Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-811/08 (M. R. i A. T.)

Odluka donesena 12. 06. 2008.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Hatidža Hadžiosmanović, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-811/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

12. 06. 2008.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije, Seada Palavrić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 12. juna 2008. godine, u predmetu broj AP-811/08, rješavajući apelaciju Milana Ristanića i Angeline Todorović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Milana Ristanića i Angeline Todorović podnesena protiv Presude Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine, broj 097-0-Rev-07-000014 od 15. januara 2008. godine, Presude Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine, broj 097-0-Gž-06-000406 od 27. februara 2007. godine i Presude Osnovnog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine, broj P-543/03-I od 28. juna 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Milan Ristanić i Angelina Todorović (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Brčko Distrikt), podnijeli su, 14. marta 2008. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud), broj 097-0-Rev-07-

000014 od 15. januara 2008. godine, Presude Apelacionog suda, broj 097-0-Gž-06-000406 od 27. februara 2007. godine, i Presude Osnovnog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine(u daljnjem tekstu: Osnovni sud), broj P-543/03-I od 28. juna 2006. godine. Apelanti su takođe podnijeli zahtjev za donošenje privremene mjere radi zaštite povrijeđenih imovinskih interesa, odnosno da se izvršni i vanparnični postupak odloži do donošenje konačne odluke Ustavnog suda po apelaciji.

2. Jela Ristanić rođ. Aničić (u daljnjem tekstu: tužiteljica) je sa apelantom bila u bračnoj zajednici, a brak između njih je razveden Presudom Osnovnog suda, broj P-131/03 od 12. septembra 2003. godine. U braku je tužiteljica stekla određenu nepokretnu i pokretnu imovinu koju u potpunosti, nakon razvoda braka, koristi apelant, pa je tužbom tražila da se sudskim putem utvrdi njen dio zajedničke bračne tekovine. Pošto je i protiv drugoapelantice Angeline Todorović tužiteljica pokrenula parnični postupak radi utvrđivanja bračne tekovine na djelu imovine koja se vodila na ime drugoapelantice, to je sud predmet pod brojem P-247/05-I spojio sa predmetom P-543/03-I pod jedinstvenim brojem P-543/03-I, jer se ovi predmeti zasnivaju na istim činjeničnim i pravnim osnovama.

3. Presudom Osnovnog suda, broj P-543/03-I od 28. juna 2006. godine, utvrđeno je da zajedničku bračnu tekovinu tužiteljice i apelanta Milana Ristanića predstavljaju nekretnine označene po starom premjeru kao k.č broj 193/1 kućište i dvorište sa zgradom površine od 276 m2 i k.č broj 163/3, oranica zv. «Mujkići» površine od 480 m2, upisane u z.k.l ul br. 7976 k.o Brčko, a koje su po starom premjeru označene kao k.č broj 191/2 voćnjak «Kraj ceste» površine od 360 m2, upisane u z.k.l ul broj 1273 k.o Brčko. Nadalje, istom presudom u stavu dva dispozitiva je utvrđenio da je tužiteljica suvlasnik spornih nekretnina sa dijelom ¼, a što su apelanti dužni priznati i trpjeti da se tužiteljica u zemljišnim knjigama i katastarskom operatu upiše sa pravom svojine, pravom korišćenja i pravom građenja na predmetnim nekretninama sa dijelom ¼ .

4. Stavom 2 dispozitiva osporene prvostepene presude je utvrđeno da zajedničku bračnu tekovinu tužiteljice i apelanta Milana Ristanića čini i nekretnina označena kao k.č 1158/31 upisana u KKU broj 537 K.O Orašje, te je utvrđenio da je tužiteljica suvlasnik ovih nekrenina sa dijelom ½, a što su apelanti dužni priznati i trpjeti da se tužiteljica u zemljišnim knjigama i katastarskom operatu upiše sa pravom svojine, pravom korišćenja i pravom građenja na predmetnim nekretninama sa dijelom ½.

5. Stavom 3 dispozitiva osporene prvostepene presude je utvrđeno da zajedničku bračnu tekovinu tužiteljice i apelanta Milana Ristanića čine i određene pokretne stvari (auto, traktor, cisterna, plugovi, drljača, zatim hrastov regal, kožna garnitura, televizor, video, kasetofon, viseća hrastova kuhinja, frižidre, el.šporet i dr), te je utvrđenio da je tužiteljica suvlasnik navedenih pokretnih stvari označenih u ovom stavu presude sa dijelom ½, a što su apelanti dužni priznati i trpjeti da tužiteljica na osnovu ove presude izdvoji svoj dio od ½ navedenih pokretnih stvari putem fizičke ili civilne diobe. Sa viškom tužbenog zahtjeva apelantica je odbijena uz utvrđenje da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

6. U toku postupka sud je kao nesporno utvrdio da je bračni par živio u Kopanicama na imanju apelantovog oca, a da su imovinu u Orašju stekli tokom rata kao raseljena lica. U toku 1997. godine osnovano je preduzeće «BIS PROMET» gdje su se kao osnivači pojavili i apelanti sa po 50% osnivačkog uloga. Nakon utvrđenih činjenica, provedenih dokaza te saslušanja svjedoka i samih stranaka sud je donio presudu kao u dispozitivu, našavši da je uglavnom riječ o imovini koja je stečena tokom bračne zajednice. U tu imovinu sud je računao i nepokretnosti koje je tokom braka drugoapelantica Angelina Todorović poklonila apelantu kao bratu, pa se i ta imovina, shodno članu 264. stav 3. Porodičnog Zakona BiH («Službeni list SRBiH», 21/79 i 44/89) ima smatrati zajedničnom bračnom imovinom. Dio tužbenog zahtjeva koji se odnosio na utvrđivanje udjela tužiteljice u imovini preduzeća «BIS PROMET», sud nije prihvatio kao osnovan, jer tužiteljica nije dokazala da je učestvovala u sticanju udjela od 50% imovine preduzeća odnosno da je aktivno radila na u povećanju pokretne i nepokretne imovine tog preduzeća.

7. Presudom Apelacionog suda, broj 097-0-Gž-06-000406 od 27. februara 2007. godine, žalba tužiteljice i apelanata je odbijena i prvostepena presuda je potvrđena. Apelacioni sud je utvrdio da je Osnovni sud pravilno primjenio odredbe Porodičnog zakona BiH, a da pri tom nije počinio bitne povreda parničnog postupka, niti povrede odredaba na koje sud pazi po službenoj dužnosti

8. Presudom Apelacionog suda, broj 097-0-Rev-07-000014 od 15. januara 2008. godine, koju su apelanti primili 13. februara 2008. godine, revizija apelanata je odbijena kao neosnovana. Sud je prihvatio činjenična i pravna utvrđenja nižestepenih sudova i pozivom na član 320. Zakona o parničnom postupku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine», br. 5/00, 1/01, 6/02, 11/05 i 20/06), reviziju odbio kao neosnovanu.

9. Apelanti smatraju da je osporenim odlukama Osnovnog i Apelacionog suda povrijeđeno njihovo pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti navode da su ova njihova ustavna prava povređena zbog činjenice da su sudovi proizvoljno primjenili materijalno pravo. Oni smatraju da je provedeni postupak, gledano u cjelini, nepravičan, jer se sudovi drugog i tećeg stepema u konkretnom slučaju «nisu ni na koji način osvrnuli na navode žalbe i revizije apelanata u pogledu sticanja imovine u tročlanoj zajednici». Sudovi su, kako navode apelanti, zanemarili neke od odlučnih činjenica, što je rezultiralo i nejasnim i nerazumljivim obrazloženjima presuda. U pogledu povrede prava na imovinu, apelanti smatraju da su redovni sudovi pogrešno izveli zaključak da se nekretnine koje su kupljene sredstvima drugoapelantice i njenog supruga, a kasnije poklonjene apelantu koji je rođeni brat drugoapelantice, mogu smatrati zajedničkom bračnom tekovinom. Konačno, apelanti predlažu da Ustavni sud usvoji njihovu apelaciju, ukine osporene odluke i predmet vrati Osnovnom sudu na ponovni postupak ili da sam odluči o meritumu predmeta. Posebno, apelanti traže donošenje privremene mjere radi zaštite povrijeđenih imovinskih interesa apelanta, obustavljanjem izvršnog i vanparničnog postupka, do donošenje konačne odluke Ustavnog suda po njihovoj apelaciji.

10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-

Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava.

Pravo na pravičan postupak

12. U suštini, apelanti smatraju da nisu imali pravično suđenje zbog toga što su sudovi nepravilno i nepotpuno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo. Međutim, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, nije zadatak ovih sudova da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava, osim u slučajevima u kojima su odluke nižih sudova povrijedile ustavna prava, ili su zanemarile ta prava, te ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravo na pravično suđenje pravo na, pristup sudu, pravo na djelotvorni pravni lijek i dr.) ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava (vidi Ustavni sud, odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine).

13. U konkretnom slučaju, Ustavni sud primjećuje da je, prema suštini navoda iz apelacije, sporno pitanje da li su sudovi proizvoljno primjenili odredbe materijalnih propisa koji reguliše pitanje podjele zajedničke bračne tekovine. Nakon utvrđenih činjenica, provedenih dokaza sud je donio presudu kao u dispozitivu, našavši da je uglavnom riječ o imovini koja je stečena tokom bračne zajednice. U tu imovinu sud je računao i nepokretnosti koje je tokom braka drugoapelantica Angelina Todorović poklonila apelantu kao bratu, pa se i ta imovina, shodno članu 264. stav 3. Porodičnog Zakona BiH ima smatrati zajedničnom bračnom imovinom, jer pokloni učinjeni bračnim drugovima tokom trajanja braka ulaze u zajedničku bračnu imovinu. Dio tužbenog zahtjeva koji se odnosio na utvrđivanje udjela tužiteljice u imovini preduzeća «BIS Promet», sud nije prihvatio kao osnovan, jer tužiteljica nije dokazala da učestvovala u sticanju udjela od 50% imovine preduzeća odnosno da je aktivno radila na u povećanju pokretne i nepokretne imovine tog preduzeća. Nadalje, Osnovni sud je u vezi sa navedenim pitanjem, odnosno suštinom tužbenog zahtjeva, analizirao zakonske propise koje je u potpunosti prihvatio i Apelacioni sud, te za primjenu odredbi Porodičnog zakona BiH o podjeli zajednički stečene imovine dao jasne i razumljive razloge. Konačno, apelantima je u toku postupka pred sudovima pružena ravnopravna mogućnost da istaknu, adekvatno zastupaju i brane svoje interese i dokazuju sporne činjenice i predlažu dokaze tokom cijelog postupka na tri sudske instance. Zbog svega iznesenog, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata da im je uskraćeno pravo na pristup sudu i povreda prava na pravičan postupak dati paušalno i bez ponuđenih činjenica i dokaza koji te tvrdnje opravdavaju.

14. U pogledu navoda apelanata da redovni sudovi u osporenim odlukama nisu dali objašnjenja na prigovore koje su istakli u pravnim lijekovima koje su koristili i da im je na taj način povrijeđeno pravo na pravično suđenje, Ustavni sud podsjeća da ovo ustavno pravo, inter alia, ne zahtijeva da sud ispituje sve argumente koje su strane u postupku izložile u toku postupka, nego samo argumente koje smatra relevantnim. Sud mora uzeti u obzir argumente strana u postupku, ali oni ne moraju svi biti izneseni u obrazloženju presude (vidi Evropska komisija za ljudska prava, Odluka o dopustivosti broj 10938/84 od 9. decembra 1986. godine, Odluke i izvještaji OI, 50, 98, i broj 10153/82 od 13. oktobra 1986. godine, OI 49, 67). Konačne odluke žalbenih sudova ne moraju imati iscrpna obrazloženja (vidi Evropska komisija za ljudska prava Odluka o dopustivosti broj 8769/97 od 16. jula 1981, OI 25, 240). U slučaju navodnih povreda (materijalnog ili proceduralnog) zakona, Ustavni sud treba da provjeri da li je postupak bio pravičan kao što je predviđeno u tački 12. ove odluke.

15. Imajući u vidu navedene stavove i principe, Ustavni sud konstatuje da su redovni sudovi u dovoljnoj mjeri dali jasne i precizne razloge za osporene odluke i da su dali odgovore na primjedbe apelanata, navedenih u žalbi i reviziji, koji su od suštinskog značaja za donošenje odluka u mjeri koja ne dovodi u pitanje pravičnost postupka.

16. Naposljetku, nezadovoljstvo apelanata pobijanim odlukama ne pokreće samo po sebi pitanje povrede njegovih ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije, a apelanti ne navode nikakve proceduralne greške, niti su takve greške očigledne (vidi Evropski sud, već citirana odluka Mezőtúr-

Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat). Osim toga, Ustavni sud nije pronašao bilo šta što bi ukazalo da su materijalno-pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelanata, niti ima elemenata koji ukazuju na procesnu nepravičnost u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelanata o kršenju prava na pravično suđenje nema ništa što ukazuje da apelanti imaju «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

Pravo na imovinu

17. Apelanti, takođe, navode da je osporenim odlukama povrijeđeno i njihovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U suštini, i navodi o kršenju prava na imovinu zasnivaju se na navodima o nepotpuno i pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Međutim, Ustavni sud je razmatrajući ove navode u okviru člana 6. stav 1. Evropske konvencije već zaključio da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani. Stoga, Ustavni sud smatra da nema ništa što u konkretnom slučaju ukazuje da apelanti imaju «opravdan zahtjev» u vezi sa kršenjem prava na imovinu iz člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju, niti je očigledno da je osporenim presudama imovina apelanata oduzeta ili da im je na bilo koji način ograničeno pravo na uživanje te imovine te su i ovi navodi apelanata očigledno (prima facie) neosnovani.

18. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno ako predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

19. S obzirom na odluku o dopustivosti u ovom predmetu, Ustavni sud zaključuje da nema osnova za razmatranje prijedloga apelanata za donošenje privremene mjere.

20. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Hatidža Hadžiosmanović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-811/08 (M. R. i A. T.) | Sudska praksa | Aktio