdravlja i morala, ili zaštite prava i sloboda drugih.

46. Ustavni sud ukazuje na činjenicu da je bitna svrha člana 8. Evropske konvencije zaštita pojedinaca od arbitrarnih miješanja vlasti u njihova prava garantirana ovim članom (vidi Evropski sud za ljudska prava, Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A br. 297-C).

47. Da bi se utvrdilo radi li se u konkretnom slučaju o povredi člana 8. Evropske konvencije, prethodno se mora utvrditi je li sporni stan predstavljao apelanticin «dom» u smislu značenja stava 1. člana 8. Evropske konvencije i odnose li se mjere na koje se apelantica poziva na «miješanje» javnih vlasti u poštivanje toga «doma». Zatim, da bi «miješanje» bilo opravdano, ono mora biti «u skladu sa zakonom». Ovaj uvjet zakonitosti se, u skladu sa značenjem termina Evropske konvencije, sastoji iz više elemenata: (a) miješanje mora biti zasnovano na domaćem ili međunarodnom zakonu; (b) zakon o kojem je riječ mora biti primjereno dostupan tako da pojedinac bude primjereno upućen na okolnosti zakona koje se mogu primijeniti na dati predmet i (c) zakon, također, mora biti formuliran sa odgovarajućom tačnošću i jasnoćom da bi se pojedincu dopustilo da prema njemu prilagodi svoje postupke (vidi Evropski sud za ljudska prava, Sunday Times protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 26. aprila 1979. godine, serija A, br. 30, stav 49).

48. U slučaju da se ispostavi da je «miješanje» javnih vlasti u skladu sa zakonom i tada može predstavljati povredu člana 8. Evropske konvencije ako se smatra da nije «neophodno» postići jedan od zakonitih ciljeva iz stava 2. člana 8. Evropske konvencije. Neophodno u ovom kontekstu znači da «miješanje» odgovara «pritiscima društvenih potreba» i, što je ovdje slučaj, da postoji razumna relacija proporcionalnosti između miješanja i zakonitog cilja kojem se teži (vidi, npr., Evropski sud za ljudska prava, Niemietz protiv Njemačke, presuda od 16. decembra 1992. godine, serija A, br. 251).

49. Prema sudskoj praksi Evropskog suda za ljudska prava, pojam «dom» obuhvata kako iznajmljen dom, tako i dom u privatnom vlasništvu (vidi Evropski sud za ljudska prava, Gillow protiv Velike Britanije, presuda od 24. novembra 1986. godine, serija A, br. 109, stav 46. f, Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A, br. 297-C, stav 31). U skladu sa ovom interpretacijom, Ustavni sud je proširio domen člana 8. Evropske konvencije na stanove u kojima se stanuje na osnovu stanarskog prava (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 8/99 od 11. maja 1999. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 24/99).

50. U odgovoru na pitanje je li u konkretnom slučaju sporni stan apelantici predstavljao dom, u skladu sa značenjem člana 8. Evropske konvencije, Ustavni sud konstatira da je na osnovu dokaza izvedenih u upravnom postupku, koje je cijenio Kantonalni sud u osporenoj presudi, utvrđeno da apelantica nije bila član porodičnog domaćinstva svog pokojnog oca 30. aprila 1991. godine, jer je predmetni stan napustila nakon svoje udaje 1981. godine. Ustavni sud primjećuje da je apelantica, napuštajući predmetni stan 1981. godine, prekinula faktičku zajednicu života sa svojim ocem, kao i veze sa navedenim stanom, jer više nije niti živjela niti obavljala svoje uobičajene životne aktivnosti u predmetnom stanu. Ustavni sud, također, smatra da apelantica, u postupku pred ovim sudom, nije dostavila dokaze koji na nesumnjiv način dokazuju da je 30. aprila 1991. godine bila član porodičnog domaćinstva svog pokojnog oca. Stoga, Ustavni sud smatra da se, u konkretnom slučaju, predmetni stan ne može smatrati apelanticinim domom, u smislu značenja člana 8. Evropske konvencije, pa slijedi da nema kršenja prava iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.

VIII. Zaključak

51. Činjenica da je predmetni postupak, za koji Ustavni sud smatra da nije složene prirode, trajao sedam godina i sedam mjeseci i da apelantica nije dala svoj doprinos dužini postupka, dovoljna je Ustavnom sudu za zaključak da je povrijeđeno apelanticino pravo na «suđenje u razumnom roku» kao jedan od aspekata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Nadalje, Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je Ustavni sud utvrdio da je obrazloženje sudske odluke dovoljno jasno i argumentirano i nije posljedica proizvoljnosti u primjeni materijalnopravnih niti procesnopravnih propisa. Također, ne postoji povreda prava iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije u situaciji kada javne vlasti odbiju zahtjev za povrat stana u posjed licu za koje je u postupku utvrđeno da nije bilo član domaćinstva umrlog nosioca stanarskog prava niti živjelo u predmetnom stanu u relevantno vrijeme, pa taj stan ne predstavlja njegov dom u kontekstu člana 8. Evropske konvencije.

52. Na osnovu člana 61. st. 1, 2. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

53. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović

Odluka o meritumu u predmetu AP-1647/06 (S. K.) | Sudska praksa | Aktio