Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1270/08 (Š. H.)
Odluka donesena 12. 06. 2008.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Krivični postupak
- Dokazni postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Hatidža Hadžiosmanović, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1270/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
12. 06. 2008.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije, Seada Palavrić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 12. juna 2008. godine, u predmetu broj AP 1270/08, rješavajući apelaciju Šemsudina Husića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Šemsudina Husića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj 070-0-Kžk-07-000019 od 11. februara 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Šemsudin Husić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Velike Kladuše, koga zastupa Alaga Bajramović, advokat iz Bihaća, podnio je, 29. aprila 2008. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj 070-0-Kžk-07-000019 od 11. februara 2008. godine. Apelant je predložio da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom bi odložio izvršenje kazne zatvora koja je izrečena apelantu osporenom presudom do donošenja konačne odluke Ustavnog suda o apelaciji.
2. Presudom Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj 001-0-K-06-
000012 od 22. marta 2007. godine, apelant je osuđen na kaznu zatvora od četiri godine i šest mjeseci zbog krivičnog djela zloupotrebe položaja ili ovlasti iz člana 383 stav 3 u vezi sa stavom 1 Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ FBiH). Navedeno krivično djelo apelant je izvršio tako što je, kao generalni direktor društva «Agrokomerc» iz Velike Kladuše, koje je u većinskom državnom vlasništvu, iskorištavanjem službenog položaja sa ciljem da sebi pribavi imovinsku korist, 3. aprila 2004. godine i 13. aprila 2004. godine, bez znanja Nadzornog odbora, zatražio saglasnost Agencije za privatizaciju državne imovine FBiH iz Sarajeva, za prodaju imovine DD «Agrokomerc» koja se nalazi u Republici Hrvatskoj i Srbiji i Crnoj Gori. Nakon toga, optuženi je preko javnog bilježnika Š.V iz Zagreba našao kupca i zaključio kupropodajni ugovor, te novac u iznosu od 191.671,34 KM uzeo za sebe i prisvojio i na taj način pribavio sebi imovinsku korist na štetu DD «Agrokomerc», koja prelazi iznos od 50.000,00 KM.
3. Rješenjem Vrhovnog suda, broj 070-0-Kž-07-000269 od 28. augusta 2007. godine, žalbe apelanta i Kantonalnog tužitelja su djelimično uvažene, ukinuta je Presuda Kantonalnog suda, 001-0-K-06-
000012 od 22. marta 2007. godine i određeno održavanje novog pretresa pred Vrhovnim sudom.
4. Presudom Vrhovnog suda, broj 070-0-Kžk-07-000019 od 11. februara 2008. godine, koju je apelant primio 7. marta 2008. godine, apelant je osuđen na kaznu zatvora od tri godine i šest mjeseci zbog krivičnog djela zloupotrebe položaja ili ovlasti iz člana 383. stav 3 u vezi sa stavom 1 KZ FBiH. Prilikom odmjeravanja nove krivično - pravne sankcije apelantu Vrhovni sud je kao olakšavajuće okolnosti cjenio da je apelant otac dvoje djece, a od otežavajućih okolnosti da je do sada dva puta osuđivan. Pored toga, Vrhovni sud imao je u vidu protek vremena, tešku finansijsku situaciju preduzeća «Agrokomerc», te težinu krivičnog djela, stepen krivične odgovornosti optuženog kao i okolnosti pod kojim je djelo učinjeno, pa je cijeneći sve to skupa optuženog i osudio na kaznu zatvora u trajanju od tri godine i šest mjececi. Po ocjeni Vrhovnog suda, izrečena kazna zatvora optuženom apelantu, uz izrečenu mjeru sigurnosti zabrane vršenja dužnosti direktora i drugih dužnosti vezanih za raspolaganje, korištenje, upravljanje i rukovanje povjerenom imovinom u privrednim društvima u trajanju od tri godine, je dovoljna a ujedno i potrebna za ostvarenje svrhe kažnjavanja u smislu člana
42. KZ FBiH.
5. Apelant smatra da je osporenom presudoma povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljem tekstu: Evropska konvencija), pa zbog toga predlaže da se ukine osporena presuda. Apelant povredu prava na pravičan postupak vidi u činjenici da nisu primjenjena pravila procesnog krivičnog zakona, jer su dokazi izvedeni u postupku proizvoljno cjenjeni, a da je i činjenično stanje nepravilno i nepotpuno utvrđeno, te da nije poštovano načelo prezumcije nevinosti niti primjenjeno načelo in dubio pro reo. Posebno, apelant navodi da nisu ispoštovana prava na odbranu u pogledu jednakopravnosti stranaka. Osim toga apelant navodi da je povređeno njegovo pravo na odbranu pošto se presuda zasniva na dokazu na kom se po odredbama krivičnog zakona ne može zasnivati, zatim da je izreka presude nerazumljiva i protivrječna razlozima u obrazloženju presude, te da ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama ili su ti razlozi nejasni i protivrječni u pogledu odlučnih činjenica. Apelant nadalje smatra da je sud pri donošenju osporene presude nepravilno primjenio odredbe Zakona o krivičnom postupku FBiH, te da su na taj način učinjene bitne povrede odredaba krivičnog postupka. Apelant navodi da nije pravilno cijenjen iskaz svjedoka K. M, radi se čega ocjena dokaza doima očigledno proizvoljno. Ključni argument za iznesene tvrdnju sadrži se u činjenici da optužba nije dokazala, izvan razumne sumnje, da je apelant novac od prodatih nekretnina prisvojio za sebe, što čini suštinu krivičnog djela za koje je okrivljen, s obzirom da odlučne činjenice i izvedeni dokazi nisu takvog kvaliteta da nesumnjivo dokazuju krivicu apelanata.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje, da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-
Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava.
8. Osnovni prigovori koje apelant iznosi u apelaciji tiču se njegovih navoda da sudovi nisu pravilno i potpuno utvrdili činjenično stanje iz čega je, navodno, proistekla i pogrešna primjena materijalnog prava. Apelant smatra da dokazi koji su izvedeni pred prvostepenim sudom nisu vjerodostojni i nikako ne mogu poslužiti kao osnova da se on osudi na kaznu zatvora u trajanju od tri godine i 6 mjeseci za krivično djelo koje mu je stavljeno na teret. U konkretnoj situaciji je, smatra apelant, trebalo primjeniti krivično pravni princip in dubio pro reo (u sumnji u korist optuženog), obzirom da apelant navodi da u toku krivičnog postupka utvrđeno da nisu sa sigurnošću utvrđeni dokazi koji apelanta terete, čime je posebno povređeno i njegovo pravo na odbranu. Sud nije obezbjedio neposredno saslušanje svjedoka M. K s obzirom da bi njegovim svjedočenjem bile otklonjene navodne protivrječnosti u postupku dokazivanja, kako bi se isti dokaz mogao pravilno cijeniti kako pojedinačno tako i zajedno sa ostalim dokazima. Ovo naročito stoga, kako navodi apelant, kada se ovi navodno sporni izvedeni dokazi povežu sa iskazima nekih svjedoka koji su svjedočili o okolnostima izvršenja krivičnog djela.
9. U vezi navedenog, Ustavni sud se poziva na svoju ustaljenu praksu prema kojoj Nadležnost Ustavnog suda u apelacionim postupcima ograničena je na pitanja koja su sadržana u ovom Ustavu i Sud nije nadležan da preispituje činjenično stanje ili tumačenje i primjenu zakona redovnih sudova osim u slučajevima u kojima su odluke nižih sudova povrijedile ustavna prava, ili su zanemarile ta prava, te ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravično suđenje, pristup sudu, efektivni pravni lijekovi i dr.) ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava, (vidi odluku broj U 62/01 od 5. aprila 2002. godine, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 24/02).
10. Iz dokumentacije koja je dostavljena uz apelaciju i osporenih odluka proizilazi da su redovni sudovi utvrdili vrijeme, mjesto i način izvršenja krivičnog dijela za koje je apelant osuđen. Sud je, izvođenjem predloženih dokaza utvrdio da je apelant izvršio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret i za svoju odluku je dao jasne i nedvosmislene razloge koji se ni na koji način ne doimaju proizvoljnim. U suštini, osnovni prigovor apelanta je da su redovni sudovi pogrešno utvrdili činjenice u konkretnom predmetu, zato što su poklonili vjeru dokazima koji su navodno sporni. Međutim, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekastu: Evropski sud) i Ustavnog suda, Ustavni sud podsjeća da nije zadatak ovih sudova da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Pored toga, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP-
20/05 od 18. maja 2005. godine).
11. Apelant naročito ističe da povredu prava na pravičan postupak vidi u činjenici da su proizvoljno cijenjeni izvedeni dokazi prilikom utvrđivanja činjeničnog stanja u osuđujućem dijelu presude, naročito iskaz ključnog svjedoka K. M i materijalni dokazi kao što su isprave firmi «Industriainvest» doo Zagreb i dr, te nije poštovano načelo prezumpcije nevinosti ni primjenjeno pravilo in dubio pro reo. Imajući ovo u vidu, Ustavni sud podsjeća da pitanje koje će dokaze izvoditi, kako će kvalifikovati te dokaze zavisi prvenstveno od suda koji vodi postupak. Kvalifikovanje nekog dokaza, za koji je sud utvrdio da nije ključni, kao u konkretnom slučaju iskaz svjedoka K.M, nije povreda pravila na pravičan postupak, ako svi drugi dokazi, pojedinačno i uzeti svi zajedno, ukazuju da je apelant i izvršio krivično djelo za koje se tereti, odnosno za koje je osuđen. Iz navedenog se ne može zaključiti, kako sugeriše apelacija, da je povređeno apelantovo pravo na odbranu, samo iz činjenice da sud nije cijenio izvedene dokaze na način kako je to predlagala odbrana apelanta. O tome su u toku postupka i u obrazloženju osporene presude dati jasni i nedvosmisleni razlozi zasnovani na utvrđenim činjenicama i okolnostima učinjenog krivičnog djela, kao i provedenim dokazima pred vijećem Vrhovnog suda. Iz tih razloga Ustavni sud zapaža da nema elemenata iz kojih bi se zaključilo da je počinjena bitna povreda iz člana 312 stav 1 tačka k), na koju se poziva apelant, jer presuda nije nerazumljiva, protivriječna sama sebi ili razlozima same presude, a u njoj su sadržani svi razlozi o odlučnim činjenicama učinjenog krivičnog djela.
12. Takođe, Ustavni sud ukazuje na praksu Evropskog suda za ljudska prava, prema kojoj je zadatak redovnih sudova, a prvenstveno prvostepenog suda, da ocijene izvedene dokaze i njihovu relevantnost u konkretnom predmetu. Ustavni sud, stoga, neće procjenjivati kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu procjene dokaza, ukoliko se ova procjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima, strana u postupku, redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procijene. To je isključivo uloga redovnih sudova, (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP-612/04 od 30. novembra 2004. godine i Evropski sud za ljudska prava, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima, broj 1996-II, stav 78.). Ustavni sud smatra da je sud dao jasne i precizne razloge za svoje stavove u obrazloženjima pobijanih presuda, te da je za svaki dokaz koji je prihvatio, kao i onaj koji nije prihvatio, dao logično i uvjerljivo obrazloženje, koje ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoljno ili neprihvatljivo samo po sebi, niti ima elemenata koji bi ukazali da je prvostepeni sud zloupotrijebio dokazni postupak na štetu apelanta. Osim toga, u apelaciji se ne nude nikakvi drugi dokazi i argumenti, različiti od onih koje je apelant već isticao u žalbi na prvostepenu odluku. Pored toga, nesporno je da je apelant, tokom cijelog postupka, tretiran kao ravnopravna stranka, te da mu je omogućeno da aktivno učestvuju u postupku, da bude saslušan, da predlaže dokaze, daje svoje primjedbe, mogao je ulagati žalbe, te nema ni jednog razloga da se opravda sumnja da je povređeno pravično suđenja prema apelantu.
13. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud u konkretnom slučaju neće ulaziti u ispitivanje utvrđenog činjeničnog stanja obzirom da, po mišljenju Ustavnog suda, tako utvrđeno činjenično stanje ne ukazuje na povredu Ustava, a apelant ne navodi da mu je tokom postupka povrijeđeno bilo kakavo procesno pravo garantirano članom 6. Evropske konvencije, te Ustavni sud smatra da, kad se uzme u obzir clelokupni provedeni krivični postupak kao i stanje spisa apelacije, apelant nema «opravdan zahtijev» da se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ničega što bi ukazalo da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
14. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno ako predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. S obzirom na odluku o dopustivosti u ovom predmetu, Ustavni sud zaključuje da nema osnova za razmatranje apelantovog prijedloga za donošenje privremene mjere.
16. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović