Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2321/06 (M. K.)
Odluka donesena 12. 06. 2008.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Krivični postupak
- Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Hatidža Hadžiosmanović, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2321/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
12. 06. 2008.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije, Seada Palavrić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 12. juna 2008. godine, u predmetu broj AP-2321/06, rješavajući apelaciju Mirsada Keranovića na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mirsada Keranovića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću, broj 001-0-Kž-
06-000058 od 14. juna 2006. godine, i Presude Općinskog suda u Cazinu, broj K-63/05 od 21. oktobra 2005. godine, jer je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Mirsad Keranović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Cazina, kojeg zastupa Mirsada Ađemović, advokat iz Bihaća, podnio je, 31. jula 2006. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud), protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj 001-0-Kž-06-000058 od 14. juna 2006. godine, i Presude Općinskog suda u Cazinu (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj K-63/05 od 21. oktobra 2005. godine.
2. Presudom Općinskog suda, broj K-63/05 od 21. oktobra 2005. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda, broj 001-0-Kž-06-000058 od 14. juna 2006. godine, apelant je oglašen krivim što je, 11. juna 2004. godine, u ulici Logoraša domovinskog rata, nakon svađe i prepirke snažno gurnuo E.N. (u daljnjem tekstu: oštećena), pa je ona usljed guranja ramenom udarila u zid i tom prilikom zadobila tešku tjelesnu povredu u vidu preloma lijeve ključne kosti, čime je počinio krivično djelo teške tjelesne povrede iz člana 172. stav 1. Krivičnog zakona FBiH (u daljnjem tekstu: KZ FBiH). Za navedeno krivično djelo apelantu je izrečena uslovna osuda kojom mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od šest mjeseci i istovremeno određeno da se neće izvršiti ukoliko u periodu od tri godine ne izvrši novo krivično djelo. Obrazlažući presudu, taj sud je istakao da iz provedenih dokaza nesporno proizilazi da je povreda koja je nastala kod oštećene teška tjelesna povreda, a spornim se ukazuje kako je nastala. Tvrdnja odbrane da je prelom ključne kosti kod oštećene nastao prenosnim udarom, oborena je po mišljenju tog suda nalazom vještaka medicinske struke, kojim je potvrđeno da bez obzira na koji način je nastala (direktnim ili prenosnim udarom), prelom ključne kosti ima karakter teške tjelesne povrede. Guranje oštećene od strane apelanta je, po mišljenju tog suda, u uzročno posljedičnoj vezi sa nastalom teškom tjelesnom povredom. S obzirom da obilježje navedenog djela u subjektivnom smislu čini i umišljaj, taj sud je nakon ocjene provedenih dokaza utvrdio da je apelant prema oštećenoj djelovao svjesno i voljno, sa eventualnim umišljajem, jer je bio svjestan posljedice i mogao je predvidjeti kao moguću. Prilikom odmjeravanja i izricanja krivičnoprane sankcije, Općinski sud je kako navodi, imao u vidu generalnu i specijalnu prevenciju, zbog čega je apelantu izrečena uslovna osuda.
3. Kantonalni sud je potvrđujući prvostepenu presudu, istakao da žalbeni razlozi koji se tiču bitnih povreda odredaba krivičnog postupka nisu osnovani, jer je prvostepeni sud naveo uvjerljive i argumentirane razloge o odlučnim činjenicama. Naime, ni žalbom nije osporena činjenica da je oštećena u kritičnom događaju zadobila prelom ključne kosti, što je od strane vještaka mediciske struke okvalifikovano kao teška tjelesna povreda. To u konkretnom slučaju, po mišljenju Kantonalnog suda, znači da su irelevantni žalbeni navodi koji ukazuju da prvosteopeni sud nije na adekvatan način ocijenio iskaze ispitanih vještaka u pogledu jačine bolova koje je trpila oštećena. Intenzitet bolova može biti od uticaja samo na visinu štete u eventualnom parničnom postupku, a nema uticaja na pravnu kvalifikaciju ozljede koju je zadobila oštećena niti na pravnu kvalifikaciju počinjenog krivičnog djela. Takođe je irelevanan način i jačina odgurivanja oštećene od strane apelanta, budući da je nastupila zabranjena posljedica. U pogledu pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, Kantonalni sud je takođe istako da su žalbeni razlozi neosnovani, a da žalbom nisu ni navedeni konkretni prigovori, osim što je uopšteno navedeno «da ni jedna činjenica koju je sud uzeo dokazanom ne odgovara rezultatima izvedenih dokaza». Taj sud takođe smatra da je krivičnopravna sankcija odmjerena i izrečena pravilno.
4. Apelant smatra da su mu presudama Kantonalnog suda i Općinskog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant smatra da nije imao pravedno, fer i nepristrasno suđenje jer se unaprijed znao ishod ovog krivičnog postupka. Sudovi po njegovom mišljenju nisu jasno obrazložili koje činjenice smatraju dokazanim, a koje nedokazanim, jer nije cijenjen niti jedan dokaz iz kojeg bi bio izveden zaključak o činjenicama koje idu njemu u prilog.
5. U odgovoru na apelaciju, Kantonalni sud je istakao da je apelacija neosnovana, jer je apelantu omogućeno da aktivno učestvuje u krivičnom postupku, da ima branioca i da svoju žalbu na javnoj sjednici krivičnog vijeća obrazloži. Smatra da je prvostepena odluka zakonita.
6. Općinski sud je u svom odgovoru naveo da apelacija nije argumentirano ukazala niti na jednu povredu prava apelanta.
7. Kantonalno tužilaštvo Unsko-sanskog kantona je u svom odgovoru na apelaciju navelo da je apelacija neosnovana jer je prvostepeni sud potpuno i pravilno ocijenio sve izvedene dokaze, kako optužbe tako i odbrane, a apelantu je data mogućnost da unakrsno ispituje svjedoke i vještake, koje pravo je koristio.
8. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav Pravila Ustavnog suda glasi: [...] 2. Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije “žrtva” kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-
Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
10. Nadalje, Ustavni sud podsjeća na svoje ranije utvrđene stavove prema kojima njegov zadatak nije da preispituje zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava, osim u slučajevima u kojima su odluke redovnih sudova povrijedile ustavna prava, ili su zanemarile ta prava, te ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravo na pravično suđenje pravo na, pristup sudu, pravo na djelotvorni pravni lijek i dr.) ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava (vidi Ustavni sud, Odluka broj U-29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 31/03, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Ustavni sud, pored toga, nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je zadatak upravo redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava (vidi već citiranu odluku Ustavnog suda broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine).
11. Apelant se u konkretnom slučaju žali na povredu prava iz člana 6. Evropske konvencije, smatrajući da mu je donošenjem presuda Kantonalnog suda i Općinskog suda prekršeno pravo na pravedno, fer i nepristrasno suđenje.
12. U vezi sa navodima iz apelacije, Ustavni sud ističe da je ravnopravnost stranaka jedan od važnih aspekata prava na pravično suđenje iz člana 6.stav 3. d) Evropske konvencije, što znači da optuženi u krivičnom postupku treba da ima ista prava kao i ovlašteni tužilac. Drugi važan princip, koji je blisko vezan za to pravo je da postupak mora da bude u skladu sa principom kontradiktornosti, što znači da optuženi mora imati informacije o svim navodima i dokazima koje je iznio tužilac, mogućnost da odgovori na iznesene navode, da iznese druge dokaze u korist svoje odbrane i konačno mora imati mogućnost da lično prisustvuje suđenju.
13. U odgovoru na pitanje da li je apelant tretiran na neravnopravan način u odnosu na tužitelja, Ustavni sud je razmatranjem spisa predmetne krivične stvari zapazio da je apelant u toku cijelog postupka imao branioca, da je imao mogućnost da predlaže i izvodi dokaze, da je imao priliku ispitati sve dokaze optužbe i osporiti ih lično i uz pomoć branioca, te predložiti dokaze u pogledu odbrane. Iz osporene presude Općinskog suda proizilazi da su provedeni dokazi, materijalni i neposredni - saslušanjem svjedoka, izravnih sudionika događaja i oštećene, te vještaka sudsko medicinske struke, koje je sud cijenio pojedinačno i u vezi sa drugim dokazima. Općinski sud je u obrazloženju presude naveo da iz provedenih dokaza...na nesporan način je utvrđeno da je povreda koja je nastala kod oštećene teška tjelesna povreda, koju karakteriše prelom ključne kosti. (...) a da je ta povreda u uzročno-posljedičnoj vezi sa radnjom koju je poduzeo optuženi (apelant). S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da apelant, osim paušalnih navoda, nije ponudio niti jedan dokaz u prilog tvrdnji da je narušen princip ravnopravnosti stranaka u predmetnom krivičnom postupku koji se vodio protiv njega, odnosno da su sudovi tokom predmetnog krivičnog postupka davali prednost jednoj strani u odnosu na drugu, pa je u tom smislu apelacija očigledno (prima facie) neosnovana.
14. U vezi sa navodima apelanta na okolnost da u konačnoj odluci nije navedeno koje odlučne činjenice sudovi smatraju dokazanim a koje ne, Ustavni sud je konstatovao da su redovni sudovi u dvije instance proveli krivični postupak, izveli dokaze i primijenili vežeće materijalno-pravne propise, te apelanta osudili za krivično djelo teške tjelesne povrede iz člana 172. stav 1 KZ FBiH i izrekli mu uslovnu osudu. Ustavni sud naglašava da je nadležnost suda u apelacionim postupcima ograničena «na pitanja koja su sadržana u ovom Ustavu» i da Sud nije nadležan da preispituje činjenično stanje ili tumačenje i primjenu zakona, osim u slučajevima u kojima su odluke tih sudova povrijedile Ustavna prava, ili zanemarile ta prava, ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravično suđenje, pristup sudu, djelotvorni pravni lijekovi i dr.) ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava (vidi Ustavni sud, odluka broj U-62/01 od 5. aprila 2002. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 24/02). Ustavni sud u postupanju redovnih sudova nije pronašao ništa što bi ukazivalo na pogrešnu i proizvoljnu primjenu materijalnog ili procesnog prava, a samo nezadovoljstvo apelanta odlukama iz krivičnog postupka ne pokreće samo po sebi pitanja pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije (vidi Evropski sud, već citirana odluka Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske). S obzirom da apelant ne nudi činjenice i dokaze koji bi mogli opravdati tvrdnju da postoji povreda prava iz člana II/3. e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konevncije, nema ni elemenata koji prima facie ukazuju da bi bilo potrebno meritorno ispitivanje, niti apelant ima «opravdan zahtjev» u smislu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
15. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno ukolikom predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije “žrtva” kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
16. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović