Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1578/07 (S. B.)

Odluka donesena 12. 06. 2008.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Radni odnos
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Hatidža Hadžiosmanović, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1578/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

12. 06. 2008.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije, Seada Palavrić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 12. juna 2008. godine, u predmetu broj AP-1578/07, rješavajući apelaciju Sabire Brkić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Sabire Brkić podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj 070-0-Rev-07-000679 od 26. aprila 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Sabira Brkić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Livna, podnijela je, 4. juna 2007. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj 070-0-Rev-07-000679 od 26. aprila 2007. godine. Apelantica je, 26. marta 2008. godine, podnijela zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud obustavio daljnji sudski postupak protivizvršenja po osporenoj presudi do donošenja odluke o apelaciji.

2. Apelantica već duži niz godina vodi postupke pred redovnim sudovima u vezi sa ostvarenjem prava iz radno-pravnog odnosa, a u vezi sa otpuštanjem sa radnog mjesta u državnoj službi u tadašnjem Fondu za stanovanje grada Livno, a sada Općini Livno. Ustavni sud je u apelanticinom predmetu donio dvije mertorne odluke i to: odluku broj U-38/02 od 19. decembra 2003. godine i odluku broj AP-299/06 od 27. januara 2007. godine.

3. Odluka Ustavnog suda, broj AP-299/06, odnosila se na izvršenje odluke broj U-38/02, a u vezi sa presudom Vrhovnog suda, broj Rev-908/04 od 24. januara 2006. godine, kojom je okončan postupak po apelanticinoj tužbi protiv tužene Općine Livno (u daljnjem tekstu: tužena). Odlučujući o reviziji tužene protiv drugostepene sudske odluke kojom je usvojen apelanticin tužbeni zahtjev u cijelosti u tužena, između ostalog, obavezana apelantici isplatiti puni iznos plata za period od 1993. godine do ponovnog zasnivanja radnog odnosa, Vrhovni sud je reviziju tužene djelimično uvažio i obje nižestepene presude djelimično preinačio tako da je odbijen apelanticin tužbeni zahtjev za isplatu naknade plaće za period od 21. septembra 1993. do 4. aprila 2001. godine i uplatu doprinosa za zdravstveno osiguranje za period od 21. septembra 1993. do 31. decembra 1998. godine, dok je tužena obavezana apelantici isplatiti naknadu plaća za period od 5. aprila 2001. godine pa do 31. decembra 2003. godine u ukupnom iznosu od 10.511,55 KM sa zateznom kamatom počev od 5. aprila 2004. godine pa do isplate, te joj uplatiti doprinose za zdravstveno osiguranje počev od 1. januara 1999. godine pa do 31. decembra 2003. godine.

4. Ustavni sud je, u svojoj odluci, broj AP-299/06, utvrdio povredu apelanticinog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu. Evropska konvencija), ukinuo je presudu Vrhovnog suda od 24. januara 2006. godine, i vratio predmet Vrhovnom sudu na ponovni postupak obavezujući Sud da svoju odluku donese po hitnom postupku u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Ustavni sud je u svojoj odluci zaključio da nije bilo proizvoljnosti u zaključku Vrhovnog suda o tome da se na apelanticin slučaj primjenjuje član

143. Zakona o radu («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine», br. 43/99 i 32/00), nadalje Ustavni sud nije mogao meritorno odlučivati o apelanticinim navodima koji se odnose na uplatu doprinosa za penziono i invalidsko osiguranje s obzirom da u tom dijelu apelantica nije izjavila reviziju Vrhovnom sudu protiv drugostepene sudske odluke. U vezi sa pitanjem zastare apelanticinog zahtjeva za naknadu izgubljenih plaća, Ustavni sud je dao tumačenje prema kojem se rok zastarjelosti za prava po članu 143. Zakona o radu treba računati od dana pravosnažnosti rješenja kojim je nekome utvrđen status zaposlenika na čekanju posla s obzirom da je tek tada stekao to pravo.

5. U postupku izvršenja odluke Ustavnog suda, broj AP-299/06, Vrhovni sud je presudom, broj 070-0-Rev-07-000679 od 26. aprila 2007. godine, djelimično uvažio reviziju tužene i nižestepene presude preinačio tako da je tužena obavezana da apelantici za period od 21. septembra 1993. do 31. marta 2004. godine, na ime naknade plaće za vrijeme čekanja posla, isplati ukupan iznos od 32.344,20 KM sa zateznom kamatom počev od 5. aprila 2004. godine pa do isplate u roku od 15 dana pod prijetnjom izvršenja, dok je apelantica sa viškom tužbenog zahtjeva za isplatu plaće u tom periodu odbijena. U ostalom dijelu (za isplatu plaće počev od 1. januara 2004. godine te uplatu doprinosa za zdravstveno osiguranje počev od 21. septembra 1993. godine pa do povratka na posao) revizija tužene je odbijena. Vrhovni sud je, u svojoj odluci, apelantici priznao pravo na isplatu plaća za cijeli period od 21. septembra 1993. godine pa do ponovnog uspostavljanja radno-pravnog statusa, u skladu sa stavom Ustavnog suda da rok zastare za prava po članu 143. Zakona o radu ne mogu teći prije konačnosti rješenja kojim je utvrđen status radnika na čekanju. U apelanticinom slučaju konačnost je nastupila 27. augusta 2003. godine, dok je ona preciziranu tužbu podnijela 5. aprila 2004. godine, tako da zastara nije nastupila. Nadalje, Vrhovni sud je naveo da je odluku o tome da li apelantici pripada puni iznos plate ili iznos plate radnika na čekanju posla Ustavni sud prepustio nadležnim organima, kako u odluci U-38/02, tako i u odluci AP-299/06, i shodno tome je Vrhovni sud prihvatio reviziju tužene u dijelu u kojem je navedeno da apelantici pripada plata radnika na čekanju posla u skladu sa članom 143. Zakona o radu. U obrazloženju presude je, također, navedeno da, s obzirom da apelantica nije izjavila reviziju u odnosu na drugostepenu presudu u dijelu u kojem su nižestepeni sudovi psopustili tuženu obavezati na uplatu doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje, Vrhovni sud nije o tome ni mogao odlučivati.

6. Apelantica je navela da je osporenom presudom povrijeđeno njeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. U apelaciji je apelantica, u najvećoj mjeri, ponovila navode koje je iznijela u ranijim apelacijama i na koje je Ustavni sud dao odgovor i obrazloženje u svojim odlukama U-38/02 i AP-299/06. U vezi sa osporenom presudom za apelanticu je sporan stav po kojem joj pripada plaća radnika na čekanju posla imajući u vidu razloge zbog kojih ona nije radila, a to je protjerivanje sa posla i diskriminacija koju je i Ustavni sud utvrdio u odluci U-38/02. Nadalje, sporno je to što joj tužena Općina Livno nije uplatila doprinose za penzijsko i invalidsko osiguranje, a kako u vezi sa tim propustom nije izjavila reviziju sada nema prijevremenu starosnu penziju, niti ima zdravstveno osiguranje. Apelantica je od Ustavnog suda zatražila ukidanje osporene presude i potvrđivanje pravosnažnosti ranije donesene presude Kantonalnog suda kojom je tužena obavezana da apelantici isplati puni iznos plate za vrijeme za koje nije radila što je i izvršeno 2005. godine. Apelantica je, podnijela i zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud obustavio daljnji sudski postupak protivizvršenja po osporenoj presudi do donošenja odluke o apelaciji.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

„ Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-

Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava.

9. Kako je već to i naveo Ustavni sud u ovoj odluci, apelantica je u najvećem dijelu svoje apelacije ponovila navode na koje je Ustavni sud već dao svoje odgovore i obrazloženja u svojim odlukama U-38/02 i AP-299/06. Na temelju ranijih odluka Ustavnog suda apelantici je ponovo uspostavljen radno-pravni status i priznata su joj prava iz radnog odnosa, ali je sporna bila isplata zaostalih plaća i uplata doprinosa u vezi sa kojim je apelantica i vodila sudske postupke. Presuda Vrhovnog suda, koju apelantica osporava predmetnom apelacijom, donesena je u postupku izvršenja odluke Ustavnog suda i stoga će Ustavni sud razmotriti da li je odluka Vrhovnog suda u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i čanom 6. stav 1. Evropske konvencije. U tom smislu Ustavni sud je utvrdio da je Vrhovni sud primjenio stav Ustavnog suda u vezi sa računanjem roka zastare za prava po članu 143. Zakona o radu i apelantici je priznao pravo na plaću radnika na čekanju posla za cijeli period od 1993. godine do dana ponovnog zasnivanja radnog odnosa. Ustavni sud je u svojoj odluci naveo da nije bilo proizvoljnosti u ranijoj presudi Vrhovnog suda u vezi sa odlukom da se apelantici prizna status radnika na čekanju posla, i stoga nije sporan taj stav koji je ponovljen u osporenoj odluci Vrhovnog suda. Što se tiče uplate doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje, nesporno je da apelantica nije izjavila reviziju protiv drugpstepene presude u tom dijelu i stoga Ustavni sud nije imao nadležnost da o tim navodima raspravlja. S obzirom na navedeno Ustavni sud zaključuje da je osporena presuda donesena u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije. Apelantica je, u suštini nezadovoljna ovom odlukom, a njeno nezadovoljstvo ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije, a apelantica ne navodi nikakve procesne greške, niti su takve greške očigledne (vidi Evropski sud, već citirana odluka Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat).

10. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. S obzirom na odluku o dopustivosti u ovom predmetu, Ustavni sud zaključuje da nema osnova za razmatranje apelanticinog prijedloga za donošenje privremene mjere.

12. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Hatidža Hadžiosmanović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1578/07 (S. B.) | Sudska praksa | Aktio