Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2907/06 (E. K.)
Odluka donesena 12. 06. 2008.
- Nema povrede
- Član 4. Protokola 7 uz EK (Pravo da se ne bude dvaput suđen ili kažnjen u istoj stvari)
- Krivični postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Ne bis in idem
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Hatidža Hadžiosmanović, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2907/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
12. 06. 2008.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije, Seada Palavrić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 12. juna 2008. godine, u predmetu broj AP 2907/06, rješavajući apelaciju Elmira Kanjića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Elmira Kanjića podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske, broj 118-
0-Kž-06-000 121 od 31. jula 2006. godine, i Rješenja Okružnog suda Istočno Sarajevo, broj 014-0-KVL-06-000 001 od 28. marta 2006. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Elmir Kanjić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, koga zastupa advokat Žarko Bulić, podnio je, 26. oktobra 2006. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpke (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj 118-0-Kž-06-000 121 od 31. jula 2006. godine, i Rješenja Okružnog suda u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu Okružni sud), broj 014-0-KVL-06-000 001 od 28. marta 2006. godine.
2. Presudom Okružnog suda u Istočnom Sarajevu, broj K-6/04 od 7. februara 2005. godine, koja je potvrđena Presudom Vrhovnog suda, broj: Kž-60/05 od 5. jula 2005. godine, apelant je oglašen krivim za krivično djelo ubistva iz člana 148. stav 1. Krivičnog zakona Republike Srpske i osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 14 godina.
3. Apelant je, 17. marta 2006. godine, podnio zahtjev za ponaljanje krivičnog postupka. Okružni sud je donio Rješenje, bro: 014-0-KVL-06-000 001 od 28. marta 2006. godine, kojim se zahtjev za ponavljanje postupka odbacuje.
4. Apelant je izjavio žalbu protiv navedenog rješenja. Vrhovni sud donio je Rješenje, broj 118-0-
Kž-06-000 121 od 31. jula 2006. godine, kojim se žalba odbija kao neosnovana.
5. Apelant se žali da mu je rješenjima kojim je odbačen njegov zahtjev za ponavljanje postupka povrijeđeno njegovo pravo da mu se ponovo otvori postupak iz člana 4. stav 2. Protokola broj 7. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Eropska konvencija).
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud primjećuje da član 4. Protokola broj 7. uz Evropsku konvenciju sadrži zabranu ne bis in idem, odnosno da se nikom ne može suditi niti se može kazniti za krivično djelo u nadležnosti iste države u kojoj je već bio pravomoćno oslobođen ili osuđen. Suština člana 4. Protokola 7 uz Evropsku konvenciju je da se uvede pravna sigurnost odnosno da se oslobođena ili osuđena osoba osjeća sigurnom nakon opravomoćno okončanog postupka.
8. Dakle, načelo ne bis in idem je pravilo, dok je stavom 2. člana 4. Protokola 7. predviđen izuzetak, odnosno predviđena mogućnost ponovnog otvaranja krivičnog postupka, ukoliko je to propisano zakonom određene države u slučaju kada se pojave nove činjenice ili dokazi, ili ako je u ranijem postupku došlo do povrede koja je mogla da utiče na ishod postupka.
9. U konkretnom slučaju apelant navodi da je nakon okončanog potupka podnio zahtjev za ponavljanje postupka, iz razloga predviđenog članom 333. stav 1. tačka v) Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske, odnosno zbog novih činjenica koje nije mogao iznijeti u dokaznom postupku, a koje bi mogle uticati na donošenje oslobađajuće presude ili osude po blažem zakonu. Naime, apelant je isticao stanje teške narkomanije, oboljelost od hepatitisa B i C, što je imalo za posljedicu da je kod apelanta još mnogo prije učinjenja krivičnog djela postojalo stanje duševne poremećenosti, koje je isključivalo njegovu uračunljivost, a time i krivičnu odgovornost za počinjeno krivično djelo. Okružni sud je o navedenom pitanju donio Rješenje, broj 014-0-KVL-06-000 001 kojim se zahtjev za ponavljanje postupka odbacuje, a navedeno rješenje potvrđeno je Rješenjem Vrhovnog suda broj 118-0-Kž-06-000121 od 31. jula 2006. godine. Kao razlog odbijanja zahtjeva za ponavljanje sudovi su naveli da se ne radi o novim činjenicama i dokazima, koje nisu mogle biti iznijete tokom postupka, pogotovo kada se uzme u obzir činjenica da je apelant u toku cijelog postupka imao kvalifikovanog i odgovornog zastupnika.
10. U vezi sa zahtjevom za ponavljanje postupka Ustavni sud prije svega podsjeća na stav bivše Evropske komisije za ljudska prava u predmetu X protiv Austrije (vidi, Odluka o dopustivosti povodom aplikacije broj 7761/77 od 8. maja 1978. godine, Odluke I izvještaji (OI), broj 14. strana 171. i dalje). U navedenom predmetu Evropska komisija za ljudska prava je zauzela stanovište da se član 6. Evropske konvencije ne primjenjuje na postupak povodom zahtjeva za obnovu postupka, jer takav postupak «ne utvrđuje [...] osnovanost bilo kakve krivične optužbe protiv apelanta». Sličnu praksu ima i Ustavni sud, koji je u vezi sa ovim pitanjem zaključio da se u postupku po prijedlogu zaponavljanje postupka odlučuje samo o tome da li će biti odobreno ponovno suđenje ili ne (vidi i Ustavni sud, odluka broj AP-563/05 od 28. juna 2005. godine i AP-2682/05 od 9. maja 2006. godine). Dakle, sama odluka o zahtjevu za ponavljanje, kojom se isti odbija ili usvaja je van nadležnosti ispitivanja u smislu člana 6. Evropske konvencije.
11. Ustavni sud primjećuje da se apelant u konkretnom poziva na povredu stava 2. člana 4. Protokola broj 7. uz Evropsku konvenciju, a što pretpostavlja da je udovoljenuo zahtjevu za ponavljanje postupka. U konkretnom slučaju apelantovom zahtjevu za ponavljanje postupka nije udovoljeno, te se isti ne može pozivati na povredu člana 4. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju, te samim tim, ni na povredu prava iz stava 2. člana 4. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju, koje se aktivira nakon otvaranja postupka., a kako bi se ispitalo da li je postupak otvaranja postupka bio u skladu sa zakonom date države i garancijama iz Evropske konvencije. Imajući u vidu navedeno Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta u vezi sa stavom 2. člana 4. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno ukoliko predočene činjenioce ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije «žrtva» kršenje Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović