Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1513/06 («Pres-Sing» d.o.o. Sarajevo i dr)

Odluka donesena 12. 06. 2008.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje - nepristrasan sud
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1513/06

Apelacija

Odluka o meritumu

12. 06. 2008.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 1513/06, rješavajući apelaciju «Pres-Singa» d.o.o. Sarajevo i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), u sastavu: Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Krstan Simić, sudija na sjednici održanoj 12. juna 2008. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija «Pres-Singa» d.o.o. Sarajevo, Mehmeda Pargana, Senada Avdića, Asima Metiljevića i Edina Avdića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Gž-06-000004 od 9. marta 2006. godine i Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj P-16/05 od 9. novembra 2005.

godine.

Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ukida se Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Gž-06-000004 od 9. marta 2006. godine.

Predmet se vraća Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine, koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku, u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine da u roku od 60 dana od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke, u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine.

Odluku objaviti u “Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, “Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine”, “Službenom glasniku Republike Srpske” i u «Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine».

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. «Pres-Sing» d.o.o. Sarajevo i dr. (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Sarajeva, koje zastupa advokat Nikica Gržić, podnijeli su 26. maja 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0Gž-06-000004 9. marta 2006. godine i Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj P.16/05 od 9. novembra 2005. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog i Kantonalnog suda, te učesnika u postupku BOSS-a, Bosanska stranka, i Mirnesa Ajanovića (u daljnjem tekstu: tužioci) zatraženo je 19. marta 2008. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud dostavio je odgovor na apelaciju 26. marta 2006. godine, a Kantonalni sud je dostavio odgovor na apelaciju 2. aprila 2008. godine. Tužioci nisu dostavili odgovor na apelaciju.

4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor na apelaciju dostavljen je apelantima 22. aprila 2008. godine.

III. Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

6. Presudom Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj P-16/05 od 9. novembra 2005. godine apelanti su obavezani da tužiocima na ime naknade štete zbog klevete solidarno isplate iznos od 2.000,00 KM, kao i da im naknade troškove parničnog postupka u roku od 30 dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Višak tužbenog zahtjeva preko dosuđenog iznosa tužilaca je odbijen, kao i zahtjev da se apelanti obavežu da o svom trošku u listu „Slobodna Bosna“ objave javno izvinjenje tužiocima.

7. U obrazloženju Presude je navedeno da su tužioci pokrenuli sudski postupak protiv apelanata radi naknade štete zbog klevete, jer je 10. februara 2005. godine u listu «Slobodna Bosna» objavljen članak pod naslovom „Prije rata najpoznatija Mirnesova diskusija je bila Naval'te žene Vilerovi gobleni singericom izvezeni“. Prema navodima tužbe, u ovom tekstu iznijeto je više neistinitih činjenica kojima je nanesena šteta ugledu tužilaca, posebno dijelovi teksta u kojima je navedeno da je Jasminko Hodžić bio portparol BOSS-a, da je bio prvi saradnik predsjednika BOSS-a Mirnesa Ajanovića, da je radio „na crno“ u BOSS-u, da je stan Mirnesa Ajanovića kupljen kriminalnim aktivnostima, kao i stan njegove majke, da su tužioci Jasminku Hodžiću prekršili sva njegova prava, da je Jasminko Hodžić napisao gotovo sva saopćenja BOSS-a, priredio sve pres-konferencije, napisao sve intervjue Mirnesa Ajanovića, da je autor brojnih letaka i političkih platformi, da je Džems Sulejmanagić poslušnik Mirnesa Ajanovića, da je Mirnes Ajanović neobrazovan, zbog čega su predložili da sud obaveže tužene da solidarno plate tužiocima iznos od 1.000 KM na ime štete zbog klevete, te da objave javno izvinjenje tužiocima u listu «Slobodna Bosna». Na pripremnom ročištu tužioci su preinačili tužbeni zahtjev tako što su tražili da im tuženi na ime štete isplate iznos od 11.000 KM.

8. Sud je nakon provedeneg postupka, u kojem je izvršen uvid u sporni tekst i provedeni drugi dokazi, odlučio da su apelanti dužni isplatiti tužiocima iznos od 2.000 KM na ime štete zbog klevete.

9. Sud je dio spornih navoda iz teksta ocijenio kao „vrijednosni sud“, a dio kao negativan stav Jasminka Hodžića, njegov sud i mišljenje, a za dio navoda utvrdio je da ne predstavljaju klevetu, jer ne mogu štetiti ugledu tužilaca. Međutim, sud je ustanovio da navodi iz teksta «koji impliciraju da su tužioci svjesno kršili radna i osnovna ljudska prava Jasminka Hodžića (da je 5 godina radio u BOSS-u na crno, da je radio 6 dana sedmično, bez toplog obroka, godišnjeg odmora, bez socijalnog, zdravstvenog i penzionog, za minimalan i neredovan iznos od 20 KM), zatim, navodi koji impliciraju da je Mirnes Ajanović nelegalnim putem kupio stan od više od 100m² u novogradnji u Tuzli, kao i stan svojoj majci, da je na isti način opremio stan najmodernijim namještajem, kupio dva luksuzna džipa, kompjutere i laptope, predstavljaju, po ocjeni ovog suda, prenošenje objektivno provjerljivih činjenica o tužiocima». Sud je naveo da ne može prihvatiti stav apelanata da se radi o iznošenju mišljenja i postojanju okolnosti predviđenih članom 7. stav 1. tačka

a) Zakona o zaštiti od klevete, te da iz samog iskaza svjedoka Jasminka Hodžića, kao i iz sudske nagodbe u spisu P.17/05 proizlazi neistinitost navoda. Zbog toga je sud ustanovio da ovaj navod predstavlja klevetu, u skladu sa članom 4. Zakona o zaštiti od klevete, te da navedene činjenične tvrdnje mogu štetiti ugledu tužilaca, jer pod pretpostavkom da su istinite dovode u sumnju moralni i politički kredibilitet tužilaca, a drugotužioca Mirnesa Ajanovića čak stavljaju pod nadzor krivičnog zakonodavstva. Sud je, primjenjujući odredbu člana 10. Zakona o zaštiti od klevete, odredio iznos od 2.000 KM koji je, prema ocjeni suda, srazmjeran prirodi i stepenu nanesene štete.

10. Protiv navedene presude žalbu su izjavili tužioci i apelanti. Vrhovni sud donio je Presudu broj 070-0-Gž-06-000004 od 9. marta 2006. godine, kojom je žalbu tužilaca odbio. Žalba apelanata je djelimično usvojena i prvostepena presuda preinačena tako da svaka stranka snosi svoje troškove postupka. U ostalom dijelu žalba apelanata je odbijena i prvostepena presuda potvrđena. Vrhovni sud je istakao da je prvostepeni sud pravilno utvrdio koji dio teksta predstavlja klevetu, te navodi apelanata da se radi o prenesenom kazivanju trećeg lica njih ne ekskulpira. Također, razmatrajući žalbeni navod apelanata da u tekstu nije navedeno da se drugotužilac bavi kriminalnim aktivnostima, sud je naveo da to «ne oslobađa apelante za građanskopravni delikt, jer se djelo klevete može izvršiti i prikrivenom klevetničkom izjavom, iz koje se posredno i logički po samom sadržaju izjave, a s obzirom na okolnosti i intonaciju cijelog teksta upravo to zaključuje». Sud je odbio kao neosnovane i žalbene navode apelanata o visini utvrđene naknade, jer se, prema članu 10. stav 1. Zakona o zaštiti od klevete, oštećenim dosuđuje obeštećenje koje predstavlja satisfakciju za ono što su trpjeli zbog ponašanja apelanata, koje se ogleda u prenošenju neistinitih informacija izvan propisanih zakonskih okvira.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

11. Apelanti se žale da su sudovi povrijedili njihovo pravo na pravično suđenje, zagarantirano članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te pravo na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije. Povredu prava na pravično suđenje apelanti vide u činjenici da je u sudskom vijeću, koje je odlučivalo o žalbi apelanata, bila sutkinja koja je i sama podnijela tužbu zbog klevete protiv apelanata, što dovodi u sumnju njenu nepristranost. Što se tiče povrede prava iz člana 10. Evropske konvencije, apelanti se žale da se radi o jednom od osnovnih principa ljudskih prava, kojim je zagarantirana sloboda izražavanja. Apelanti se pozivaju na Zakon o zaštiti od klevete, koji garantira prava na slobodu izražavanja, što uključuje i izražavanje koje može uvrijediti, ogorčiti ili uznemiriti. Ističu da su osporene sudske odluke donesene suprotno članu 10. Evropske konvencije, posebno ako se uzme u obzir praksa Evropskog suda za ljudska prava iz koje proizlazi da su granice dopuštenog kritiziranja političara, što je u konkretnom slučaju tužilac, šire nego u odnosu na građane i da se mjere prema interesu otvorenog razmatranja političkih pitanja. Apelanti osporavaju sudske odluke u dijelu u kojem je utvrđeno da su počinili djelo klevete „prikrivenom klevetničkom izjavom“, što je, prema navodima apelanata, pojam koji ne postoji i koji je suprotan odredbi člana 6. Kodeksa za štampu Vijeća za štampu Bosne i Hercegovine. Apelanti ističu da je ovaj tekst ranije već objavljen u „Frontu slobode“, pa je eventualna šteta za tužioca nastala već tada. Dalje, apelanti osporavaju i način na koji su sudovi donijeli odluku o naknadi štete, pogotovo kada se ima u vidu odredba člana

200. Zakona o obligacionim odnosima i činjenica da je prvotužilac politička stranka koja ne može da trpi duševnu bol. Osim toga, apelant navodi da sud nije dokazao da je za tužioce nastupila šteta. Apelanti traže da se apelacija usvoji, utvrdi povreda i osporene presude ukinu.

b) Odgovor na apelaciju

12. U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud i Kantonalni sud navode da ostaju u cijelosti pri navodima datim u presudama, kao i da nije došlo do povrede prava apelanata.

V. Relevantni propisi

13. Zakon o zaštiti od klevete («Službene novine Federacije BiH» broj 59/02) u relevantnim odredbama glasi:

Cilj Zakona Član 1.

Ovim zakonom uređuje se građanska odgovornost za štetu nanesenu ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili prenošenjem izražavanja neistinitih činjenica identificiranjem tog pravnog ili fizičkog lica trećem licu.

Principi koji se ostvaruju Zakonom Član 2.

Uređivanjem građanske odgovornosti iz člana 1. ovog zakona želi se postići da:

a) pravo na slobodu izražavanja, zagarantirano Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda ('Službeni glasnik BiH' broj 6/99), predstavlja jedan od bitnih osnova demokratskog društva, posebno kada se radi o pitanjima od političkog i javnog interesa;

b) pravo na slobodu izražavanja štiti sadržaj izražavanja, kao i način na koji je iznesen i ne primjenjuje se samo na izražavanja koja se smatraju pohvalnim ili neuvredljivim nego i na izražavanja koja mogu uvrijediti, ogorčiti ili uznemiriti;

c) sredstva javnog informiranja imaju značajnu ulogu u demokratskom procesu kao javni posmatrači i prenosioci informacija javnosti.

Član 3.

Ovaj zakon se tumači na način da se primjenom njegovih odredaba u najvećoj mjeri osigurava princip slobode izražavanja.

Odgovornost za klevetu Član 6.

(1) Svako lice koje prouzrokuje štetu ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili prenošenjem izražavanja neistinite činjenice, identificirajući to pravno, odnosno fizičko lice trećem licu, odgovorno je za klevetu.

(2) Za klevetu iznesenu u sredstvima javnog informiranja odgovorni su autor, odgovorni urednik, izdavač, kao i lice koje je na drugi način vršilo nadzor nad sadržajem tog izražavanja.

(3) Lice iz st. 1. i 2. ovog člana (u daljnjem tekstu: štetnik) odgovorno je za štetu ako je namjerno ili iz nepažnje iznijelo ili prenijelo izražavanje neistinite činjenice. (4) Kada se izražavanje neistinite činjenice odnosi na pitanja od političkog ili javnog interesa, štetnik je odgovoran za štetu izazvanu iznošenjem ili prenošenjem tog izražavanja ako je znao da je izražavanje neistinito ili je nepažnjom zanemario neistinitost izražavanja.

(5) Standard odgovornosti iz stava 4. ovog člana primjenjuje se i ako je oštećeni javni službenik ili je bio javni službenik ili je kandidat za funkciju u javnom organu i ako, prema općem shvaćanju javnosti, vrši značajan utjecaj na pitanja od političkog ili javnog interesa.[...] Član 7.

(1) Ne postoji odgovornost za klevetu:

a) ako je izražavanjem izneseno mišljenje ili ako je to izražavanje u suštini istinito, a netačno samo u nebitnim elementima;

b) ako je štetnik prema zakonu obavezan iznositi ili prenositi izražavanje ili je iznosio, odnosno prenosio izražavanje u toku zakonodavnog, sudskog ili upravnog postupka;

c) ako je iznošenje, odnosno prenošenje izražavanja bilo razumno.

(2) Prilikom donošenja odluke iz razloga predviđenih u tački c) stava 1. ovog člana sud uzima u obzir sve okolnosti slučaja, a posebno [...] Vjerovatnost nastanka štete i u slučaju da izražavanje nije izneseno ili preneseno [...].

Obaveza ublažavanja štete Član 8.

Oštećeni je dužan preduzeti sve potrebne mjere da ublaži štetu uzrokovanu izražavanjem neistinite činjenice, a naročito štetniku podnijeti zahtjev za ispravku tog izražavanja.

VI. Dopustivost

14. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

15. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

16. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 28. marta 2006. godine, a apelacija je podnesena 26. maja 2006. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

17. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

18. Apelanti osporavaju navedene presude Vrhovnog suda i Kantonalnog suda, tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njihova prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, te člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije.

19. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

(...)

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom;

h) slobodu izražavanja;

Pravo na pravično suđenje

20. Član 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […]

21. Ustavni sud treba ispitati da li je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv u ovom predmetu i, ukoliko jeste, da li je ispoštovano pravo na pravično suđenje.

22. Pitanje koje se postavlja u pogledu primjenjivosti člana 6. stav 1. Evropske konvencije svakako jeste da li je postupak koji je u pitanju predstavljao «spor o građanskim pravima i obavezama» u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

23. Predmetni postupak odnosi se na tužbu radi naknade štete zbog klevete, dakle, na predmet građanskopravne prirode, pa su garancije prava na pravično suđenje primjenjive u ovom predmetu. Prema tome, Ustavni sud mora ispitati da li je postupak bio pravičan onako kako to zahtijevaju garancije iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

24. Član 6. Evropske konvencije je jedan od ključnih članova Evropske konvencije i prava predviđena ovim članom u okviru Evropske konvencije imaju centralno mjesto. Tim članom se, između ostalog, garantira i pravo na pravično i javno suđenje prilikom utvrđivanja prava i dužnosti pojedinaca koja su građanske prirode (kao i razmatranja svake krivične optužbe) i zbog toga se smatra da ovaj član ima suštinski značaj za funkcioniranje demokratije. Stav 1. člana 6. Evropske konvencije nabraja niz elemenata koji sačinjavaju pravično vršenje pravde i, ukoliko dođe do povrede bilo kojeg od ovih prava, postoji i povreda člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

25. U pogledu prava na pravično suđenje apelanti navode da je u toku postupka pred redovnim sudovima prvostepeni sud ocijenio da navodi apelanata iznijeti u spornom članku mogu štetiti ugledu tužilaca, a Vrhovni sud je, potvrđujući prvostepenu presudu, pogrešno zaključio da su „prikrivenom klevetničkom izjavom“ apelanti počinili djelo klevete. Prema navodima apelanata, ovaj termin je isključen članom 6. Kodeksa za štampu Vijeća za štampu Bosne i Hercegovine s obzirom na to da je u navedenom tekstu jasno napravljena razlika između komentara, pretpostavke i činjenice. Apelanti se pozivaju na stav Ustavnog suda u Odluci broj AP 787/04, te navode da sudovi iz spornog teksta ne mogu izvlačiti pretpostavke, zbog čega smatraju da sudovi nisu napravili distinkciju između informacije i mišljenja. Sudovi, u kontekstu navedenog, nisu ocijenili činjenicu da je tekst, kako proizlazi i iz navoda svjedoka Jasminka Hodžića, baziran na njegovim ranijim tekstovima, već objavljenim u listu „Front slobode“. Apelanti osporavaju i način određivanja naknade za štetu, pogotovo kada se ima u vidu da je prvotužilac politička stranka, te da tužioci nisu, prema odredbi člana 123. Zakona o parničnom postupku, dokazali da je kao posljedica apelantovog izražavanja nastupila duševna bol. Apelanti se, također, žale da Vrhovni sud, koji je odlučivao o žalbi, nije bio nepristran, jer je sutkinja koja je odlučivala o žalbi i sama pokrenula postupak protiv apelanata radi krivičnog djela klevete.

26. Ustavni sud primjećuje da se pravičnost postupka ocjenjuje na osnovu postupka kao cjeline (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A broj 146, stav 68, i Ustavni sud, Odluka broj U 63/01 od 27. juna 2003. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 38/03).

27. Predmetna apelacija pokreće pitanje povrede prava na pravično suđenje sa stanovišta, navodno, netačno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja predmeta i nepravilne primjene materijalnog prava, te da je o žalbi odlučivala sutkinja koja je bila pristrana. Naime, apelanti su zajedno sa odlukom o žalbi upoznati sa činjenicom da ih je sutkinja D.Š., koja je bila član Vijeća koje je u konkretnom predmetu odlučivalo o žalbi, tužila radi naknade štete za klevetu. Stoga će Ustavni sud ispitati da li je osnovana žalba apelanata da nisu imali pravično suđenje.

28. Nepristranost suda se odnosi, prije svega, na odnos prema strankama u sporu, a Evropski sud za ljudska prava to utvrđuje na osnovu subjektivnog i objektivnog kriterija. Subjektivni test se tiče ličnog ubjeđenja određenog sudije u slučaju. To je tzv. lična nepristranost. Da bi se dokazala subjektivna nepristranost, Evropski sud zahtijeva dokaze konkretne pristranosti. Lična nepristranost redovno postavljenog sudije se pretpostavlja sve dok se ne dokaže suprotno (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Hauschildt protiv Danske, presuda od 24. maja 1989. godine, serija A broj 154, stav 47).

29. Objektivni test se odnosi na utvrđivanje da li je sudija osigurao dovoljno garancija da bi se isključile bilo kakve opravdane sumnje u vezi sa postojanjem njegove nepristranosti. To znači da sudija ne smije biti opterećen predrasudama u vezi sa odlukom koju donosi, da ne smije dopustiti da u sudnici bude pod utjecajem vanjskih informacija, niti smije dopustiti da ga njegove lične emocije vode tokom postupka i da utječu na formiranje njegovog mišljenja, već da to svoje mišljenje mora zasnivati na onom što je izneseno na suđenju. Dakle, pitanje nepristranosti se odnosi ne samo na držanje sudije već i na njegov stav prema predmetu u kojem odlučuje.

30. Apelanti su naveli da sumnjaju u nepristranost sutkinje zbog toga što je ona imala predmet radi naknade štete zbog klevete protiv nekih od apelanta. Apelanti, dakle, ukazuju da sutkinja nije nepristrana, jer je opterećena svojim predmetom protiv nekih od apelanata, što postavlja pitanje nepristranosti sudskog vijeća koje je odlučivalo o žalbi.

31. Ustavni sud primjećuje da je Zakon o parničnom postupku u članu 357. predvidio razloge za izuzimanje sudije, te je u tački 5. navedenog člana određeno da sudija ne može suditi ako postoje okolnosti koje dovode u sumnju njegovu nepristranost. Zahtjev za izuzimanje sudije podnose strane u postupku, ali i sam sudija, ako smatra da postoje razlozi za njegovo izuzimanje. U konkretnom slučaju apelanti nisu znali ko su članovi Vijeća sve do uručenja presude Vrhovnog suda, te nisu ni mogli tražiti izuzimanje sudije. Prema tome, apelanti nisu ni mogli pred domaćim sudom iznositi da je sutkinja pristrana. S druge strane, Ustavni sud primjećuje da je sutkinja koja je bila u sastavu Vijeća koje je odlučivalo o žalbi znala za svoju tužbu protiv apelanata. Zbog toga, Ustavni sud smatra da činjenica da sutkinja u jednom predmetu tuži apelante za klevetu, a u drugom donosi odluku o žalbi protiv istih ljudi zbog klevete može dovesti u pitanje njenu nepristranost.

32. Ustavni sud primjećuje da je Vrhovni sud donio odluku 9. marta 2006. godine. Sutkinja koja je sudila u Vijeću koje je odlučilo o žalbi tužila je neke od apelanata za klevetu zbog članka koji je objavljen u „Slobodnoj Bosni“ 9. decembra 2004. godine, a tužbu je podnijela 9. marta 2005. godine Kantonalnom sudu u Sarajevu. Apelanti su poziv za glavnu raspravu za suđenje koje je pokrenula sutkinja dobili 17. marta 2006. godine od Općinskog suda kome je, usljed promjena u zakonu, predmet proslijeđen.

33. Što se tiče objektivnog i subjektivnog testa, koji je već spomenut, u konkretnom slučaju postavlja se pitanje da li je sutkinja mogla biti objektivna, odnosno neopterećena predrasudama u vezi sa odlukom koju donosi i izvan utjecaja vanjskih informacija, te da li se mogla suzdržati od svojih ličnih emocija, odnosno ne dopustiti da je one vode u sutuaciji kada i sama vodi slučaj protiv apelanata zbog objavljenog teksta koji je, prema njenom stavu, naštetio njenom ugledu.

34. Iako su predmeti radi naknade štete zbog klevete slučaj svaki za sebe, s obzirom na neke zajedničke i obavezne elemente koji, u skladu sa zakonom, određuju šta je to kleveta, kao i uvjete koji se moraju ispuniti kako bi se utvrdile šteta i naknada, stav suda u svakom slučaju je veoma važan pogotovo ako se radi o drugostepenom sudu koji odlučuje o žalbi protiv prvostepene presude, protiv čije odluke apelanti nemaju više mogućnosti da ulažu pravni lijek. S obzirom na navedeno, strah apelanata da sutkinja koja je član Vijeća neće biti nepristrana je opravdan, i to kako zbog svog ličnog odnosa koji ima prema apelantima, jer su je eventualno „oklevetali“, tako i zbog odlučivanja u konkretnom predmetu koje bi eventualno mogla koristiti u svom slučaju, kao što je stav suda da se krivično djelo klevete može počiniti i „skrivenom klevetničkom izjavom“, na šta se apelanti posebno žale i ističu kao stav suda suprotan zakonu.

35. Zbog navedenog, iz spisa predmeta proizlazi da apelanti imaju djelimično opravdani razlog da sumnjaju u nepristranost sutkinje koja je pokrenula sudski postupak protiv nekih od apelanata radi naknade štete zbog klevete, te da u konkretnom predmetu nije štitila njihov interes i da postoji debalans zbog tužbe tužilaca protiv apelanata u konkretnom slučaju i tužbe sutkinje, člana Vijeća, protiv apelanata, što dovodi do povrede prava zagarantiranog članom 6. stav 1. Evropske konvencije. Činjenica da su ostali članovi Vijeća nepristrani ne može utjecati na drugačije zaključivanje, jer je sutkinja koja je podnijela tužbu mogla i trebalo da traži svoje izuzimanje radi otklanjanja sumnje u pravičnost postupka. U suprotnom, to bi moglo loše utjecati na povjerenje koje sudovi moraju ulijevati u demokratskom društvu.

36. Zbog svega navedenog, Ustavni sud zaključuje da je, zbog sastava Vijeća u kojem je sutkinja koja je i sama tužila neke od apelanata prema istom pravnom osnovu, u momentu kada je donosila odluku o njihovoj žalbi protiv prvostepene presude povrijeđeno pravo apelanata na fer-postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Ostali navodi u vezi sa članom 6. stav 1. Evropske konvencije

37. S obzirom na zaključak da je o žalbi odlučivao sud koji nije bio nepristran, Ustavni sud ne smatra da je potrebno da ispituje ostale aspekte člana 6. stav 1. Evropske konvencije u vezi sa navodima apelanata o proizvoljnosti i arbitrarnosti.

Sloboda izražavanja

38. U svjetlu utvrđene povrede člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud primjećuje da nije potrebno razmatrati navode apelanata u vezi sa povredom prava na slobodu izražavanja.

VIII. Zaključak

39. S obzirom na to da je u Vijeću koje je odlučivalo o žalbi apelanata bila sutkinja koja je podnijela tužbu protiv nekih od apelanata prema istom pravnom osnovu, u isto vrijeme kada je odlučivala o žalbi, Ustavni sud je utvrdio da je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Također, Ustavni sud zaključuje da nema potrebe posebno ispitivati ostale navode apelanata u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i navode apelanata da im je povrijeđeno pravo na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije s obzirom na utvrđenu povredu.

40. Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

41. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović

Odluka o meritumu u predmetu AP-1513/06 («Pres-Sing» d.o.o. Sarajevo i dr) | Sudska praksa | Aktio