Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1944/06 (M. M.)
Odluka donesena 12. 06. 2008.
- Nema povrede
- Član 2. EK i član II/3.a) Ustava BiH (Pravo na život)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Nije pravo koje uživa zaštitu Ustava i EK
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Hatidža Hadžiosmanović, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1944/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
12. 06. 2008.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije, Seada Palavrić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 12. juna 2008. godine, u predmetu broj AP 1944/06, rješavajući apelaciju Mitra Malinovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mitra Malinovića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske, broj Rev-
317/05 od 23. maja 2006. godine, Presude Okružnog suda u Doboju broj Gž-100/04 od 18. februara 2005. godine, i Presude Osnovnog suda u Doboju, broj Rs-3/03 od 5. januara 2004. godine, u odnosu na član II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i član 2. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, i član II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i član 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mitra Malinovića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske, broj Rev-
317/05 od 23. maja 2006. godine, Presude Okružnog suda u Doboju broj Gž-100/04 od 18. februara 2005. godine, i Presude Osnovnog suda u Doboju, broj Rs-3/03 od 5. januara 2004. godine, u odnosu na član 6. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna s Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
1. Mitar Malinović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Paklenice, podnio je, 6. jula 2006. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj Rev-317/05 od 23. maja 2006. godine, Presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj Gž-100/04 od 18. februara 2005. godine, i Presude Osnovnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), broj Rs3/03 od 5. januara 2004. godine. Dana 12. aprila 2007. godine apelant je podnio apelaciju protiv Presude Osnovnog suda u Doboju, broj Rs-132/05 od 26. februara 2007. godine.
2. Apelant je tužbom pokrenuo radni spor protiv AD „Grafičar“ Doboj (u daljnjem tekstu: tuženi), kojom je tražio da se akti tuženog o prestanku njegovog radnog odnosa ponište kao nezakoniti, te da se apelant vrati na radno mjesto i da mu se isplate neisplaćene plate.
3. Osnovni sud donio je Presudu, broj Rs-3/03 od 5. januara 2004. godine, kojom je odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanta da se ponište kao nezakonite Odluka tuženog o prestanku radnog odnosa apelantu, broj 285/02 od 21. oktobra 2002. godine i Odluka tuženog, broj 310/02 od 22. novembra 2002. godine, kojom je odbijen prigovor apelanta, te da se tuženi obaveže da apelanta vrati na rad i rasporedi ga na radno mjesto koje odgovara njegovoj stručnoj spremi uz uspostavu svih prava iz radnog odnosa i isplatu plata za period od oktobra 2002. godine do oktobra 2003. godine, sa pripadajućim zakonskim kamatama. Apelant je obavezan da tuženom plati troškove parničnog postupka.
4. U obrazloženju presude je navedeno da je prvostepeni sud nakon provedenog dokaznog postupka utvrdio da je apelant, 1. oktobra 2002. godine, odbio da izvrši zadatak koji mu je direktor zadao, da je odbio primiti od pravnika pismenu opomenu u vezi s tim, te ga je verbalno napao, da je ometao druge radnike u vršenju posla, da se nasilnički ponašao prema direktoru. Zbog takvog ponašanja tuženi je protiv apelanta pokrenuo discipliski postupak i donio odluku, 21. oktobra 2002. godine, o prestanku radnog odnosa. Protiv ove odluke apelant je izjavio prigovor, koji je odlukom tuženog, 22. novembra 2002. godine, odbijen. Prvsotepeni sud je, nadalje, utvrdio da je u toku disciplinskog postupka protiv apelanta zatraženo mišljenje sindikata, da su uzete izjave svjedoka, te da je apelant pozvan da da svoju odbranu. Sud je utvrdio da je apelant svojim ponašanjem i odbijanjem da izvrši svoje zadatke, te ometanjem drugih radnika remetio proces rada i nasilničkim ponašanjem prema direktoru tuženog postupao protivno odredbama Pravilnika o radu i Zakona o radu na kojim se odluka o prestanku radnog odnosa bazira. Imajući sve navedeno u vidu, Osnovni sud je odbio tužbeni zahtjev apelanta kao neosnovan.
5. Protiv navedene presude apelant je izjavio žalbu. Okružni sud donio je Presudu, broj Gž-
100/04 od 18. februara 2005. godine, kojom je žalba odbijena i prvostepena presuda potvrđena. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno utvrdio da je zahtjev apelanta neosnovan jer je tuženi u skladu sa zakonom proveo postupak i donio odluku o prestanku radnog odnosa apelantu.
6. Apelant je, 18. aprila 2005. godine, izjavio reviziju. Vrhovni sud donio je Presudu, broj Rev-
317/05 od 23. maja 2006. godine, kojom je revizija odbijena. Vrhovni sud je našao da je neosnovan navod apelanta da mu u toku disciplinskog postupka nije data mogućnost da pripremi odbranu, zbog nepoštivanja rokova za dostavu poziva, jer je iz spisa utvrđeno da je apelant pozvan 3. oktobra i odazvao se pozivu 10. oktobra 2005. godine. Tom prilikom je izjavio da nije voljan dati izjavu u pisanoj formi, te se izjasnio da je dana kada je počinio povredu radne obaveze bio iznerviran. Vrhovni sud dalje navodi da je u skladu sa članom 115. Zakona o radu poslodavac dužan da radniku omogući da bude saslušan ukoliko mu se daje otkaz zbog teže povrede radne obaveze, ali da s tim u vezi nisu propisani rokovi. Osim toga, Vrhovni sud smatra da poslodavac nije u obavezi da radnika upozna sa činjenicom da može da angažuje „branioca“, jer je to slobodan izbor radnika. Zbog svega navedenog Vrhovni sud je odlučio da je revizija neosnovana.
7. Apelant je, 3. oktobra 2005. godine, podnio tužbu protiv tuženog radi neosnovanog bogaćenja. Osnovni sud donio je Presudu, broj Rs-132/05 26. februara 2007. godine, kojom je odbio tužbeni zahtjev apelanta da mu tuženi na ime neosnovanog bogaćena isplati razliku za manje isplaćene plate, neisplaćeni regresa i neisplaćeni topli obrok iznos od 6.840,00 KM, te razliku doprinosa do pune plate Javnom fondu PIO RS Filijala Doboj. Presudom je određeno da svaka stranka snosi svoje troškove. Protiv navedene presude apelant je izajvio žalbu.
8. Apelant se žali da je osporenim odlukama u predmetu radi poništenja odluka tuženog i povrata na posao povrijeđeno njegovo pravo na život i rad i pravo da ne bude maltretiran od strane direktora. Apelant se žali da je sutkinja koja je sudila bila korumpirana, te da nisu ispitane sve činjenice u predmetu kao i da je žalbu zadržala sedam mjeseci. U vezi sa postupkom radi nesnovanog bogaćenja apelant se žali da su sudija i tužena strana vršili pritisak na njega da povuče tužbu i prijetili mu da će morati platiti visoke takse. Dopunom apelacije od 24. oktobra 2006. godine, apelant je naveo da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na život i pravo na rad, te da je pretrpio nečovječno i ponižavajuće ponašanje direktora tuženog.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava.
Pravo na pravično suđenje
11. Iz navoda apelacije proizilazi da se apelant žali da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konevncije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog nepotpuno i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja od strane sudova i zbog nepristrasnosti sudije.
12. Prema vlastitoj jurisprudenciji, Ustavni sud općenito nije nadležan vršiti provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivnopravne propise, osim ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda krši ustavna prava, tj. ukoliko je redovni sud pogrešno protumačio ili primijenio neko ustavno pravo, ili je zanemario to pravo, ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravo na pravično suđenje, pristup sudu, djelotvorni pravni lijekovi i u drugim slučajevima), ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 39/01 od 5. aprila 2002. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 25/02, i Odluka broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 31/03). Također, Ustavni sud naglašava da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza ukoliko se ta ocjena ne doima očigledno proizvoljnom. Ovakvu praksu imao je i bivši Dom za ljudska prava, smatrajući da «nije u nadležnosti Doma da procjenu domaćih sudova zamijeni vlastitom procjenom činjenica ako takvi zaključci ne djeluju neprihvatljivo ili proizvoljno» (vidi Dom za ljudska prava, «Trgosirovina Sarajevo (DDT)» protiv Federacije BiH, predmet broj CH/01/4128, Odluka o prihvatljivosti od 6. septembra 2000. godine).
13. Ustavni sud konstatuje da su sudovi u tri instance ispitali zakonitost odluke tuženog kojom je apelantu prestao radni odnos, kao i odluke kojim je odbijen njegov prigovor izjavljen protiv odluke o prestanku radnog odnosa. Osnovni sud je proveo postupak u kojem je saslušao apelanta kao praničnu stranku, te svejedoke i izvršio uvid u drugu priloženu dokumetnaciju, te je utvrdio da je protiv apelanta vođen disciplinski postupak i da je donijeta odluka o prestanku radnog odnosa apelantu zbog teže povrede radne obveze iz člana 91. stav 2. tačka 1, 5, 6. i 9. Zakona o radu. Sudovi su utvrdili da je u toku disciplinskog postupka apelant pozvan, saslušan, kao i svjedoci, te da je uključen bio i Sindikat, ali je ipak utvrđeno da je apelant postupao suprotno odredbama Pravilnika o radu i Zakona o radu. Okružni sud je potvrdio prvostepenu presudu, a Vrhovni sud u odluci o reviziji istu je odbio kao neosnovanu. Dakle, sudovi su na tri instance razmatrali navode apelanta i našli da isti nisu osnovani.
14. Iz navoda apelacije kao i priložene dokumentacije, ne može se zaključiti da su osporenim odlukama povrijeđena ili zanemarena apelantova ustavna prava. Također, ne može se zaključiti da je tumačenje i primjena zakona od strane suda bila proizvoljna. Sudovi su za svoje odluke dali jasne razloge. Stoga, Ustavni sud smatra da apelant ne nudi činjenice koje bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda ustavnog prava na koje se poziva, te da bi bilo potrebno meritorno ispitivanje.
15. U pogledu navoda apelanta koji se tiču pristrasnosti sutkinje koja je donijela prvostepenu presudu, Ustavni sud naglašava da se nepristrasnost suda u smislu prava na pravično suđenje ispituje s aspekta subjektivne i objektivne nepristrasnosti suda. Subjektivna ili lična nepristrasnost se pretpostavlja, odnosno smatra se da je u ličnom smislu sud uvijek nepristrasan u odnosu na stranke, osim ukoliko se to ne ospori uvjerljivim dokazima. U konkretnom slučaju apelant je samo paušalno naveo da je sudija bila „korumpirana“, te je dostavio dopis Disciplinskog tužioca Visokog sudskog i tužolačkog vijeća, broj UDT 2819/06 od 18. avgusta 2006. godine, kojim je apelant obavješten da nema dovoljno dokaza za pokretanje disciplinskog postupka protiv sutkinje. Ustavni sud primjećuje da apelant osim navoda o korumpiranosti sutkinje i navoda da je nezakonito postupala i bila nepristrasna, jer je primila novac da bi donijela osporenu odluku, ne nudi nikakve konkretne dokaze koji bi ukazivali na subjektivnu nepristrasnost suda, tj. sutkinje koja je sudila u konkretnoj pravnoj stvari apelanta. Činjenica koju apelant ističe da je sutkinja 7 mjeseci zadržala predmet nakon podnesene žalbe je nedovoljan i ne može se čak reći da može predstavljati osnov za sumnju u navode apelanta da je sutkinja bila pristrasna ili da se radi o nezakonitim radnjama.
16. S druge strane objektivna nepristranost se ne pretpostavlja već se ista utvrđuje na osnovu objektivnih činjenica koje se nalaze u samom predmetu, tj. utvrđuje se da li u spisu postoje objektivni dokazi na osnovu kojih se može razumno sumnjati da sud nije bio nepristrasan. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da u spisu apelacije nema objektivnih dokaza, na temelju kojih se može razumno sumnjati da je sud koji je odlučio u prvostepenom postupku bio pristrasan. Ustavni sud primjećuje da je prvostepena odluka donijeta od strane sudije pojedinca, ali iz dostavljene dokumentacije, prevashodno drugostepene i revizione odluke, ne proističe da je apelant u toku postupka pred redovnim sudovima isticao nepristrasnost sutkinje, a što je mogao i trebao u skladu sa Zakonom o parničnim postupku.
17. Iz navedenih razloga a vezano za navode apelanata o kršenju prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani. Pravo na život i pravo da se ne bude podvrgnuto nehumanom i ponižavajućem postupanju
18. Apelant se žali da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na život iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije i pravo da ne bude podvrgnut mučenju ili nehumanom i ponižavajućem postupku ili kazni iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana
3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava.
19. Osporena presuda Vrhovnog suda je donijeta u radnom sporu radi poništenja odluka o prestanku radnog odnosa apelnata, vraćanja apelanta na posao i isplate plate i nije moguće dovesti u vezu ovaj sudski postupak i garancije prava na život i prava da neko lice ne bude podvrgnuto mučenju ili nehumanom i ponižavajućem postupku.
20. S obzirom na navedeno, Ustavni sud je zaključio da je apelacija u vezi sa navodima o kršenju prava na život iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije, prava na zabranu mučenja ili nehumanog i ponižavajućeg postupka ili kazne iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije očigledno (prima facae) neutemeljena, jer apelant nema «opravdan zahtjev» u smislu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda da se poziva na povredu navedenih prava.
Pravo na rad
21. Apelant se žali da mu je donošenjem osporene odluke povrijeđeno pravo na rad. Pravo na rad nije zagarantovano Ustavom Bosne i Hercegovine niti Evropskom konvencijom koja se prema članu II/2 Ustava Bosne i Hercegovine neposredno primjenjuje u Bosni i Hercegovini. Međutim, u Aneksu I tačka 8. Ustava Bosne i Hercegovine - Dodatni sporazumi o ljudskim pravima koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovinije, između ostalog, naveden i Međunarodni pakt o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima (1996). Ovim paktom u čl. 6. i 7. zagarantovano je pravo na rad i pravo na uživanje pogodnih uvjeta rada. Uživanje ovog prava garantirano je članom II/4. Ustava Bosne i Hercegovine kojim je određeno da je uživanje prava i sloboda, predviđenih u ovom članu ili međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I ovog Ustava, osigurano svim licima u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije po bilo kojem osnovu kao što je pol, rasa, boja, jezik, vjera, političko i drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost sa nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status. Kako se apelant nije pozvao na zabranu diskriminacije iz člana II/4 Bosne i Hercegovine u vezi ostvarivanja prava na rad, niti u tom pravcu dostavio odgovarajuće navode i dokaze o diskriminaciji, Ustavni sud je zaključio da je u pogledu prava na rad predmetna apelacija ratione materiae inkompatibilna s Ustavom Bosne i Hercegovine.
22. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, odnosno ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
23. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović