Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1865/06 (Zavod za zdravstveno osiguranje Kantona Sarajevo)

Odluka donesena 12. 06. 2008.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Hatidža Hadžiosmanović, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1865/06

Apelacija

Odluka o dopustivosti

12. 06. 2008.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije, Seada Palavrić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 12. juna 2008. godine, u predmetu broj AP-1865/06, rješavajući apelaciju Zavoda zdravstvenog osiguranja Kantona Sarajevo, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Zavoda zdravstvenog osiguranja Kantona Sarajevo podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj Rev-381/04 od 18. oktobra 2005. godine, i Presude Kantonalnog suda u Sarajevu, broj PS-4/99 od 13. marta 2002. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Zavod za zdravstveno osiguranje Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Goran Varunek, advokat iz Sarajeva, podnio je, 28. juna 2006. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj Rev-381/04 od 18. oktobra 2005. godine, i Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj PS-

4/99 od 13. marta 2002. godine.

2. U tužbi zaprimljenoj 6. januara 1999. godine Klinički Centar Ljubljana (u daljnjem tekstu: tužilac) je naveo da je u toku juna, jula i augusta 1998. godine, kao hitan slučaj na liječenje primljena S. R.-K –osiguranik apelanta, koja nije mogla biti liječena ni u jednoj zdravstvenoj ustanovi u Federaciji Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: FBiH). Radilo se o trudnoći visokog stepena rizika prijevremenog rađanja, za koje u FBiH ne postoji mogućnost intezivne njege za novorođenčad, pa je jedini izlaz bilo liječenje odnosno porod u Kliničkom centru Ljubljana, koji na području bivše Jugoslavije ima jedini takve mogućnosti i opremu. Nakon uspješno obavljenog poroda i liječenja tužilac je tuženim (apelantu kao prvotuženom, Ministarstvu zdravlja Kantona Sarajevo -drugotuženi i pacijentkinji S. R.-K trećetužena) ispostavio račun za izvršene usluge, koje tuženi do podnošenja tužbe nisu platili.

3. Presudom Kantonalnog suda, broj PS-4/99 od 13. marta 2002. godine, apelant je obavezan da tužiocu plati 110.353,85 KM sa zateznim kamatama u visini propisanoj članom 1. Zakona o visini zatezne kamate počev od 6. januara 1999. godine do isplate, kao i naknaditi mu troškove parničnog postupka u iznosu od 21.541,63 KM, sve u roku od 15 dana od dana pravosnažnosti presude, pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Sa tužbenim zahtjevom kao neosnovanim tužilac je odbijen u odnosu na drugotuženog i trećetuženu. I konačno, tužilac je trećetuženoj na ime naknade troškova parničnog postupka obavezan isplatiti iznos od 2.390,85 KM, u roku od 15 dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja.

4. U obrazloženju prvostepene presude je navedeno da je ovakva odluka donesena primjenom odredbi Zakona o zdravstvenom osiguranju («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine», br. 30/97 i 7/02). Naime, članom 41. stav 1. navedenog zakona je propisano da osigurano lice ima pravo liječenja u inostranstvu pod uslovima i na način utvrđen posebnim propisima, ako je u pitanju oboljenje koje se ne može liječiti u FBiH, a u zemlji u koju se osigurano lice upućuju, postoji mogućnost za uspješno liječenje tog oboljenja. Nadalje, članom 9 Zakona o zdravstvenom osiguranju propisano je da se prava iz obaveznog zdravstvenog osiguranja ostvaruju na teret Fonda obaveznog zdravstvenog osiguranja, a sredstva za ostvarivanje prava iz obaveznog zdravstvenog osiguranja osiguravaju se doprinosima od kojih se formiraju fondovi zdravstvenog osiguranja kod Zavoda zdravstvenog osiguranja Kantona. U situaciji kad nije donešen nikakav drugi propis koji bi regulisao eventualno lično učešće osiguranih lica prilikom korišćenja zdravstvene zaštite, sud je utvrdio da nije osnovan prigovor apelanta o nedostatku pasivne legitimacije i obavezao ga na isplatu navedenog novčanog iznosa tužiocu.

5. Presudom Vrhovnog suda, broj Pž-214/02 od 17. februara 2004. godine, žalba apelanta protiv Presude Kantonalnog suda, broj PS-4/99 od 13. marta 2002. godine, je uvažena, pobijana presuda preinačena tako što je tužbeni zahtjev u odnosu na apelanta odbijen, dok je prvostepena presuda u preostalom dijelu ostala neizmjenjena.

6. Presudom Vrhovnog suda, broj Rev-381/04 od 18. oktobra 2005. godine, koju je apelant primio 24. maja 2006. godine, revizija tužitelja protiv presude Vrhovnog suda, broj Pž-214/02 od 17. februara 2004. godine je uvažena, pobijana presuda preinačena tako što je žalba apelanta protiv presude Kantonalnog suda, broj Ps-4/99 od 13. marta 2002. godine, odbijena kao neosnovana i ta prvostepena presuda potvrđena. Naime, Vrhovni sud je utvrdio kao nespornu činjenicu da je u konkretnom slučaju očigledno bilo opravdano liječenje trećetužene u inostranstvu – pošto ona kao osigurano lice ima pravo na to liječenje, što je članom 41 Zakona o zdravstvenom osiguranju izričito propisano, a s druge strane prava iz obaveznog zdravstvenog osiguranja se osiguravaju na teret fonda obaveznog zdravstvenog osiguranja, što nedvosmisleno propisuje i član 9 istog zakona. Uporište za to proizilazi i iz odredbe člana 124. navedenog zakona koja upućuje na dosadašnje propise –između ostalog i propise kojim je ranije regulirano upućivanje osiguranih lica na liječenje u inostranstvu - koji su takođe imali osnovu u istom konceptu - a to je obavezno zakonsko zdravstveno osiguranje. U nedostatku provedbenih propisa ovih odredbi, Vrhovni sud je utvrdio da do donošenja tih propisa valja primjeniti Pravilnik o uslovima i načinu upućivanja osiguranog lica na liječenje u inostranstvo («Službeni list SRBiH», broj 40/87, u daljnjem tekstu: Pravilnik), kao odgovarajući akt za konkretan slučaj. Ovo iz razloga, kako navodi Vrhovni sud, što sistem zdravstvene zaštite i zdravstvenog osiguranja nema pravnu prazninu kad je riječ o liječenju u drugim državama, jer je zakonodavac izričito propisao kontinuitet u odnosu na dosadašnje propise, a to je u odnosu na slučaj predmeta naprijed navedeni Pravilnik.

7. Apelant smatra da je osporenim presudama povrijeđeno njegovo pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U suštini, povredu navedenih ustavnih prava apelant vidi u tome što je osporenim odlukama pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljno primijenjeno materijalno pravo. Bosna i Hercegovina, navodi apelant, nije sa Republikom Slovenijom zaključila ugovor o socijalnom osiguranju, a pacijentica nije upućena u Klinički centar u Ljubljani na osnovu uputnice apelanta. Obzirom da nisu doneseni propisi o upućivanju u inostranstvo lica na liječenje, nije bilo osnova da se u konkretnom slučaju primjenjuje Pravilnik bivše SR BiH, pa se proizvoljna primjena materijalnih propisa i povreda prava na pravičan postupak ogleda u primjeni navedenog Pravilnika. Apelant navodi da taj podzakonski akt nije preuzet od strane nadležnih organa u FBiH, odnosno Zakonom o zdravstvenom osiguranju donesenim 1997. godine. Konačno, apelant smatra da ne postoji nijedan pozitivni propis koji bi, kako navodi apelant, obavezivao apelanta da snosi troškove liječenja osiguranika u inostranstvu, te dakle ne postoji pravni osnov za takvu odluku. Najzad, izvršenjem revizijske odluke, navodi apelant, umanjuju se novčana sredstva apelanta, čime je povrijeđeno i njegovo pravo na imovinu.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Prije svega, Ustavni sud zapaža da je u ovom predmetu apelant Zavod zdravstvenog osiguranja Kantona Sarajevo, kao javna ustanova koja, u smislu Zakona o kantonalnoj upravi («Službene novine Kantona Sarajevo», broj 20/01), obavlja poslove uprave iz nadležnosti Kantona Sarajevo, a koja je osnovana Odlukom Skupštine Kantona Sarajevo. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj novijoj praksi zauzeo stav da državni organi mogu biti podnosioci apelacija pred Ustavnim sudom u pogledu zaštite prava i sloboda predviđenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Odluku broj AP 2253/05 od 31. marta 2007. godine). Stoga će Ustavni sud razmotriti eventualne povrede prava apelanata isključivo s aspekta prava garantovanih Ustavom Bosne i Hercegovine.

10. Pri ispitivanju dopustivosti predmeta Ustavni sud, prvenstveno treba utvrditi da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su navedeni u članu 16. Pravila Ustavnog suda. U tom kontekstu neophodno je da apelant navede povredu prava koja su zaštićena Ustavom Bosne i Hercegovine s tim da navedena povreda treba djelovati vjerovatno. Prema članu 16. stav 2. Pravila apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj nedostaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i odluku Ustavnog suda, broj AP-156/05od 18. maja 2005. godine), odnosno ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje apelantovih prava budući da apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

Pravo na pravično suđenje

11. Apelant smatra da nije imao pravično suđenje zbog toga što su sudovi primijenili odredbe Zakona o zdravstvenom osiguranju i Pravilnik, koji navodno nije važio u periodu kad se desilo upućivanje trećetužene na liječenje u inostranstvo, odnosno što su na proizvoljan način primijenili odredbu koje nisu bile na snazi kada je pacijentica upućena radi bolničkog liječenja u Ljubljanu. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, nije zadatak ovih sudova da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava, osim u slučajevima u kojima su odluke nižih sudova povrijedile ustavna prava, ili su zanemarile ta prava, te ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravo na pravično suđenje pravo na, pristup sudu, pravo na djelotvorni pravni lijek i dr.) ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava (vidi odluku Ustavnog suda, broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine).

12. Ustavni sud konstatuje da su redovni sudovi proveli parnični postupak, izveli dokaze i primijenili vežeće materijalno-pravne propise, te donijeli presude kojim su obavezali apelanta na plaćanje troškova liječenja u inostranstvu osiguranom licu. Redovni sudovi su u obrazloženju svojih odluka, koje apelant osporava apelacijom, dali jasne razloge za donošenje takvih odluka.

13. U konkretnom slučaju, nezadovoljstvo apelanta osporenim odlukama ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima, a apelantica ne navodi nikakve proceduralne greške, niti su takve greške očigledne (vidi Evropski sud, već citirana odluka Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat). U konkretnom slučaju, Ustavni sud nije pronašao ništa što bi ukazivalo da su materijalno-pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelanta, niti ima elemenata koji ukazuju na procesnu nepravičnost u smislu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine. Ovo tim prije što apelant osim paušalnog pozivanja na povredu prava na pravičan postupak ne nudi nikakve dokaze niti činjenice koje bi potvrđivali da je ta povreda moguća. Članom 41. Zakona o zdravstvenoj zaštiti je utvrđeno da osigurano lice ima pravo na liječenje u inostranstvu pod uvjetima i na način utvrđen posebnim propisima ako je u pitanju oboljenje koje se ne može liječiti u FBiH, a u zemlji u koju se osigurano lice uplaćuje postoji mogućnost za uspješno liječenje tog oboljenja., s tim da propise iz ovog člana donosi ministar zdravstva. Član 124. istog zakona je precizirano da do donošenja akata kojim se reguliše upućivanje lica na liječenje u inostranstvu primjenjivaće se odgovarajući opći akti koji su na snazi na području FBiH na dan stupanja na snagu ovog zakona. Dakle, sistemskim tumačenjem odredbi Zakona o zdravstvenom osiguranju i Pravilnika sudovi su utvrdili da postoji pravni osnov da se apelant kao nadležna javna ustanova obaveže na isplatu navedenog novčanog iznosa na ime liječenja pacijentice u inostranstvu, pa je presudom obavezao apelanta da taj iznos tužitelju i isplati. Radi se o odnosu koji je regulisan relevantnim pravnim propisima na koje su se pozvali redovni sudovi u osporenim odlukama, tako da su neosnovani navodi apelanta da se radi o pravnoj praznini i neregulisanom odnosu u oblasti zdravstvene zaštite.

14. Iz navedenih razloga, a vezano za apelantove navode o kršenju prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine, koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine očigledno (prima facie) neosnovani.

Pravo na imovinu

15. Apelant, također, navodi da je osporenim odlukama povrijeđeno i njegovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine. Kršenje ovog prava apelant vidi u činjenici što bi izvršenje pravosnažne odluke on morao snositi plaćanje tih obaveza iz budžeta, što bi dovelo do umanjenja njegove imovine. Apelant smatra da je na taj način lišen prava na imovinu, te da je to lišavanje nastalo proizvoljnom primjenom prava. Međutim, Ustavni sud je razmatrajući ove navode u okviru člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine već zaključio da su ti navodi očigledno (prima facie ) neosnovani. Stoga, Ustavni sud smatra da nema ništa što u konkretnom slučaju ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» u vezi sa kršenjem prava na imovinu iz člana člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, te su i ovi navodi apelanta o povredi njegovih Ustavom Bosne i Hercegovine garantovanog prava na imovinu očigledno (prima facie) neosnovani.

16. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

17. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Hatidža Hadžiosmanović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1865/06 (Zavod za zdravstveno osiguranje… | Sudska praksa | Aktio