Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1830/06 (N. A.)
Odluka donesena 12. 06. 2008.
- Nema povrede
- Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
- Član 3. EK i član II/3.b) Ustava BiH (Zabrana mučenja)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Krivični postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Hatidža Hadžiosmanović, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1830/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
12. 06. 2008.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije, Seada Palavrić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 12. juna 2008. godine, u predmetu broj AP-1830/06, rješavajući apelaciju Nedžada Alagića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Nedžada Alagića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj 070-0-Kž-06-000118 od 25. aprila 2006. godine, i Presude Kantonalnog suda u Sarajevu, broj K-118/04 od 16. decembra 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Nedžad Alagić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Hadžića, podnio je, 2. juna 2006. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnje tekst: Vrhovni sud), broj 070-0-Kž-06-
000118 od 25. aprila 2006. godine i Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj K-118/04 od 16. decembra 2005. godine. Apelant je 28. aprila dostavio dopunu apelacije.
2. Apelant je prema optužbi Kantonalnog tužilaštva Sarajevo optužen da je počinio krivično djelo ubistva iz člana 166. stav 1. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu KZ FBiH), krivičnog djela teške tjelesne povrede iz člana 172. stav 1. KZ FBiH i krivično djelo nedozvoljenog držanja oružja ili eksplozivnih tvari iz člana 371. stav 1. KZ FBiH, sve u vezi sa članom 54. stav 1. KZ FBiH. Nakon provedenog krivičnog postupka, Kantonalni sud je Presudom, broj K-118/04 od 16. decembra 2005. godine, apelanta oglasio krivim što je, 22. septembra 2004. godine, oko 01,00 časova sa prozora dnevnog boravka porodične kuće u naselju Deovići broj 13, Općina Hadžići, vidjevši da se ispod prozora nalaze Mirsad Kahrica, Mirsad Klipo i Zijo Sabljica u namjeri da liši života, nanišanio iz puške i ispalio jedan hitac u Mirsada Kahricu, pogodivši ga u predio desne bočne strane karlice nanijevši mu povrede u vidu prekinutosti anatomskog kontinuiteta preponskog dijela natkoljenične arterije, uslijed koje povrede je Mirsad Kahrica odmah preminuo. Pored toga, apelant je oglašen krivim i što je iste prilike, kada su Mirsad Klipo i Zijo Sabljica počeli bježati prema izlazu iz dvorišta u pravcu svojih kuća, otišao u hodnik gdje je sa ulaznih vrata na njih pucao u pravcu gdje su bježali ispalivši jedan hitac koji je pogodio Mirsada Klipu u predio desne potkoljenice nanijevši mu tešku tjelesnu povredu u vidu kominutivnog prijeloma desne lisne kosti, a zatim drugi hitac koji je pogodio Ziju Sabljicu u predio desne šake, nanijevši mu tešku tjelesnu povredu u vidu prijeloma zglobnog nastavka donjeg članka malog prsta desne šake, kao i radi toga što je u svojoj porodičnoj kući neovlašteno držao automatsku pušku «Kalašnjikov» cal. 7,62 mm, sa četiri okvira i vojničkim nožem «bajonetom» i veču količinu bojeve puščane municije, a čija nabavka građanima nije dopuštena. Stoga je apelantu za krivično djelo ubistva iz 166 stav 1. KZ FBiH Kantonalni sud utvrdio kaznu zatvora u trajanju od 8 godina, za krivično djelo teške tjelesne povrede iz člana 172. stav 1. KZ FBiH kaznu zatvora u trajanju od dvije godine i četiri mjeseca i za krivično djelo nedozvoljenog držanja oružja ili eksplozivnih tvari iz člana 371. stav 1. KZ FBiH kaznu zatvora u trajanju od 7 mjeseci pa ga je primjenom citiranih zakonskih propisa te člana 54. KZ FBiH osudio na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 10 godina i 9 mjeseci. Na osnovu člana 57. KZ FBiH apelantu je u izrečenu kaznu zatvora uračunato vrijeme provedeno u pritvoru počev od 22. septembra 2004. godine, pa nadalje. Na osnovu člana 75. KZ FBiH apelantu se izričena i mjera sigurnosti obaveznog liječenja od ovisnosti koja će se vršiti uz izdržavanje kazne zatvora, a koja će trajati dok ne prestanu razlozi zbog kojih je ista izrečena, a najduže do isticanja izrečene kazne zatvora, a po pravosnažnosti presude. Na osnovu odredbi člana 78. stav 1. KZ FBiH od apelanta je oduzeta automatska puška «Kalašnjikov» cal 7,62x 39mm, sa 4 okvira municije, te vojnički nož «bajonet» a po pravosnažnosti presude. Na osnovu člana 202. stav 4. Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKP FBIH), apelant je oslobođen dužnosti plaćanja troškova krivičnog postupka, te su isti pali na teret budžetskih sredstava.
3. U obrazloženju presude Kantonalni sud ističe da je ocjenom izvedenih dokaza u cijelosti potvrđeno da je apelant kritične večeri počinio krivično pravne radnje koje mu se stavljaju na teret tačkom 1. optužnice. Naime, nastavlja dalje sud, provedenim dokazima potvrđeni su u cijelosti iskazi svjedoka-oštećenih Zijada Sabljice i Mirsada Klipe, a u pogledu nanošenja ozljede oštećenom Mirsadu Kahrici. Sud dalje navodi da je vještak balističar potvrdio da je kritične prilike pucano iz automatske puške koja je i oduzeta od apelanta na licu mjesta događaja i koja njemu pripada a što je potvrdila u svom iskazu i svjedokinji Merima Alagić, inače sestra apelanta. Obzirom da skica silikonskih rukavica, nastavlja sud, uzetih sa obje ruke apelanta potvrđuje prisustvo barutnih čestica na njegovim rukama, to je sud pouzdano ocijenio da je upravo apelant rukovao spornom puškom, odnosno kritične prilike vršio ispaljivanje. U odnosu na tezu odbrane da je apelant bio u neuračunljivom stanju što se moralo odraziti na pravnu kvalifikaciju, Kantonalni sud ističe da je ovakva odbrana neodrživa i nedokazana i u suprotnosti sa provedenim dokazima. Sud je dalje ukazao da je kao dokaz odbrane provedeno vještačenje po timu vještaka neuropsihijatara, te je utvrđeno da je mogućnost apelanta da shvati značaj djela i upravlja svojim postupcima tempore kriminis bila bitno smanjena. Vještak potvrđuje da je apelant uslijed dugog niza godina konzumiranja alkohola razvio psihološku ovisnost od alkohola, te da ne ispoljava znakove privremene duševne bolesti, niti se radi o duševno zaostaloj osobi i da se kritične večeri nalazio u stanju alkoholiziranosti sklon agresivnom ponašanju. Sud ističe da je vještak u svom nalazu također potvrdio da je opito stanje u kom se nalazio apelant, uz određene poremećaje strukture ličnosti utjecalo da reaguje nagonski, impulsivno te da je koncentracija alkohola u krvi značajno uticala na inhibiciju racionalno-intelektualne sfere, što znači da nije bio potreban motiv za izvršenje krivičnog djela nego intoksikacija mozga sa alkoholom.
4. Sud je na kraju zaključio da je apelant kritične prilike postupao sa direktnim umišljajem, jer je bio svjestan da uslijed opaljenja metka iz automatske puške u vitalne organe oštećenog može istog lišiti života, pa je očigledno da je oštećeni osoba koju je apelant želio lišiti života obzirom da je izvršio opaljenje u istog, iako su se u tom trenutku pored oštećenog u dvorištu nalazili još i Sabljica Zijo i Mirsad Klipo. Prilikom odlučivanja o vrsti i visini kazne sud ističe da je imao u vidu odredbe člana 49. KZ FBiH i opća pravila za odmjeravanje kazne te je vodio računa o težini počinjenih djela i stepenu krivične odgovornosti, te cijenio olakšavajuće okolnosti da se radi o osobi koja do sada nije kažnjavanja, da je apelant otac maloljetnog djeteta, te je imao u vidu korektno ponašanje i kajanje za počinjena krivična djela i smatra da se sa jedinstvenom izrečenom kaznom zatvora u cijelosti može ostvariti svrha kažnjavanja koju predviđa zakon. Obzirom da je utvrđeno da apelant u fazi pijanstva izrazito sklon agresivnom ponašanju, Kantonalni sud je zaključio da su se ispunili svi uslovi za izricanje mjere sigurnosti obaveznog liječena o ovisnosti.
5. Protiv navedene presude Kantonalnog suda apelant i Kantonalni tužilac su izjavili žalbe Vrhovnom sud, koji je Presudom, broj 070-0-Kž-06-000118 od 25. aprila 2006. godine, žalbe odbio kao neosnovane i potvrdio prvostepenu Presudu Kantonalnog suda, broj K-118/04 od 16. decembra 2005. godine.
6. U obrazloženju presude, a u pogledu krivične odgovornosti apelanta, ovaj sud navodi da je prvostepeni sud na pravilan način riješio pitanje uračunljivosti apelanta u vrijeme izvršenja krivičnog djela na koju okolnost je izvedeno neuropsihijatrijsko vještačenje, te po prijedlogu odbrane i vještačenje po timu vještaka neuropsihijatara. Prema nalazu i mišljenju vještaka koji su i neposredno ispitani na glavnom pretresu, nastavlja dalje sud, apelant ne ispoljava znakove privremene duševne bolesti niti se radi o duševnoj zaostaloj osobi, kako je to pravilno prihvatio prvostepeni sud i naveo u presudi, pa suprotne paušalne tvrdnje žalbe u pogledu neuračunljivosti apelanta smatra potpuno neprihvatljivim. Također, ovaj sud ističe da utvrđivanje motiva nije nužno niti potrebno za predmetno krivično djelo, jer se ne radi o kvalifikovanom obliku ubistva iz stava 2. člana 166 KZ FBiH za koje je potrebno takvo utvrđenje, te je prvostepeni sud pravilno postupio kada motiv za izvršenje osnovnog oblika ubistva nije ni utvrđivao. Sud je dalje ukazao da je činjenično stanje iz pobijane presude potpuno i pravilno utvrđeno jer ni jedan izvedeni dokaz subjektivne i objektivne prirode ne dovodi u pitanje pucanje iz automatske puške od strane apelanta, a nitko drugi kritične prilike nije imao kod sebe oružje niti su pronađeni tragovi barutnih čestica na silikonskim rukavicama izuzev kod apelanta. Ujedno u vrijeme dolaska ovlaštenih policajaca kod apelanta je zatečena puška a pored toga je i viđen i od strane saslušanih svjedoka da puca iz puške. Na kraju, Vrhovni sud ističe da je prvostepeni sud pravilno utvrdio činjenice i okolnosti koje su od uticaja na visinu kazne, koje je naveo u pobijanoj presudi. Sud nalazi da je prvostepeni sud u dovoljnoj mjeri ocijenio utvrđene olakšavajuće okolnosti bez utvrđenja otežavajućih okolnosti i pravilno apelantu odmjerio kako pojedinačne tako i jedinstvenu kaznu zatvora.
7. U apelaciji apelant iznosi iste argumente i stavove kao u žalbi kojom je osporavao prvostepenu odluku. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo da ne bude podvrgnut mučenju ili nehumanom i ponižavajućem postupku ili kazni iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije i pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. Nezadovoljstvo apelanta osporenim presudama ogleda se prvenstveno u nepotpuno i pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni pozitivno pravnih propisa. Apelant smatra da je odluka pogrešna i zasnovana na lažnom iskazu svjedoka. Također navodi da prvostepena odluka nije pravilno ispitana a kaznu zatvora koja mu je izrečena smatra prestrogom. Mišljenja je da mu je trebala biti izrečena blaža kazna ili mjera liječenja u zdravstvenoj ustanovi.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-
Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
10. U konkretnom slučaju nezadovoljan osporenim presudama apelant osporava utvrđeno činjenično stanje te smatra da su sudovi proizvoljno primijenili materijalni propis. Ustavni sud podsjeća na svoje ranije utvrđene stavove da nije njegov zadatak da preispituje zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 31/03, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Ustavni sud, pored toga, nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je zadatak upravo redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava (vidi već citiranu odluku Ustavnog suda broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine). Ovo će biti slučaj ako je redovni sud pogrešno protumačio, primijenio ili je zanemario neko ustavno pravo, ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravično suđenje, pristup sudu, djelotvorni pravni lijekovi i u drugim slučajevima), ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, odluka broj U-39/01 od 5. aprila 2002. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 25/02).
11. Apelant u apelaciji ističe da je odluka pogrešna i zasnovana na lažnom iskazu svjedoka ne obrazlažući u čemu vidi propuste suda. U vezi navedenog, Ustavni sud ukazuje da je redovni sud dužan savjesno ocijeniti sve dokaze pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima, pa onda na osnovu takve, brižljive ocjene, izvesti zaključak da li je neka činjenica dokazana (član 296. stav 2. ZKP FBiH). Pri tome, prema članu 16. ZKP FBiH sud i drugi organi nisu vezani, ni ograničeni posebnim formalnim dokaznim pravilima, već po načelu slobodne ocjene dokaza ocjenjuju postojanje ili nepostojanje neke činjenice slobodno. Ova slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno, tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu. Načelo slobodne procjene dokaza ne predstavlja apsolutnu slobodu. Ta sloboda je ograničena općim pravilima i zakonitostima ljudskog mišljenja i iskustva. Zbog toga je obaveza redovnog suda da se u obrazloženju presude opiše proces pojedinačne ocjene dokaza, dovođenja svakog ocijenjenog dokaza u vezu sa drugim dokazima i izvođenja zaključka o dokazanosti određene činjenice (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-661/04 od 22. aprila 2005. godine).
12. Ustavni sud naglašava da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. U vezi s tim, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procijene. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi Ustavni sud, odluka AP-612/04 od 30. novembra 2004. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 19/05, i Evropski sud za ljudska prava, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima, broj 1996-II, stav 78.
13. Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju takva analiza izvedenih dokaza nije izostala, već da je prvostepeni sud u svojoj presudi u potpunosti opisao proces pojedinačne ocjene dokaza, njihovog dovođenja u međusobnu vezu i izvođenje zaključka o dokazanosti da je apelant počinio krivična djela koja mu se stavljaju na teret. U konkretnom slučaju, Ustavni sud nije pronašao elemente koji bi ukazivali da je ocjena dokaza od strane redovnih sudova bila očigledno proizvoljna, ili da je dokazni postupak zloupotrijebljen na štetu apelanata u smislu prava na pravičan postupak. Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud dao jasne i precizne razloge svojih stavova u obrazloženju pobijane presude, a koje je prihvatio i Vrhovni sud i da je za svaki dokaz koji je prihvatio, kao i onaj koji nije prihvatio, dao logično i uvjerljivo obrazloženje, koje ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoljno ili neprihvatljivo samo po sebi, te na osnovu utvrđenog činjeničnog stanja i dokaza utvrdio da se u radnjama apelanta stekla sva bitna obilježja bića krivičnog djela ubistva, teške tjelesne povede i krivičnog djela nedozvoljenog držanja oružja ili eksplozivnih tvari.
14. U vezi prigovora apelanta da se Vrhovni sud odlučujući o žalbi nije pravilno ispitao prvostepenu odluku, Ustavni sud podsjeća da član 6. stav 1. Evropske konvencije obavezuje sudove da daju obrazloženja za svoje presude, ali to se ne može tumačiti kao obaveza da se da odgovor na svaki navod, nego samo onaj kojeg ocijeni relevantnim (vidi Evropski sud za ljudska prava, Harutyunyan protiv Armenije, Djelomična odluka o dopustivosti od 5. jula 2005. godine, aplikacija broj 36549/03). U konkretnom slučaju apelant nije naveo u čemu vidi nepravilnost prilikom razmatranja prvostepene presude od strane Vrhovnog suda. Ustavni sud primjećuje da je Vrhovni sud u svojoj odluci na svaki žalbeni navod apelanta dao jasne i precizne razloge svojih stavova a obrazloženje presude je logično i uvjerljivo i ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoljno ili neprihvatljivo samo po sebi.
15. Nezadovoljstvo apelanata osporenim odlukama ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije, a apelant ne navodi nikakve proceduralne greške, niti su takve greške očigledne (vidi, Evropski sud, već citirana odluka Mezőtúr-
Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat). Ustavni sud uočava da je u postupku pred nižestepenim sudovima data razumna mogućnost i optužbi i odbrani za iznošenje dokazne građe. Apelant je, u toku cijelog postupka, imao branioca advokata, iskorištena je mogućnost iznošenja komentara na predočene materijalne dokaze upotrijebljene u postupku, kao i na izjave svjedoka i vještaka i ostalih učesnika. U kontekstu navedenog, budući da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud nije pronašao ništa što bi ukazivalo da su materijalno pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na apelantovu štetu. Ovo osobito imajući u vidu da je apelant u svojoj apelaciji ponavljao navode koje su već isticali u žalbi protiv prvostepene presude, a koje navode je razmatrao Vrhovni sud.
16. U vezi navoda apelanta u pogledu odluke o kazni koja je po njegovom mišljenju prestroga, Ustavni sud podsjeća da je izvan njegove nadležnosti da razmatra i preispituje izrečene kazne, sve dok preduzete mjere očigledno ne krše ustavna prava zaštićena Evropskom konvencijom.
17. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da apelant ne nudi činjenice i dokaze koje bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda ustavnih prava na koje se poziva, te da apelant nema «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
18. Također, Ustavni sud smatra da apelant, osim paušalnog pozivanja na povredu prava iz čl. II/3.b) i d) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 3. i 5. Evropske konvencije ne nudi činjenice niti je Ustavnom sudu dostavio nikakve dokaze koji bi mogli opravdati tvrdnju da je povreda ovih prava moguća odnosno da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije te Ustavni sud konstatuje da su i ovi apelantovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
19. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
20. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović