Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1947/06 (J. K.)
Odluka donesena 12. 06. 2008.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Izvršni postupak
- Pristup sudu
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Hatidža Hadžiosmanović, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1947/06
Apelacija
Odluka o meritumu
12. 06. 2008.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 1947/06, rješavajući apelaciju Joze Knezovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), u sastavu:
Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, sudija Krstan Simić, sudija na sjednici održanoj 12. juna 2008. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija Joze Knezovića.
Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Nalaže se Općinskom sudu u Ljubuškom da, u skladu sa članom 74. stav 4. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, bez daljnjeg odlaganja provede izvršenje u predmetu broj I-73/05 u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1.
Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Nalaže se Općinskom sudu u Ljubuškom da u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke, u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine.
Odluku objaviti u “Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, “Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine”, “Službenom glasniku Republike Srpske” i “Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine”.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Jozo Knezović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Posušja, kojeg zastupa Rajko Ćužić, advokat iz Mostara, podnio je 4. jula 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog neprovođenja izvršenja dopuštenog Rješenjem Općinskog suda u Ljubuškom (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj I-73/05 od 18. januara 2006. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Općinskog suda i učesnika u postupku, zastupnika nasljednika izvršenika Joze Vujevića (u daljnjem tekstu: zastupnik nasljednika izvršenika), zatraženo je 1. februara 2007. godine da dostave odgovor na apelaciju. Od Općinskog suda je 4. oktobra 2007. godine zatražen na uvid spis predmeta broj I-73/05.
3. Općinski sud je 13. februara 2007. godine dostavio odgovor na apelaciju, a 10. oktobra 2007. godine je dostavio na uvid traženi spis predmeta. Zastupnik nasljednika izvršenika nije dostavio odgovor na apelaciju.
III. Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Apelant je 28. oktobra 1996. godine Općinskom sudu podnio prijedlog za izvršenje Presude Višeg suda u Mostaru broj P/6/91 od 9. marta 1992. godine, koji je istog dana donio Rješenje o izvršenju broj I-43/95. Izvršenik je 13. novembra 1996. godine podnio prigovor na doneseno rješenje.
6. Prigovor protiv navedenog rješenja je dostavljen apelantu na odgovor 3. jula 1997. godine, a on je odgovor na navedeni prigovor 20. augusta 1997. godine dostavio Općinskom sudu. Nakon toga, Općinski sud sve do 17. augusta 2004. godine, kada je apelant pismenim podneskom tražio da se predmet uzme u rad, nije radio na predmetu, a 23. septembra 2004. godine uz pomoć punomoćnika pismenim podneskom obavijestio je Općinski sud da je izvršenik umro i naveo njegove nasljednike. Sud je utvrdio da ostavinski postupak iza umrlog izvršenika nije vođen.
7. Općinski sud je 29. oktobra 2004. godine donio Zaključak broj I-43/95 kojim je apelantu nalaženo da u roku od osam dana dopuni prijedlog za izvršenje i podnesak od 23. septembra 2004. godine dostavljanjem izvoda iz matične knjige vjenčanih za Borinku Vujević, te da dopuni prijedlog za utvrđivanje izvršenikove imovine u podnesku od 23. septembra 2004. godine, što je apelantov punomoćnik i učinio podneskom od 19. novembra 2004. godine.
8. Općinski sud je Rješenjem broj I-43/95 od 19. novembra 2004. godine nasljednicima izvršenika postavio privremenog zastupnika u osobi Borinke Vujević iz Vitine, Grab-Gradac.
9. Općinski sud je, nakon toga, donio Rješenje broj I-43/95 od 23. decembra 2004. godine, kojim je usvojio prigovor izvršenika protiv Rješenja o izvršenju broj I-43/95 od 28. oktobra 1996. godine, ukinuo provedene radnje i obustavio izvršenje. Nezadovoljan rješenjem, apelant je uz pomoć punomoćnika 17. januara 2005. godine podnio žalbu Kantonalnom sudu Široki Brijeg (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud).
10. Kantonalni sud je Rješenjem broj Gž-69/05 od 8. aprila 2005. godine uvažio apelantovu žalbu, prvostepeno rješenje ukinuo i predmet vratio na ponovni postupak i odlučivanje.
11. Općinski sud je u ponovnom postupku donio Rješenje broj I-73/05 od 18. januara 2006. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Kantonalnog suda broj 008-0-Gž-06-000 127 od 18. aprila 2006. godine, kojim je djelomično usvojen prigovor izvršenika protiv Rješenja o izvršenju broj I- 43/95 od 28. oktobra 1996. godine, pa je djelomično obustavljeno izvršenje i to u dijelu glavnog duga za iznos od 12.782,35 DM, troškova parničnog postupka za iznos od 1.145,85 KM, za zatezne kamate na iznos od 550 DM, te zatezne kamate na iznos od 0,1325791 DM/KM počevši od 15. decembra 1987. godine do 13. aprila 1988. godine, pa su u tom dijelu ukinute provedene radnje. Navedenim rješenjem je odbijen izvršenikov prigovor i nastavljeno provođenje izvršenja i to u dijelu glavnog duga za iznos od 550,65 KM, te zateznih kamata na iznose kako je navedeno u izreci rješenja sa troškovima parničnog i izvršnog postupka. U obrazloženju rješenja sud je naveo da je djelomično utemeljen izvršenikov prigovor da su izreka presude i rješenje o izvršenju u međusobnoj suprotnosti.
12. Općinski sud je donio Zaključak broj I-73/05 od 21. juna 2006. godine, kojim je naloženo apelantu da u skladu sa rezultatima istrage u smislu člana 37. Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP) u roku od osam dana uredi prijedlog za izvršenje i dostavi sudu i protivnoj strani u skladu sa članom 36. ZIP-a. Apelant nije postupio po zaključku suda, ali je 3. jula 2006. godine dostavio sudu podnesak u kojem predlaže da sud po službenoj dužnosti utvrdi da li je vođen ostavinski postupak iza umrlog izvršioca. Sud je po službenoj dužnosti zatražio od pisarne suda podatak o navedenom ostavinskom postupku i dostavio apelantu podnesak u kojem se nalaže da u roku od osam dana od prijema postupi po zaključku od 21. juna 2006. godine. U prilog navedenog podneska apelantu je dostavljeno na uvid Rješenje broj O-403/05 od 15. decembra 2005. godine, kojim je utvrđeno da se neće raspravljati zaostavština iza ostavitelja pok. Joze Vujevića, jer prema aktu zk. ureda ovog suda, broj Nar.1013/05 od 13. decembra 2005. godine, ostavitelj nije upisan u zemljišnim knjigama kao vlasnik ili suvlasnik nekretnina za KO Grab.
13. Općinski sud je u nekoliko navrata podnescima nalagao apelantu da, u skladu sa članom 36. ZIP-a, uredi prijedlog za izvršenje i dostavi ga sudu i protivnoj strani. Međutim, apelant je preko svog punomoćnika podnescima isticao da je sud dužan zatražiti i utvrditi podatke o imovini izvršenika i njegovih nasljednika.
14. Nakon što je utvrđena imovina nasljednika izvršenika, Općinski sud je donio Rješenje broj I-73/05 od 8. januara 2007. godine, koje je potvrdio Rješenjem broj I-73/05 od 2. februara 2007. godine, i usvojio apelantov prijedlog, pa je izmijenjeno Rješenje o izvršenju ovog suda broj I-43/95 od 28. oktobra 1996. godine, koje se odnosi na predmet izvršenja. Naime, apelant je kao sredstvo izvršenja predložio pljenidbu, procjenu i prodaju nekretnina i pokretnih stvari izvršenika.
15. Punomoćnik nasljednika izvršenika podnio je žalbu Kantonalnom sudu protiv Rješenja Općinskog suda broj I-73/05 od 2. februara 2007. godine, kojim je odbijen prigovor protiv Rješenja o promjeni predmeta, odnosno sredstva izvršenja, broj I-73/05 od 8. januara 2007. godine.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
16. Apelant smatra da mu Općinski sud, zbog svog nemara i nerada, nije obezbijedio suđenje u razumnom roku u postupku izvršenja i naplate potraživanja od izvršenika, koji se vodi pod brojem I-73/05 (ranije broj I-43/95), čime je povrijeđen član 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Naime, apelant ističe da izvršni postupak traje od 1995. godine zbog neaktivnost suda. Dalje je navedeno da, kako je izvršenik umro, Općinski sud ne želi zakonito nastaviti postupak sa njegovim nasljednicima iako se oni nalaze u posjedu imovine izvršioca.
b) Odgovor na apelaciju
17. Općinski sud u svom odgovoru na apelaciju ne osporava, niti pravda neaktivnost suda od 20. augusta 1997. godine do 17. augusta 2004. godine. Međutim, u daljnjem postupku ističe da je sud kontinuirano preduzimao radnje, te da su na dužinu trajanja postupka najviše uticali žalbeni postupak i postupak vještačenja, pri čemu naglašava kako je i apelant svojim ponašanjem doprinio dužini trajanja postupka. Općinski sud smatra da su neutemeljeni apelantovi navodi da Općinski sud zlorabeći procesne norme na štetu tražitelja izvršenja ne želi provesti izvršenje ili da sud namjerno i nepotrebno odugovlači izvršni postupak, ponovo prijeti da će ga obustaviti i slično. Dalje, naglašava da se radi o veoma složenom postupku u kojem je trebalo utvrditi visinu duga izvršioca i sredstva na kojima će se provesti izvršenje, odnosno nasljednike izvršioca i imovinu na kojoj će se provesti izvršenje. Ističe da je predmet doveden do faze okončanja, te da je apelant neutemeljeno podnio apelaciju kojom traži obavezivanje suda da provede izvršenje, jer je očigledno da to sud i čini.
V. Relevantni propisi
18. U Zakonu o izvršnom postupku («Službene novine Federacije BiH» broj 32/03) relevantne odredbe glase:
«Član 5.
Hitnost i redoslijed postupanja (1)U postupku izvršenja sud je dužan da postupa hitno.(...)
Član 8.
Ograničenje sredstava i predmeta izvršenja (1) Sud rješenjem određuje izvršenje onim sredstvom i na onim predmetima koji su navedeni u izvršnom prijedlogu.(...)
Član 9.
Podnesci, ročišta i spisi (1) U izvršnom postupku sud postupa na osnovu podnesaka i drugih pismena.(...)
Član 37.
Utvrđivanje dužnikove imovine (1) Tražilac izvršenja može u prijedlogu za izvršenje koji se zasniva na izvršnoj ispravi zahtijevati da sud prije donošenja rješenja o izvršenju zatraži od samog izvršenika i od drugih u zahtjevu određenih fizičkih i pravnih lica, odnosno upravnih i drugih organa i organizacija da sudu dostave podatke o imovini izvršenika, ako tražilac izvršenja učini vjerovatnim da bi ova lica mogla imati ove podatke.
(2) Zahtjev iz stava 1. ovog člana može se istaći i nakon donošenja rješenja o izvršenju ako izvršenje na predloženom sredstvu izvršenja nije uspjelo.“
VI. Dopustivost
19. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
20. U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
21. Također, u skladu s članom 16. stav 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može iznimno razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda, ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i osnovnih sloboda koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini.
22. Ustavni sud ukazuje da se, u kontekstu apelacione nadležnosti Ustavnog suda iz člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, izraz «presuda» mora široko tumačiti. Taj izraz ne treba samo uključivati sve vrste odluka i rješenja, već i nedostatak donošenja odluke kada se za takav nedostatak utvrdi da je neustavan (vidi Ustavni sud, Odluku broj U 23/00 od 2. februara 2001. godine, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 10/0). Ustavni sud ističe da, u skladu s članom II/1. Ustava Bosne i Hercegovine, Bosna i Hercegovina i oba entiteta trebaju osigurati najviši nivo ljudskih prava i osnovnih sloboda i da se, u skladu s članom II/2. Ustava Bosne i Hercegovine, prava i slobode određene Evropskom konvencijom i njenim protokolima direktno primjenjuju u Bosni i Hercegovini i imaju prioritet nad svim drugim zakonima.
23. Stoga, Ustavni sud apelaciju tumači tako da se apelant poziva na svoje pravo iz člana 6. stav
1. Evropske konvencije, koje sadrži pravo na pristup sudu.
24. Ustavni sud, polazeći od prakse Evropskog suda za ljudska prava na području iscrpljivanja pravnih lijekova, ističe da se prilikom primjene pravila iz člana 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda to pravilo mora primjenjivati uz određen stepen fleksibilnosti i bez pretjeranog formalizma (vidi Evropski sud za ljudska prava, Cardot protiv Francuske, presuda od 19. marta 1991. godine, serija A, broj 200, stav 34). Ustavni sud naglašava da pravilo iscrpljivanja pravnih lijekova koji su mogući po zakonu nije apsolutno, niti se može primjenjivati automatski, te prilikom ispitivanja je li bilo poštovano bitno je uzeti u obzir određene okolnosti svakog pojedinog predmeta (vidi Evropski sud za ljudska prava, Van Oosterwijek protiv Belgije, presuda od 6. novembra 1980, serija A, broj 40, stav 35). To, između ostalog, znači da se mora realno uzeti u obzir ne samo postojanje formalnih pravnih sredstava u pravnom sistemu, već i sveukupni pravni i politički kontekst kao i lične prilike apelanta.
25. Imajući u vidu navedene okolnosti, Ustavni sud primjećuje da u Bosni i Hercegovini, u konkretnom slučaju u Federaciji Bosne i Hercegovine, ne postoji djelotvorno pravno sredstvo koje bi omogućilo apelantu da se žali zbog neizvršenja pravosnažnog rješenja kojim je formalno dozvoljeno izvršenje sudske presude. Ustavni sud smatra da nedostaci u organizaciji pravosudnog sistema entiteta, odnosno države, ne smiju uticati na poštivanje individualnih prava i sloboda utvrđenih Ustavom Bosne i Hercegovine, kao i zahtjeva i garancija iz člana 6. Evropske konvencije.
26. Ustavni sud ističe da se na pojedinca ne može staviti pretjeran teret u otkrivanju koji je najdjelotvorniji put kojim bi se došlo do ostvarenja njegovih prava. Također, Ustavni sud zapaža da je jedan od osnovnih postulata Evropske konvencije da pravna sredstva koja pojedincu stoje na raspolaganju trebaju biti lako dostupna i razumljiva, te da se propust u organizaciji pravnog i sudskog sistema države, koji ugrožava zaštitu individualnih prava, ne može pripisati pojedincu. Pored toga, dužnost države je da organizira svoj pravni sistem tako da omogući sudovima da se povinuju zahtjevima i uvjetima Evropske konvencije (vidi Evropski sud za ljudska prava, Zanghi protiv Italije, presuda od 19. februara 1991. godine, serija A, broj 194, stav 21).
27. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da se radi o propuštanju izvršenja pravosnažnog rješenja o izvršenju, kao i da apelant nema na raspolaganju djelotvoran pravni lijek kojim bi ishodio provođenje rješenja o izvršenju.
28. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da je predmetna apelacija dopustiva.
VII. Meritum
29. Apelant smatra da je neizvršenjem rješenja o izvršenju sudske presude došlo do povrede njegovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine:
„Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
(…)
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.“
Član 6. stav 1. Evropske konvencije u prvoj rečenici utvrđuje da:
«1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom.[…]»
30. Ustavni sud primjećuje da apelant povredu prava na pravično suđenje vidi u tome što se ne izvršava sudska odluka prema kojoj apelant ima potraživanje protiv tuženog. U pogledu ovih apelantovih navoda, Ustavni sud se poziva na praksu Evropskog suda za ljudska prava (vidi Evropski sud za ljudska prava, Hornsby protiv Grčke, presuda od 19. marta 1997. godine, stav 40), prema kojoj član 6. stav 1. osigurava svakome pravo da iznese zahtjev koji se odnosi na njegova građanska prava i obaveze pred sud ili tribunal. To obuhvata «pravo na sud», u čijem okviru je pravo na pristup sudu, tj. pravo da pokrene postupak pred sudovima u civilnim stvarima (vidi Evropski sud za ljudska prava, Philis protiv Grčke, presuda od 27. augusta 1991. godine, serija A- 209, str. 20, stav 59). Međutim, to pravo bi bilo iluzorno da domaći pravni sistem država ugovornica dozvoljava da konačne, izvršne sudske odluke ostanu neizvršene na štetu jedne od strana. Bilo bi neprihvatljivo da član 6. Evropske konvencije treba detaljno da propisuje proceduralne garancije date strankama – postupak koji je pravičan, javan i ekspeditivan – bez zaštite provođenja sudske odluke. Tumačiti član 6. Evropske konvencije kao da se tiče isključivo vođenja postupka vodilo bi, sigurno, u situacije inkompatibilne principima vladavine prava koje su države ugovornice preuzele kada su ratificirale Konvenciju (vidi Evropski sud za ljudska prava, Golder protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 7. maja 1974. godine, serija A-18, str. 16-18, st. 34-36). Stoga, izvršenje presude koju donese bilo koji sud mora da bude posmatrano kao integralni dio «suđenja» u smislu člana 6. Evropske konvencije. Osim toga, Evropski sud za ljudska prava je već prihvatio taj princip u predmetima koji se tiču dužine postupka (vidi Evropski sud za ljudska prava, Di Pede protiv Italije i Zappia protiv Italije, presuda od 26. septembra 1996. godine, Izvještaji o presudama i odlukama 1996-IV, str. 1383-1384, st. 20-24. i str. 1410. i 1411, st. 16-20).
31. Ustavni sud smatra da se navedeni stav Evropskog suda za ljudska prava može primijeniti u konkretnom slučaju, s obzirom da se on, također, odnosi na neizvršavanje sudskih odluka.
32. Ustavni sud dodaje i da je Evropski sud za ljudska prava u predmetu Hornsby protiv Grčke također naglasio da «djelotvorna zaštita učesnika u takvom postupku i povrat legaliteta pretpostavlja obavezu upravnih organa da ispoštuju presudu suda» (vidi stav 41. navedene odluke). Na kraju, Ustavni sud podsjeća da je u navedenom predmetu Evropski sud za ljudska prava odlučio da je član 6. stav 1. Evropske konvencije bio prekršen upravo zato što vlasti nisu poštovale izvršenje sudske presude.
33. Osim navedene prakse Evropskog suda za ljudska prava postoji i niz odluka koje su donijele institucije osnovane u skladu s Aneksom 7 Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini, koje se tiču nepoštivanja odluka sudova u Bosni i Hercegovini. Naprimjer, Dom za ljudska prava za Bosnu i Hercegovinu u predmetu Blentić protiv Republike Srpske (vidi predmet broj CH/96/17, odluka o prihvatljivosti i meritumu uručena 3. decembra 1997. godine) je našao povredu prava na pravično suđenje zato «što je policija bila pasivna usprkos svojoj obavezi da pomogne u izvršenju sudske odluke». Ombudsmen za ljudska prava za Bosnu i Hercegovinu u predmetu B.Đ. protiv Federacije Bosne i Hercegovine (vidi predmet broj (B) 746/97, Izvještaji od 24. marta 1999. godine) našao je povredu člana 6. Evropske konvencije u činjenici da «vlasti nisu, više od dvije godine, izvršile presudu i nalog za izvršenje koje je izdao Osnovni sud u Tuzli u korist podnosioca prijave». Također, Ombudsmen za ljudska prava za Bosnu i Hercegovinu je u predmetu A.O. protiv Republike Srpske (vidi predmet broj (B) 60/96, Izvještaji od 13. aprila 1999. godine) našao povredu člana 6. stav 1. Evropske konvencije u «propustu Osnovnog suda iz Banje Luke da izvrši konačnu i obavezujuću odluku, koju je donijela Komisija osnovana prema Aneksu 7 u korist podnosioca žalbe».
34. Iz navedenog je vidljivo da postoji izgrađena praksa u pogledu toga da neizvršavanje pravosnažnih sudskih odluka predstavlja povredu prava na pravično suđenje. U konkretnom slučaju nije sporno da apelant posjeduje pravosnažnu izvršnu ispravu koju je donio sud po njegovom prijedlogu. Također, nije sporno da se predmetno rješenje ne izvršava u vremenskom periodu dužem od 10 godina. Neizvršenje Općinski sud pravda činjenicom da su na dužinu trajanja postupka najviše uticali žalbeni postupak i postupak vještačenja, pri čemu naglašava kako je i apelant svojim ponašanjem doprinio dužini trajanja postupka. Međutim, Općinski sud u svom odgovoru na apelaciju ne osporava, niti pravda neaktivnost suda od 20. augusta 1997. godine do 17. augusta 2004. godine, naglašavajući da je predmet doveden do faze okončanja, te da je apelant neutemeljeno podnio apelaciju kojom traži obavezivanje suda da provede izvršenje, jer je očigledno da to sud i čini. Sud napominje da se radi o veoma složenom postupku u kojem je trebalo utvrditi visinu izvršiočevog duga, te sredstva na kojima će se provesti izvršenje, odnosno nasljednike izvršioca i imovinu na kojoj će se provesti izvršenje. Međutim, Ustavni sud primjećuje da postupak još uvijek nije okončan, s obzirom da je punomoćnik nasljednika izvršioca podnio žalbu Kantonalnom sudu protiv Rješenja Općinskog suda broj I-73/05 od 2. februara 2007. godine, kojim je odbijen prigovor protiv Rješenja o promjeni predmeta odnosno sredstva izvršenja broj I-73/05 od 8. januara 2007. godine.
35. Konačno, redovni sudovi nisu obrazložili razloge koje bi Ustavni sud mogao prihvatiti kao razumne i opravdane, zbog čega je postupak izvršenja trajao dugo za predmet ovakve složenosti, što ukazuje na propuste nadležnih redovnih sudova koji nisu izvršili pravosnažnu odluku i prije okončali postupak. Ustavni sud smatra da ne postoji razumno i objektivno opravdanje za ovakvo djelovanje nadležnih sudskih organa, te da se ukupan period za koji konkretni predmet nije izvršen, u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, ne može smatrati «razumnim». Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da se ovako neprimjereno dugo trajanje postupka može u cijelosti staviti na teret nadležnim sudskim organima.
36. Uzimajući u obzir da je sud već raspolagao prilično jednostavnim činjeničnim supstratom, a posebno uz naznaku da nije bilo neophodno da se provode daljnji dokazi i utvrđuju činjenice, jer se radilo o izvršenju pravosnažne odluke, Ustavni sud ukazuje da nema razumnog objašnjenja za predugo trajanje sudskog postupka izvršenja pravosnažne odluke u stvarima ovakve složenosti i onemogućavanja apelanta u ostvarenju prava na djelotvoran pristup sudu. Stoga, Ustavni sud zaključuje da je postupanjem redovnih sudova povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje. Ustavni sud mora naglasiti da je za pravni sistem od fundamentalne važnosti vođenje postupka u okviru razumnog vremena, jer svako nepotrebno odugovlačenje često dovodi do, de facto, lišavanja pojedinca njegovih prava i gubitka efikasnosti i povjerenja u pravni sistem. S obzirom na činjenicu da je postupak koji se odnosi na pitanje izvršenja odluke trajao preko 10 godina, kao i da se za toliko trajanje sudskog postupka odgovornost može, u cijelosti, pripisati nadležnim sudskim organima, Ustavni sud zaključuje da je došlo do povrede apelantovog prava na djelotvoran pristup sudu, kao jednom od elemenata prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
37. U konkretnom slučaju, upravo je postupanjem suda koji je i donio rješenje o izvršenju apelantu onemogućen djelotvoran pristup sudu. Pristup sudskom ili upravnom organu mora biti suštinski, a ne samo formalan (vidi Evropski sud za ljudska prava, Airey protiv Irske, 1979. godine). Država mora osigurati pristup sudu svakome ko ima zahtjev koji ulazi u okvir člana 6. stav 1. Evropske konvencije i ne može taj pristup ograničiti određenim kategorijama ljudi (vidi Evropski sud za ljudska prava, Keegen protiv Irske, 1994. godine). Organi koji imaju slobodu sudskog odlučivanja imaju širok opseg slobodne procjene sve dok se drže suštinskih zahtjeva iz člana 6. stav
1. Evropske konvencije (vidi Evropski sud za ljudska prava, Ettl i drugi protiv Austrije, 1987. godine i Skräby protiv Švedske, 1990. godine).
38. Kada se navedeni stavovi dovedu u vezu s konkretnim slučajem, Ustavni sud zaključuje da je došlo do povrede prava na djelotvoran pristup sudu kao segment prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
Ostali navodi
39. S obzirom na zaključak u vezi s kršenjem prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije neophodno ispitati i navodno kršenje prava na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te ostalih prava na koja se apelant poziva.
VIII. Zaključak
40. Nemogućnost da u roku od više od 10 godina apelant naplati svoje potraživanje po pravosnažnom rješenju o izvršenju rezultiralo je kršenjem apelantovog prava na djelotvoran pristup sudu kao jedan od elemenata prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
41. Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
42. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović