Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1118/08 (R. M.)
Odluka donesena 12. 06. 2008.
- Nema povrede
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 7. EK (Kažnjavanje samo na osnovu zakona)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Krivični postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Apelacija preuranjena
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Hatidža Hadžiosmanović, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1118/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
12. 06. 2008.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije, Seada Palavrić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 12. juna 2008. godine, u predmetu broj AP-1118/08, rješavajući apelaciju
R. M., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1. i 2, stava 4. tačka 14. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija R. M. podnesena protiv Odluke o odbijanju prigovora imuniteta u predmetu Okružnog suda u Banjaluci, broj 011-0-K-08-000 003-P od 3. aprila 2008. godine, jer je očigledno (prima facie) neosnovana.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija R. M. podnesena protiv Potvrde optužnice Okružnog tužilaštva Banjaluka, broj KT-ST-5/06 od 15. januara 2008. godine, zato što je preuranjena.
OBRAZLOŽENJE
1. R. M. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, koga zastupa Željko Šurlan, advokat iz Banjaluke, podnio je, 14. aprila 2008. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Odluke o odbijanju prigovora imuniteta u predmetu Okružnog suda Banjaluka (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj 011-0-K-08-000 003-P od 3. aprila 2008. godine i Potvrde optužnice Okružnog tužilaštva Banjaluka (u daljnjem tekstu: Okružno tužilaštvo), broj KT-ST-5/06 od 15. januara 2008. godine. Apelant je, istovremeno, zatražio da Ustavni sud donese odluku o privremenoj mjeri, kojom će zabraniti nastavak krivičnog postupka u predmetu Okružnog suda, broj 011-0-K-08-000 003-P, do donošenja konačne odluke Ustavnog suda.
2. Apelant je Optužnicom Okružnog tužilaštva, broj KT-ST-5/06 od 15. januara 2008. godine, koja je potvrđena od strane sudije za prethodno saslušanje Okružnog suda 23. januara 2008. godine, optužen za krivično djelo – povrede zakona od strane sudije iz člana 376. Krivičnog zakona Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZ RS).
3. Apelant je, kao sudija Osnovnog suda u Banjaluci, postupao u predmetu tužioca Nove banjalučke banke protiv ZZ «Potkozarje» Romanovci (u daljnjem tekstu: tužena) radi naplate potraživanja od 154.317,14 KM, koji se vodio pod brojem Ps-263/04. U toku trajanja parnice Nova banjalučka banka je predmetno potraživanje na osnovu Ugovora o ustupanju, 24. oktobra 2005. godine, prenijela preduzeću «Agroineks» iz Laktaša (u daljnjem tekstu: tužilac) za 100.000,00 KM. Optužnicom Okružnog tužilaštva Banja Luka, broj KT-ST-5/06 od 15. januara 2008. godine, apelantu je stavljeno na teret da je, 27. februara 2006. godine, dozvolio parničnim strankama da zaključe sudsko poravnanje kojim je, radi izmirenja dugovanja tuženog, izvršen prenos prava vlasništva na nekretninama, upisanim u P.L. 288 k.o. Romanovci, u korist tužioca, pri čemu je prekršio odredbe člana 3. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) u vezi sa članom 89. stav 2. ZPP, koje su ga obavezivale da zabrani strankama raspolaganja koja su u suprotnosti sa prinudnim propisima. Prema navedenoj optužnici apelant je dozvolio zaključenje sudskog poravnanja u namjeri da tužiocu pribavi u posjed i omogući sticanje prava vlasništva nad spornim zemljištem u površini od 1 013 811 m2 po znatno nižoj cijeni od tržišne, koja je u vrijeme preduzimanja inkriminisanih radnji iznosila 5.278.720,20 KM, iako je kao sudija znao da je to suprotno zakonskim propisima i to odredbama člana
5. Zakona o prenosu sredstava društvene u državnu svojinu, čl. 1. i 2. Zakona o privremnoj zabrani raspolaganja državnom imovinom, članu 88. stav 2. Opšteg zakona o zadrugama, članu 3. stav 1. Zakona o prometu nepokretnosti i članu 1. Zakona o izmjenam i dopunama Zakona o prometu nepokretnosti, a kojima je izričito zabranjen promet državnog zemljišta. Pored toga, optužnicom je navedeno da je apelant znao da tuženi nije imao pravo vlasništva nad spornim nekretninama i da je riječ o državnom zemljištu kojim je mogla raspolagati jedino Republika Srpska, što je bilo vidljivo iz dokaza u sudskom predmetu, te da je tako nakon izvršenog upisa prava posjeda na označenim nekretninama u korist tužioca, a korištenjem navedenog sudskog poravnanja, tužiocu omogućio pribavljanje protivpravne imovinske koristi od 5.278.720,20 KM.
4. Navedena optužnica je potvrđena od strane sudije za prethodno saslušanje Okružnog suda, 23. januara 2008. godine. Na glavnom pretresu pred Okružnim sudom, 3. aprila 2008. godine, branilac apelanta pozvao se na imunitet za svog branjenika u skladu s članom 87. Zakona o visokom sudskom i tužilačkom vijeću BiH (u daljnjem tekstu: ZVSTV, «Službeni glasnikBiH» broj 25/04), uz obrazloženje da entiteski zakoni, pa i KZ RS, koji se primjenjuje u predmetnom slučaju, moraju biti usaglašeni sa zakonima BiH. Okružni sud je odbio zahtjev odbrane apelanta za zaštitu prava na imunitet i donio slijedeću usmenu odluku: «Što se tiče prigovora advokata Pantić Nebojše, advokata optuženog M. R., nema procesnih prepreka za vođenje krivičnog postupka protiv sudije M. R., jer smo utvrdili da prema ZVSTV nema zakonskih razloga da se ne vodi ovaj postupak, obzirom da je na temelju optužbe optuženom stavljeno na teret da je učinio krivično djelo povrede zakona od strane sudije, donošenjem pravomoćne odluke, jer je sudsko poravnanje pravomoćna odluka, nema prava žalbe, odnosno ono se može u civilnom postupku pobijati tužbom. Prema tome, nema zakonskih prepreka za vođenje krivičnog postupka protiv M.»
5. Nakon okončanja glavnog pretresa, po zahtjevu apelanta, 8. aprila 2008. godine, Okružni sud mu je izdao presnimljeni CD pretresa od 3. aprila 2008. godine i ovjerenu fotokopiju transkripta zapisnika koji se vodi uz tonsko snimanje glavnog pretresa.
6. Apelant ističe da je donesenom usmenom odlukom, kojom je odlučeno o njegovom prigovoru imuniteta u predmetnom krivičnom postupku, povrijeđeno njegovo pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i pravo propisano članom 7, a u vezi sa članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo iz člana 13. Evropske konvencije. U apelaciji se navodi da apelant uživa imunitet sudije propisan članom 87. stav
1. ZVSTV i to imunitet neodgovornosti, jer mu se na teret stavlja da je učinio krivično djelo zbog datog mišljenja, odnosno donesene odluke, a imunitet spriječava svako sudsko gonjenje za akte učinjene u okviru funkcije. Imunitet neodgovornosti djeluje automatski, što znači da se lice koje uživa takav imunitet ne mora na njega pozvati, već državni organi na njega paze po službenoj dužnosti. Nadalje, apelant smatra da je krivično djelo povreda zakona od strane sudije iz člana 376. KZ RS, učinjeno 27. februara 2006. godine, a koje se apelantu optužnicom stavlja na teret, prestalo da postoji stupanjem na snagu ZVSTV i to 21. maja 2004. godine. Apelant naglašava da postoji nesaglasnost KZ RS sa zakonom BiH i to sa ZVSTV, koju treba otkloniti da bi se bilo kakav postupak protiv bilo kojeg sudije ili tužioca mogao voditi za mišljenje koje je dao i odluku koju je donio prilikom vršenja svoje funkcije. Apelant navodi da je u konkretnom slučaju krivični postupak pokrenut i vođen, a da nije riješeno pitanje imuniteta. Pošto apelant uživa imunitet neodgovornosti za dato mišljenje i donesenu odluku u vršenju funkcije sudije, a upravo mu se to stavlja na teret, organi koji vode postupak, kako ističe apelant, bili su dužni po službenoj dužnosti da paze na imunitet, a ne da čekaju da se apelant pozove na imunitet. Imajući navedeno u vidu, apelant smatra da se u ovom slučaju radi o nesaglasnosti entitetskog zakona sa zakonom BiH i da bi bilo potrebno riješiti to pitanje pred Ustavnim sudom prema članu VI/3.c) Ustava Bosne i Hercegovine.
7. Apelant dalje ističe da se u konkretnom slučaju radi o očigledno proizvoljnoj primjeni zakona, jer sud pri donošenju osporene odluke uopšte nije uzeo u obzir činjenicu da je apelant sudija i da uživa imunitet propisan članom 87. stav 1. ZVSTV. U toj situaciji apelant smatra da je sud trebao tumačiti da je prestao da važi član 376. KZ RS, jer to propisuje odredba člana 93. ZVSTV i to iz dva razloga: prvo zbog toga što je ZVSTV noviji po datumu donošenja i svojom odredbom stavlja van snage odredbe u postojećim zakonima i drugo jer je ZVSTV zakon BiH, a KZ RS je zakon entiteta, koji mora biti u saglasnosti sa zakonom BiH. Apelant se dalje žali da ne postoji jasna procedura odlučivanja o istaknutom prigovoru imuniteta iz člana 87. sta 1. ZVSTV, odnosno odlučivanja o imunitetu neodgovornosti, što predstavlja povredu prava na pravičan postupak. Sudeće vijeće Okružnog suda je donijelo odluku kojom ne priznaje imunitet apelantu, a ta odluka se ne može pobijati niti jednim pravnim lijekom jer nije propisan. Također, apelant navodi da ZVSTV nije propisan postupak oduzimanja imuniteta niti zaštite imuniteta, a da je ovakav postupak propisan u Zakonu o imunitetu BiH. Iz ovoga apelant izvodi zaključak da nije osigurana mogućnost zaštite prava protiv odluke o prigovoru imuniteta kod nadležnog suda, ali da se zato može podnijeti apelacija Ustavnom sudu BiH.
8. Osim toga, apelant se žali da nije dobio osporenu odluku u pismenom obliku s poukom o pravnom lijeku kako bi se mogao žaliti protiv te odluke. Dalje se navodi da su dosadašnjim odlukama donesenim u toku krivičnog postupka, povrijeđena apelantova prava na pravičan postupak, jer je sav postupak vođen za djelo koje nije krivično djelo. Apelantova prava su zanemarena, jer nadležni organi nisu odlučivali po službenoj dužnosti o imunitetu neodgovornosti za navedeno djelo. Apelant smatra da se obrazloženje osporene odluke Okružnog suda ne može odnositi na imunitet neodgovornosti propisan članom 87. stav 1. ZVSTV. To obrazloženje bi se moglo odnositi na djela koja bi sudija učinio van službe.
9. Pored navedenog, apelant smatra da činjenica da ne postoji mogućnost žalbe protiv odluke o imunitetu dovodi do povrede prava na djelotvoran pravni lijek. Po mišljenju apelanta Ustavni sud mora stati u zaštiti prava i u ovoj fazi postupka jer je on apelacioni sud koji mora ukazati na povredu prava garantovanih Evropskom konvencijom, a samim tim i Ustavom BiH. Apelant smatra da su naredbom o sprovođenju istrage, podizanjem optužnice i održavanjem glavnog pretresa povrijđena njegova prava na pravično suđenje, a takvo odlučivanje je apsolutno suprotno odredbi člana 87. stav
1. ZVSTV, čime je povrijeđen član II/2. i II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije. Apelant predlaže da Ustavni sud utvrdi povredu navedenih ustavnih prava u vezi prava na imunitet i donese odluku o obustavi krivičnog postupka ili da naloži Okružnom sudu obustavu krivičnog postupka protiv apelanta u konkretnom krivičnom predmetu.
10. U odgovoru na apelaciju Okružni sud je naveo da se po mišljenju pretresnog vijeća ne radi o nesaglasnosti KZ RS sa ZVSTV. Jasna je odredba člana 87. stav 1. ZVSTV da sudija ili tužilac ne može biti krivično gonjen niti odgovarati u građanskom postupku za mišljenje ili odluke koje donese u okviru svojih službenih dužnosti. Međutim, u stavu 2. istog člana stoji odredba da posjedovanje imuniteta neće spriječiti istragu u krivičnom postupku, koja se o nekoj stvari u skladu s zakonom vodi protiv sudije ili tužioca. Prema tome, Okružni sud navodi da se u konkretnom slučaju vodi krivični postupak protiv apelanta kao sudije, zbog krivičnog djela povrede zakona od strane sudije iz člana
376. KZ RS. Prema konkretnom krivičnom djelu tužilačka strana mora dokazati da je sudija donio nezakonitu odluku i mora dokazati namjeru i cilj da tom odlukom pribavi drugom kakvu korist. Okružni sud smatra «da je imunitet u konkretnom slučaju stalan i ne treba ga oduzimati u nekom posebnom postupku. Međutim, to se odnosi na odluke i mišljenja koja su u toku, a ovdje se radi o konačnoj odluci, gdje je vođena istraga i tužilaštvo dokazuje namjeru, voljni element da sudija svjesno krši zakon u cilju da drugom pribavi kakvu korist. Stoga se u članu 87. stav 2. ZVSTV govori da posjedovanje imuniteta koji je stalan neće spriječiti vođenje postupka protiv sudije koji je u skladu s zakonom, a u konkretnom slučaju je to zakon RS, koji je inkriminisao krivično djelo, odnosno povredu zakona od strane sudije kao krivično djelo». Stoga, Okružni sud smatra da se u konkretnom slučaju može voditi postupak protiv sudije a posebno smatra da nema nesaglasnosti između ova dva zakona niti da je u smislu člana 93. ZVSTV prestalo da važi krivično djelo povreda zakona od strane sudije.
11. U odgovoru na apelaciju, pored hronološkog iznošenja činjenica, Okružno tužilaštvo navodi da je u konkretnom slučaju apelant prekršio zakon dozvolivši strankama da raspolažu državnom imovinom u suprotnosti sa prinudnim propisima.
12. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije u dijelu kojim je osporena Odluka o odbijanju prigovora imuniteta u predmetu Okružnog suda, broj 011-0-K-08-000 003-P od 3. aprila 2008. godine, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije “žrtva” kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
13. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su navedeni u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-
Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava.
14. Ustavni sud zapaža da apelant navodi da je optužen da je izvršio krivično djelo povrede zakona od strane sudije iz člana 376. KZ RS, iako to krivično djelo, po njegovom mišljenju, ne postoji nakon što je stupio na snagu ZVSTV. Naime, apelant smatra da je član 376. KZ RS koji propisuje navedeno krivično djelo inkompatibilan odredbi člana 87. stav 1. ZVSTV, kojom je propisan imunitet sudija za mišljenja i odluke koje donese u okviru svojih službenih dužnosti. Ujedno, apelant navodi da je postojanje predmetnog krivičnog djela isključeno članom 93. ZVSTV kojim je propisano da «zakoni ili zakonske odredbe sadržane u zakonima koji su na snazi u Republici Srpskoj, Federaciji Bosne i Hercegovine i Brčko Distriktu Bosne i Hercegovine moraju se uskladiti s ovim zakonom, a one odredbe koje nisu u skladu s ovim zakonom prestaju da važe».
15. Apelant ističe da je Okružni sud očigledno proizvoljno primijenio zakon, jer je trebao tumačiti da je prestao da važi član 376. KZ RS, kako to propisuje odredba člana 93. ZVSTV. Osim toga, apelant navodi da je krivični postupak protiv njega pokrenut i vođen, a da državni organi koji vode postupak nisu prethodno riješili pitanje imuniteta koji je apelantu kao sudiji zagarantiran članom 87. stav 1. ZVSTV. Podsjećanja radi, članom 87. ZVSTV propisano da «sudija ili tužilac ne može biti krivično gonjen, uhapšen ili zadržan u pritvoru niti može odgovarati u građanskom postupku za mišljenja koja daje ili za odluke koje donese u okviru svojih službenih dužnosti» (stav 1.); i da «posjedovanje imuniteta neće spriječiti ili odgoditi istragu u krivičnom ili građanskom postupku koja se o nekoj stvari u skladu s zakonom vodi protiv sudije ili tužioca» (stav 2.).
16. Krivično djelo – povreda zakona od strane sudije propisano je članom 376. KZ RS, koji glasi: «Sudija Ustavnog suda Republike Srpske ili sudija suda u Republici Srpskoj, u sudskom postupku s ciljem da drugom pribavi kakvu korist ili da mu nanese kakvu šteteu, donese nezakonitu odluku ili na drugi način prekrši zakon, kazniće se kaznom zatvora od 6 mjeseci do 5 godina.» Iz obilježja bića krivičnog djela proizilazi da navedeno krivično djelo čini sudija donošenjen nezakonite odluke ili povređivanjem zakona na drugi način, s namjerom da se drugom pribavi kakva korist ili nanese kakva šteta. Dakle, krivično djelo može se izvršiti samo s namjerom (dolusom), odnosno uz postojanje umišljaja učinioca da se drugom pribavi korist ili nanese šteta, tj. mora postojati svjesno i voljno kršenje, odnosno izigravanje zakona.
17. Nadalje, Ustavni sud konstatuje da je odredbama člana 78. Zakonom o krivičnom postupku RS propisano da «ako ovim zakonom nije drukčije određeno, odluke se saopštavaju licima usmenim objavljivanjem, ako su prisutni, a dostavljanjem ovjerenog prepisa odluke, ako su odsutni» (stav 1.); i da «ako je odluka usmeno saopštena to će se naznačiti u zpisniku i u spisu, a lice kojem je sopštenje učinjeno potvrdiće to svojim potpisom; ako lice izjavi da se neće žaliti ovjereni prepis usmeno saopštene odluke neće mu se dostaviti, ako ovim zakonom nije drukčije određeno» (stav 2.); te da «prepisi odluka protiv kojih je dozvoljena žalba dostavljaju se s uputstvom o pravu na žalbu» (stav 3.). Članom 246. stav 4 ZKP propisano je da se odluke sudije odnosno predsjednika vijeća uvijek objavljuju s kratkim obrazloženjem razmatranih činjenica i unose u zapisnik o glavnom pretresu. Članom 325. ZKP propisano je da protiv rješenja suda donesenog u prvom stepenu, stranke, branilac i lica čija su prava povrijeđena mogu izjaviti žalbu uvijek kada u ovom zakonu nije izričito određeno da žalba nije dozvoljena (stav 1.); rješenja koja se donose radi pripremanja glavnog pretresa i presude mogu se pobijati samo u žalbi na presudu (stav 3.).
18. U vezi navoda apelanta da je optužen za krivično djelo, iako mu je ZVSTV zagarantiran sudijski imunitet za mišljenja i odluke koje donese u vršenju sudijske dužnosti, Ustavni sud zapaža da se u konkretnom krivičnom postupku ocjenjuje da li je postojala namjera apelanta, odnosno svijest i volja, da nezakonitom odlukom drugom pribavi kakvu korist ili nanese šteta, od čega zavisi odluka suda da li je apelant počinio predmetno krivično djelo ili ne. Pored toga, tumačenjem zakonske odredbe člana 87. stav 2. ZVSTV proizilazi da u konkretnom slučaju posjedovanje imuniteta ni pod kojim uslovima ne može spriječiti ili odgoditi istragu protiv apelanta u odnosu na krivično djelo koje mu je stavjeno na teret, odnosno donošenje rješenja kojim bi se eventualno za njega na pozitivan način riješilo pitanje postojanja, odnosno ukidanja imuniteta. Ustavni sud dalje smatra da član 87. ZVSTV ne korespondira sa članom 376. KZ RS, budući da je za ostvarenje bića krivičnog djela –povreda zakona od strane sudije potrebno umišljajno donošenje nezakonite odluke sa ciljem da se drugome omogući pribavljanje koristi ili nanošenje štete, a da, za razliku od toga, sudije uživaju imunitet za donesene odluke ili mišljenja u vezi sa vršenjem svoje dužnosti, a da u takvim slučajevima ne postoji namjera da se drugom pribavi kakva korist ili nanese šteta. S tim u vezi, iz istih razloga, Ustavni sud ne nalazi inkompatibilnim i član 93. ZVSTV sa članom 376. KZ RS.
19. U vezi prigovora imuniteta kojeg je apelant postavio na glavnom pretresu, Okružni sud je utvrdio da prema ZVSTV nema zakonskih prepreka za vođenje predmetnog krivičnog postupka i o tome je donio odluku koju je objavio s iznošenjem kratkog obrazloženja koje je uneseno u zapisnik o glavnom pretresu, kako to propisuju čl.78. i 246. Zakona o krivičnom postupku.
20. Na temelju svega iznesenog, Ustavni sud dalje napominje da je u svom predmetu broj AP-
68/03, u plenarnom sazivu, donio odluku kojom je odbacio apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu u odnosu na odluku suda o postojanju, odnosno ukidanju imuniteta, a u kojoj se apelant žalio na povredu prava zagarantiranih čl. 6. i 7. Evropske konvencije jer je sud, iako se apelant pozvao na sudijski imunitet, odlučio da se protiv apelanta sprovede istraga zbog navodno počinjenog krivičnog djela nesavjesnog rada u službi iz člana 366. stav 2, a u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakona Federacije BiH (vidi Ustavni sud, neobjavljena Odluka broj AP 68/03 od 22. jula 2005. godine, tačka 12).
21. U konkretnom predmetu, a imajući u vidu navedenu odluku u pogledu primjenjivosti čl. 6. i 7. Evropske konvencije, Ustavni sud nije pronašao ništa što bi ukazivalo da je u konkretnom slučaju materijalno pravni propis proizvoljno ili nepravično primijenjen od strane Okružnog suda na apelantovu štetu, niti je pronašao elemente koji bi ukazivali na procesnu nepravičnost prilikom vođenja ovog postupka. Na osnovu izloženog, budući da ništa ne ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, te da nije uočljivo ništa što bi predstavljalo naznaku povreda apelantovih prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, u dijelu apelacije u kojem se osporava Odluka o odbijanju prigovora imuniteta u predmetu Okružnog suda, broj 011-0-K-08-000 003-P od 3. aprila 2008. godine, očigledno (prima facie) neosnovani.
22. Apelant se također žali na povredu prava zagarantiranog članom 7. Evropske konvencije (zabrana retroaktivne primjene krivičnog zakonodavstva), kao i na povredu prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Pomenuti članovi Evropske konvencije imaju supsidijaran karakter. To znači da se članom 7. Evropske konvencije ne garantuje zabrana retroaktivne primjene krivičnog zakonodavstva, odnosno članon 13. Evropske konvencije se ne garantuje pravo na djelotvoran pravni lijek, samih po sebi, niti se oni mogu posmatrati samostalno i nezavisno od nekog od prava garantovanih Evropskom konvencijom. U konkretnom slučaju navodi apelanata o kršenju ovih prava odnose se na povredu prava na pravično suđenje. Kako je Ustavni sud u ovom slučaju ocijenio da ništa ne ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, Ustavni sud je donio isti zaključak i u pogledu tvrdnje apelanta da mu je povrijeđeno pravo na zabranu retroaktivne primjene krivičnog zakonodavstva, odnosno pravo na djeleotvoran pravni ljek. Stoga, Ustavni sud smatra i ove navode apelanta očigledno (prima facie) neosnovanim.
23. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije u dijelu kojim je osporena Potvrda optužnice Okružnog tužilaštva, broj KT-ST-5/06 od 15. januara 2008. godine, Ustavni sud je pošao od odredaba člana člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 14. Pravila Ustavnog suda.
Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 14. Pravila Ustavnog suda glasi:
1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (14) apelacija je preuranjena;
24. Prema navedenim odredbama, apelacija se može podnijeti samo protiv presude, odnosno odluke kojom je postupak u određenom predmetu završen. To pretpostavlja da apelant, shodno principu iscrpljivanja pravnih lijekova, dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je efektivan i adekvatan da ispita nižestepene odluke.
25. Ustavni sud podsjeća da se odgovor na pitanje da li apelant ima, odnosno da li će imati, pravičan postupak pred sudom ne može dati dok je postupak u toku. Shodno praksi Ustavnog suda i Evropskog suda za ljudska prava, pitanje poštivanja principa pravičnog postupka treba sagledati na osnovu postupka u cjelini. Imajući u vidu složenost i višestepenost krivičnog postupka, eventualni propusti i nedostaci, koji se pojave u jednoj fazi postupka, mogu biti ispravljeni u nekoj od narednih faza tog postupka. Dakle, posmatrajući generalno, nije moguće utvrditi da li je krivični postupak bio pravičan dok se postupak pravosnažno ne okonča (vidi Evropski sud za ljudska prava, Barbera, Meeseque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146., stav 68. i Ustavni sud, odluka broj U-63/01 od 26. juna 2003. godine, tačka 18., objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 38/03).
26. U konkretnom slučaju, Potvrda optužnice od strane sudije za prethodno saslušanje, koja se pobija apelacijom, nije odluka koja predstavlja rezultat cjelokupnog krivičnog postupka protiv apelanta, u smislu utvrđivanja osnovanosti krivične optužbe protiv njega. Dakle, postupak utvrđivanja osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta je u toku pred Okružnim sudom, pa slijedi da je u odnosu na apelantove navode, koji se tiču povreda prava na pravično suđenje iz člana. 6. Evropske konvencije u odnosu na navedenu odluku, apelacija preuranjena.
27. U vezi sa prednjim navodima, dakle pravom na pravično suđenje, treba posmatrati i navode apelacije koji se odnose na pravo na kažnjavanje samo na osnovu zakona i pravo na djelotvoran pravni lijek iz čl. 7. i 13. Evropske konvencije. Naime, Potvrdom optužnice apelantu nije izrečena krivična sankcija pa je apelacija i u pogledu dijela koji se poziva na povredu člana 7. Evropske konvencije preuranjena. Što se tiče prava na djelotvoran pravni lijek, Ustavni sud primjećuje da povodom eventualnih prethodnih prigovora na optužnicu, odnosno protiv rješenja kojim se odlučuje o prethodnim prigovorima protiv optužnice nije dozvoljena posebna žalba (član 241. stav 3. Zakona o krivičnom postupku), ali je dozvoljena i propisana, kao redovan pravni lijek, po okončanju krivičnog postupka u okviru žalbe na presudu kojom će se meritorno odlučiti o optužnici. Iz navedenog proizilazi da je apelacija i u ovom dijelu preuranjena.
28. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. st. 1. i 2. i stav 4. tačka 14. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, odnosno ukoliko je preuranjena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
29. S obzirom na odluku o dopustivosti u ovom predmetu, Ustavni sud zaključuje da nema osnova za razmatranje apelantovog prijedloga za donošenje privremene mjere.
30. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović