Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2825/06 (A. K.)
Odluka donesena 12. 06. 2008.
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Povrat stana
- Stanarsko pravo
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Hatidža Hadžiosmanović, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2825/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
12. 06. 2008.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije, Seada Palavrić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 12. juna 2008. godine, u predmetu broj AP-2825/06, rješavajući apelaciju Asmire Kurtović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Asmire Kurtović podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske, broj 118- 0-Rev-06-000 412 od 2. augusta 2006. godine, Presude Okružnog suda Banja Luka, broj Gž-225/05 od 13. februara 2006. godine, i Presude Osnovnog suda u Prijedoru, broj P-384/04 od 5. januara 2005.
godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana
OBRAZLOŽENJE
1. Asmira Kurtović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Prijedora, koju zastupa Ahmet Tatarević, advokat iz Prijedora, podnijela je, 13. oktobra 2006. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj 118-0-Rev-06-000 412 od 2. augusta 2006. godine, Presude Okružnog suda Banja Luka (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj Gž-225/05 od 13. februara 2006. godine, i Presude Osnovnog suda u Prijedoru (u daljnjem tekstu Osnovni sud), broj P-384/04 od 5. januara 2005. godine,
2. Mina Crnalić (u daljnjem tekstu: prednik apelantice) pokrenula je pred Osnovnim sudom postupak protiv Sretka Stakića (u daljnjem tekstu: tuženi) sa tužbenim zahtjevom da sud naloži tuženom da joj preda u posjed stan koji se nalazi u Prijedoru-Raškovac, zgrada L-1/2, stan broj 85 pod prijetnjom prinudnog izvršenja i uz obavezu naknade troškova postupka.
3. Osnovni sud je Presudom, broj P-384/04 od 5. januara 2005. godine, koja je potvrđena presudom Okružnog suda, broj Gž-225/05 od 13. februara 2006. godine, odbio u cijelosti tužbeni zahtjev kao neosnovan. U obrazloženju presude Osnovni sud navodi da je u toku postupka pred tim sudom prednik apelantice umrla, te je postupak nastavila apelantica. Dalje sud ističe da je među strankama nesporno da je prednik apelantice zahtjev za vraćanje spornog stana podnijela nadležnom Ministarstvu za izbjegla i raseljena lica-odsjek Prijedor (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) tek 14. juna 2000 godine, a predmetnog zahtjeva nije bilo ni na spisku podnesenih zahtjeva pred Komisijom za povrat imovine raseljenih lica i izbjeglica (u daljnjem tekstu: CRPC). Kako je, nastavlja dalje sud, članom 16 stav 2. Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine («Službeni glasnik Republike Srpske», br. 38/98, 12/99, 31/99, 65/01 i 39/03, u daljnjem tekstu: Zakon o prestanku primjene) propisano da ukoliko nosilac stanarskog prava ne podnese zahtjev nadležnom organu u roku navedenom u prethodnom stavu (taj rok je istekao 19. aprila 2000. godine), prestaje mu stanarsko pravo. Osnovni sud je zaključio da se apelantici ne može izvršiti predaja stana u posjed jer za to nema pravnog osnova, obzirom da je zahtjev za vraćanje stana u posjed podnesen tek 14. juna 2000 godine, dakle nakon proteka zakonom određenog roka.
4. U obrazloženju presude Okružni sud ističe da je prvostepeni sud pravilno utvrdio da je zahtjev prednika apelantice za povrat stanarskog prava podnesen 14. juna 2000 godine, nakon isteka roka predviđenog članom 16. stav 1. Zakona o prestanku primjene, zbog čega je njeno stanarsko pravo prestalo u smislu stava 2. istog člana. Kako apelantica svoj zahtjev zasniva na pravu svog prednika čije je stanarsko pravo prestalo po samom zakonu, ovaj sud zaključuje da je prvostepeni sud pravilno odbio zahtjev apelantice kao neosnovan.
5. Odlučujući o reviziji apelantice, Vrhovni sud je Presudom, broj 118-0-Rev-06-000 412 od 2. augusta 2006. godine, reviziju odbio. Vrhovni sud odluke redovnih sudova smatra pravilnim i zakonitim te ističe da se, prema članu 16 stav 1. Zakona o prestanku primjene, zahtjev za vraćanje stana u posjed može podnijeti u roku od 16 mjeseci od dana stupanja na snagu tog zakona. Kako je navedeni zakon stupio na snagu 19. decembra 1998. godine to je rok za podnošenje predmetnih zahtjeva istekao 19. aprila 2000 godine. Vrhovni sud je dalje ukazao da je predniku apelantice prestalo stanarsko pravo na spornom stanu, jer nije u roku podnijela zahtjev za vraćanje stana niti se sa takvim zahtjevom obratila CRPC, pa je prestankom stanarskog prava na spornom stanu prestala po sili zakona pravna valjanost ugovora o korištenju stana zaključenog 13. novembra 1971 godine sa Stambenim preduzećem u Prijedoru. Taj ugovor, zaključuje sud, ne može biti osnov za ponovno uspostavljanje stanarskog prava, a što je apelantica tražila tužbenim zahtjevom. Na kraju sud ističe da apelantici nisu povrijeđena imovinska prava, jer je njen prednik, koja je napustila sporni stan, imala mogućnost da pod uslovima propisanim Zakonom o prestanku primjene, podnese zahtjev za njegovo vraćanje do roka određenog tim zakonom tj. do 19. aprila 2000 godine, što nije učinila već je takav zahtjev podnijela 14. juna 2000 godine.
6. Apelantica navodi da je osporenim odlukama povrijeđeno njeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i iz člana 8. Evropske konvencije kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica ističe da su sudovi prilikom odlučivanja proizvoljno primijenili materijalni propis jer nisu uzeli u obzir opravdane razloge što njena majka nije u roku podnijela zahtjev za vraćanje spornog stana a to je bolest i teško psihičko stanje u kojem se nalazila. Apelantica navodi da sudovi nisu prihvatili mišljenje ljekara iz kojeg se vidi da je njena majka bolovala od malignog tumora pankreasa, da je imala komplikovanu dijagnostičku proceduru i da je trebala imati operaciju ali je umrla 20. jula 2004. godine. Također navodi da je sporni stan dodijeljen tuženom 1997. godine, dakle poslije rata i to tuženom koji nije bio izbjeglica čime se on neosnovano obogatio.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud prvenstveno treba utvrditi da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su navedeni u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U tom kontekstu, neophodno je da apelant navede povredu prava koja su zaštićena Ustavom Bosne i Hercegovine s tim da navedena povreda treba djelovati vjerovatno. Prema članu 16. stav 2. Pravila, apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj nedostaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi odluku Evropskog suda, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i odluku Ustavnog suda, broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), odnosno ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje apelantovih prava budući da apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
9. U konkretnom slučaju, Ustavni sud konstatuje da su redovni odbili tužbeni zahtjev apelantice iz razloga što je prednik apelantice propustila da podnese zahtjev za povrat spornog stana u zakonom propisanim rokovima koji imaju prekluzivan karakter, te je predniku apelantice ex lege prestalo stanarsko pravo.
10. Ustavni sud konstatuje da je odredbom člana 16 stav 1 Zakona o prestanku primjene, predviđeno da se zahtjev za povrat stana u posjed koji je proglašen napuštenim mora podnijeti u roku od 16 mjeseci od dana stupanja na snagu tog zakona. Obzirom da je navedeni zakon stupio na snagu 19. decembra 1998. godine, rok za podnošenje zahtjeva je istekao 19. aprila 2000 godine. Stavom 2. istog člana propisano je da: ukoliko nosilac stanarskog prava ne podnese zahtjev u roku navedenom u prethodnom stavu nadležnom upravnom organu, nadležnom sudu ili Komisiji, odnosno zahtjev za izvršenje odluke komisije u roku navedenom u zakonu o izvršenju odluke Komisije za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica-«Službeni glasnik RS»,br.. 31/99, 2/00, 39/00 i 65/01 stanarsko pravo mu prestaje.
11. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi primijenili relevantne zakonske odredbe i utvrdili da je prednik apelantice podnijela zahtjev za povrat stana izvan navedenih zakonskih rokova, zbog čega je pravna valjanost ugovora o korištenju spornog stana koji je prednik apelantice zaključila 13. novembra 1971. godine, prestala po sili zakona, pa taj ugovor ne može biti osnov za ponovno uspostavljanje stanarskog prava, te je tužbeni zahtjev apelantice odbijen kao neosnovan. Obzirom na navedeno, očigledno je da su u slučaju apelantice redovni sudovi primijenili važeće materijalno-pravne propise i to na način koji nije proizvoljan. Naime, propisani rokovi imaju prekluzivan karakter, budući da u slučaju propuštanja istih dolazi do gubitka samog stanarskog prava. Navedeno vremensko ograničenje za predaju zahtjeva za povrat stana, uspostavljeno je u javnom interesu koji se ogleda u efikasnom funkcioniranju pravnog sistema i pravnoj sigurnosti. Nesporno je da je prednik apelantice zahtjev za povrat spornog stana podnijela 14. juna 2000 godine, tj. poslije 19. aprila 2000 godine, kao posljednjeg dana roka za podnošenje zahtjeva za povrat stanova u posjed, a koju činjenicu apelantica nije osporila. Stoga je, po mišljenju Ustavnog suda, pozivanje apelantice na proizvoljnost u primjeni pozitivno pravnih propisa, neosnovano. Ustavni sud podsjeća da je u svojoj dosadašnjoj praksi, koja se oslanja na praksu Evropskog suda za ljudska prava, zauzeo stav da je vremensko ograničenje za predaju zahtjeva za povrat stana uspostavljeno u javnom interesu, te da je proporcionalno ciljevima koji se žele postići (vidi Ustavni sud, odluke br. AP-1082/04 od 13. septembra 2005. godine i AP-4/05 od 27. maja 2005. godine). Razlozi navedeni u tim odlukama u cijelosti se odnose i na slučaj apelantice.
12. Ustavni sud naglašava da nezadovoljstvo apelantice osporenim odlukama ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije. (vidi Evropski sud, već citirana odluka Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat). Također, apelantica ne navodi nikakve proceduralne greške, niti su takve greške očigledne (vidi Evropski sud, već citirana odluka Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat), a Ustavni sud uočava da je u postupku pred nižestepenim sudovima data razumna mogućnost i apelantici kao i tuženom za iznošenje dokazne građe. Sudovi su primijenili određene zakonske odredbe u predmetu, a osporene sudske presude navode sve potrebne razloge na kojima su zasnovane i dovoljno su obrazložene. U kontekstu navedenog, budući da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud nije pronašao ništa što bi ukazivalo da su materijalno pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelantice. Ovo osobito imajući u vidu da apelantica u svojoj apelaciji ponavlja navode koje je već isticala u žalbi i reviziji a koje navode je razmatrao Okružni i Vrhovni sud.
13. Nadalje, kod nesporne činjenice da predmik apelantice nije podnio zahtjev za povrat predmetnog stana u posjed u zakonom predviđenim rokovima, apelantičino pozivanje na povredu prava na poštivanje doma i pravo na imovinu je neosnovano budući da iz navoda apelacije i dokumentacije predočene Ustavnom sudu upravo proizilazi da se u konkretnom slučaju radi o propustu prednika apelantice da svoje ponašanje prilagodi važećim propisima i u rokovima utvrđenim Zakonom o prestanku primjene podnese zahtjev za povrat stana. Obzirom na navedeno, nesporno je da apelantica nema «opravdan zahtjev» da se poziva na povredu prava na poštivanje doma iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju (vidi Ustavni sud, neobjavljena odluka broj AP-1309/06 od 15. februara 2007. godine).
14. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović