Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1481/06 (I. L.)

Odluka donesena 12. 06. 2008.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Radni odnos
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Hatidža Hadžiosmanović, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1481/06

Apelacija

Odluka o dopustivosti

12. 06. 2008.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije, Seada Palavrić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 12. juna 2008. godine, u predmetu broj AP 1481/06, rješavajući apelaciju Ibrahima Ljubovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ibrahima Ljubovića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hecegovine, broj Rev-457/05 od 17. februara 2006. godine, i Presude Kantonalnog suda u Zenici, broj Gž-900/04 od 17. februara 2005.

godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Ibrahim Ljubović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Visokog, koga zastupaju advokati Aziz i Faruk Ćosović, podnio je, 23. maja 2006. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hecegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj Rev-457/05 od 17. februara 2006. godine, i Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj Gž. 900/04 od 17. februara 2005. godine.

2. Apelant je pokrenuo sudski postupak protiv JP EP BiH „TE Kakanj“ (u daljnjem tekstu tuženi), radi utvrđenja da su određene odluke o prestanku radnog odnosa koje je donio tuženi nezakonite, te radi povrata na posao i isplate plate za period za koji je apelant spriječan da radi.

3. Općinski sud u Kaknju (u daljnjem tekstu: Općinski sud) donio je Presudu, broj RS-18/03 od 13. maja 2004. godine, kojom je poništio kao nezakonite odluke tuženog i to: Odluku o prestanku radnog odnosa apelantu, broj 2920/92 od 4. decembra 1992. godine, Odluku broj 3017 od 4. decembra 1992. godine i Odluku broj 1862/98 od 13. oktobra 1998. godine. Sud je tuženog obavezo da apelanta vrati na rad na ranije radno mjesto i da mu naknadi materijalnu štetu u iznosu od 31.402,11 KM sa pripadujućom zateznom kamatom, kao i da mu naknadi troškove parničnog posupka u iznosu od 6,729 KM, sve u roku od 15 dana. Sa ostalim dijelom tužbenog zahtjeva apelant je odbijen.

4. U obrazloženju presude je navedeno da je sud utvrdio da je razlog prestanka radnog odnosa apelanta nedolazak na posao 5 uzastopnih dana. Odluka kojom apelantu prestaje radni odnos sa danom 23. novembar 1992. godine donijeta je 4. decembra 1992. godine. Apelant je tražio da se vrati na posao 1. augusta 1998. godine, a Odlukom tuženog od 13. oktobra 1998. godine odbijen je njegov zahtjev za zaštitu prava kod poslodavca. Nakon provedenog postupka sud je utvrdio da je apelant upućen na bolovanje 19. maja 1992. godine, a sporno je da li je tuženi postupio zakonito kada je donio odluke o prestanku radnog odnosa i da li je apelant bio u to vrijeme na bolovanju, kao i da li je tuženi provjerio ovu činjenicu. Na osnovu izvedenih dokaza sud je utvrdio da bolovanje apelantu nije zaključeno, da se isti nalazio u inostranstvu gdje je takođe bio pod medicinskim tretmanom, te da je tuženi postupio suprotno članu 75. stav 2. tačka 3. Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa kada je donio odluku da apelantu prestaje radni odnos, jer nije utvrdio da li postoje opravdani razlozi za nedolazak apelanta na posao. Sud je primjenio odredbu člana 40. stav

2. Zakona o radu Federacije Bosne i Hercegovine i naložio tuženom da vrati apelanta na posao, kao i da mu naknadi štetu zbog neprimanja plate za period od 1. augusta 1998. godine, kada se ponovo javio na posao, do 31. januara 2004. godine. Sud je odbio prigovor zastare koji je istakao tuženi, te utvrdio da je apelant podnio tužbu u roku od godine dana od dana kada je saznao za odluku kojom je odbijen njegov zahtjev za zaštitu prava.

5. Protiv navedene presude žalbu je izjavio tuženi. Kantonalni sud donio je Presudu, broj Gž- 900/04 od 17. februara 2005. godine, kojom je žalbu uvažio, prvostepenu presudu preinačio i apelanta odbio sa tužbenim zahtjevom. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pogrešno utvrdio odlučnu činjenicu da li je izostanak sa posla bio opravdan. Naime, Kantonalni sud je istakao da je apelant otišao u inostranstvo 21. novembra 1992. godine, a o svom odlasku predhodno nije obavjestio tuženog. Članom 75. stav 2. tačka 3. regulisano je da radniku prestaje radni odnos bez njegove saglasnosti ako neopravdano izostaje sa posla pet dana uzastopno, te da je za prestanak radnog odnosa potrebno da se oba uslova ispune kumulativno tj. neopravdan izostanak i da traje pet dana uzastopno. Kantonalni sud je našao da se prvostepeni sud nepotrebno bavio utvrđivanjem činjenice ko je od doktora apelantu zaključio bolovanje, jer je to irelevantno. Bitna činjenica je da je apelantu bolovanje stvarno zaključeno, a što proizilazi iz iskaza svjedoka, dr. Škaljo i dr. Herceglija. Prema tome, u situaciji kada je apelantu zaključeno bolovanje dana 17. juna 1992. godine, i kada je isti otišao u inostranstvo 21. novembra 1992. godine, a da predhodno nije obavjestio tuženog, stekli su se uslovi za prestanak radnog odnosa iz člana 75. stav 2. tačka 3. Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa.

6. Protiv drugostepene presude apelant je izjavio reviziju. Vrhovni sud donio je Presudu, broj Rev-457/05 od 17. februara 2006. godine, kojom je revizija odbijena. U obrazloženju presude Vrhovni sud je istakao da navode apelanta iz revizije da je drugostepeni sud pogrešno utvrdio činjenično stanje, odnosno pogrešno cijenio da je apelant zaključio bolovanje dana 17. juna 1992. godine, kako je utvrdio drugostepeni sud i na čemu je zasnovao presudu, ne može ispitivati, jer u skladu sa članom 240. Zakona o paraničnom postupku zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja revizija se ne može izjaviti, te se ni Vrhovni sud ne može upuštati u ispitivanje iskaza svjedoka kako je tražio apelant. Međutim, Vrhovni sud je istakao da je drugostepeni sud pravilno primjenio materijalno prvao kada je prvostepnu presudu preinačio i odbio tužbeni zahtjev. Nadalje, u vezi sa navodom apelanta da je drugostepni sud donio presudu bez održavanja ročišta, Vrhovni sud se pozvao na odredbu člana 229. Zakona o parničnom postupku, te utvrdio da nije obaveza drugostepenog suda da održi raspravu radi utvrđivanja činjenica ako drugačijom ocjenom činjenica, koje je već izveo prvostepeni sud, ustanovi drugačije stanje. U tom pravcu Vrhovni sud je istakao da je na osnovu činjenice evidentirane u prvostepenom postupku u medicinskom kartonu drugostepni sud zaključio da je apelantu zaključeno bolovanje dana 17. juna. 1992. godine, a što su potvrdili i svjedoci. Osim toga, Vrhovni sud je našao da je pravilan zaključak da apelant nije upućen na dalje liječenje u inostranstvo, kao i da o svom odlasku nije obavijestio tuženog, čime su ispunjeni uslovi iz člana 75. stav 2. tačka 3. Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa da apelantu prestane radni odnos, te je drugostepeni sud pravilno postupio kada je preinačio prvostepenu presudu i odbio tužbeni zahtjev, bez otvaranja rasprave.

7. Apelant se žali da su osporenim presudama povrijeđena njegova prava, a posebno pravo na život zagarantovano članom II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine, i članom 2. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu zagarantovano članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu prava na pravično suđenje apelant vidi u činjenici da je Kantonalni sud o žalbi tuženog odlučio bez zakazivanja rasprave čime je pogrešno i nepotpuno utvrdio činjenično stanje, a odluku je zasnovao samo na činjenici da je apelantu zaključeno bolovanje 17. juna 1992. godine. Imajući ovo u vidu, apelant smatra da je očigledna povreda njegovog prava na imovinu, jer je posljedica osporenih odluka da je apelant ostao bez ikakvih primanja.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud, prvenstveno treba utvrditi da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su navedeni u članu 16. Pravila Ustavnog suda. U tom kontekstu neophodno je da apelant navede povredu prava koja su zaštićena Ustavom Bosne i Hercegovine s tim da navedena povreda treba djelovati vjerovatno. Prema članu 16. stav 2. Pravila apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj nedostaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i odluku Ustavnog suda, broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), odnosno ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje apelantovih prava budući da apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

Pravo na pravično suđenje

10. U vezi sa pravom na pravično suđenje apelant se žali da je Kantonalni sud pogrešno utvrdio činjenično stanje, tj. presudu bazirao samo na činjenici da je bolovanje zaključeno 17. juna 1992. godine. Takođe, apelant se žali na pogrešan stav Kantonalnog suda, koji je potvrdio i Vrhovni sud, da nije trabalo zakazati raspravu, što je suprotno stajalištu iz odredbe 229. Komentara Zakona o parničnom postupku.

11. U konkretnom slučaju apelant se žali na pogrešnu primjenu materijalnog i procesnog prava. S tim u vezi, Ustavni sud naglašava da „nadležnost Ustavnog suda u apelacionim postupcima ograničena je „na pitanja koja su sadržana u ovom Ustavu“ i Sud nije nadležan da preispituje činjenično stanje ili tumačenje i primjenu zakona redovnih sudova osim u slučajevima u kojima su odluke tih sudova povrijedile ustavna prava, ili su zanemarile ta prava, te ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravično suđenje, pristup sudu, efektivni pravni lijekovi i dr.) ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava“ (vidi Ustavni sud, odluku broj U 62/01 od 5. aprila 2002. godine, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“, broj 24/02).

12. Ustavni sud konstatuje da je u predmetnom postupku Kantonalni sud utvrdio da je tuženi u potpunosti postupio po odredbi člana 75. stav 2. tačka 3. Zakona osnovnim pravima iz radnog odnosa, kada je donio odluku kojom apelantu prestaje radni odnosa, jer je apelantu bolovanje zaključeno, isti je otišao u inostranstvo i nije obavjestio tuženog i nije opravdao izostanak sa posla pet dana uzastopno. Vrhovni sud, rješavajući po reviziji, nije se upuštao u ocjenu dokaza, ali je našao, polazeći od utvrđenog činjeničnog stanja, da je drugostepeni sud pravilno postupio kada je preinačio presudu i tužbu odbio, te da je Kantonalni sud dao valjane i jasne razloge za svoje odlučenje. Takođe, Vrhovni sud je našao da, u skladu sa odredbom člana 229. Zakona o parničnom postupku, drugostepni sud nije bio obavezan zakazati raspravu, jer je činjenica o zaključenju bolovanja apelantu bila utvđena pred prvostepenim sudom. S obzirom na to, a imajući u vidu prigovor apelanta da je Kantonalni sud pri donošenju svoje odluke o žalbi tuženog morao zakazati raspravu, Ustavni sud podsjeća da je taj sud odluku kojom je preinačio prvostepenu presudu donio na temelju izričitog zakonskog ovlaštenja iz člana 229. Zakona o parničnom postupku drugačijom ocjenom dokaza koji su izvedeni pred prvostepenim sudom. Dakle, Ustavni sud konstatuje, prvo, da nije bilo proizvoljonosti u postupanju Kantonalnog suda i, pored toga, da niti tuženoj strani u postupku nije omogućeno prisustvo sjednici vijeća na kojoj je donesena osporena odluka Kantonalnog suda, te da tako nije doveden u pitanje princip ravnopravnosti stranaka u postupku.

13. Dakle, Ustavni sud ne može naći bilo kakve elemente koji bi ukazali da je relevantni zakon proizvoljno primijenjen, sudovi su dali detaljno obrazloženje svojih odluka, pri tome uzimajući u obzir i obrazlažući svoja postupanja i odluke u kontekstu i navedenih prigovora apelanta. Ustavni sud naglašava da nezadovoljstvo apelanta osporenim odlukama ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije. (vidi Evropski sud, već citirana odluka Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat). Također, apelant u svojoj apelaciji samo ponavlja navode koje je već isticao u žalbi protiv prvostepene presude i reviziji, a koje su već razmotrili Kantonalni i Vrhovni sud u osporenim presudama. U konkretnom slučaju, Ustavni sud nije pronašao ništa što bi ukazalo da su materijalno - pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelanta, niti ima elemenata koji ukazuju na procesnu nepravičnost u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

14. Stoga, Ustavni sud zaključuje da apelant ne nudi činjenice koje bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda ustavnih prava na koja se poziva, te da bi bilo potrebno meritorno ispitivanje. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani. Pravo na imovinu

15. Apelant, također, smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud je utvrdio da se apelant nije konkretno pozvao na neki od principa sadržanih u članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Obzirom da se u suštini, navodi o kršenju prava na imovinu zasnivaju na navodima o pogrešnoj primjeni materijalno-pravnih propisa, a što je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim tačkama ove odluke u vezi sa pravom na pravično suđenje, te kako uz apelaciju nije dostavljen bilo kakav dokaz koji bi mogao, prima facie, ukazati mogućim i vjerovatnim navode o kršenju ovog prava, Ustavni sud zaključuje, da su navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, očigledno (prima facie) neosnovani.

Pravo na život

16. Ustavni sud primjećuje da apelant navodi da je iz zdravstvenih razloga napustio posao, što su sudovi propustili da cijene, čime su donošenjem osporenih presuda, po mišljenju apelanta, povrijedili njegovo pravo na život. Međutim, Ustavni sud podsjeća da je osporenim presudama koje apelant rješavano o pravu apelanta iz radnog odnosa i nije moguće dovesti u vezu ovaj sudski postupak i garancije iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije. S obzirom na navedeno, Ustavni sud je zaključio da je apelacija u vezi sa navodima o kršenju navedneog očigledno (prima facie) neutemeljena, jer apelant nema «opravdan zahtjev» u smislu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda da se poziva na povredu navedenih prava.

17. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

18. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1481/06 (I. L.) | Sudska praksa | Aktio