Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1166/06 (M. P. i Osnovna škola „Aleksa Šantić)
Odluka donesena 12. 06. 2008.
- Nema povrede
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Povrat stana
- Miješanje u pravo na dom
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Hatidža Hadžiosmanović, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1166/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
12. 06. 2008.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije, Seada Palavrić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 12. juna 2008. godine, u predmetu broj AP 1166/06, rješavajući apelaciju Mirjane Predragović i Osnovne škole „Aleksa Šantić“, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mirjane Predragović i Osnovne škole “Aleksa Šantić” podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banja Luci, broj Gž-166/04 od 9. februara 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Mirjana Predragović i Osnovna škola „Aleksa Šantić“ (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Banja Luke, koje zastupa advokat Milovan Đukić, podnijeli su, 17. aprila 2006, godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj Gž-166/04 od 9. februara 2006. godine.
2. Apelanti, kao tužitelji, pokrenuli su sudski postupak protiv Gordane Tešanović (u daljnjem tekstu tužena), u kojem su tražili da sud utvrdi da je apelantica Mirjana Predragović stekla svojstvo nosioca stanarskog prava na stanu u Banja Luci, te da je tužena dužna da joj stan preda u posjed.
3. Osnovni sud u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) donio je Presudu, broj P-358/02 od 17. oktobra 2003. godine, kojom je utvrdio da je apelantica stekla svojstvo nosioca stanarskog prava na spornom stanu, te je naložio tuženoj da stan slobodan od ljudi i stvari preda u posjed apelantici Mirjani Predragović. U obrazloženju presude sud je istakao da je nakon provedenog postupka utvrđeno da je vlasnik stana apelant Osnovna škola „Aleksa Šantić“. Prije rata nosilac stanarskog prava na stanu bila je majka tužene, a nakon nakon njene smrti stan su nastavili da koriste njen suprug, do smrti 1994. godine i sin sa svojom suprugom do odlaska u inostranstvo 1995. godine. Tužena je prestala biti član porodičnog domaćinstva nakon svoje udaje, u smislu odredbi Zakona o stambenim odnosima, jer nije ostala da živi u stanu. Predmetni stan je dodjeljen apelantici odlukom vlasnika, te je ista zaključila ugovor o korištenju 1996. godine i živjela u stanu do isljenja, 4. augusta 2003. godine, koje je provedeno na osnovu rješenja Ministarstva za zbjeglica i raseljenih lica o povratu stana u posjed koji je donesen na osnovu zahtjeva tužene i njenog brata. Međutim, sud je utvrdio da tužena nema valjan osnov za korištenje stana, pa je odlučio da apelantica ima svojstvo nosioca stanarskog prava i da je tužena dužna da joj stan preda u posjed.
4. Protiv navedne presude žalbu je izjavila tužena. Okružni sud donio je Presudu, broj Gž-166/04 od 9. februara 2006. godine, kojom je žalbu uvažio i prvostepenu presudu preinačio tako što je tužba apelanata odbijena kao neosnovana. U obrazloženju presude Okružni sud je istako da je prvostepeni sud pravilno utvrdio činjenice, ali je pogrešno primjenio materijalno pravo. Okružni sud je istakao da za odlučivanje u ovoj pravnoj stvari nisu presudne samo odredbe Zakona o stambenim odnosima, već i odredbe Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine. Predmetni stan je dodjeljen apelantici i ista je zaključila ugovor 1996. godine, dakle u spornom periodu, kako je utvrđeno Zakonom o prestanku primjene zakona o korištenju napuštene imovine. Za navedeni stan je podnijet zahtjev za povrat i postupak se vodi pred nadležnim upravnim organima. Osim toga, kako je utvrđeno da je nadležni upravni organ dozvolio vraćanje u posjed bratu tužene kao članu porodičnog domaćinstva, te uveo u posjed stana tuženu, Okružni sud navodi da se nameće logičan zaključak da se radi o stanu koji je proglašen napuštenim i nije u nadležnosti suda u predmetnom parničnom postupku da ispituje stanovišta upravnog organa u postupku povrata stana u posjed. Okružni sud je naveo da je u ovom predmetu nebitna činjenica da li su se djeca umrlog nosioca obratila vlasniku sa zahtjevom za prenos stanarskog prava, jer imaju pravo na povrat stana u posjed po odredbama zakona koji regulišu pitanje povrata stanova i Aneksa VII, jer ulaze u krug lica navednih u članu 6. Zakona o stambenim odnosima. Međutim, ukoliko neko od lica ne ispunjava navedene uslove iz člana 6. Zakona o stambenim odnosima vlasnik stana ima pravo na sudsku zaštitu. Zbog svega navedenog Okružni sud je preinačio prvostepenu presudu i odbio tužbu kao neosnovanu.
5. Apelanti se žale da je osporenoim presudom povrijeđeno njihovo pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Takođe, apelanti su u apelaciji naveli da je Okružni sud osporenom presudom povrijedilo apelantičino pravo na dom pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konevncije. Apelanti se pozivaju na Odluku Ustavnog suda AP-979/04 od 23. septembra 2005. godine. Apelanti navode da je apelantica na zakonit način dobila stan na korištenje, te da tužena nama pravo na povrat stana u posjed jer ista nije bila član porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud, prvenstveno treba utvrditi da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su navedeni u članu 16. Pravila Ustavnog suda. U tom kontekstu neophodno je da apelant navede povredu prava koja su zaštićena Ustavom Bosne i Hercegovine s tim da navedena povreda treba djelovati vjerovatno. Prema članu 16. stav 2. Pravila apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj nedostaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i odluku Ustavnog suda, broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), odnosno ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje apelantovih prava budući da apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
Pravo na pravično suđenje
8. U vezi sa pravom na pravično suđenje apelanti se žale da je Okružni sud netačno utvrdio činjenice i pogrešno primjenio materijalno pravo. S tim u vezi, Ustavni sud naglašava da „nadležnost Ustavnog suda u apelacionim postupcima ograničena je na pitanja koja su sadržana u ovom Ustavu i Sud nije nadležan da preispituje činjenično stanje ili tumačenje i primjenu zakona redovnih sudova osim u slučajevima u kojima su odluke tih sudova povrijedile ustavna prava, ili su zanemarile ta prava, te ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravično suđenje, pristup sudu, efektivni pravni lijekovi i dr.) ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava“ (vidi Ustavni sud, odluku broj U 62/01 od 5. aprila 2002. godine, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“, broj 24/02).
9. Ustavni sud konstatuje da je u predmetnom postupku Okružni sud naveo da je prvostepeni sud potpuni i pravilno utvrdio sporne pravno relevantne činjenice, ali je iz utvrđenog činjeničnog stanja zaključio da se ne radi o stanu koji je proglašen napuštenim. Suprotno, Okružni sud je zaključio, obzirom da je pred upravnim organima zaveden zahtjev za povrat stana i da je tužena uvedena u posjed stana na osnovu rješenja Ministrastva za izbjeglice i reseljena lica, da se radi o stanu i o situaciju kada se osim odredbi Zakona o stambenim odnosima moraju primjeniti i odredbe Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine. Iz utvrđenih činjenica, između ostalog i da upravni organi rješavaju o zahtjevu za povrat stana u posjed i da je tužena uvedena u posjed stana, te da je apelantica zaključila ugovor okorištenju stana u spornom periodu, odsnosno 1996. godine i koji je prestao da važi ex lege, Okružni sud je primjenom odredbi Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine donio odluku kojom je odbio tužbeni zahtjev apelantice. Takođe, sud je našao da u situaciji kada rješava o tužbenom zahtjevu, kako ga je apelantica postavila, nije relevantno da li je Gordana Tešanović imala status člana porodičnog domaćinstva..
10. Ustavni sud ne može naći bilo kakve elemente koji bi ukazali da je relevantni zakon proizvoljno primijenjen. Ustavni sud smatra da je Okružni sud dao detaljno i jasno obrazloženje za svoju odluku, pri tome uzimajući obzir i obrazlažući svoja postupanja i odluku u kontekstu i navedenih prigovora apelanta. Ustavni sud naglašava da nezadovoljstvo apelanata osporenim odlukama ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije. (vidi Evropski sud, već citirana odluka Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat). U konkretnom slučaju, Ustavni sud nije pronašao ništa što bi ukazalo da su materijalno - pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelanta, niti ima elemenata koji ukazuju na procesnu nepravičnost u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
11. Stoga, Ustavni sud zaključuje da apelanti ne nude činjenice koje bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda ustavnih prava na koja se poziva, te da bi bilo potrebno meritorno ispitivanje. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
Pravo na imovinu
12. Apelanti, također, smatraju da im je osporenom odlukom povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud je utvrdio da se apelanti nisu konkretno pozvali na neki od principa sadržanih u članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Obzirom da se u suštini, navodi o kršenju prava na imovinu zasnivaju na navodima o pogrešnoj primjeni materijalno-pravnih propisa, a što je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim tačkama ove odluke u vezi sa pravom na pravično suđenje, te kako uz apelaciju nije dostavljen bilo kakav dokaz koji bi mogao, prima facie, ukazati mogućim i vjerovatnim navode o kršenju ovog prava, Ustavni sud zaključuje, da su navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, očigledno (prima facie) neosnovani.
Pravo na poštivanje doma
13. Apelantica se žali da joj drugostepenom odlukom povrijeđeno pravo na poštivanje doma jer je Okružni sud nepravilno primjenio odredbe Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima. Ustavni sud primjećuje da je apelatntica dobila stan na korištenje i zaključila ugovor o korištenju stana, a da je iz stana deložirana ne na osnovu osporene odluke Okružnog suda već na osnovu odluke upravnih organa koji su rješavali na osnovu zahtjeva članova porodičnog domaćinstva o povratu stana u posjed. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da donošenjem osporene presude od strane Okružnog suda nije izvršeno miješanje u apelantičino pravo na poštivanje doma već je miješanje učinjeno odlukom upravnog organa kojim je apelantici naloženo da napusti sporni stan. Međutim, imajući u vidu da je predmet preispitivanja u postupku pred Ustavnim sudom presuda Okružnog suda, a ne rješenje upravnog organa, Ustavni sud zaključuje da osporenom presudom, dakle, nije bilo moguće učiniti povredu apelantovog ustavnog prava na poštivanje doma i da je ovaj navod o kršenju prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, očigledno (prima facie) neosnovan.
14. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović