Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-778/08 (Borak» d.o.o. iz Širokog Brijega)

Odluka donesena 12. 06. 2008.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Hatidža Hadžiosmanović, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-778/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

12. 06. 2008.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije, Seada Palavrić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 12. juna 2008. godine, u predmetu broj AP-778/08, rješavajući apelaciju «Borak» d.o.o. Široki Brijeg, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija “Borak” d.o.o. Široki Brijeg podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj 070-0-Rev-07-001084 od 27. decembra 2007.

godine, i Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu, broj 008-0- Pž-07-000014 od 6. marta 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. «Borak» d.o.o. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Širokog Brijega, kojeg zastupa Plamenko Ćustović, advokat iz Sarajeva, podnio je, 11. marta 2008. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj 070-0-Rev-07-001084 od 27. decembra 2007. godine, i Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu, broj 008-0-Pž-07-000014 od 6. marta 2007. godine.

2. Apelant je, 5. maja 2008. godine, zatražio da Ustavni sud donese privremenu mjeru navodeći da je Općina Široki Brijeg (u daljnjem tekstu: tužitelj) podnijela prijedlog za izvršenje pravomoćne Presude, pa je Općinski sud u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) donio Rješenje o izvršenju, broj 064-0-Ip-07-000 060 od 20. aprila 2007. godine, kojim je dozvolio predloženo izvršenje. Apelant je dostavio navedeno rješenje kao i zaključak Općinskog suda, broj 064-0-Ip-07-000 172 od 22. aprila 2008. godine, kojim je u konkretnoj izvršnoj stvari zakazano ročište na dan 15. maja 2008. godine.

3. Općinski sud je Presudom, broj Ps-194/05 od 26. oktobra 2006. godine, odbio tužbeni zahtjev Općine Široki Brijeg (u daljnjem tekstu: tužitelj) kojim je tražio da mu apelant, kao tuženi, na ime duga isplati iznos od 768.147,87 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 10. aprila 2002. godine pa do konačne isplate. Istom presudom tužitelj je obavezan da apelantu nadoknadi troškove postupka u iznosu od 2.070,00 KM u roku od 30 dana.

4. Prvostepeni sud je u obrazloženju presude naveo da je tužitelj, 26. oktobra 2005. godine, podnio tužbu protiv apelanta radi isplate duga u iznosu od 768.147,87 KM. U tužbi je navedeno da je u skladu sa Zakonom o početnoj bilansi preduzeća pripremljena početna bilansa preduzeća «Borak» d.d. Široki Brijeg (u daljnjem tekstu: preduzeće «Borak») u kojoj su iskazane obaveze prema poglavarstvu Općine Široki Brijeg u navedenom iznosu. Agencija za privatizaciju Zapadnohercegovačkog kantona (u daljnjem tekstu: Agencija za privatizaciju) odobrila je program privatizacije i početnu bilansu preduzeća «Borak». Nakon toga Agencija za privatizaciju je, kao prodavatelj, sa Slavom Ivankovićem, kao kupcem, zaključila pismeni ugovor o kupoprodaji preduzeća «Borak». Prema članu 8. ugovora o kupoprodaji određeno je da prodavatelj prodaje kupcu predmet tendera u stanju kako je navedeno u prospektu tendera odnosno početnoj bilansi i programu privatizacije. Tužitelj je predložio usvajanje tužbenog zahtijeva u cijelosti navodeći da je apelant preuzeo obaveze ranijeg dužnika prema njemu kao tužitelju, ističući da je apelant pasivno legitimiran u ovoj pravnoj stvari, jer je na osnovu člana 38. Zakona o privatizaciji preduzeća odobren upis izvršene privatizacije i apelant je upisan u sudski registar pod brojem U/I-265/02 od 10. juna 2002. godine, matični broj 1-36.

5. Sud je u toku postupka utvrdio da je iz početne bilanse stanja vidljivo da ukupan kapital i obaveze subjekta privatizacije iznosi 2.591.510,60 KM s tim da ukupan kapital iznosi 1.282.602,73 KM a obaveze 1.308.907,87 KM, te da se radi o aktivnoj podbilansi stanja. Iz Odluke o odobravanju programa privatizacije i početne bilanse, broj 111/2002 od 20. februara 2002. godine, vidi se da je Agencija za privatizaciju odobrila program privatizacije preduzeća «Borak», da je iznos državnog/društvenog kapitala koji se privatizira 1.282.602,73 KM i da se prodaje tenderom. Istom odlukom pod tačkom 2. Agencija za privatizaciju je odobrila početnu bilansu preduzeća «Borak» sa JMB 1117882, jer je preduzeće program privatizacije i početnu bilansu pripremilo u skladu sa Zakonom i ostalim pozitivnim propisima. U tabelarnom prikazu pod B-među obavezama subjekta privatizacije u grupi ostali dobavljači (18.) pod rednim brojem 18.1 upisana je obaveza prema Općinskom poglavarstvu u iznosu od 768.147,87 KM. Sud je naveo da je imao u vidu da se stvari, prava, kapital i obaveze preduzeća iskazane u početnoj bilansi iskazuju po knjigovodstvenoj vrijednosti na dan pripreme početne bilanse stanja, i da je početna bilanca stanja, poslije prihvaćanja od ovlaštenog organa, postala bilansa stanja subjekta privatizacije u kome se iskazuju sve promjene u poslovanju preduzeća, te da predstavlja temelj za utvrđivanje vrijednosti preduzeća za privatizaciju. Sud je konstatirao nespornu činjenicu da početnu bilansu sačinjava preduzeće koje ulazi u proces privatizacije, iz čega jasno proizlazi da je dug u iznosu od 768.147,87 KM priznat od subjekta privatizacije pa samim tim nije ni apstraktan.

6. Iz rješenja o odobrenju upisa izvršene privatizacije u sudski registar, broj 266/02 od 22. aprila 2002. godine, proizlazi da je preduzeće «Borak» privatizirano prodajom kapitala kupcu Slavi Ivankoviću, te je odobren upis izvršene privatizacije u registar nadležnog suda. Prvostepeni sud je odlučujući o prigovoru zastare potraživanaja, koji je istakao apelant, zaključio da je protekao rok zastare potraživanja iz člana 374. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), kojim je propisano da «međusobna potraživanja društvenih pravnih osoba iz ugovora u prometu robe i usluga te potraživanja naknade za izdatke učinjene u vezi s tim ugovorima zastarijevaju za tri godine. Zastarijevanje teče odvojeno za svaku isporuku robe, izvršeni rad ili uslugu». Sud je imao u vidu Rješenje o odobrenju upisa izvršene privatizacije u sudski registar, broj 266/02 koje je postalo pravomoćno 8. maja 2002. godine, i tužbu koja je sudu podnijeta 26. oktobra 2005. godine. Sud je konstatirao da se u skladu sa članom 7. Zakona o početnoj bilansi stanaja preduzeća i banaka (u daljnjem tekstu: Zakon), početna bilansa preduzeća, koja ulazi u proces privatizacije, sačinjava sa stanjem prava obaveza i kapitala na dan 31. decembar 1997. godine iz čega, kako je sud zaključio, proizlazi da je obaveza apelanta navedena u početnoj bilansi nastala 31. decembra 1997. godine. Sud nije prihvatio navode tužitelja da se u konkretnom slučaju ima primijeniti rok zastare od pet godina i da isti teče od 10. aprila 2002. godine, obrazlažući da je od, potpisivanja ugovora i upisa privatizacije pa do podnošenja tužbe protekao rok od tri godine, a od nastanka obaveze do podizanja tužbe i rok od 5 godina.

7. Kantonalni sud je Presudom, broj 008-0-Pž-07-000 014 od 6. marta 2007. godine, usvojio žalbu tužitelja, prvostepenu presudu preinačio i apelanta obavezao da isplati tužitelju na ime duga iznos od 768.147,87 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 10. aprila 2002. godine pa do isplate uz naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 2.360,00 KM. U obrazloženju presude je navedeno da iz ugovora o kupoprodaji proizlazi da je predmet ugovora kupoprodaja društvenog kapitala preduzeća «Borak» na javnom tenderu prema tenderskoj dokumentaciji, koju čini početna bilansa i program privatizacije. Nadalje, iz početne bilanse stanja koja je sastavni dio ugovora proizlazi da je dug apelanta prema tužitelju, prikazan u tabelarnom pregledu i upisan u iznosu od 768.147,87 KM, kao obaveza prema Općinskom poglavarstvu. Navedeno potraživanje tužitelja evidentirano je u početnoj bilansi apelanta koja čini sastavni dio kupoprodajnog ugovora zaključenog između navedenih ugovornih strana 10. aprila 2002. gopdine. Sud je, stoga, ocijenio da se ne radi o potraživanju temeljem člana 374. ZOO, nego da se radi o dugu apelanta prema tužitelju nastalom temeljem predmetnog kupoprodajnog ugovora, jer je zaključenjem tog ugovora apelant kupio i obavezu prema tužitelju prikazanu u početnoj bilansi. Kantonalni sud je istakao da je Općinski sud donio pogrešan zaključak, ocijenjujući da je apelant sklapanjem ugovora o kupoprodaji, 10. aprila 2002. godine, preuzeo dug prema tužitelju, te od tada, počinje teći rok za zastaru, bez obzira kada je potraživanje nastalo, budući da je tužba podnesena 26. oktobra 2005. godine (prema članu 371. ZOO «potraživanja zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare»).

8. Vrhovni sud je Presudom, broj 070-0-Rev-07-001084 od 27. decembra 2007. godine, odbio kao neosnovanu reviziju apelanta protiv drugostepene presude. Vrhovni sud je zauzeo stav da obaveza apelanta prema tužitelju egzistira od izvršene kupoprodaje, tj. od 10. aprila 2002. godine, a ne od 31. decembra 1997. godine, sa kojim datumom su preduzeća, prema članu 7. Zakona, bila dužna pripremiti početni bilans prije provođenja privatizacije. Vrhovni sud zaključuje da za preuzetu obavezu apelant odgovara od vremena kada je tu obavezu preuzeo, ističući da je drugostepeni sud pravilno primijenio materijalno pravo, odnosno član 371. ZOO, ocjenjujući neosnovanim istaknuti prigovor o zastarjelosti potraživanja. Također, Vrhovni sud je prigovor apelanta o nedostatku aktivne i pasivne legitimacije parničnih stranaka ocijenio neosnovanim. Sud je u tom smislu istakao da apelant tokom postupka nije osporavao predmetnu obavezu prema Općinskom poglavarstvu, niti je u reviziji ukazao da se predmetna obaveza odnosi na neko drugo općinsko poglavarstvo. Vrhovni sud je zaključio da apelant svojim uopćenim prigovorima ne dovodi u sumnju pitanje aktivne legitimacije tužitelja, te da je neosnovan prigovor apelanta i o nedostatku pasivne legitimacije navodeći da je predmet kupoprodaje preduzeće prema tenderskoj dokumentaciji - početnoj bilansi stanja i programu privatizacije preduzeća, pa nakon izvršene privatizacije, preduzeće sa promjenjenom strukturom kapitala i preuzetim obavezama je odgovorno za obaveze prema tužitelju, neovisno od kupca iz kupoprodajnog ugovora.

9. Apelant u apelaciji navodi povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. uz Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant ističe hronologiju rješavanja u konkretnom predmetu i smatra da se povreda navedenog prava odnosi na proizvoljnu primjenu materijalnog prava, jer su Vrhovni sud i Kantonalni sud pogrešno primijenili član 2. Zakona te propustili primijeniti član 7. istog zakona kao i relevantne odredabe ZOO, posebno član 148. ZOO. Navodi da se činom privatizacije preduzeća ne dešava nikakva promjena u pravnim odnosima preduzeća sa trećim osobama, a obaveze, koje su iskazane u početnom bilansu, ne gube dotadašnji pravni osnov niti svoja obilježja. Po mišljenju apelanta, kada se privatizira preduzeće ugovorom u kojem su stranke nadležna agencija za privatizaciju i kupac, treća lica nemaju nikakva prava i obaveze iz takvog ugovora. Također, član 7. Zakona, jasno upućuje da obaveza koja je navedena u početnom bilansu datira još od prije 31. decembra 1997. godine, te je jasno da je ta obaveza zastarjela, pošto je od njenog navodnog nastanka do podnošenja tužbe protekao i apsolutni rok zastarjelosti od pet godina. Apelant predlaže da Ustavni sud usvoji apelaciju i utvrdi povredu apelantovih prava , te ukine osporene presude Vrhovnog suda i Kantonalnog suda.

Odgovori na apelaciju

10. U odgovoru na apelaciju, Vrhovni sud ističe da je u presudi obrazloženo iz kojih razloga sud smatra da je osnovan tužbeni zahtjev tužitelja, odnosno kako je odlučeno u drugostepenoj presudi. Smatra da nisu povrijeđena apelantova prava na koja se poziva u apelaciji.

11. Kantonalni sud navodi da iz stanja spisa proizlazi da je Općinski sud na pravilno utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenio materijalno pravo kad je odbio tužbeni zahtjev tužitelja, pa je ovaj sud odlučujući o žalbi tužitelja, uz pravilnu primjenu materijalnog prava, žalbu tužitelja uvažio, prvostepenu presudu preinačio i udovoljio tužbenom zahtjevu tužitelja, jer konkretno potraživanje tužitelja nije zastarilo. Kantonalni sud predlaže da se apelacija odbije kao neutemeljena.

12. Tužitelj u odgovoru na apelaciju navodi da iz činjenica koje su utvrđene u postupcima proizlazi da je tužitelj podnio tužbu 26. oktobra 2005. godine za isplatu duga utvrđenog u početnoj bilansi preduzeća «Borak», sačinjenoj 31. 12. 2001. godine, prema kojoj je rješenjem Agencije za privatizaciju odobren upis izvršene privatizacije. Tužitelj smatra da je odlučna činjenica za pravilno rješenje spora postojanje ugovora o kupoprodaji od 10. aprila 2002. godine koji je specifične prirode i sadržine, iz kojeg je vidljivo da ugovorne strane nisu tužitelj i apelant kao tuženi, nego, u skladu sa Zakonom o privatizaciji preduzeća, ugovorne strane su Agencija za privatizaciju i kupac Slavo Ivanković. Ugovor od 10. aprila 2002. godine je «sui generis» ugovor koji izvire iz Zakona o privatuzaciji preduzeća čiji je sastavni dio početna bilanca preduzeća «Borak». Tužitelj ističe da je pogrešan stav apelanta da je za zastaru u konkretnom slučaju odlučno kada je neka obaveza iz početne bilanse nastala. Naime, tužitelj smatra da je odlučno, u konkretnom slučaju, kada je kupac prihvatio obavezu da izmiri obaveze prikazane u početnoj bilansi i od tog datuma treba računati zastarni rok, koji u ovom slučaju iznosi pet godina. Zaključivanjem ugovora od 10. aprila 2002. godine kupac je kupio obaveze prema vjerovnicima i time utvrđenu obavezu prema tužitelju prikazanu u početnoj bilansi, jer je kupac u skladu sa članom 8. Ugovora od 10. aprila 2002. godine prihvatio da mu se predaje predmet tendera kako je to navedeno u početnoj bilansi. Privatizacija je izvršena za postignutu cijenu od 1.282.602, 73 KM, a u tu postignutu cijenu ne ulaze dugovi prema vjerovnicima u koje spada i dug prema tužitelju u iznosu od 768.147,87 KM. Bilansa je sačinjena sa stanjem 31. decembar 1997. godine, a stav apelanta je pogrešan i neprihvatljiv u pogledu primjene instituta zastarjelosti za potraživanje iz početne bilanse, jer bi time «a priori» nedopušteno i bez pravnog osnova stekao državni kapital za «kupljene» obaveze. Da je stav apelanta neispravan, tužitelj ističe, potvrđuje se Rješenjem Agencije za privatizaciju o odobrenju upisa izvršene privatizacije u sudski registar, br. 266/02 od 22. aprila 2002. godine, u kojem je navedeno da je državni kapital utvrđen odlukom o odobravanju početne bilanse i da je privatizacija obavljena temeljem kupoprodajnog ugovora od 10. aprila 2002. godine između Agencije i kupca. Tužitelj smatra da obaveze nisu otpale, zbog toga što je bilanca sačinjena za stanje na dan 31. decembar 1997. godine, niti je kupac mogao samo parcijalno preuzeti obaveze iz početne bilanse pozivanjem na zastaru. Predmet ugovora od 10. aprila 2002. godine je kupovina društvenog kapitala kakva je utvrđena u početnoj bilanci, a ne kupovina pojedinih nezastarjelih tražbina iz početne bilanse. Tužitelj predlaže da Ustavni sud odbije apelaciju.

13. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

14. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

15. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, nije zadatak ovih sudova da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava osim u slučajevima u kojima su odluke nižih sudova povrijedile ustavna prava, ili su zanemarile ta prava, te ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravo na pravično suđenje pravo na, pristup sudu, pravo na djelotvorni pravni lijek i dr.) ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01, Ustavni sud, odluka broj U 62/01 od 5. aprila 2002. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 24/02). Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava (vidi Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine).

16. Ustavni sud konstatuje da je u predmetnom sudskom postupku Kantonalni sud našao da prvostepeni sud na pravilno utvrđeno činjenično stanje nije pravilno primjenio materijalne propise. Odlučujući o apelantovoj reviziji podnesenoj protiv presude Kantonalnog suda, Vrhovni sud je na osnovu činjeničnog stanja utvrđenog u nižestepenim postupcima ocijenio da je Kantonalni sud materijalno pravo pravilno primjenio. Ustavni sud konstatira da je apelant aktivno učestvovao u predmetnom postupku pred nadležnim sudskim instancama pri čemu su sudovi ispitali sve njegove navode, koji su u suštini isti kao i navodi u apelaciji. Ustavni sud posebno ukazuje na činjenicu, koju apelant nije osporavao ni u toku postupka a ni u apelaciji, a koju su činjenicu kao nespornu utvrdili redovni sudovi, da je pravni prednik apelanta privatiziran u skladu sa Zakonom o privatizaciji preduzeća. Navedeni zakon kao i Zakon o početnom bilansu stanja preduzeća i banaka, primjenjuju se na sva preduzeća koja se privatiziraju. Vrhovni sud i Kantonalni sud su za svoje odluke dali jasne razloge koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Naime, nesporno je utvrđeno da traženi iznos nije apstraktan, da predmetni ugovor ne proističe iz međusobnih potraživanaja iz ugovora o prometu robe i usluga iz člana 374. ZOO, već se konkretno potraživanje temelji na ugovoru o kupoprodaji predmeta tendera od 10. aprila 2002. godine čiji je sastavni dio početna bilansa preduzeća. Stoga je i ocijenjeno da se radi o preuzetoj obavezi apelanta prema tužitelju nastalom zaključivanjem navedenog ugovora 10. aprila 2002. godine u kom slučaju je primijenjen član 371. ZOO.

17. Razmatrajući navode apelanta Ustavni sud nije pronašao ništa što bi ukazivalo da su u predmetnom postupku materijalno-pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelanta, odnosno da utvrđeno činjenično stanje ukazuje na bilo koju povredu Ustava Bosne i Hercegovine. Također nema elemenata koji ukazuju na procesnu nepravičnost u smislu člana 6. stav

1. Evropske konvencije, odnosno da je došlo do povrede principa ravnopravnosti pred sudom koji je važan elemenat pravičnog suđenja i koji zahtjeva da objema stranama mora biti data razumna mogućnost da izlože svoj predmet uključujući i iznošenje dokazne građe pod uvjetima koji ih ne stavljaju u znatno podređen položaj u odnosu na protivnika (vidi Evropski sud za ljudska prava, Dombo B.V. protiv Nizozemske, presuda od 27. oktobra 1993. godine, serija A, broj 274, str. 19). Stoga, Ustavni sud smatra da apelant ne nudi činjenice koje bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda ustavnog prava na koje se poziva, te da bi bilo potrebno meritorno ispitivanje. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

18. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

19. S obzrom na odluku o dopustivosti u ovom predmetu, nije neophodno razmatrati zahtjev apelanta za donošenje privremene mjere.

20. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-778/08 (Borak» d.o.o. iz Širokog Brijega) | Sudska praksa | Aktio