Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1739/06 (B. M.)

Odluka donesena 12. 06. 2008.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Miješanje u pravo na dom
  • Revizija
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Hatidža Hadžiosmanović, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1739/06

Apelacija

Odluka o dopustivosti

12. 06. 2008.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije, Seada Palavrić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 12. juna 2008. godine, u predmetu broj AP 1739/06, rješavajući apelaciju

Biserke Mehić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Biserke Mehić podnesena protiv, Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj 070-0-Rev-06-000900 od 8. marta 2007. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu, broj Gž-1748/03 od 16. decembra 2005. godine i Presude Općinskog suda II Sarajevo, broj P-

1794/02 od 5. juna 2003. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Biserka Mehić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, koju zastupa Đulzida Akagić, advokat iz Sarajeva, podnijela je, 9. jula 2006. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj Gž-1748/03 od 16. decembra 2005. godine, i Presude Općinskog suda II u Sarajevu ( u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj P-1794/02 od 5. juna 2003. godine. Nakon toga, apelantica je, 20. marta 2008. godine, podnijela apelaciju protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj 070-0-Rev-06-000900 od 8. marta 2007. godine.

2. Ustavni sud je, u skladu sa članom 31. Pravila Ustavnog suda, odlučio da apelacije AP-

1739/06 i AP-863/08, spoji u jedan predmet, pod brojem AP-1739/06, jer se radi o nadležnosti Ustavnog suda po istom pitanju, povodom kojeg Ustavnog sud može voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku. AP 1739/06

3. Nosilac stanarskog prava na spornom stanu u Sarajevu, u Ulici Grbavička broj 28/II bioje Veljko Firić. Apelantica je zaključila brak sa njegovim unukom, inače članom njegovog porodičnog domaćinstva Zlatkom Šarićem, i još od 1974. godine koristi predmetni stan. Veljko Firić je preminuo 1979. godine, a njen muž Zlatko Šarić je poginuo 1985. godine u saobraćajnoj nesreći. Apelantica je nastavila da živi i dalje u stanu, sve do 1992. godine, zajedno sa njihovo troje djece. Formalni zahtjev za prenos stanarskog prava nikad nije podnijela. Ponovo se prijavila na adresu predmetnog stana 9. septembra 1996. godine, od kada koristi predmetni stan.

4. Apelantica je tužbenim zahtjevom tražila da joj se prizna stanarsko pravo na spornom stanu, navodeći da je stan stalno i nesmetano koristila sa svojom porodicom od 1974. godine do početka maja 1992. godine, kada je nakon izbijanja rata taj stan napustila. Kao pravni osnov za sticanje svojstva nosioca stanarskog prava apelantica je navela član 30. Zakona o stambenim odnosima koji propisuju prekluzivne rokove za podnošenje zahtjeva i vođenje postupka iseljenja iz stana bespravnog korisnika.

5. Presudom Općinskog suda, broj P-1794/02 od 5. juna 2003. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda, broj Gž-1748/03 od 16. decembra 2005. godine, koju je apelantica primila 14. aprila 2006. godine, odbijen je tužbeni zahtjev apelantice kojim je tražila da sud utvrdi da je stekla stanarsko pravo prije 6. decembra 2000. godine na spornom stanu.

6. U obrazloženju osporenih presuda sudovi su se pozvali na odredbe Zakona o stambenim odnosima. Naime, članom 11 navedenog zakona je propisano da se stanarsko pravo stiče danom zakonitog useljenja, a pod useljenjem se smatra useljenje izvršeno na osnovu ugovora o korišćenju stana zaključenog na osnovu odgovarajućeg akta ili drugog akta utvrđenog tim zakonom koji predstavlja punovažan osnov za useljenje. Ugovor mora biti zaključen u skladu sa odredbama člana

26. Zakona o stambenim odnosima. Redovni sudovi su zaključili da se apelantica samo na osnovu činjenice što je sa licem koje je bilo član porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava bila u braku i koristila sporni stan, a da nakon smrti nosioca stanarskog prava nije određena za novog nosioca stanarskog prava niti je zaključila ugovor o korišćenju stana ne može smatrati legalnim korisnikom stana. Na status bespravnog korisnika nije imala uticaja ni činjenica da za cijelo vrijeme korišćenja nije pokrenut niti vođen postupak za njeno iseljenje niti se on može voditi zbog proteka rokova od tri i daljnjih pet godina utvrđenih članom 30. Zakona o stambenim odnosima («Službeni list BiH», br. 14/76, 12/85 i 36/89 i «Službeni glasnik FBiH», br. 11/98 i 19/99). Sudovi su zaključili da se, samim stanovanjem u stanu, bez postojanja ugovora o korišćenju stana ili akta koji takav ugovor zamjenjuje, ne može steći stanarsko pravo.

7. Naime, zakonito korištenje stana apelantice trajalo je tokom perioda korišćenja stana kao člana porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava Veljka Firića, te je tužiteljica nakon smrti nosioca stanarskog prava imala mogućnost prenjeti stanarsko pravo u dogovoru sa drugim članovima domaćinstva preostalim iza nosioca stanarskog prava Veljka Firića, što ona, prema iskazu datom na sudu, nije nikad uradila. Apelantica se međutim odjavljuje sa adrese predmetnog stana 20. septembra 1989. godine i prijavljuje na adresu u Ilijašu, a 14. maja 1990. godine na adresu u Centru, koje činjenice u iskazu pred sudom predstavlja fiktivnim, nakon čega 17. maja 1991. godine zaključuje brak sa Mehić Mehmedom koji se razvodi 9. septembra 1996. godine.

8. Sud zaključuje da u ovakvoj pravnoj situaciji eventualnim nastupanjem rokova za isticanje zahtjeva za ispražnjene lica koja su nezakonito uselila u stanove i zajedničke prostorije u društvenoj svojini, ne bi konstituisalo stanarsko pravo niti se stekli uvjeti za sticanje stanarskog prava. Istek navedenih zakonskih rokova imalo bi za posljedicu da ovlaštenici navedeni citiranim propisom gube pravo pokretanja i vođenja postupka za iseljenje, a ne sticanje stanarskog prava nezakonitog korisnika. Suštinski, Zakon o stambenim odnosima ne propisuje sticanje stanarskog prava protekom prekluzivnih rokova. Konačno, protekom prekluzivnih rokova od tri odnosno pet godina predviđenih za pokretanje postupka za iseljenje nezakoniti korisnik stana, kao apelant u konkretnom slučaju, prema članu 30. Zakona o stambenim odnosima ostaje korisnik stana, jer prema zakonu po proteku citiranih rokova nema mogućnosti da bilo ko traži njegovo iseljenje, iako takav stanar nije stekao stanarsko pravo.

AP 863/08

9. Rješenjem Vrhovnog suda, broj 070-0-Rev-06-000900 od 8. marta 2007. godine odbačena je revizija apelantice, izjavljena protiv Presude Kantonalnog suda, broj Gž-1748/03 od 16. decembra 2005. godine. U obrazloženju rješenja Vrhovni sud se pozvao na član 364 stav 3 ranijeg Zakona o parničnom postupku kojim je regulisano da revizija nije dopuštena u imovinskop-pravnim i radnim sporovima u kojima tužbeni zahtjev ne odnosi na potraživanje u novcu, na predaju stvari ili izvršenje kakve druge činidbe, ako vrijednost predmeta spora koju je apelant u tužbi naveo ne prelazi iznos od 15.000,00 KM.

10. Apelantica navodi da su joj osporenim presudama Općinskog i Kantonalnog suda povređeni pravo na dom iz člana II/3 f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda ( u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3 k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ona smatru da su redovni sudovi pogrešno protumačili pozitivno-pravne odredbe kad joj nisu priznali pravo svojstvo nosioca stanarskog prava na spornom stanu. Ona navodi da je sa Zlatkom Šarićem, unukom nosioca stanarskog prava Veljka Firića zaključila brak 14. aprila 1973. godine, te u predmetni stan uselila u januaru 1974. godine. Nakon smrti nosica stanarskog prava 10. marta 1979, apelantica je nastavila koristiti stan sa suprugom Zlatkom Šarićem i njihovo troje djece. Uredno je, kako navodi u apelaciji, plaćala sve komunalne obaveze i održavala sporni stan. U stanu nije boravila od 1992. godine do 9. seprtembra 1996. godine, kada se ponovo prijavila na adresi predmetnog stana.

11. Apelantica se slaže da ona ima status bespravnog korisnika, ali smatra da je stekla stanarsko pravo jer niko nije pokretao njeno iseljenje toliko vremena, pa nedostatak ugovora o korištenju stana ili akta koji taj ugovor zamjenjuje nije moglo biti osnov za odbijajuću presudu. Ona tužbom nije tražila da se utvrdi da vlasnik stana nije pokretao postupak iseljenja u zakonskom roku, nego činjenicu da je ona stekla stanarsko pravo na predmetnom stanu, pa je dakle sud raspravljao o nečemu što nije predmet tužbenog zahtjeva apelantice. Proizilazi, zaključuje apelantica, da ona nema pravo da se obraća sudu i da ne postoji zakonski osnov da bi se tužena obavezala da apelantici prizna stanarsko pravo protekom dugogodišnjeg nesmetanog korištenja stana, pa apelantica takvim odlučenjem sudova gubi pravo na dom i svoju imovinu. Posebno, sudovi nisu slijedili svoju raniju praksu (primjera radi, presuda Općinskog suda II u Sarajevu, broj P-2135/01 od 15. marta 2002. godine te presuda Kantonalnog suda u Sarajevu, broj Gž-571/03 od 8. maja 2003. godine) iz kojih se može zaključiti da se u pojedinim slučajevima stanarsko pravo priznavalo kada vlasnik stana u roku od osam godina nije preduzimao postupak iseljenja bespravnog korisnika. Kako je ovim presudama omogućen otkup stanova te uknjižba prava vlasništva na istim, apelantica je osporenim presudama dovedena u neravnopravan položaj sa drugom građanima, čime se krši i pravo građana na jednakost pred zakonom.

12. Podnošenjem apelacije AP 863/08, apelantica se žali da su joj Rješenjem Vrhovnog suda, broj 070-0-Rev-06-000900 od 8. marta 2007. godine povređeno pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda ( u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na dom iz člana II/3 f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3 k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

13. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

14. Pri ispitivanju dopustivosti predmeta Ustavni sud, prvenstveno treba utvrditi da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su navedeni u članu 16. Pravila Ustavnog suda. U tom kontekstu neophodno je da apelant navede povredu prava koja su zaštićena Ustavom Bosne i Hercegovine s tim da navedena povreda treba djelovati vjerovatno. Prema članu 16. stav 2. Pravila apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj nedostaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31.maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i odluku Ustavnog suda, broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), odnosno ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje apelantovih prava budući da apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. juka 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

AP 1739/06

Pravo na dom

15. Apelantica se žali da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Preduvjet za utvrđivanje da li se u konkretnom slučaju radi o povredi člana 8. Evropske konvencije, je utvrđivanje da li je sporni stan predstavljao apelantov «dom» u smislu značenja člana 8. stav 1. Evropske konvencije. Ustavni sud podsjeća da prema sudskoj praksi Evropskog suda za ljudska prava, pojam «dom» obuhvata kako iznajmljen dom, tako i dom u privatnom vlasništvu (vidi presude Evropskog suda za ljudska prava, Gillow protiv Velike Britanije od 24. novembra 1986. godine, serija A, br. 109, stav 46. f, Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A, br. 297-C, stav 31). U skladu sa ovom interpretacijom, Ustavni sud je proširio domen člana 8. Evropske konvencije na stanove u kojima se stanuje na osnovu stanarskog prava (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 8/99 od 11. maja 1999. godine, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 24/99).Također, Dom za ljudska prava je definirao domen člana 8. Evropske konvencije tako da uključuje i stanove u kojima stanuju «bespravni korisnici», ističući da pravni odnos podnosioca prijave sa stanom nije bitan prilikom određivanja može li se on smatrati apelantovim domom ili ne (vidi Dom za ljudska prava, Kulovac protiv Federacije Bosne i Hercegovine, broj CH/02/12421, Odluka o prihvatljivosti i meritumu od 6. februara 2003. godine, tačka 39).

16. Što se tiče pitanja, u konkretnom slučaju, može li se sporni stan smatrati apelantovim „domom“, Ustavni sud primjećuje da apelantica nije nikada imao status nosioca stanarskog prava na spornom stanu, jer joj stan nikada nije dodijeljen aktom davaoca stana, odnosno tuženog pa prema tome nije ni imala mogućnost da zaključi ugovor o korištenju stana. Redovni sudovi su utvrdili da je apelantica živila i još uvijek živi u spornom stanu. Stoga, Ustavni sud smatra da apelantica ilegalno koristi predmetni stan te da navedeni status apelanta ne oduzima predmetnom stanu svojstvo „doma“ u smislu Evropske konvencije. Stoga, imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da se predmetni stan može smatrati apelantovim „domom“, u smislu člana 8. Evropske konvencije.

17. Međutim, u konkretnom slučaju potrebno je utvrditi da li se pravo, za koje apelantica navodi da je povrijeđeno, može podvesti pod zaštitu koju obezbjeđuje član II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i član 8. Evropske konvencije. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da se presude koje apelantica osporava odnose na postupak u kojem je apelantica tražila da se utvrdi da je na predmetnom stanu stekla status nosioca stanarskog prava, budući da ona ranije nije imao takav pravni status, niti osnova da takav status stekne. Ustavni sud, stoga, zaključuje da osporenim presudama nije bilo miješanja u pravo na dom apelantice jer su osporene presude deklaratorne prirode i njima apelantica nije obavezan na činidbu u vidu napuštanja stana. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da apelantica ne nudi dokaze koji bi mogli opravdati tvrdnju da postoji povreda prava na dom, zbog čega nema elemenata koji prima facie ukazuju da je kršenje ustavnog prava iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije moguće, u smislu da bi bilo potrebno meritorno ispitivanje. Pravo na imovinu

18. Apelantica također, smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud je utvrdio da se apelantica nije konkretno pozvala na neki od principa sadržanih u članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. S obzirom da se u suštini, navodi o kršenju prava na imovinu zasnivaju na navodima o kršenju prava na dom, a što je Ustavni sud već razjasnio u prethodnim tačkama ove odluke, te kako uz apelaciju nisu dostavljeni bilo kakvi dokazi koji bi mogli, prima facie, ukazati mogućim i vjerovatnim navode o kršenju ovog prava, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, očigledno (prima facie) neosnovani.

19. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

AP 863/08

20. Ustavni sud konstatuje, a imajući u vidu navode iz apelacije AP 863/08, da se apelantica žali da su joj Rješenjem Vrhovnog suda, broj 070-0-Rev-06-000900 od 8. marta 2007. godine povređeno pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, pravo na dom iz člana II/3 f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3 k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

21. Odredbom člana 456. važećeg Zakona o parničnom postupku FBiH («Službene novine FBiH», broj 53/03) propisano je da, ako je prije stupanja na snagu ovog zakona, donesena prvostepena presuda kojom se postupak pred prvostepenim sudom završava, daljnji postupak će se provesti po dosadašnjim propisima. U ovom sporu prvostepena presuda je donesena 5. juna 2003. godine, dakle u vrijeme kad je na snazi bio raniji Zakon o parničnom postupku, pa u konkretnom slučaju treba primjeniti taj zakon.

22. Odredbom člana 364. stav 3 ranijeg Zakona o parničnom postupku regulisano je da revizija nije dopuštena u imovinsko-pravnim i radnim sporovima u kojima se tužbeni zahtjev ne odnosi na potraživanje u novcu, na predaju stvari ili izvršenje kakve druge činidbe, ako vrijednost predmeta spora koji je tužilac označio u tužbi ne prelazi iznos od 15.000 KM.

23. Obzirom na napred navedenu odredbu i činjenicu da se ne radi o novčanom potraživanju, te da je apelantica u tužbi odredila vrijednost spora 500,00 KM, a koji iznos ne prelazi propisanu visinu vrijednosnog kriterija od od 15.000 KM koji obezbjeđuje dopustivost revizije, Vrhovni sud sud je reviziju apelantice odbacio kao nedopuštenu.

24. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da apelantica ne nudi činjenice koje bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda ustavnih prava na koja se poziva, budući da ništa ne ukazuje da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine, te da nije uočljivo ništa što bi predstavljalo naznaku povrede apelantičinog prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da su apelantičini navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine očigledno (prima facie) neosnovani.

25. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Hatidža Hadžiosmanović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1739/06 (B. M.) | Sudska praksa | Aktio