Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1618/06 (I. G.)
Odluka donesena 12. 06. 2008.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Hatidža Hadžiosmanović, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1618/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
12. 06. 2008.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije, Seada Palavrić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 12. juna 2008. godine, u predmetu broj AP 1618/06, rješavajući apelaciju Ilije Gnjato, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ilije Gnjate podnesena protiv Presude Okružnog suda u Trebinju, broj 015-0-Gž-06-000109 od 14. marta 2006. godine, i Presude Osnovnog suda u Trebinju, broj P-
277/04 od 29. decembra 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Ilija Gnjato (u daljnjem tekstu: apelant) iz Trebinja, podnio je, 2. juna 2006. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj 015-0-Gž-06-000109 od 14. marta 2006. godine, i Presude Osnovnog suda u Trebinju (u daljnjem tesktu: Osnovni sud), broj P-277/04 od 29. decembra 2005. godine.
2. Presudom Osnovnog suda, broj P-277/04 od 29. decembra 2005. godine, obavezan je apelant da ZDP „Elektro-Hercegovina Trebinje” - RJ „Elektro Trebinje“ (u daljnjem tekstu: tužilac) isplati na ime duga za utrošenu električnu energiju na dan 29. avgust 2004. godine iznos od 4.479,33 KM sa pripadajućom zateznom kamatom od dana utuženja do isplate, kao i da mu naknadi troškove parničnog postupka, sve u roku od 30 dana od dana pravosnažnosti presude. U obrazloženju presude sud je naveo da je tužitelj isporučio apelantu električnu energiju koju on nije platio. Među strankama se javilo kao sporno pitanje zastare potraživanja, te je sud primjenom odredbi člana 374. i 376. Zakona o obligacionim odnosima utvrdio da potraživanje tužitelja nije zastarjelo. Takođe, sud je utvrdio da apelant, nakon izlaska iz objekta 24. septembra 2001. godine, nije odjavio sat, a što je bio u obavezi uraditi pa je tužitelju nastupila šteta.
3. Protiv navedene presude aplent je izjavio žalbu. Okržni sud donio je Presudu, broj 015-0-Gž-
06-000109 od 14. marta 2006. godine, kojom je žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno utvrdio činjenice i to na osnovu iskaza apelanta u svojstvu parnične stranke i kartice zaduženja tuženog. Takođe, Okružni sud je istakao da je apelant odustao od finansijskog vještačenja koje je prodložio, jer je odbio da plati iznos na ime troškova vještačenja. Okružni sud je potvrdio stav prvostepenog suda da nije nastupila zastara iz člana 378. Zakona o obligacionim odnosima na koju se apelant pozivao, jer se radi o isporuci električne energije pravnom licu, a ne domaćinstvu, te je i rok zastare tri godine, u skladu sa članom
376. Zakona o obligacionim odnosima.
4. Apelant se žali da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Do povrede navedenih ustavnih prava apelant smatra da je došlo zbog nesumnjivo i očigledno pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja vezano za bitne činjenice i proizvoljne primjene materijalnog prava i ocjene dokaza.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31.maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-
Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
7. Ustavni sud primjećuje da je protiv apelanta pokrenut postupak radi novčanog potraživanja i apelant je obavezan da plati na ime duga određeni iznos tužiocu. U suštini, apelant smatra da nije imao pravično suđenje jer su sudovi nepotpuno i proizvoljno utvrdili činjenično stanje, sud nije prihvatio apelantov prigovor zastare, i sud nije proveo dokaz vještačenjem, po vještaku kojeg je apelant predložio, radi čega smatra da su redovni sudovi proizvoljno primjenili materijalno pravo i izvršili ocjenu dokaza. Međutim, Ustavni sud naglašava da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava, osim u slučajevima u kojima su odluke nižih sudova povrijedile ustavna prava, ili su zanemarile ta prava, te ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravo na pravično suđenje pravo na, pristup sudu, pravo na djelotvorni pravni lijek i dr.) ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02).
8. Ustavni sud podsjeća da nezadovoljstvo apelanta osporenim odlukama kojim je okončan predmetni postupak ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije (vidi, mutatis mutandis, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ). S tim u vezi Ustavni sud konstatuje da je Osnovni sud donio presudu kojiom je utvrdio obavezu apelanta odbijajući prigovor apelant da je nastupila zastara i da je napustio poslovni prostor koji je koristio. Okružni sud, odlučujući o žalbi je utvrdio da je prvostepeni sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje, te da se pravilno pozvao na odredbu člana 376. Zakona o obligacionim odnosima, kojom je propisano da potraživanje naknade za štetu koja je nastupila zastarjeva u roku od tri godine. Takođe, Okružni sud je naveo da vještačenje nije određeno iz razloga što apelant nije uplatio avans na ime troškova vještačenja u depozit suda, a nalaz i mišljenje vještaka kojeg je apelant sam angažovao sud nije mogao prihvatiti jer isti nije ni odredio. Osnovni i Okružni sud su dali jasne i precizne razloge za svoju odluku, koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud u konkretnom slučaju nije pronašao ništa što bi ukazivalo da su u predmetnom postupku materijalno-pravni propisi proizvoljnoili nepravično primjenjeni na štetu apelanta ili da je došlo do očigledne proizvoljnosti u ocjeni dokaza izvedenih u postupku, jer su sudovi dali logična i jasna obrazloženja u pogledu njihove dokazne vijednosti.. Također, nema elemenata koji ukazuju na procesnu nepravičnost u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Stoga, Ustavni sud smatra da apelant ne nudi činjenice koje bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda ustavnog prava na koje se poziva, te da bi bilo potrebno meritorno ispitivanje. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Apelant, takođe, smatra da mu je u predmetnom postupku povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Obzirom da se u suštini, navodi o povredi prava na imovinu zasnivaju na navodima o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni procesnog i materijalnog prava, a što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke u vezi sa članom 6. stav 1. Evropske konvencije, te kako uz apelaciju nije dostavljen bilo kakav dokaz koji bi mogao, prima facie, ukazati mogućim i vjerovatnim navode o kršenju navedenog prava, te da bi bilo potrebno meritorno ispitivanje, Ustavni sud zaključuje, da su navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, očigledno (prima facie) neosnovani.
10. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović