Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2399/06 (Industrijsko preduzeća «Krivaja» d.o.o. Zavidovići)
Odluka donesena 12. 06. 2008.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Naknada štete
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Hatidža Hadžiosmanović, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2399/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
12. 06. 2008.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije, Seada Palavrić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 12. juna 2008. godine, u predmetu broj AP-2399/06, rješavajući apelaciju Industrijskog preduzeća «Krivaja» d.o.o., Zavidovići, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Industrijskog preduzeća «Krivaja» d.o.o. Zavidovići podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Bosne i Hercegovine, broj Rev-564/05 od 23. maja 2006. godine, Presude Kantonalnog suda u Zenici, broj Gž-1087/04 od 16. februara 2005. godine, i Presude Općinskog suda u Zavidovićima, broj P-54/02 od 15. juna 2004. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Industrijsko preduzeća «Krivaja» d.o.o. Zavidovići (u daljnjem tekstu: apelant), podnio je, 11. augusta 2006. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj Rev-564/05 od 23. maja 2006. godine, Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj Gž-1087/04 od 16. februara 2005. godine, i Presude Općinskog suda u Zavidovićima (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj P-54/02 od 15. juna 2004. godine.
2. Presudom Općinskog suda, broj P-54/02 od 15. juna 2004. godine, obavezan je apelant, kao tuženi, da E.A. (u daljnjem tekstu: tužitelj) isplati nematerijalnu štetu u iznosu od 11.400,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 15. juna 2004. godine do isplate, uz naknadu troškova parničnog postupka. Sa viškom tužbenog zahtjeva, tužitelj je odbijen. Odgovornost apelanta sud zasniva u propuštanju nadzora nad tužiteljem u svojstvu učenika na praksi, odnosno u njegovoj obavezi da organizuje obuku učenika, čime je postupio suprotno odredbama iz čl. 48. i 49. Zakona o radu («Službene novine FBiH», br. 43/99 i 32/00). Apelant, po mišljenju tog suda, nije osigurao potrebne uslove za zaštitu na radu kojima se osigurava zaštita života i zdravlja zaposlenika, a koje pravo shodno odredbi člana 3. stav 1. tačka 3. Zakona o zaštiti na radu imaju sva lica koja se po bilo kom osnovu nalaze na radu, što znači i učenici i studenti na praktičnoj nastavi. Obrazlažući dalje presudu, taj sud je istakao da je na osnovu provedenih dokaza, kao i nalaza i mišljenja vještaka utvrđeno da je tužitelj pretrpio duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti, kao osnova za dosuđenje pravične naknade na ime nematerijalne štete, zbog deformiteta drugog i trećeg prsta lijeve ruke u procentu od 15%, pa mu je po ovom osnovu dosuđena novčana naknada u iznosu od 5.000,00 KM. U pogledu pretrpljenih fizičkih bolova, cijeneći nalaz i mišljenje vještaka, jačinu i intetnzitet te trajanje fizičkih bolova, tužitelju je dosuđeno 3.000,00 KM. Po osnovu pretrpljenog straha i po osnovu naruženosti, dosuđeno mu je po 2.000,00 KM. Dakle, po svim vidovima nematerijalne štete, tužitelju je dosuđena naknada u ukupnom iznosu od 12.000,00 KM. Međutim, sud je imao u vidu da je tužitelj zbog zadobijene povrede, po osnovu svih vidova nematerijalne štete, od osiguravajućeg društva «Sarajevo osiguranje» DD Filijala Zenica naplatio 600,00 KM, zbog čega mu je iznos od 12.000,00 KM umanjen za 600,00 KM. Zbog te činjenice, Općinski sud u izreci presude nije mogao odlučiti na uobičajen način, tj. navesti sve vidove štete pojedinačno, već je istu morao tužitelju dosuditi u ukupnom iznosu.
3. Odlučujući o žalbi apelanta, Kantonalni sud je donio Presudu, broj Gž-1087/04 od 16. februara 2005. godine, kojom je žalbu djelomično uvažio i prvostepenu presudu preinačio u dijelu kojim je odlučeno o visini štete po osnovu pretrpljenog straha i to tako što je apelant obavezan da tužitelju po osnovu ovog vida štete isplati iznos od 1.000,00 KM. U preostalom dijelu žalba je odbijena i prvostepena presuda potvrđena. Kantonalni sud smatra da se Općinski sud, prilikom odlučivanja o nakanadi nematerijalne štete, kao i o visini njene nakanade, u cijelosti rukovodio odredbama člana 200. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), jer se pojedinačni iznosi nematerijalne štete kreću u visini koju je do sada usvojila sudska praksa. Međutim, u pogledu dosuđenog iznosa po osnovu pretrpljenog straha, taj sud smatra da je iznos od 2.000,00 KM u izvjesnoj mjeri previsok i nerealan, s obzirom da iz nalaza i mišljenja vještaka prozilazi da je strah jakog intenziteta trajao kratko, a strah slabog intenziteta trajao je tokom liječenja, zbog čega je iznos smanjen na 1.000,00 KM.
4. Vrhovni sud je odlučujući o reviziji apelanta protiv drugostepene presude donio Presudu, broj Rev-564/05 od 23. maja 2006. godine, kojom je reviziju odbio. Taj sud smatra da su neosnovani revizijski prigovori apelanta da on nije odgovoran za štetu koju je pretrpio tužitelj i da je šteta nastala isključivo njegovom radnjom, obzirom da se za štetu izazvanu opasnom stvari odnosno djelatnošću odgovornost zasniva na stvorenom riziku. Stoga je, po mišljenju Vrhovnog suda dovoljno da tužitelj (oštećeni u konkretnom slučaju) dokaže da je pretrpio štetu i da ona potiče od opasne stvari, u smislu čl. 173. i 174. ZOO. Po ocjeni tog suda, radi se o objektivnoj odgovornosti apelanta, jer je mašina, imajući u vidu njene osobine i svojstva, čijim je aktiviranjem povrijeđen tužitelj, opasna stvar pa u smislu člana 174. ZOO za štetu je odgovoran apelant kao imalac opasne stvari. Apelant nije dokazao da šteta potiče od nekog uzroka koji se nalazi van stvari čije se dejstvo nije moglo predvidjeti, ni izbjeći ili otkloniti.
5. Apelant smatra da je navednim presudama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju. Povredu prava na pravično suđenje apelant vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. Pored navedenog, smatra da pobijane presude nisu dovoljno obrazložene, jer iz materijalnih dokaza proizilazi da je tužitelj samoinicijativno i iz radoznalosti stavio u pogon mašinu, kojom prilikom su mu valjci mašine zahvatili prste lijeve ruke. Apelant navodi i da sud nije cijenio ni prigovor nedostatka pasivne legitimacije, obzirom da u vrijeme povređivanja tužitelja apelant sa Srednjom stručnom školom nije imao zaključen ugovor o obavljenju praktične nastave, pa je nejasno na čemu je zasnovana njegova odgovornost. Apelant nije posebno obrazlagao u čemu se ogleda povreda prava na imovinu.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Pri ispitivanju dopustivosti predmeta Ustavni sud, prvenstveno treba utvrditi da li su ispunjeni uvjet za meritorno odlučivanje koji su navedeni u članu 16. Pravila Ustavnog suda. U tom kontekstu neophodno je da apelant navede povredu prava koja su zaštićena Ustavom Bosne i Hercegovine s tim da navedena povreda treba djelovati vjerovatno. Prema članu 16. stav 2. Pravila apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj nedostaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i odluku Ustavnog suda, broj AP-156/05od 18. maja 2005. godine), odnosno ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje apelantovih prava budući da apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
8. Apelant smatra da su redovni sudovi pogrešno i nepotpuno utvrdili činjenično stanje pa stoga i proizvoljno primijenili materijalno pravo, jer u postupku nisu cijenili prigovor koji se odnosi na nedostatak pasivne legitimacije, dakle činjenicu da u vrijeme povređivanja tužitelja apelant sa Srednjom stručnom školom nije imao zaključen ugovor o obavljanju praktične nastave učenika, stoga i tužitelja. Pored toga, apelant smatra da Kantonalni sud nije odgovorio na sve žalbene navode zbog čega je presuda nedovoljno obrazložena, pogotovu u pogledu primjene materijalnog prava.
9. Ustavni sud naglašava da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava osim u slučajevima u kojima su odluke nižih sudova povrijedile ustavna prava, ili su zanemarile ta prava, te ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravo na pravično suđenje pravo na, pristup sudu, pravo na djelotvorni pravni lijek i dr.) ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01, Ustavni sud, odluka broj U 62/01 od 5. aprila 2002. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 24/02). Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine).
10. U konkretnom slučaju, Ustavni sud primjećuje da je, prema suštini navoda iz apelacije, sporno pitanje da li je prigovor nedostatka pasivne legitimacije bio osnovan, odnosno da li se tužitelj povrijedio isključivo svojom nepažnjom, što bi isključilo odgovornost apelanta. Općinski sud je obrazlažući neosnovanim prigovor nedostatka pasivne legitimacije istakao, vrlo detaljno, da iz ugovora o obavljanju praktične nastave u školskoj 1990/2000 i 2000/2001 godini proizilazi da su direktor Srednje škole i direktor apelanta potpisali ugovor, koji bez obzira na datum potpisivanja, važi i za konkretnu školsku godinu, dakle od 1. septembra 2000. godine do 31. augusta 2001. godine. Pored toga, Vrhovni sud u ovom pravcu obrazlaže, da se za štetu izazvanu opasnom stvari odgovornost ne zasniva na krivici već na stvorenom riziku pa se po ocjeni tog suda radi o objektivnoj odgovornosti apelanta, jer je mašina kojom je povrijeđen tužitelj opasna stvar, a u smislu člana 174. ZOO za štetu od opasne stvari odgovara njen imalac. S obzirom da postojanje razloga za isključenje odgovornosti apelant nije dokazao, u smislu člana 177. ZOO, dužan je tužitelju prouzrokovanu štetu reparirati. Po istom osnovu, dakle kao imalac opasne stvari, apelant bi bio odgovoran i da ugovor o izvođenju praktične nastave uopće nije potpisan.
11. Ustavni sud iz dostavljene dokumentacije konstatuje da su redovni sudovi proveli parnični postupak, izveli dokaze i primijenili vežeće materijalno-pravne propise te, shodno odredbama ZOO i Zakona o parničnom postupku, obavezali apelanta da tužitelju na ime nematerijalne štete, po svim vidovima, isplati ukupan iznos od 10.400,00 KM. Redovni sudovi su u obrazloženju svojih odluka dali detaljne razloge za takva odlučenja, kako u pogledu osnova tako i visine štete.
12. Ustavni sud u postupanju redovnih sudova ne može naći bilo kakve elemente koji bi ukazali da je relevantni zakon proizvoljno primijenjen, a nezadovoljstvo apelanta osporenom odlukom ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da, u vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje, nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
13. Apelant također, smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Obzirom da se u suštini navodi o kršenju prava na imovinu zasnivaju na navodima o nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalno-pravnih propisa, na što je Ustavni sud već ukazao u prethodnim tačkama ove odluke u vezi sa članom 6. stav 1. Evropske konvencije, te kako uz apelaciju nije dostavljen bilo kakav dokaz koji bi mogao, prima facie, ukazati mogućim i vjerovatnim navode o kršenju ovog prava, Ustavni sud zaključuje, da su navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, takođe očigledno (prima facie) neosnovani, jer činjenice predočene Ustavnom sudu ni na koji način ne mogu opravdatu tvrdnju da postoji kršenje navedenog prava.
14. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović