Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1071/06 (F. H.)

Odluka donesena 12. 06. 2008.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Propisano zakonom
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Hatidža Hadžiosmanović, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1071/06

Apelacija

Odluka o dopustivosti

12. 06. 2008.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije, Seada Palavrić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 12. juna 2008. godine, u predmetu broj AP-1071/06, rješavajući apelaciju Fahrije Hadžovića na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Fahrije Hadžovića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli, broj Gž-1194/05 od 27. januara 2006. godine, i Presude Općinskog suda u Tuzli, broj P-3037/04 od 4. maja 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Fahrija Hadžović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, kojeg zastupa Aida Smajić, advokat iz Tuzle, podnio je, 5. aprila 2006. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda Tuzla (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-1194/05 od 27. januara 2006. godine, i Presude Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj P-3037/04 od 4. maja 2005. godine.

2. Odlučujući o tužbi apelanta protiv DD «Lido osiguranje» Tuzla (u daljnjem tekstu: tuženi) radi naknade materijalne i nematerijalne štete, Općinski sud je donio Presudu, broj P-3037/04 od 4. maja 2005. godine, kojom je obavezao tuženog da apelantu na ime naknade nematerijalne štete isplati ukupan iznos od 7.600,00 KM (iznos od 2.100,00 KM na ime duševnih bolova zbog umanjenja općeživotne sposobnosti, iznos od 3.000,00 KM na ime pretrpljenih fizičkih bolova i iznos od 2.500,00 KM na ime pretrpljenog straha) sa zakonskom kamatom počev od dana podnošenja tužbe pa do konačne isplate uz troškove postupka. Stavom II dispozitiva presude, apelant je odbijen sa zahtjevom za naknadu materijalne štete za tuđu njegu i pomoć i za izgubljenu zaradu, te za nematerijalnu štetu zbog umanjenja općeživotne sposobnosti preko dosuđenog iznosa iz stava I, a stavom III sud je primio na znanje povlačenje tužbe u dijelu za naruženost.

3. Obrazlažući presudu, taj sud je naveo da je pravosnažnom presudom istog suda, broj P-1699/97 od 28. septembra 1998. godine, apelantu isplaćena naknada štete zbog tjelesnih povreda zadobijenih u saobraćajnoj nezgodi od 21. jula 1996. godine, koju je prouzrokovao osiguranik tuženog. U tom postupku je utvrđeno da je apelant pretrpio teške tjelesne povrede zbog čega mu je općeživotna aktivnost umanjenja za 25%. Zbog pogoršanja zdravstvenog stanja tokom 2004. godine i operativnog zahvata koji je poduzet, apelantu je saopšteno da je došlo do povećanja umanjenja općeživotne aktivnosti u obimu od 30%, zbog čega je podnio novu tužbu. Tom tužbom apelant je zatražio dodatnih 5% na ime umanjenja općeživotne aktivnosti u iznosu od 4.100,00 KM, za pretrpljene fizičke bolove iznos od 3.500,00 KM, za pretrpljeni strah 2.500,00 KM, za naruženost u srednjem stepenu 1.000,00 KM, zatim materijalnu štetu za tuđu njegu i pomoć iznos od 1.350,00 KM i izgubljenu zaradu iznos od 2.800,00 KM. Tokom postupka, nakon vještačenja po vještaku medicinske struke, apelant je konačno opredijelio i smanjio svoj tužbeni zahtjev. Iz provedenih dokaza i nespornih navoda među strankama, Općinski sud je utvrdio da je kod apelanta došlo do pogoršanja zdravstvrnog stanja koje je u uzročno-posljedičnoj vezi sa saobraćajnom nezgodom. Nesporne navode taj sud u smislu člana 125. Zakona o parničnom postupku FBiH (u daljnjem tekstu: ZPP) nije ni utvrđivao. Spornim se po navođenju tog suda postavlja pitanje visine nematerijalne štete zbog umanjenja općeživotne aktivnosti, odnosno zbog duševnih bolova i straha. Na te okolnosti provedeno je vještačenje po vještaku medicinske struke, koji je prihvaćen kao stručan i objektivan te mu je na osnovu istog dosuđeno kao u izreci presude, dok je preko dosuđenog iznosa apelant odbijen. Zahtjev apelanta za naknadu na ime tuđe njege i pomoći i izgubljene dobiti sud je odbio u cijelosti smatrajući taj dio zahtjeva neosnovanim i nedokazanim. Naime, iz nalaza i mišljenja vještaka medicinske struke proizašlo je da apelantu nakon operativnog zahvata kuka u 2004. godini, nije bila neophodna tuđa njega od strane stručnog medicinskog radnika, zbog čega je zahtjev u tom dijelu neosnovan. U pogledu zahtjeva za naknadu na ime uzgubljene dobiti, taj sud smatra da apelant nije dokazao da je istovremeno bio i radno nesposoban, jer nigdje nije naveden period za koji se traži naknada, niti mjesečna visina izgubljene dobiti. Tražena je, naime, samo naknada za sedam mjeseci bez bliže oznake za kojih sedam mjeseci. Odluku o zahtjevu za materijalnu i nematerijalnu štetu sud je donio na osnovu čl. 185., 189. i 200. Zakona o obligacionim odnosima.

4. Kantonalni sud je, odlučujući o žalbama apelanta i tuženog, donio Presudu, broj Gž-1194/05 od 27. januara 2006. godine, kojom je žalbu apelanta djelomično uvažio i prvostepenu presudu u stavu II preinačio, tako što je tuženi obavezan da apelantu na ime naknade materijalne štete za tuđu njegu i pomoć isplati iznos od 1.429,20 KM u roku od 30 dana od dana prijema presude. Takođe je djelomično usvojena žalba tuženog i prvostepena presuda preinačena u stavu I presude tako što se dosuđeni iznos apelantu na ime naknade nematerijalne štete za pretrpljeni strah sa iznosa od 2.500,00 KM snižava na iznos od 1.500,00 KM a ukupan iznos po osnovu nematerijalne štete sa iznosa od 7.600,00 KM na iznos od 6.600,00 KM. U preostalom dijelu prvostepena presuda je ostala neizmijenjenna.

5. Obrazlažući presudu, taj sud navodi da je osnovana žalba apelanta u dijelu kojim ga je prvostepeni sud odbio sa zahtjevom za naknadu materijalne štete zbog troškova tuđe njege i pomoći, jer se u konkretnom slučaju radi o vanrednim uslugama koje je prouzrokovao tuženi, pa apelantu pripada pravo na te usluge, bez obzira da li su mu te usluge pružali bliski srodnici ili neko drugi. S obzirom da tuženi nije osporio nalaz vještaka za ortopetsku hirurgiju u kojem se vještak izjasnio da je apelantu bila neophodna tuđa njega i pomoć u periodu od tri mjeseca, a visinu te naknade sud je odredio po slobodnoj procjeni, imajući u vidu da je plaća medicinske sestre na klinici za ortopetsko traumatološke bolesti u 2004. godini iznosila 495,00 KM mjesečno, odnosno 16,50 KM dnevno. U pogledu naknade materijalne štete za izgubljenu zaradu, Kantonalni sud smatra da je prvosteopeni sud postupio pravilno, s obzirom da je apelant pored problema sa kukom imao i problem sa glaukomom, zbog čega je izvršen operativni zahvat na oku 24. juna 2004. godine, a objektivno u ovom postupku nije dokazao zbog čega je bio spriječen da radi, odnosno da obavlja privatnu praksu, dakle da li zbog operacije oka ili kuka. Osnovana je po mišljenju Kantonalnog suda žalba tuženog u pogledu visine dosuđene naknade nematerijalne štete za pretrpljeni strah. Po ocjeni Kantonalnog suda, imajući u vidu intenzitet i dužinu trajanja straha koju je apelant pretrpio kao posljedicu predmetne saobraćajne nezgode i zadobijene povrede, pravična naknada bi bila iznos od 1.500,00 KM, a ne 2.500,00 KM kako je pogrešno odredio prvostepeni sud.

6. U odgovoru na navode iz apelacije, Kantonalni sud je istakao da su isti neosnovani iz razloga sadržanih u osporenoj presudi. Općinski sud je takođe naveo da je apelacija neosnovana iz svih razloga navedenih u prvostepenoj presudi kao i razlozima drugostepene presude.

7. Apelant smatra da mu je presudama Kantonalnog i Općinskog suda povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstiu: Evropska konvencija). Povredu navedenog prava vidi u pogrešnoj primjeni materijalnog prava, čime je onemogućen da naplati zakonom utvrđenu novčanu naknadu po osnovu izgubljene dobiti.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

10. Ustavni sud zapaža da se osnovni apelantov prigovor odnosi na pogrešnu primjenu materijalnog prava od strane Općinskog i Kantonalnog suda, na njegovu štetu. Ustavni sud podsjeća na svoj stav (vidi Odluku broj U- 62/01 od 5. aprila 2002. godine, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 24/02), prema kojem nadležnost Ustavnog suda u apelacionim postupcima ograničena je na pitanja koja su sadržana u ovom Ustavu i Sud nije nadležan da preispituje činjenično stanje ili tumačenje i primjenu zakona redovnih sudova osim u slučajevima u kojima su odluke nižih sudova povrijedile ustavna prava, ili su zanemarile ta prava, te ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravo na pravično suđenje pravo na, pristup sudu, pravo na efektivni pravni lijek i dr.) ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava.

11. Ustavni sud konstatuje da se apelant nije konkretno pozvao na neki od principa sadržanih u članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te zaključuje da apelant povredu prava na imovinu vidi u tome što su redovni sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo, u dijelu u kojem su njegov zahtjev za naknadu izgubljene dobiti odbili kao neosnovan odnosno nedokazan. Međutim, Ustavni sud konstatuje da su redovni sudovi proveli parnični postupak, izveli dokaze i primijenili relevantne odredbe Zakona o obligacionim odnosima, te u jednom dijelu zahtjev apelanta usvojili a u drugom dijelu odbili nalazeći da taj dio zahtjeva nije osnovan, jer je neprecizno i neodređeno postavljen, za što su dali jasna i logična obrazloženja. Apelant naime, kako navode redovni sudovi, nije dokazao da li u periodu za koji je tražio naknadu, svoju privatnu praksu iz zdravstvene djelatnosti nije obavljao zbog operacije kuka koja je u uzročno-posljedičnoj vezi sa zadobivenom povredom o kojoj je odlučeno ranijom pravosnažnom presudom, ili zbog operacije oka, odnosno u kojoj su mjeri ove operacije uticale na obustavu rada.

12. Iz stanja u spisu i navoda apelacije, Ustavni sud nije mogao zaključiti da postoji bilo šta što bi ukazivalo da su redovni sudovi propustili obrazložiti osporene presude, a naročito da je pogrešno primijenjen materijalni propis. Naime, sudovi su se u obje odluke pozvali na odgovarajuće odredbe ZPP-a i Zakona o obligacionim odnosima.

13. Ustavni sud naglašava da nezadovoljstvo apelanta osporenom odlukom u konkretnom slučaju, ne pokreće samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije (vidi Evropski sud, već citirana odluka Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske), a kako apelant ne nudi činjenice i dokaze koji bi mogli opravdati tvrdnju da su materijalno-pravni propisi pogrešno primijenjeni, nema ni elemenata koji prima facie ukazuju da bi bilo potrebno meritorno ispitivanje.

14. Slijedom iznesenog, proizilazi da su navodi apelanta o kršenju prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

15. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

16. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1071/06 (F. H.) | Sudska praksa | Aktio