Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2695/06 (N. J. i S. B.)
Odluka donesena 12. 06. 2008.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Član 14. EK – zabrana diskriminacije
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Hatidža Hadžiosmanović, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2695/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
12. 06. 2008.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije, Seada Palavrić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 12. juna 2008. godine u predmetu broj AP-2695/06, rješavajući apelaciju Nurudina Jonića i Smaila Buzaljka, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Nurudina Jonića i Smaila Buzaljka podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj Rev-1269/05 od 13. jula 2006.
godine, jer je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Nurudin Jonić i Smail Buzaljko (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Alica Zećo, advokatica iz Mostara, podnijeli su, 22. septembra 2006. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj Rev-1269/05 od 13. jula 2006. godine.
2. Općinski sud Mostar (u daljnjem tekstu: Općinski sud) je u parničnom postupku apelanata kao tužitelja protiv Federalnog zavoda za PIO/MIO Mostar (u daljnjem tekstu: tužena), donio Presudu, broj P-185/03-I od 22. oktobra 2004. godine. Navedenom presudom odbijen je tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se utvrdi povreda njihovog prava na zabranu diskriminacije u isplati ličnih dohodaka u odnosu na radnike koji rade u istoj Službi u Mostaru na način da apelanti neosnovano primaju manji lični dohodak za iste ili slične poslove i radne zadatke. Također, nije usvojen i tužbeni zahtjev apelanata da se obaveže tužena da apelantima isplati mjesečnu razliku na ime ličnog dohotka za navedeni period u traženom iznosu sa zakonskom zateznom kamatom, počev od podnošenja tužbe do isplate, sa troškovima postupka, te da tužena nastavi isplatu razlike ličnih dohodaka dok se okolnosti ne promijene. Istom presudom odbačen je tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se utvrdi da su apelanti zaposleni kod tužene u dijelu Službe u Mostaru, na adresi Biščevića bb i da rade iste poslove i radne zadatke kao radnici zaposleni na istim poslovima i radnim zadacima i istim radnim mjestima u drugom dijelu Službe sa sjedištem u Mostaru na adresi Dubrovačka bb.
3. Kantonalni sud Mostar (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) je Presudom, broj Gž- 77/05 od 22. septembra 2005. godine, žalbu apelanata djelimično uvažio, prvostepenu presudu djelimično preinačio tako što je odbacio dio tužbenog zahtjeva apelanata koji se odnosio na utvrđenje postojanja povreda prava na zabranu diskriminacije u isplati ličnih dohodaka. Također, obavezana je tužena da apelantima isplati mjesečnu razliku na ime ličnog dohotka u utvrđenim iznosima za navedene periode sa zakonskom zateznom kamatom počev od podnošenja tužbe do isplate. sa troškovima parničnog postupka. U dijelu prvostepene presude kojim je odbijen tužbeni zahtjev da se nastavi isplata razlike ličnih dohodaka i ubuduće i u dijelu kojim je odbačen tužbeni zahtjev apelanta, žalba je odbijena i prvostepena presuda potvrđena.
4. Tužena je protiv drugostepene presude izjavila reviziju Vrhovnom sudu. Odlučujući o reviziji tužene, Vrhovni sud je donio Presudu, broj Rev-1269/05 od 13. jula 2006. godine, kojom je revizija tužene uvažena, drugostepena presuda preinačena tako što se žalba apelanata odbija i prvostepena presuda potvrđuje.
5. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da u provedenom postupku na osnovu materijalnih dokaza koji se nalaze u spisu i drugih provedenih dokaza prvostepeni sud je utvrdio da je Zakonom o organizaciji mirovinsko-invalidskog osiguranja Federacije BiH, tužena formirana od Društvenog fonda za penzijsko-invalidsko osiguranje i Zavoda mirovinsko-invalidskog osiguranja Mostar u jedinstveni Federalni zavod. Kao datum početka rada određen je 1. januar 2002. godine. Nadalje, Vrhovni sud navodi da iz utvrđenog činjeničnog stanja proizilazi da je Odlukom Upravnog odbora tužene, 28. decembra 2001. godine, utvrđeno da će tužena primjenjivati akte Društvenog fonda PIO i Zavoda MIO od 1. januara do 31. marta 2002. godine do donošenja svojih općih akata, a da je zaključcima Vlade FBiH od 29. septembra 2002. godine, 23. decembra 2002. godine i 27. marta 2003. godine produžavana primjena navedene Odluke o općim aktima. Stoga, Vrhovni sud zaključuje da nisu utvrđena jedinstvena mjerila za određivanje plaća za određena radna mjesta. Apelanti su 2000. godine, u vrijeme važenja Zakona o radu zaključili ugovore o radu sa Društvenim fondom PIO. Prema članu 18. Zakona o organizaciji PIO/MIO apelanti su postali radnici novoformirane tužene sa svim pravima i obavezama proizašlim iz ranijih ugovora, što je u skladu s odredbom člana 105. Zakona o radu. Vrhovni sud smatra da je novi poslodavac preuzeo radnike sa postojećim ugovorima o radu i da su apelanti na to pristali jer su nastavili raditi kod tuženog, prihvatili su uslove rada prema tim ugovorima, kao što su to uradili i radnici Zavoda MIO Mostar. U situaciji kada još nisu doneseni opći akti na nivou tužene, makar su i prošli rokovi u kojima je tužena bila obavezna to učiniti, Vrhovni sud smatra da se nikako ne može prihvatiti i zaključiti, kako to pogrešno zaključuje drugostepeni sud, da prolongiranje donošenja općih akata, apelante diskriminira u odnosu na druge radnike kroz različite plaće. Pravna situacija u kojoj su se apelanti našli, ne može se dovesti u vezu s diskriminacijom apelanata, odnosno oni se ne mogu smatrati licima u nepovoljnijem položaju koje ima u vidu odredba člana 5. Zakona o radu.
6. Apelanti smatraju da su bili diskriminisani zbog različitih isplata ličnih dohodaka do 1. aprila 2005. godine od kada je tužena usaglasila svoje normativne akte o plaćama. Diskriminacija, odnosno različito tretiranje leži u činjenici da apelanti rade iste ili slične poslove kao radnici, njihove kolege, istog stepena stručnog obrazovanja, ali da njihove kolege primaju veću plaću iz razloga što rade u dijelu Zavoda (tužene) koji se nalazi na zapadnom dijelu grada i koji dio ima predznak «mirovinski», za razliku od apelanata koji rade u dijelu Zavoda, koji se nalazi u istočnom Mostaru i koji nosi predznak «penzioni». Dalje navode da se u konkretnom slučaju radi o paralelnim institucijama, koje su zakonski postojale sve do 1. januara 2002. godine, kada su iste Odlukom Visokog predstavnika ukinute i spojene u jednu. Međutim, paralelne institucije su i dalje nastavile da rade, sa striktnom podjelom rada i osoblja, a čije vještačko održavanje se odražavalo na lična primanja zaposlenih. Da je postojala dobra volja kod tužene i Vlade FBiH, tada ne bi Visoki predstavnik odlučivao o statusnoj promjeni tužene. Apelanti isiču da su Vrhovni i Općinski sud pogrešno utvrdili činjenice predmeta i pogrešno primijenili materijalno pravo. Apelanti se pozivaju na Zaključak Upravnog odbora tužene od 28. januara 2002. godine o plaćama zaposlenika, kojim se ovlašćuje privremeni direktor da do 31. marta 2002. godine može isplaćivati akontacije plaća zaposlenicima dosadašnjih nositelja osiguranja, kako su zatečene, do donošenja općih akata o sistematizaciji radnih mjesta i vrijednosti poslova, s tim da će se korekcija plaća u smislu eventualnih razlika izvršiti retroaktivno od 1. januara 2002. godine. Smatraju da Vrhovni sud nije našao nikakvo razumne i objektivne razloge koji bi mogli opravdati tuženog u činjenici da isti nije sve do 1. aprila 2005. godine usaglasio svoje opće akte, od kojeg datuma svi radnici imaju iste plaće. Navode da im je osporenom presudom prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustav Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo da ne budu diskriminisani iz člana 14. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava na pravičnu zaradu i jednaku nagradu za rad ise vrijednosti bez ikakve razlike iz člana 7. (i) Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima a u vezi s diskriminacijom.
7. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
8. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
«Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
9. Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
« 2. Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno».
10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su navedeni u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava.
Navodi o kršenju prava na pravično suđenje
11. Apelanti se u konkretnom slučaju žale na povredu prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, smatrajući da je u sudskom postupku pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Praksa Evropskog suda i Ustavnog suda ukazuje da zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je postupak u cjelini bio pravičan na način kako to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine).
12. U konkretnom slučaju, nezadovoljstvo apelanata osporenom odlukom ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije, a apelanti ne navode nikakve proceduralne greške, niti su takve greške očigledne (vidi Evropski sud, već citirana odluka Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat). Što se tiče navoda apelanata da su u postupku dokazali da su diskriminirani u isplati plaća, ali da sudovi nisu pravilno cijenili dokaze, Ustavni sud naglašava da se Ustavni sud neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. U osporenoj presudi Vrhovni sud je nesumnjivim utvrdio da su različite plaće uposlenika tužene, posljedica zatečenog stanja, odnosno ranije zaključenih ugovora o radu, a ne posljedica normativne regulative od strane tužene. Također, Ustavni sud nije pronašao ništa u konkretnom slučaju što bi ukazalo da su materijalno-pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni. Stoga je Ustavni sud zaključio da je apelacija u vezi sa ovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovana, jer apelanti nemaju «opravdan zahtjev» u smislu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
13. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da, u vezi sa navodima apelanata o kršenju prava na pravično suđenje, nema ništa što ukazuje da apelanti imaju «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani. Navodi o kršenju prava na imovinu
14. Apelanti se, također, žale da im je osporenom odlukom povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
15. Obzirom da se u suštini, navodi o kršenju prava na imovinu zasnivaju na navodima o pogrešnoj primjeni materijalno-pravnih propisa, a što je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim tačkama ove odluke u vezi sa pravom na pravično suđenje, te kako uz apelaciju nije dostavljen bilo kakav dokaz koji bi mogao, prima facie, ukazati mogućim i vjerovatnim navode o kršenju ovog prava, Ustavni sud zaključuje, da su navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, očigledno (prima facie) neosnovani.
16. Ustavni sud smatra da ne postoji ništa što bi ukazalo da su sudovi proizvoljno primijenili relevantne propise, te da nema ništa što u konkretnom slučaju ukazuje da apelanti imaju «opravdan zahtjev» u vezi sa kršenjem prava na imovinu iz člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na nediskriminaciju u vezi sa pravom na imovinu i pravima iz člana 7. (i) Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima
17. Apelanti se žale da su diskriminirani, jer su sve do usklađivanja normativnih akata o plaćama 1. aprila 2005. godine za iste poslove primali manju plaću od svojih kolega. Pozivaju se na povredu prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, u vezi sa pravom na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravima iz člana 7. (i) Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima.
18. Ustavni sud podsjeća da postoji diskriminacija ako rezultira različitim tretmanom pojedinaca u sličnim pozicijama i ako taj tretman nema objektivnog ili razumnog opravdanja. Da bi bio opravdan, tretman mora težiti zakonitom cilju, te mora postojati razuman odnos proporcionalnosti između korištenih sredstava i cilja koji se treba ostvariti (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Marckx protiv Belgije, presuda od 13. juna 1979., serija A, broj 31, stav 32. i 33). Stoga je potrebno ustanoviti da li se prema apelantima postupalo drukčije nego prema drugima u istim ili sličnim situacijama.
19. U vezi navoda apelanata da su za iste poslove primali manju plaću od uposlenika tužene, koji rade u zapadnom dijelu grada, a čime su apelanti stavljeni u diskriminatorni položaj od strane tužene, redovni sudovi su pažljivo ispitali ove navode i zaključili da nije došlo do manje isplate plaća apelantima u odnosu na onu koju su ranije primali prema ugovoru o radu, niti je ta plaća posljedica donošenja općih akata o vrednovanju poslova i zadataka od strane tužene. Ustavni sud dalje zapaža da apelanti u pogledu prava na nediskriminaciju nisu dostavili bilo kakav dokaz koji bi mogao pokazati da se zaista radi o diskriminaciji po bilo kom osnovu, kako je navedeno u članu II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, niti to proizlazi iz informacija i dokumenata predočenih Ustavnom sudu. Ustavni sud smatra da su navodi apelanata o diskriminaciji paušalni, a eventualna proizvoljnost i diskriminirajuća primjena zakona nije očigledna. Stoga Ustavni sud smatra da apelanti nemaju «opravdan zahtjev» u vezi sa kršenjem prava na nediskriminaciju, te da su njihovi navodi o kršenju prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
20. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno ako predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
21. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović