Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1813/06 (S. Ć.)

Odluka donesena 12. 06. 2008.

Nema povrede
Član 17. EK (Zabrana zloupotrebe prava)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Izvršenje
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Izvršni postupak
  • Dostava
  • Pravično suđenje - razuman rok
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Hatidža Hadžiosmanović, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1813/06

Apelacija

Odluka o dopustivosti

12. 06. 2008.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije, Seada Palavrić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 12. juna 2008. godine, u predmetu broj AP-1813/06, rješavajući apelaciju Sejada Ćatića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Sejada Ćatića, podnesena zbog neizvršenja Rješenja Općinskog suda u Sanskom Mostu, broj I-

771/03 od 12. septembra 2003. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Sejad Ćatić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sanskog Mosta, sa privremenim boravkom u Njemačkoj, kojeg zastupa Nijaz Hadžić, advokat iz Sanskog Mosta, podnio je, 19. juna 2006. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog neizvršenja pravosnažnog rješenja, odnosno zbog neizvršenja u razumnom roku.

2. Apelant je, 2. septembra 2003. godine, Općinskom sudu u Sanskom Mostu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) podnio prijedlog za izvršenje pravosnažne Presude istog suda, broj P-356/99 od 5. septembra 2000. godine, kojom je Z.Ć. (u daljnjem tekstu: izvršenik) dužna apelantu nadoknaditi troškove postupka u iznosu od 600,00 KM.

3. Općinski sud je donio Rješenje o izvršenju, broj I-771/03 od 12. septembra 2003. godine, kojim je u cijelosti usvojen prijedlog apelanta, a dopunskim rješenjem od 26. septembra 2003. godine, rješenje o izvršenju dopunjeno je u pogledu troškova apelanta, na način da mu se osim već dosuđenih priznaju i troškovi u iznosu od 82,50 KM.

4. Izvršeniku su rješenja od 12. i 26. septembra 2003. godine dostavljena na adresu iz prijedloga za izvršenje, preporučenom pošiljkom 9. oktobra 2004. godine. Izvršenje nije provedeno do danas.

5. Apelant smatra da mu je zbog propuštanja suda da rješenje o izvršenju dostavi poslodavcu izvršenika i samom izvršeniku povrijeđeno pravo da se po njegovom zahtjevu riješi u razumnom roku, čime mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) u vezi sa pravom na zabranu zloupotrebe prava iz člana 17. Evropske konvencije. Apelant takođe ističe da mu je zbog nerazumno dugog trajanja postupka pred Općinskim sudom povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana

1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ističe da trpi štetu po osnovu duševnih bolova, pa predlaže da Ustavni sud obaveže Federaciju BiH da mu isplati nakandu štete u visini od 2000 KM.

6. U odgovoru na apelaciju, Općinski sud je naveo da je prema stanju spisa prijedlog za izvršenje dostavljen izvršeniku na adresi koja je u prijedlogu označena. Prijedlog glasi da sud preko nadležnog ministarstva zatraži izvršenje obustavom potraživanja, odnosno plate izvršenika koju izvršenik ostvaruje kod ALTEN UND PFLEGE CENTREN DES MKK WOHNSTIFUNG HANAU, LORTZING STR 5,634530 HANAU, pa dalje postupanje praktično nije bilo ni moguće. Naime, kako dalje navodi Općinski sud, u ovim situacijama sam tražilac izvršenja preko nadležnog ministarstva kojem daje punomoć i ostalu prevedenu dokumentaciju, pokreće postupak izvršenja na području druge države.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava.

9. Ustavni sud, imajući u vidu navode apelacije, konstatuje da se suština navoda o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije svodi na nerazumno dugo trajanje izvršnog postupka, zbog kako tvrdi apelant, propusta Općinskog suda da rješenje o izvršenju dostavi izvršeniku. U kontekstu navedenog, Ustavni sud iz navoda apelacije i spisa predmeta Osnovnog suda, broj I-771/03, konstatuje da je taj sud u roku od deset dana od dana prijema prijedloga za izvršenje dozvolio predloženo izvršenje, 12. septembra 2003. godine, i dostavio ga strankama preporučenom pošiljkom, apelantu 17. septembra 2003. godine, a izvršeniku 9. oktobra 2004. godine. O prijedlogu punomoćnika apelanta za donošenje dopunskog rješenja o izvršenju, kojeg je podnio 25. septembra 2003. godine, Općinski sud je postupio naredni dan, 26. septembra 2003. godine, usvajanjem prijedloga. Dopunsko rješenje apelant je primio 2. oktobra 2003. godine, a izvršenik 9. oktobra 2004. godine. Dakle, postupak donošenja rješenja trajao je 26 dana a dostavljanje godinu dana, s obzirom da izvršenik ima prebivalište u Njemačkoj.

10. Imajući u vidu navedene činjenice, a kako se radi o izvršenju na novčanom potraživanju izvršenika koja ima prebivalište u Njemačkoj, gdje je i sjedište njenog poslodavca, Ustavni sud smatra da daljnje postupanje Općinskog suda nije bilo ni moguće. Naime, u članu 136. Zakona o izvršnom postupku FBiH («Službene novine FBiH», broj 32/03; u daljnjem tekstu: ZIP), navedeno je da je za odlučivanje o prijedlogu na novčanom potraživanju, kao i za provođenje tog izvršenja mjesno nadležan sud na čijem području se nalazi prebivalište izvršenika, odnosno izvršenikova dužnika. U konkretnom slučaju prebivalište izvršenika odnosno izvršenikova dužnika je u Njemačkoj, a prinudno izvršenje preko nadležnog ministarstva provodi se samo iznimno, u slučajevima zakonskog izdržavanja (član 136. stav 4. ZIP).

11. Slijedom navedenog, Ustavni sud smatra da u postupanju Općinskog suda nije bilo ničeg što bi ukazivalo na povredu procesno-pravnih propisa u pogledu propuštanja dostavljanja rješenja, te da bi bilo potrebno meritorno ispitivanje. Ustavni sud konstatuje da se u konkretnom slučaju ne može govoriti o povredi prava razumnog roka kao sastavnom dijelu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, jer osim nezadovoljstva apelanta ništa ne ukazuje da on ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije, zbog čega su navodi o povredi ovog prava očigledno (prima facie) neosnovani.

12. U vezi sa pravom na pravično suđenje, apelant ističe da mu je povrijeđeno pravo koje se tiče zabrane zloupotrebe prava i sloboda propisanih Evropskom konvencijom i njihovog ograničavanja u većoj mjeri od one koja je predviđena članom 17. Evropske konvencije, iz istih razloga koje je naveo i u pogledu člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Ustavni sud zapaža da osim paušalnog navoda o kršenju prava iz navedenog člana, apelant nije ponudio nikakve dokaze koji bi potvrdili njegove navode. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su i ovi navodi apelanta očigledno (prima facie) neosnovani i da ih kao takve treba odbaciti.

13. Obzirom da se u suštini navodi o kršenju prava na imovinu zasnivaju na navodima o povredi prava na pravično suđenje u razumnom roku, na što je Ustavni sud već ukazao u prethodnim tačkama ove odluke u vezi sa članom 6. stav 1. Evropske konvencije, te kako uz apelaciju nije dostavljen bilo kakav dokaz koji bi mogao, prima facie, ukazati mogućim i vjerovatnim navode o kršenju ovog prava, Ustavni sud zaključuje, da su navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, takođe očigledno (prima facie) neosnovani, jer činjenice predočene Ustavnom sudu ni na koji način ne mogu opravdatu tvrdnju da postoji kršenje navedenog prava.

14. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Hatidža Hadžiosmanović