Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1468/06 (T. K.)
Odluka donesena 12. 06. 2008.
- Nema povrede
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Šta se ne smatra imovinom
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Šta se ne smatra domom
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Hatidža Hadžiosmanović, Krstan Simić
Citirani propisi
- Zakon o preuzimanju Zakona o stambenim odnosima · čl. 83
- Zakon o upravnom postupku · čl. 162
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o preuzimanju Zakona o stambenim odnosima
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o upravnom postupku
- Zakon o upravnom postupku
- Zakon o preuzimanju Zakona o stambenim odnosima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-1468/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
12. 06. 2008.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije, Seada Palavrić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 12. juna 2008. godine, u predmetu broj AP-1468/06, rješavajući apelaciju Tarika Kožo, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. tačka 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Tarika Kožo podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu, broj U-1338/05 od 13.
marta 2006. godine, Rješenja Ministarstva stambenih poslova Kantona Sarajevo, broj 27/02-23-7996/05 od 28. aprila 2005. godine, i Rješenja Uprave za stambena pitanja Kantona Sarajevo, broj 23/01-372- 2318/99 od 11. januara 2005. godine, jer je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Tarik Kožo (u daljnjem tekstu: apelant) bez navedenog mjesta prebivališta ili boravišta, kojeg zastupa Nenad Maglajlić, advokat iz Sarajeva, podnio je, 22. maja 2006. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj U-1338/05 od 13. marta 2006. godine, Rješenja Ministarstva stambenih poslova Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Ministarstvo), broj 27/02-23-7996/05 od 28. aprila 2005. godine, i Rješenja Uprave za stambena pitanja Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: stambena Uprava), broj 23/01-372-2318/99 od 11. januara 2005. godine.
2. Rješenjem stambene Uprave, broj 23/01-372-2318/99 od 11. januara 2005. godine, koje je potvrđeno rješenjem Ministarstva, broj 27/02-23-7996/05 od 28. aprila 2005. godine, odbijen je apelant sa zahtjevom za povrat stana koji se nalazi u ulici Đoke Mazalića broj 1 u Sarajevu. U obrazloženju prvostepenog rješenja navedeno je da je u postupku utvrđeno da je nosilac stanarskog prava na spornom stanu bila Dubravka Kožo (u daljnjem tekstu: apelantova supruga), po osnovu ugovora o korišćenju stana koji je zaključila s nadležnim organom 25. septembra 1990. godine. Dalje je utvrđeno da apelantova supruga nikada nije uselila u sporni stan, niti je na toj adresi prijavila prebivalište, već da je tri dana nakon zaključenja ugovora o korišćenju stana, 28. septembra 1990. godine, s KK «Bosna» zaključila ugovor o zakupu spornog stana, uz ugovornu odredbu da se stan izdaje «slobodan od ljudi i stvari». Prvostepeni organ je također utvrdio da je apelant bio prijavljen na adresi spornog stana, ali nije mogao prihvatiti ovjerene izjave dva košarkaša i sekretara KK «Bosna» o tome da je apelant koristio jednu sobu u stanu, budući da su te izjave, kako stambena Uprava navodi, suprotne materijalnim dokazima u spisu.
3. Također, stambena Uprava je utvrdila da je Presudom Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj P-2501/97 od 28. januara 1999. godine, koja je postala pravosnažna 26. augusta 1999. godine, usvojen otkaz ugovora o korišćenju stana apelantovoj supruzi. Stambena Uprava je navela da je odredbom člana 83.a stav 1. Zakona o preuzimanju Zakona o stambenim odnosima («Službene novine FBiH» br. 11/98 i 19/99, u daljnjem tekstu Zakon o preuzimanju), propisano da se nosiocu stanarskog prava ne može otkazati ugovor o korišćenju stana «ako se okolnosti koje su osnov za otkaz ugovora pojave u periodu dok je nosilac stanarskog prava bio odsutan iz stana u svojstvu izbjeglice ili raseljenog lica prema Aneksu VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini». Međutim, stambena Uprava je zaključila da je u konkretnom slučaju otkaz usvojen zbog okolnosti koje nisu nastale u tom periodu već ranije, zaključenjem ugovora o zakupu spornog stana, te da zbog toga navedena presuda nije ništava.
4. Ministarstvo je u cijelosti potvrdilo ove navode i zaključke prvostepenog organa. Naročito, Ministarstvo je istaklo da su apelantova supruga, kao nositeljica stanarskog prava, i članovi njenog porodičnog domaćinstva stan napustili potpisivanjem ugovora o zakupu spornog stana 25. septembra 1990. godine, što znači da na dan 30. april 1991. godine nisu sporni stan koristili, odnosno da sporni stan nije bio njihov dom u smislu člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), zbog čega nemaju pravo na povrat u smislu Aneksa VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u BiH. Ministarstvo je odbilo i žalbene navode apelanta o tome da je njegova supruga stan napustila zbog specijalizacije pomorskog prava na Krku, Republika Hrvatska, zato što ti navodi nisu, kako se navodi, od utjecaja za drugačije rješavanje u konkretnoj upravnoj stvari, budući da je o otkazu ugovora odlučio sud pravosnažnom presudom, a otkaz ugovora nije predmet odlučivanja u konkretnom upravnom postupku. Također, Ministarstvo je prihvatilo i zaključak prvostepenog organa da se izjavama svjedoka koje je apelant priložio u spis predmeta ne može pokloniti vjera, jer su suprotni drugim materijalnim dokazima, a naročito navodima iz ugovora o zakupu u kojem je eksplicitno navedeno da se «stan daje u zakup prazan od svih lica i stvari». Ministarstvo je odbilo i navode apelanta o tome da je presuda Općinskog suda o otkazu ugovora o korišćenju stana ništava u smislu člana 83.a Zakona o preuzimanju, zato što su okolnosti koje su osnov za otkaz ugovora nastupile prije 30. aprila 1991. godine.
5. Kantonalni sud je Presudom, broj U-1338/05 od 13. marta 2006. godine, odbio tužbu apelanta protiv drugostepenog rješenja. U obrazloženju svoje odluke, Kantonalni sud je naveo da su upravni organi pravilno utvrdili činjenično stanje i da su pravilno primijenili materijalno pravo. Naime, Kantonalni sud je naveo da je nesporno da je Presudom Općinskog suda, broj P-1501/97 od 28. septembra 1999. godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda, broj Gž-320/99 od 26. augusta 1999. godine, apelantovoj supruzi otkazan ugovor o korišćenju spornog stana. Iz navedenih presuda proizlazi da su sudovi u toj pravnoj stvari utvrdili da su apelantova supruga i članovi njenog porodičnog domaćinstva prestali lično koristiti sporni stan danom potpisivanja ugovora o zakupu tog stana 28. septembra 1990. godine, te da taj stan ne koriste duži niz godina, a da su ga do 1992. godine koristili košarkaši. Zbog toga su sudovi u tom postupku utvrdili da su ispunjeni uslovi iz člana 47. stav 1. Zakona o stambenim odnosima, kao i iz člana 44. stav 6. istog zakona, zato što nosilac stanarskog prava nije mogao izdati podstanarima cijeli stan već samo dio stana, što za posljedicu također ima raskid ugovora o korišćenju stana i gubitak svojstva nosioca stanarskog prava.
6. Dalje, Kantonalni sud je ukazao na odredbu člana 83.a Zakona o preuzimanju, navodeći da je taj zakon stupio na snagu 28. maja 1999. godine. Presuda kojom je apelantovoj supruzi otkazan ugovor postala je pravosnažna 26. augusta 1999. godine, ali iz razloga koji su nastali potpisivanjem ugovora o zakupu spornog stana 28. septembra 1990. godine, a ne iz razloga koji su nastali nakon 30. aprila 1991. godine, dakle ne u smislu člana 83.a stav 1. Zakona o preuzimanju. Kantonalni sud je također naveo da su u upravnom postupku isprave najčešće dokazno sredstvo o određenim činjenicama, u smislu člana 162. Zakona o upravnom postupku («Službene novine FBiH» br. 2/98 i 48/99), a javne isprave kao što su sudske presude imaju najjaču dokaznu snagu o navedenim činjenicama. Stoga je Kantonalni sud zaključio da se i zahtjev apelanta za povrat stana, kao člana porodičnog domaćinstva koji svoje pravo izvodi iz prava nosioca stanarskog prava, ne može cijeniti drukčije nego što su to uradili upravni organi, kad su pošli od činjenice da je pravosnažnom sudskom presudom otkazan ugovor nosiocu stanarskog prava zbog okolnosti koje su nastupile prije 30. aprila 1991. godine, te da se ne radi o okolnostima koje određuje i propisuje član 83.a Zakona o preuzimanju. Kantonalni sud je tekođer naveo da to što je apelant bio prijavljen na adresi spornog stana 8. maja 1991. godine, ne znači da je faktički koristio sporni stan, te da su upravni organi pravilno zaključili da se ovjerene izjave košarkaša i sekretara KK «Bosna» ne mogu prihvatiti, jer su u suprotnosti s drugim materijalnim dokazima.
7. Apelant smatra da mu je ovim odlukama povrijeđeno pravo na poštivanje doma iz člana II/3.f) i člana 8. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da su organi uprave i sud u osporenim odlukama pogrešno primijenili materijalno pravo time što su zaključili da pravosnažna Presuda Općinskog suda, broj P-1501/97 od 28. septembra 1999. godine, kojom je apelantovoj supruzi oduzeto stanarsko pravo, nije ništava u smislu člana 83.a Zakona o preuzimanju. Apelant svoje navode o kršenju navedenih prava temelji upravo na tvrdnji da se odredba ovog člana odnosi na sve presude koje su donesene nakon 30. aprila 1991. godine, smatrajući da su upravni organi ovu odredbu proizvoljno primijenili. Dalje, iako eksplicitno ne pobija pravosnažnu presudu Općinskog suda, apelant svoje navode o kršenju prava na koja se poziva zasniva upravo na tvrdnjama o nezakonitosti te presude. Apelant ni u apelaciji ne osporava činjenicu da je njegova supruga zaista zaključila ugovor o zakupu spornog stana, ali smatra da ni Općinski sud, a kasnije ni upravni organi i Kantonalni sud u osporenim odlukama nisu cijenili ovjerene izjave svjedoka koji su potvrdili da je apelant sve do rata koristio sporni stan. Apelant također ističe da se njegova supruga «odjavila za Krk 1. septembra 1989. godine, a ugovor o zakupu stana zaključuje 28. septembra 1990. godine», te da ova okolnost «ukazuje da je apelant kao sunosilac stanarskog prava nastavio da koristi stan nakon odlaska njegove supruge na usavršavanje». Apelant smatra također da činjenica da je apelantica otišla na usavršavanje nije davala osnova za otkaz ugovora njegovoj supruzi, navodeći da njegova supruga o tome nije mogla prezentirati dokaze pred sudom «jer nije znala da se postupak za otkaz ugovora o korišćenju stana vodi».
8. Apelant smatra da osporena presuda Kantonalnog suda «kao najjače dokazno sredstvo» pominje pravosnažnu presudu Općinskog suda kojom je njegovoj supruzi otkazan ugovor, ne vodeći dovoljno računa o ratnom i poratnom stanju «kada je otimačina tuđe imovine bila legalizovana donošenjem zakona koji su omogućavali bespravnim korisnicima stanova zaključenje ugovora o korišćenju stana». Upravo zbog toga je, kako navodi apelant, Visoki predstavnik nametnu Zakon o preuzimanju koji u članu 83.a reguliše da su sve pravosnažne presude donesene u periodu od 30. aprila 1991. godine do donošenja zakona ništave. Dalje, apelant navodi da su on i supruga imali status izbjeglice u ratu, a da se prema Anekasu VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini, svim izbjeglicama i raseljenim licima mora omogućiti povratak u mjesto prebivališta koje su imali 1991. godine. Budući da se radi o apelantovom domu i imovini, apelant smatra da su mu osporenom presudom i upravnim rješenjima ova prava prekršena.
9. U odgovoru na apelaciju, Kantonalni sud smatra da nisu povrijeđena ustavna prava apelanta na koja se poziva, te da u cijelosti ostaje kod osporene presude. Stoga predlaže da Ustavni sud apelaciju odbije.
10. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
11. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
12. Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
[...] 2. Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
13. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava.
14. Apelant se žali da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na poštivanje doma iz člana 8. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje ovih prava apelant posebno ne obrazlaže, niti se konkretno poziva na neki od principa sadržanih u navedenim članovima, već smatra da su mu ova prava povrijeđena zato što su Kantonalni sud i upravni organi pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo.
a) Pravo na poštivanje doma
15. Ustavni sud ukazuje na činjenicu da je bitna svrha člana 8. Evropske konvencije zaštita pojedinaca od arbitrarnih miješanja vlasti u njihova prava garantirana ovim članom (vidi Evropski sud za ljudska prava, Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A br. 297-C).
16. Da bi se utvrdilo radi li se u konkretnom slučaju o povredi člana 8. Evropske konvencije, prvo se mora utvrditi da li je sporni stan predstavljao apelantov «dom» u smislu značenja stava 1. člana 8. Evropske konvencije, a zatim da li odluke koje apelant osporava predstavljaju «miješanje» javnih vlasti u poštivanje toga «doma». Drugo, da bi «miješanje» bilo opravdano, mora biti «u skladu sa zakonom». Ovaj uvjet zakonitosti se, u skladu sa značenjem termina Evropske konvencije, sastoji iz više elemenata: (a) miješanje mora biti utemeljeno domaćim ili međunarodnim zakonom; (b) zakon o kojem je riječ mora biti primjereno dostupan tako da pojedinac bude primjereno upućen na okolnosti zakona koje se mogu primijeniti na dati predmet i (c) zakon također mora biti formuliran sa odgovarajućom tačnošću i jasnoćom da bi se pojedincu dozvolilo da prema njemu prilagodi svoje postupke (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Sunday Times protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 26. aprila 1979. godine, serija A, br. 30, stav 49).
17. Prema sudskoj praksi Evropskog suda za ljudska prava, pojam «dom» obuhvata kako iznajmljen dom, tako i dom u privatnom vlasništvu (vidi Evropski sud za ljudska prava, Gillow protiv Velike Britanije, presuda od 24. novembra 1986. godine, serija A, br. 109, stav 46 f, i Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A, br. 297-C, stav 31). U skladu sa ovom interpretacijom, Ustavni sud je proširio domen člana 8. Evropske konvencije na stanove u kojima se stanuje na osnovu stanarskog prava (vidi, Ustavni sud, odluka broj U- 8/99 od 11. maja 1999. godine, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 24/99). Također, Dom za ljudska prava je definisao domen člana 8. Evropske konvencije tako da uključuje i stanove u kojima stanuju «bespravni korisnici», ističući da pravni odnos podnosioca prijave sa stanom nije bitan prilikom određivanja da li se on može smatrati apelantovim domom ili ne (vidi, Dom za ljudska prava, Kulovac protiv Federacije Bosne i Hercegovine, broj CH/02/12421, Odluka o prihvatljivosti i meritumu od 6. februara 2003. godine, tačka 39).
18. S druge strane, Ustavni sud je u svojoj jurisprudenciji zaključio da se u slučaju kada apelant nikada nije uselio u stan, odnosno nije u stanu stanovao i obavljao uobičajene aktivnosti, takav stan ne može smatrati apelantovim domom u smislu člana 8. Evorpske konvencije (vidi Ustavni sud, odluka broj AP 281/05 od 28. juna 2005. godine, stav 31.). Također, u slučaju kad je apelant svojevoljno iselio iz spornog stana radi zaposlenja i preseljenja u drugo mjesto prije otpočinjanja sukoba u BiH, a poslije tog datuma nije u dugom vremenskm periodu koristio sporni stan, takav stan ne predstavlja za apelanta «dom» u smislu člana 8. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, odluka broj 293/05 od 23. februara 2005. godine, stav 37.).
19. U vezi s pitanjem može li se, u konkretnom slučaju, sporni stan smatrati apelantovim «domom», Ustavni sud primjećuje da iako apelantova supruga jeste zaključenjem ugovora o zakupu stana postala nositeljica stanarskog prava na spornom stanu, iz dokaza koje su proveli upravni organi i koje je cijenio Kantonalni sud u osporenoj presudi, ne može se utvrditi da su ona ili članovi njenog porodičnog domaćinstva bilo kada uspostavili faktičku vezu sa spornim stanom, odnosno da se apelantova supruga u taj stan uselila sa članovima svogo porodičnog domaćinstva i u njemu u bilo kom periodu obavljala uobičajene aktivnosti. Ustavni sud zapaža da je upravo to bio razlog što je pravosnažnom presudom Općinskog suda, broj P-1501/97 od 28. septembra 1999. godine, apelantovoj supruzi otkazan ugovor o korišćenju spornog stana. Ova presuda je bila polazna osnova upravnim organima i Kantonalnom sudu da donesu svoje odluke kojim odbijaju apelantov zahtjev za povrat spornog stana, a apelant svoje navode o kršenju prava na poštivanje doma temelji upravo na tvrdnjji da je ta presuda ništava temeljem člana 83.a Zakona o preuzimanju, te da se nije mogla koristiti u postupku koji je rezultirao osporenim odlukama.
20. U vezi s tim navodima, Ustavni sud zapaža da je članom 83.a Zakona o preuzimanju eksplicitno regulisano da se nosiocu stanarskog prava ne može otkazati ugovor o korišćenju stana «ako se okolnosti koje su osnova za otkaz ugovora pojave u periodu dok je nosilac stanarskog prava bio odsutan iz stana u svojstvu izbjeglice ili raseljenog lica prema Aneksu VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini». U konkretnom slučaju, pravosnažna presuda Općinskog suda o otkazu ugovara apelantovoj supruzi je donesena ne zato što je stan napustila u svojstvu izbjeglice, već iz razloga predviđenih članom 47. stav 1. Zakona o stambenim odnosima, odnosno zbog okolnosti nastalih prije 30. aprila 1991. godine, a njeno kasnije sticanje statusa izbjeglice nije od utjecaja u konkretnoj pravnoj stvari. Stoga, Ustavni sud ne može prihvatiti navode apelanta da je ova presuda Općinskog suda ex lege ništava, jer se odredba člana 83.a Zakona o preuzimanju ne odnosi na sve postupke za otkaz ugovora o korišćenju stana, već samo na otkaze zbog okolnosti tačno navedenih u toj odredbi. Ovo u suštini znači da sudovi nisu ničim bili spriječeni da vode postupke za otkaza stanarskog prava zbog drugih razloga predviđenih Zakonom o stambenim odnosima, odnosno odredbama tog zakona koje donošenjem Zakona o preuzimanju nisu stavljene van snage, kako je to slučaj u konkretnom predmetu. S druge strane, Ustavni sud ne može uvažiti ni druge razloge kojima apelant osporava zakonitost i pravilnost prvosnažne presude Općinskog suda, broj P-1501/97 od 28. septembra 1999. godine, jer ta presuda nije i ne može biti predmetom ispitivanja u konkretnom slučaju.
21. Ustavni sud također zapaža da su upravni organi i Kantonalani sud donijeli osporene odluke uzimajući u obzir činjenicu da u vrijeme donošenja tih odluka, pa čak i u vrijeme podnošenja zahtjeva za povrat stana, apelantova supruga više nije bila nositeljica stanarskog prava, te da joj je stanarsko pravo oduzeto u skladu s važećim odredbama zakona. Ovo također znači da apelant, koji svoje pravo crpi iz prava svoje supruge kao ranije nositeljice stanarsko prava, ne može imati više prava nego što ga ima njegova supruga, što je jasno obrazložio i Kantonalni sud u osporenoj odluci kojom su potvrđene odluke upravnih organa o odbijanju apelantovog zahtjeva za povrat stana. Na osnovu toga, Ustavni sud smatra da se, u konkretnom slučaju, sporni stan ne može smatrati apelantovim «domom» u smislu značenja člana 8. Evropske konvencije, zbog čega Ustavni sud smatra da nije potrebno ispitati druga pitanja u vezi s navedenim članom.
22. Na osnovu izloženog, Ustavni sud zaključuje da činjenice u odnosu na koje je apelant podnio apelaciju očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. da nema bilo čega što u konkretnom slučaju ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» u vezi sa kršenjem prava na poštovanje doma iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovne i člana 8. Evropske konvencije, zbog čega su ovi navodi očigledno (prima faciae) neosnovani.
b) Pravo na imovinu
23. U vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na imovinu, Ustavni sud ukazuje da je u svojim ranijim odlukama zaključio da stanarsko pravo predstavlja sui generis vlasničke interese koji predstavljaju ekonomsku vrijednost (vidi Ustavni sud, odluka broj U- 8/99 od 5. novembra 1999. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 24/99). U tom smislu, stanarsko pravo obuhvata, izmneđu ostalog, i pravo članova porodičnog domaćinstva na stjecanje stanarskog prava nakon smrti nosioca stanarskog prava, te pravo na kupovinu stana u skladu sa relevantnim propisima (vidi Ustavni sud, odluka broj U-6/98 od 24. septembra 1999. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 20/99).
24. U konkretnom slučaju, pitanje da li apelantu pripada pravo na povrat spornog stana na kojem je nositeljica stanarskog prava bila njegova supruga, u situaciji nakon što joj je stanarsko pravo oduzeto u skladu s važećim odredbama Zakona o stambenim odnosima, detaljno je ispitano i obrazloženo osporenim rješenjima upravnih organa i osporenom presudom Kantonalnog suda. Naime, upravni organi i Kantonalni sud su utvrdili da je apelantovoj supruzi stanarsko pravo oduzeto pravosnažnom presudom Općinskog suda iz razloga navedenih u čl, 47. stav 1. i 44. stav 6. Zakona o stambenim odnosima: Ova presuda je postala pravosnažna čak i prije nego što su apelant i njegova supruga zajednički podnijeli zahtjev za povrat stana, 7. oktobra 1999. godine. Dakle, već u vrijeme podnošenja zahtjeva ni apelant ni njegova supruga, iz čijeg bi prava on crpio svoje pravo, nisu imali u odnosu na sporni stan pravni status koji bi, eventualno, mogao predstavljati stanarsko pravo kao sui generis vlasnički interes, pa samim tim ni «imovinu» u smislu člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju.
25. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da nema ništa što u konkretnom slučaju ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» u vezi sa kršenjem prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju, budući da apelant nema «imovinu» koja bi ulazila u djelokrug zaštite tog člana.
26. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojim će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
27. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović