Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1655/06 (A. G.)

Odluka donesena 12. 06. 2008.

Nema povrede
Član 3. EK i član II/3.b) Ustava BiH (Zabrana mučenja)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Član 3. EK – zabrana mučenja, nehumanog i ponižavajućeg postupanja ili kažnjavanja
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Krivični postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Hatidža Hadžiosmanović, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1655/06

Apelacija

Odluka o dopustivosti

12. 06. 2008.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije, Seada Palavrić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 12. juna 2008. godine, u predmetu broj AP 1655/06, rješavajući apelaciju Almira Granula, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Almira Granule podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj Kž-495/05 od 16. marta 2006. godine, i Presude Kantonalnog suda u Sarajevu, broj K-83/04 od 30. juna 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Almir Granulo (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, koga zastupa advokat Midhat Kočo, podnio je, 5. juna 2006. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj Kž-495/06 od 16. marta 2006. godine, i Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj K-83/04 od 30. juna 2005. godine.

2. Presudom Kantonalnog suda, broj K-83/04 od 30. juna 2005. godine, apelant je oglašen krivim za krivično djelo ubistva iz člana 166. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ FBiH) za koje mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od 11 godina i za krivično djelo djelo razbojništva u pokušaju iz člana 289. stav 1. u vezi sa članom 28. i 31. KZ FBiH, za koje mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od jedne godine i dva mjeseca, te mu je izrečena jedinstvena kazna u trajanju od 12 godina u koju se ima uračunati vrijeme provedeno u pritvoru. Apelant je oslobođen od optužbe da je počinio krivično djelo nedopušteno držanje oružja ili eksplozivnih tvari iz člana 371. stav 1. KZ FBiH.

3. U obrazloženju presude je navedeno da je nakon provedenog postupka sud utvrdio da je apelant noću između 13. i 14. aprila 2004. godine u naselju Hrasnica došao do porodične kuće A.H. zatim upotrebom francuskog ključa polomio cilindričnu bravu, ušao u kuću, izvršio premetačinu tražeći novac i dragocjenosti, zatim ušao u dnevni boravak i tom prilikom probudio A.H. koji je spavao na ležaju, prišao mu i fizički ga napao, pokušavajući da sazna gdje je novac, prilikom čega mu je oštećeni pružio otpor, a apelant ga je savladao oborivši ga na pod, udarajući ga u predjelu rebara, glave, stomaka i nogu i jastukom ugušio, čime ga je lišio života. Takođe, pod tačkom 2. optužnice, sud je utvrdio da je apelant na noć između 12. i 13. aprila 2004. godine sa I.G. došao do STR „Dedić“ u Hrasnici, a po nagovoru apelanta, sa namjerom da izvrše krađu objekta tako što će od noćnog čuvara, koji se nalazio u vozilu isopred prodavnice oteti ključeve, pa je apelant ostao ispred vozila i čuvao stražu dok je I.G. prišao vozilu u kojem je spavao čuvar, pokriven dekom, otvorio vrata od vozila i prebacio mu deku preko glave, rekavši mu da se ništa neće desiti ako ne bude pružao otpor, a obzirom da se oštećeni otimao i dozivao u pomoć udario ga više puta u predio glave, nanijevši mu lake tjelesne povrede. Međutim, kako je oštećeni nastavio da zove u pomoć apelant i drugi osumnjičeni su se uplašili da će biti otkriveni pa su odustali od daljeg napada i pobjegli, čime je apelant izvršio krivično djelo razbojništva u pokušaju. Apelant je, pod tačkom 3. optužnice, oslobođen od optužbe da je, 16. aprila 2004. godine, u kući koja je vlasništvo njegovog oca neovlašteno držao 10 komada metaka cal. 7,62 mm za automatsku pušku, čije držanje uopšte nije dopušteno, čime bi počinio krivično djelo neovlašteno držanje oružja ili eksplozivnih tvari iz člana 371. KZ FBiH.

4. U toku postupka sud je proveo dokaze tužilaštva, kao i odbrane i cijeneći sve provedene dokaze sud je našao da je apelant počinio krivično djelo ubistva. Vještak medicinske struke se izjasnio u pogledu nastanka smrti i nalaz je sud u potpunosti prihvatio. Pored toga, vještak je naveo i da je oštećeni pružio otpor i povrediocu zadao niz defanzivnih tj, odbrambenih povreda. Sud je nadalje utvrdio da je apelant bio kritične noći van kuće, a sve do 2 sata ujutro, i nije bio u društvu svojih drugova koji inače spavaju kod njega. Prema iskazu svjedoka sud je utvrdio da je apelant kada se vratio u kuću bio vidno uznemiren, u pijanom stanju, imao je povrede na licu i da je na pitanje jednog od svjedoka gdje je bio i odkuda mu te povrede izjavio „ubio sam čovjeka“. Navedenu izreku apelant je ponovio nekoliko puta i opisao kako je došlo do toga, te rekao da mora bježati iz zemlje jer ga traži plicija. Kako su navedeni svjedoci, koji su u istrazi dali ovaj iskaz promjenili svoj iskaz u toku glavnog pretresa pravdajući to činjenicom da su ih pripadnici policije maltretirali, sud je suočio svjedoke i pripadnike policije koji su ih priveli u policiju radi davanja izjave, te je utvrđeno da navedena lica pripadnici policije čak nisu ni ispitivala svjedoke. Osim toga, jedan od svjedoka više nije ni isticao činjenicu da je fizički maltretiran, a drugi svjedok je prema mišljenju suda bio neuvjerljiv prilikom suočavanja, te nije imao vidnih povreda i nije nikom prijavio maltretiranje, zbog čega je sud našao da je promjenio iskaz kako bi pomogao apelantu. Pored toga, sud nije prihvatio njegovu izjavu da su ga u policiji „ucjenili“ da da takvu izjavu, jer je isti svjedok pokušao sa apelantom izvršenje krivičnog djela pod tačkom 2. optužnice. Dakle, obzirom da su svjedoci govorili o dužem vremenskom periodu u kojem su noćivali kod optuženog, te da je baš kritične noći isti bio vidno uznemiren i rekao im da je ubio čovjeka, te jednom od svjedoka ispričao cijeli događaj, sud je dovodeći ove iskaze u vezi sa drugim dokazima, utvrdio da je apelant počinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret. Odbrana je predložila svjedoke čijim iskazima su se trebali obezbjediti dokazi u korist apelanta u pogledu povreda lica apelanta, ali je sud utvrdio da su svjedoci noć nakon ubistva bili sa apelantom i da mu oni nisu nanijeli povrede na licu jer ih je imao i dan ranije, odmah nakon ubistva oštećenog. Također, sud je utvrdio da se nije na pouzdan način moglo utvrditi DNK analilzom da li tragovi ispod noktiju oštećenog pripadaju apelantu zbog toga što su navedeni tragovi bili neznatni, te da apelant nije isključen kao izvršilac, jer analiza nije dala rezultate usljed nedovoljne količine tragova i visokog stupnja degradacije potencijalno prisutne DNK. Sud je na osnovu izloženog našao da je apelant na način opisan u optužnici počinio krivično djelo ubistva, u stanju smanjene, ali ne bitno, uračinljivosti.

Pod tačkom 2. optužnice sud je utvrdio da je apelant nekoliko noći nagovarao svjedoke, koje je sud saslušao, da otmu od čuvara radnje ključeve i uđu u radnju kako bi uzeli novac, te je sud saslušanjem napadnutog S.Š. koji je od ranije poznavao apelanta i kritične večeri ga prepoznao, kao i od svjedoka kome je apelant prepričao cijeli događaj začključio da je apelant pokušao izvršiti krivično djelo razbojništva na način kako je to navedeno u dispozitivu osporene presude. Na kraju, sud je našao da nije dokazano da je apelant počinio krivično djelo pod tačkom tri optužnice, neovlašteno držanje oružja ili eksplozivnih tvari, te ga je oslobodio od optužbe.

5. Protiv prvostepene presude apelant je izjavio žalbu. Vrhovni sud donio je Presudu, broj Kž-

495/05 od 16. marta 2006. godine, kojom je djelimično uvažio žalbu apelanta, tako što je osuđujući dio prvostepene presude u odluci o kazni prinačen i apelant je osuđen na jedinstvu kaznu zatvora u trajanju od 11 godina.

6. U obrazloženju presude Vrhovnog suda je navedeno da je prvostepeni sud dao jasne i uvjerljive razloge zašto je prihvatio iskaze svjedoka i zbog čega ti iskazi svojim sadržajem upućuju na ključne zaključke iz obrazloženja presude. Nasuprot tome, prema mišljenju suda, odbrana apelanta iznosi svoju ocjenu ovih dokaza, prigovarajući kako činjenici da saslušani svjedoci nisu neposredni očevidci spornog događaja i ističući da su isti malteretirani od strane radnika policije kako bi dali navedene iskaze u istrazi. Prema stavu Vrhovnog suda prvostepni sud je primjenom člana 16. Zakona o krivičnom postupku i principa slobodne osjene dokaza cijenio svaki dokaz pojedinačno i za zatim u međusobnoj povezanosti i izveo zaključak o dokazanosti spornih relevantnih činjenica. Nadalje, Vrhovni sud je obrazložio da se ne radi o svjedocima „rekla-kazala“ kako je to tvrdila odbrana. Osim toga, Vrhovni sud je istakao da nije zabranjeno saslušati svjedoke po čuvenju, a što proizilazi iz dredbe člana 95. stav 1. Zakona o krivičnom postupku. Vrhovni sud je dao jasne razloge zašto nije prihvatio navode ovih svjedoka da su iskaz promjenili na glavnom pretresu jer su maltretirani od strane policije. Da su ovi njihovi iskazi na glavnom pretresu netačni, prema stavu Vrhovnog sud, dokazuje i činjenica koju su sami potvrdili da od maltretiranja nisu imali vidnih povreda, kao i činjenica da nikome ništa nisu prijavili, a posebno ne tužilaštvu prilikom davanja iskaza. Sud je takođe cijenio nalaz i mišljenje vještaka koji je konstatovao povrede kod apelanta, te naveo da je ubijeni sigurno pružao otpor, usljed čega su te povrede mogle nastati. Vrhovni sud je takođe naveo da žalba pogrešno ineterpretira činjenicu kada je nastupila smrt kod oštećenog, kao i DNK analizu, za koju je utvrđeno da ne može dati rezultat, zbog nedovoljne količine i visokog stepena degradacije tragova ispod noktiju oštećenog. Vrhovni sud je naveo da je netačan navod odbrane apelanta da prvostepena presuda neosnovano upućuje da je apelant prilikom izvršenja krivičnog djela tražio od oštećenog novac i dragocjenosti, jer je prilikom uviđaja utvrđeno da isti uopšte nisu bili skriveni, jer je sin oštećenog iste našao dobro sakrivene u rupama ispod noćnih lampi. Zbog svega navedenog i utvrđenog Vrhovni sud je utvrdio da je Kantonalni sud pravilno našao dokazanim da je apelant na način opisan u optužnici očinio krivično djelo iz člana 166 stav 1. neprihvatajući pravnu kvalifikaciju iz optužnice da je učinjeno krivično djelo iz člana 166. stav 2. tačka d) KZ FBiH.

7. Potupno istovjetene zaključke sud je izveo i u odnosu na utvrđeno činjenično stanje u vezi sa radnjom izvršenja krivičnog djela iz tačke 2. optužnice, te je Vrhovni sud naveo da je neosnovan navod žalbe da se presuda temelji na nejasnom iskazu svjedoka. Imajući u vidi činjenicu da je oštećeni apelanta od ranije poznavao, te da ga kritične noći prepoznao, i dovodeći ovo u vezi sa iskazom drugog svjedoka sud je našao da je apelant na način opisan u optužnici počinio kriično djelo iz člana 289. stav 1. u vezi sa članom 28. i 31. KZ FBiH. U pogledu ocjene visine utvrđene kazne Vrhovni sud je našo da Kantonalni sud nije cijenio sve olašavajuće okolnosti na strani apelanta, pa mu je smanjio kaznu utvrđenu za počinjeno krivično djelo ubistva, i izrekao jedinstvenu kaznu u trajanju od jedanaest godina.

8. Apelant se žali da je osporenim presudama povrijeđeno njegovo prava da ne bude mučen i podvrgnut nehumanom i ponižavajućem postupanju iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (Evropska konvencija) i prava na fer postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Apelant se žali da sudovi nisu bazirali presude na materijalnim dokazima, da ne postoji jasno obrazloženje zašto su poklonili vjeru iskazu određnih svjedoka, pogotovo jer su ta lica na glavnom pretresu promjenila iskaz i navela da su takav iskaz dali zbog toga što su ih maltretirali pripadnici policije. Nadalje, iz nalaza DNK se vidi da na noktima oštećenog nije pronađen epitel apelanta, a vještačenje prisustva apelanta na licu mjesta nije pokazalo da je isti bio prisutan u kući ubijenog, kao ni da je ozljede zadobio od strane oštećenog. Nalaz vještaka govori u prilog odbrane apelanta da je borba između oštećenog i napadača bila takva da je napadač morao zadobiti teže ozljede od onih koje je apelant imao. Takođe, vrijeme nastupanja smrti kod oštećenog na način opisan u optužnici i vrijeme koje je utvrdio vještak se bitno razlikuju, pa stoga i iskazi svjedoka o tome kada se apelant vratio kući otvaraju pitanje kako je on mogao počiniti krivično djelo kada je u to vrijeme bio u kući sa prijateljima. U odnosu na drugostepenu presudu apelant se žali da nije dala odgovor niti na jedan navod iz žalbe već paušalne navode kojim potvrđuje prvostepenu presudu, pri tome i pogrešnim interpretacijama, a sve u cilju da nađe opravdanje za donošenje ovakve presude.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-

Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

11. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, nije zadatak ovih sudova da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja iprimjene materijalnog prava, osim u slučajevima u kojima su odluke nižih sudova povrijedile ustavna prava, ili su zanemarile ta prava, te ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravo na pravično suđenje pravo na, pristup sudu, pravo na djelotvorni pravni lijek i dr.) ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01, Ustavni sud, odluka broj U 62/01 od 5. aprila 2002. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 24/02). Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine).

12. U konkretnom slučaju apelant smatra je presudom Kantonalnog i Vrhovnog suda došlo do pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i proizvoljne primjene procesnog i materijalnog prava. Ustavni sud podsjeća da nezadovoljstvo apelanta osporenom odlukom kojom je okončan predmetni postupak ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije (vidi, mutatis mutandis, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02). S tim u vezi Ustavni sud konstatuje da je Kantonalni sud proveo postupak u kojem je ispitao svjedoke optužbe i odbrane, saslušao vještake, te izvršio uvidu i ostalu dokumentaciju, te našao da je apelant počinio krivično djelo ubistva i razbojništva u pokušaju. Apelant tvrdi da sud nije “nedvosmisleno“ utvrdio da je on počinio krivična djela, da ni jedan materijalni dokaz ne ide u prilog toj tvrdnji, da se presuda bazira na iskazima svjedoka koji čak nisu očevici, nego svjedoci „rekla-kazala“, te da su iskazi dati pred tužiocem, a ne pred sudom i u prisustvu apelanta, što dovodi u sumnju sam iskaz, i što je suprotno odredbi člana 296. Zakona o krivičnom postupku da sud zasniva presudu samo na dokazima prikupljenim na glavnom pretresu. Ustavni sud nalazi da su Kantonalni i Vrhovni sud za svoje odluke dali jasne i precizne razloge koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Osim toga, navodi koje apelant ističe u apelaciji su bili predmet ispitivanja pred Vrhovnim sudom i sud je obrazložio zašto ne prihvata žalbene navode apelanta. Ustavni sud u konkretnom slučaju nije pronašao ništa što bi ukazivalo da su u predmetnom postupku materijalno-pravni propisi proizvoljno ili nepravično primjenjeni na štetu apelanta. Također, nema elemenata koji ukazuju na procesnu nepravičnost u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Stoga, Ustavni sud smatra da apelant ne nudi činjenice koje bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda ustavnog prava na koje se poziva, te da bi bilo potrebno meritorno ispitivanje. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

13. Apelant se žali da je osporenim presudama povrijeđeno njegovo pravo iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije. Smisao zaštite koju pruža pravo da neko lice ne bude podvrgnuto mučenju ili nehumanom i ponižavajućem postupku ili kazni iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije, jeste da spriječe, onemoguće i sankcioniraju takvi postupci koji izazivaju mučenje i nehuman i ponižavajući postupak ili kaznu koji državni organi ili pojedinci u njihovo ime sprovode nad nekim osobama. Pri tom intenzitet i trajanje tih postupak mora biti takav da oni u suštini dovode do povrede navedenih ustavnih prava. Apelant ne navodi u čemu se sastoji ova povreda u konkretnom slučaju. Ustavni sud zapaža da nije moguće dovesti u vezu sudski postupak koji je vođen protiv apelanta i povrede prava da neko lice ne bude podvrgnuto mučenju ili nehumanom i ponižavajućem postupku, pa su navodi apelanta u tom smislu paušalne prirode i neosnovani, radi čega Ustavni sud smatra da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava koja je naveo apelant.

14. Na temelju toga, Ustavni sud je zaključio da je apelacija u vezi sa navodima o kršenju prava zabrane mučenja ili nehumanog i ponižavajućeg postupka ili kazne iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovana.

15. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

16. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Hatidža Hadžiosmanović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1655/06 (A. G.) | Sudska praksa | Aktio