Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1894/06 (V. H.)
Odluka donesena 12. 06. 2008.
- Nema povrede
- Član 17. EK (Zabrana zloupotrebe prava)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Hatidža Hadžiosmanović, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1894/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
12. 06. 2008.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije, Seada Palavrić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 12. juna 2008. godine, u predmetu broj AP-1894/06, rješavajući apelaciju Vehbije Hodžića i Smaila Šarčevića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Vehbije Hodžića podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Bihaću, broj Gž- 1096/05 od 8. juna 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Smaila Šarčevića podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Bihaću, broj 001-0- Gž-06-000849 od 8. juna 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Vehbija Hodžić (u daljnjem tekstu: prvoapelant) iz G. Kamengrada, Općina Sanski Most, kojeg zastupa Nijaz Hadžić, advokat iz Sanskog Mosta, podnio je, 30. juna 2006. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj Gž-1096/05 od 8. juna 2006. godine.
2. Smail Šarčević (u daljnjem tekstu: drugoapelant) iz G. Kamengrada, Općina Sanski Most, kojeg zastupa Nijaz Hadžić, advokat iz Sanskog Mosta, podnio je, 30. jula 2006. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonali sud), broj 001-0-GŽ-06-000849 od 8. juna 2006. godine.
3. Ustavni sud je, u skladu sa članom 31. Pravila Ustavnog suda, odlučio da apelacije AP-1894/06 i AP 1907/06 spoji u jedan predmet, pod brojem AP-1894/06, jer se radi o nadležnosti Ustavnog suda po istom pitanju, povodom kojeg Ustavnog sud može voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku.
AP-1894/06
4. Prvoapelant, kao tražilac izvršenja, pokrenuo je izvršni postupak protiv RMU „Kamengrad“ d.d. (u daljnjem tekstu: izvršenik) radi naplate novčanih potraživanja iz radnog odnosa na osnovu pravosnažne i izvršne Presude Općinskog suda u Sanskom Mostu (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj RS-424/03 od 24. aprila 2003. godine. Općinski sud je Rješenjem, broj I-39/05 od 23. marta 2006. godine, dozvolio predloženo izvršenje.
5. Izvršenik je prigovorom osporio rješenje o izvršenju. Prvopelant je dao odgovor na prigovor. Općinski sud je donio Rješenje, broj I-39/05 od 26. jula 2005. godine, kojim se prigovor odbija u cjelosti kao neosnovan.
6. Izvršenik je podnio žalbu protiv rješenja Općinskog suda, broj I-39/05 od 26. jula 2005. gopdine. Prvoapelant je podnio odgovor na žalbu. Prvoapelant je podneskom od 1. augusta 2005. godine dostavio Kantonalnom sudu „Prijedlog za dopunu Rješenja I-39/05, od 26. 07. 2005. godine ili Žalbu na Rješenje I-39/05, od 26. 07. 2005. godine“.
7. Općinski sud je donio Rješenje, broj I-39/05 od 27. marta 2006. godine, kojim je ispravio Rješenje o izvršenju ovog suda, broj I-39/05 od 26. jula 2005. godine, u dijelu koji se odnosi na oznaku izvršenika. U pogledu zahtjeva apelanta da mu se naknade troškovi izvršnog postupka zbog izjavljenog odgovora na prigovor, sud je ovaj zahtjev odbio kao neosnovan sa obrazloženjem da odgovor na prigovor nije bio potreban odnosno nužan radi zaštite prava i interesa tražioca izvršennja. Protiv navedenog Rješenja, broj I-39/05 od 27. marta 2006. godine, prvoapelant je izjavio žalbu.
8. Kantonalni sud, odlučujući o žalbi izvršenika protiv Rješenja, broj I-39/05 od 26. jula 2005. godine i žalbi apelanta protiv Rješenja, broj I-39/05 od 27. marta 2006. godine, donio Rješenje, broj Gž-1096/05 od 8. juna 2006. godine, kojim se žalbe odbijaju kao neosnovane i prvostepena rješenja potvrđuju. Kantonalni sud je odbio zahtjev apelanta za naknadu troškova žalbe u iznosu od 300 KM. U obrazloženju rješenja, između ostalog, je navedeno da prvoapelantu nisu priznati troškovi odgovora na žalbu u smislu člana 387. stav 1. Zakona o parničnom postupku jer ti troškovi nisu bili neophodni za vođenje ovog izvršnog postupka, jer, po mišljenju suda, sastavljanje odgovora na prigovor kao i odgovora na žalbu nije obavezna parnično-procesna radnja, tako da troškove koji su njime nastali snosi ona stranka koja ih je prouzrokovala.
AP-1907/06
9. Drugoapelant, kao tražilac izvršenja, pokrenuo je izvršni postupak protiv izvršenika radi naplate novčanih potraživanja iz radnog odnosa na osnovu pravosnažne i izvršne Presude Općinskog suda, broj RS-411/03 od 17. aprila 2003. godine. Općinski sud je Rješenjem, broj I- 113/05 od 22. aprila 2005. godine, dozvolio predloženo izvršenje.
10. Izvršenik je prigovorom osporio rješenje o izvršenju. Drugoapelant je dao odgovor na prigovor. Općinski sud je donio Rješenje, broj I-113/05 od 2. augusta 2005. godine, kojim se prigovor odbija u cjelosti kao neosnovan.
11. Izvršenik je podnio žalbu protiv rješenja Općinskog suda, broj I-113/05 od 2. augusta 2005. godine. Drugoapelant je podnio odgovor na žalbu. Drugoapelant je podneskom od 4. augusta 2005. godine dostavio Kantonalnom sudu „Prijedlog za dopunu Rješenja I-113/05, od 2. 8. 2005. godine ili Žalbu na Rješenje I-113/05, od 2. 8 2005. godine“.
12. Općinski sud je donio Rješenje, broj I-113/05 od 27. marta 2006. godine, kojim je ispravio Rješenje o izvršenju ovog suda, broj I-113/05 od 2. augusta 2005. godine, u dijelu koji se odnosi na oznaku izvršenika. U pogledu zahtjeva drugoapelanta da mu se naknade troškovi izvršnog postupka zbog izjavljenog odgovora na prigovor, sud je ovaj zahtjev odbio kao neosnovan sa obrazloženjem da odgovor na prigovor nije bio potreban odnosno nužan radi zaštite prava i interesa tražioca izvršenja. Protiv navedenog Rješenja, broj broj I-113/05 od 27. marta 2006. godine, drugoapelant je izjavio žalbu.
13. Kantonalni sud, odlučujući o žalbi izvršenika protiv Rješenja, broj I-113/05 od 2. augusta 2005. godine i žalbi apelanta protiv Rješenja, broj I-113/05 od 27. marta 2006. godine, donio Rješenje, broj 001-0-GŽ-06-000849 od 8. juna 2006. godine, kojim se žalbe odbijaju kao neosnovane i prvostepena rješenja potvrđuju. Kantonalni sud je odbio zahtjev apelanta za naknadu troškova žalbe u iznosu od 300 KM. U obrazloženju rješenja, između ostalog, je navedeno da drugoapelantu nisu priznati troškovi odgovora na žalbu u smislu člana 387. stav 1. Zakona o parničnom postupku jer ti troškovi nisu bili neophodni za vođenje ovog izvršnog postupka jer, po mišljenju suda, sastavljanje odgovora na prigovor kao odgovora na žalbu nije obavezna parnično-procesna radnja, tako da troškove koji su njime nastali snosi ona stranka koja ih je prouzrokovala.
14. Apelanti smatraju da im je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljem tekstu: Evropska konvencija ), kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku kovencijukao i član 17. Evropske konvencije. Do navedenih povreda je, po mišljenju apelanta, došlo zbog odbijanja sudova da im dosude troškove po osnovu odgovora na prigovor i žalbu u izvršnom postupku, odnosno da je pogrešno primjenjen član 387. stav 1. Zakona o parničnom postupku, dok je član 397. Zakona o parničnom postupku, kojim se garantuje pravo stranke da se izjasni na radnju suprotne strane, potpuno zanemaren. Naime, ovakvim postupanjem, prema navodima apelanata, sud je proizvoljno odlučio o troškovima apelanata ne uzimajući u obzir preduzete radnje, što je protivno zakonskim propisima.
15. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
16. Pri ispitivanju dopustivosti predmeta Ustavni sud, prvenstveno treba utvrditi da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su navedeni u članu 16. Pravila Ustavnog suda. U tom kontekstu neophodno je da apelant navede povredu prava koja su zaštićena Ustavom Bosne i Hercegovine s tim da navedena povreda treba djelovati vjerovatno. Prema članu 16. stav 2. Pravila apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj nedostaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i odluku Ustavnog suda, broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), odnosno ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje apelantovih prava budući da apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
Pravo na pravično suđenje
17. Iz apelacije proizilazi da se apelanti žale na povredu prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, jer smatraju da im je osporenim odlukama neosnovano odbijen zahtjev za naknadu troškova radi izrade odgovora na prigovor u izvršnom postupku. U pogledu pitanja primjenjivosti člana 6. Evropske konvencije, Ustavni sud se poziva na praksu Evropskog suda za ljudska prava, prema kojoj se suština odgovora na pitanje je li član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenljiv ili ne, sadrži u odgovoru na sljedeće pitanje: «je li posljedica predmetne procedure odlučujuća za utvrđivanje građanskih prava i obaveza». Dakle, ukoliko je posljedica predmetne procedure odlučujuća za utvrđivanje građanskih prava i obaveza, član 6. stav 1. Evropske konvencije se smatra primjenljivim.
18. Ustavni sud ističe da se garanti člana 6. Evropske konvencije primjenjuju na sve faze postupka za određivanje građanskih prava i obaveza, ne isključujući faze postupka nakon presude u meritumu. Postupak kojim se određuje iznos troškova postupka se mora sagledavati kao sastavni dio postupka u cjelini i, u skladu s tim, kao dio «utvrđivanja građanskih prava i obaveza» (vidi, Evropski sud za ljudska prava Robins protiv Ujedinjenog Kraljevstva presuda od 23. septembra 1997. godine, stav 25. f). Stoga, Ustavni sud smatra da je član 6. Evropske konvencije prijmenjiv u predmetnom slučaju.
19. S obzirom na to da apelanti smatraju da nisu imali pravično suđenje zbog toga što je Kantonalni sud pogrešnom primjenom prava odbio priznati im troškove za sastavljanje odgovora na prigovor, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, nije zadatak ovih sudova da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), te da Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava (vidi, Ustavni sud, odluka, broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine).
20. Ustavni sud zapaža da, pri odlučivanju koje će parnične troškove naknaditi stranci, sud uzima u obzir samo one troškove koji su bili potrebni radi vođenja parnice. O tome koji su to troškovi kao i njihovoj visini odlučuje sud ocjenjujući brižljivo sve okolnosti (član 387. Zakona o parničnom postupku). Zakon se, dakle, kod određivanja osnova za udovoljavanje zahtjevu za naknadu troškova postupka, ne služi subjektivnim već objektivnim kriterijem. Ne traži se izričito da su ovi troškovi bili potrebni radi svrsishodng vođenja parnice, no očigledno je da standardni izraz «potrebni» treba dopuniti odnosno shvatiti u tom smislu. Inače bi sud bio primoran usvojiti zahtjev za naknadu i onih troškova koji su, doduše sa stajališta stranke koja ih je imala bili potrebni zato da ona vodi parnicu kako želi, ali se u odnosu na vođenje parnice nisu pokazali svrsishodni radi ostvarivanja krajnjeg objektivno prihvatljivog cilja u postupku. Nesvrsishodne troškove snosi definitivno stranka koja ih je prouzročila, pa nema prava na naknadu ni kada u parnici uspije. U konkretnom slučaju, Općinski sud je prigovore izvršenika odbio kao neosnovane utvrdivši da u prigovorima nisu istaknuti zakonski razlozi propisani članom 47. Zakona o izvšnom postupku, a odbijanje zahtjeva apelanata za naknadu troškova sastavljanja odgovora na prigovor sud je odbio uz obrazloženje da se ne radi o troškovima koji su bili potrebni niti nužni radi ostvarenja i zaštite njihovih prava.
21. Ustavni sud zapaža da u konkretnom slučaju nezadovoljstvo apelanata osporenim odlukama ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije, a apelanti ne navode nikakve proceduralne greške, niti su takve greške očigledne (vidi, Evropski sud, već citirana odluka Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat). U konkretnom slučaju, Ustavni sud nije pronašao ništa što bi ukazalo da su materijalno - pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelanata, niti ima elemenata koji ukazuju na procesnu nepravičnost u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Stoga je Ustavni sud zaključio da je apelacija u vezi sa navodima apelanata o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovana, jer apelanti nemaju «opravdan zahtjev» u smislu člana 16. stav
2. Pravila Ustavnog suda.
Pravo na imovinu
22. U suštini, navodi apelanata o kršenju prava na imovinu zasnivaju se na navodima o nepotpuno i pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Međutim, Ustavni sud je razmatrajući ove navode u okviru člana 6. stav 1. Evropske konvencije već zaključio da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani. Stoga, Ustavni sud smatra da nema ništa što u konkretnom slučaju ukazuje da apelanti imaju «opravdan zahtjev» u vezi sa kršenjem prava na imovinu iz člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju, niti je očigledno da je osporenim presudama apelantima njihova imovina oduzeta ili da im je na bilo koji način ograničeno pravo na uživanje te imovine.
Pravo iz člana 17. Evropske konvencije
23. U vezi žalbe apelanata o povredi prava o zabrani zloupotrebe prava i sloboda propisanih Konvencijom i njihovog ograničavanja u većoj mjeri od one koja je predviđena Konvencijom iz člana 17. Evropske konvencije, Ustavni sud zapaža da osim paušalnog navoda o kršenju prava iz navedenih članova, apelanti nisu ponudili nikakve dokaze koji bi potvrdili svoje navode. Stoga je Ustavni sud odlučio da i ovaj dio apelacije odbaci kao očigledno (prima facie) neosnovan.
24. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
25. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović