Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1219/08 (U. Z.)

Odluka donesena 12. 06. 2008.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Vještak
  • Dokazni postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Hatidža Hadžiosmanović, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1219/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

12. 06. 2008.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije, Seada Palavrić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 12. juna 2008. godine, u predmetu broj AP-1219/08, rješavajući apelaciju Uzeir Zaimović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Uzeira Zaimovića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda Zenica, broj 004-0-Gž-07-

000 717 od 8. aprila 2008. godine i Presude Općinskog suda Visoko, broj P-973/05 od 4. augusta 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Uzeir Zaimović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Breze, podnio je, 24. aprila 2008. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda Zenica (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj 004-0-Gž-07-000 717 od 8. aprila 2008. godine, i Presude Općinskog suda Visoko (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj P-973/05 od 4. augusta 2006. godine. Apelant je također tražio da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom će naložiti da sud obustavi izvršenje osporene pravosnažne sudske odluke.

2. Presudom Općinskog suda, broj P-973/05 od 4. augusta 2006. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda, broj 004-0-Gž-07-000 717 od 8. aprila 2008. godine, apelant je dužan predati Begi Ahmedspahiću (u daljnjem tekstu: tužitelj) u posjed dio parcele označene kao k.č. broj 1287/1 zvana oranica Dublje, Strana, upisana u z.k. ul. broj 2807 K.O. Breza u površini od 2.m2, a što po novom premjeru odgovara parceli k.č. 1289 K.O. Koritnik, i to u dužini od 10 m, širine 0,00-0,30 cm, a koji dio se nalazi na tromeđi parcela označenih kao k.č.847, k.č.848 i k.č. 1289 K.O. Koritnik, gdje je postavljen željezni stub i ide u pravcu do petog željeznog stuba, a prema skici lica mjesta vještaka geometra Fuada Kukića od 30. maja 2006. godine, koja je sastavni dio presude, te se apelantu nalaže da sa tog dijela ukloni žičanu ogradu sa željeznim stubovima, kao i da tužitelju nadoknadi troškove postupka u iznosu od 1.119,60 KM, sve u roku od 30 dana, počev od dana dostavljanja presude pod prijetnjom izvrešenja.

3. U obrazloženju presude Općinski sud navodi da je članom 43. st. 1. i 2. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima, određeno da vlasnik može tužbom zahtijevati od posjednika povraćaj individualno određene stvari i da vlasnik mora dokazati da na stvar čiji povraćaj traži ima pravo vlasništva, kao i da se ona nalazi u faktičkoj vlasti tuženog. U konkretnom slučaju, nastavlja dalje sud, na licu mjesta je utvrđeno da između parcela stranaka, bliže opisanih u izreci presude, postoji žičana ograda na željeznim stubovima betoniranim u zemlji, da se pored te ograde nalazi drvena ograda koja je djelomično oštećena, a iz iskaza tužitelja slijedi da je željeznu ogradu postavio apelant zauzevši na taj način dio parcele tužitelja. Sud također navodi da je iskaz tužitelja u cijelosti prihvatio kao objektivan i logičan, jer je i apelant u završnom izlaganju istakao da je on postavio željeznu ogradu između parcela a kako iz nalaza vještaka geometra proizilazi da je apelant zauzeo dio parcele označene kao k.č. 1287/1 koja je vlasništvo tužitelja, to je u cijelosti usvojio tužbeni zahtjev. Sud je dalje ukazao da je dozvolio izvođenje dokaza vještačenjem po vještaku geometru, bez obzira na protivljenje apelanta, jer je izvođenje tog dokaza potrebno radi rješenja spora, a apelant nije stavio nikakve primjedbe na predmet i obim vještačenja niti na ličnost predloženog vještaka. Na kraju sud ističe da je prijedlog apelanta da se izvrši vještačenje po vještacima agronomu i vještaku građevinske struke odbijen jer predmet postupka nije utvrđenje visine štete već predaja u posjed nekretnina.

4. U obrazloženju presude Kantonalni sud ističe da je prvostepeni sud na osnovu provedenog dokaznog postupka potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje i u situaciji kada se apelant nalazi u posjedu dijela nekretnine koja je vlasništvo tužitelja, pravilno primijenio materijalno pravo odnosno odredbu člana 43. Zakona o vlasničko pravnim odnosima, te usvojio tužbeni zahtjev tužitelja.

5. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant se žali na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, te pogrešnu primjenu materijalnog prava. Navodi da je tokom postupka osporio nalaz vještaka koji je napravljen proizvoljno te ukazivao na činjenicu da se novom međom njemu zatvara prolaz do njive i predlagao novo vještačenje koje sud nije prihvatio. Dalje navodi da je predlagao i saslušanje svjedoka koji bi potvrdili da postojeća međa nije nikada bila pravolinijska ali i to sud nije prihvatio te smatra da je na ovaj način imao nepovoljniji položaj u postupku i da mu je onemogućen pristup zemlji koju je stekao na zakonit način.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-

Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

8. U konkretnom slučaju nezadovoljan osporenim presudama apelant osporava utvrđeno činjenično stanje, primjenu materijalnog prava i sugeriše zaključke suprotne od onih za koje su se sudovi opredijelili. Ustavni sud podsjeća na svoje ranije utvrđene stavove da nije njegov zadatak da preispituje zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava, osim u slučajevima u kojima su odluke nižih sudova povrijedile ustavna prava, ili su zanemarile ta prava, te ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravo na pravično suđenje pravo na, pristup sudu, pravo na djelotvorni pravni lijek i dr.) ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01, Ustavni sud, odluka broj U 62/01 od 5. aprila 2002. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 24/02). Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava (vidi Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine).

9. U konkretnom slučaju parnični postupak je vođen po tužbi tužitelja i sudovi su usvojili tužbeni zahtjev te obavezali apelanta da preda u posjed tužitelju dio sporne parcele, za koju su sudovi zaključili na temelju izvedenih dokaza da je u vlasništvu tužitelja. Naime, sudovi su svoje odluke donijeli na osnovu člana 43.stav 1. Zakona o osnovnim vlasničko pravnim odnosima («Službene novine Federacije BiH», broj 6/98), kojim je propisano je da: Vlasnik može tužbom zahtijevati od posjednika povraćaj individualno određene stvari, dok je stavom 2. istog člana propisano je da Vlasnik mora dokazati da na stvari čiji povraćaj traži ima pravo vlasništva, kao i da se ona nalazi u faktičkoj vlasti tuženog. U konkretnom slučaju sudovi su na osnovu provedenih dokaza utvrdili da između parcele tužitelja i apelanta postoji žičana ograda sa željeznim stubovima koju je postavio apelant te da je apelant postavljanjem te ograde zauzeo dio parcele tužitelja, te u smislu navedenih propisa udovoljili tužbenom zahtjevu tužitelja. Ustavni sud ne može naći bilo kakve elemente koji bi ukazali da je relevantni zakon proizvoljno primijenjen, sudovi su dali detaljno obrazloženje svojih odluka, pri tome uzimajući u obzir i obrazlažući svoja postupanja i odluke u kontekstu i navedenih prigovora apelanta.

10. U odnosu na prigovor apelanta da je prvostepeni sud odbio njegove prijedloge za provođenje određenih dokaza, čime je navodno počinio povredu prava na pravično suđenje, Ustavni sud ukazuje na svoju raniju jurisprudenciju, prema kojoj član 6. Evropske konvencije ne daje stranci neograničeno pravo da saslušava svjedoke pred sudom. Ustvari, na redovnom sudu je da ocijeni da li bi izjave predloženih svjedoka ili izvođenje drugih predloženih dokaza bilo relevantno za odlučivanje u konkretnom slučaju. Sud koji vodi postupak mora imati određenu diskreciju o ovim pitanjima, a iz člana 6. Evropske konvencije slijedi da stranka u postupku ne može imati prednost u odnosu na drugu stranu u pogledu mogućnosti da iznese dokaze (vidi Ustavni sud, odluka broj U-6/02, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 24/02).

11. Ustavni sud smatra da su redovni sudovi imali razumno opravdanje što su odbili zahtjev apelanta za provođenje dokaza saslušanjem svjedoka, te provođenje dokaza ponovnim vještačenjem po vještaku geodetske struke, kao i vještacima agrotehničke i građevinske struke Naime, Ustavni sud primjećuje da je razuman i opravdan stav Općinskog suda da je suvišno izvođenje dokaza vještačenjem po vještaku agronomu i vještaku građevinske struke koje je u toku prvostepenog postupka predložio apelant, jer predmet postupka nije utvrđenje visine štete već predaja u posjed spornog zemljišta. Također, Ustavni sud konstatuje da je odbijanje suda da provodi predložene dokaze, u okolnostima kada su činjenice zbog kojih se traži ponovno vještačenje i saslušanje svjedoka utvrđene na drugi način, je diskreciono pravo suda i ne predstavlja povredu člana 6. Evropske konvencije (vidi Dom za ljudska prava, odluka o prihvatljivosti i meritumu broj CH/98/1335 i dr., Zuhdija Rizvić i dr. protiv Federacije Bosne i Hercegovine od 5. marta 2002. godine, tačka 253.). Član

6. Evropske konvencije zahtjeva samo da sud navede razloge zbog kojih je odlučio ne pozvati one svjedoke čije saslušanje je izričito zahtijevano (vidi Evropski sud za ljudska prava, Vidal protiv Belgije, presuda od 22. aprila 1992. godine, Serija A broj 235, tačka 34, Dom za ljudska prava, CH/00/6558, Edin Garaplija protiv federacije Bosne i Hercegovine, Odluka o prihvatljivosti im meritumu od 12. aprila 2002. godine, tačka 68). Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dali jasne i precizne razloge svojih stavova u obrazloženju pobijane odluke za svaki dokaz koji je prihvaćen, kao i onaj koji nije prihvaćen, te da je dao logično i uvjerljivo obrazloženje, koje ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoljno ili neprihvatljivo samo po sebi.

12. Stoga, imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da apelant ne nudi činjenice koje bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda ustavnih prava na koja se poziva, te da bi bilo potrebno meritorno ispitivanje. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

13. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. S obzirom na odluku o dopustivosti u ovom predmetu, Ustavni sud zaključuje da nema osnova za razmatranje apelantovog prijedloga za donošenje privremene mjere.

15. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Hatidža Hadžiosmanović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1219/08 (U. Z.) | Sudska praksa | Aktio