Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1741/06 (J. K.)

Odluka donesena 12. 06. 2008.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
Član 2. Protokola 4 uz EK i član II/3.m) Ustava BiH (Sloboda kretanja)
  • Vanparnični postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Stanarsko pravo
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Hatidža Hadžiosmanović, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1741/06

Apelacija

Odluka o dopustivosti

12. 06. 2008.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije, Seada Palavrić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 12. juna 2008. godine, u predmetu broj AP- 1741/06, rješavajući apelaciju

Jove Karišika, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Jove Karišika podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj Rev-216/05 od 7. marta 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Jovo Karišik (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, podnio je, 7. juna 2006. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj Rev-216/05 od 7. marta 2006. godine.

2. Rješenjem Općinskog suda Tuzla (u daljnjem tekstu: prvostepeni sud), broj RI-23/02 od 28. februara 2003. godine, određena je Mira Karišik (u daljnjem tekstu: predlagateljica) za nosioca stanarskog prava na dvosobnom stanu koji se nalazi u Tuzli, ul. Albina Herljevića broj 13, dok je apelantu kao protivniku predlagača, utvrđeno da prestaje svojstvo nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu danom pravosnažnosti ovog rješenja. Apelant je obavezan predlagateljici naknaditi troškove postupka u iznosu od 357,60 KM sve u roku od 15 dana. Apelant je protiv prvostepenog rješenja izjavio žalbu Kantonalnom sudu u Tuzli (u daljnjem tekstu: drugostepeni sud). Drugostepeni sud je Rješenjem, broj GŽ-1048/03 od 24. septembra 2003. godine, apelantovu žalbu uvažio, prvostepeno rješenje ukinuo i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovni postupak. U obrazloženju rješenja drugostepeni sud je prihvatio apelantove navode o bitnim povredama parničnog postupka, ukazao je na nedostatke u postupku utvrđivanja činjenica od strane prvostepenog suda, odnosno primjene materijalnog zakona, i dao upute prvostepenom sudu u vezi sa utvrđivanjem relevantnih činjenica odlučnih za konačnu odluku u konkretnom slučaju.

3. U ponovnom postupku prvostepeni sud je Rješenjem, broj RI-92/03 od 18. juna 2004. godine, utvrdio da se za nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu određuje predlagateljica, dok apelantu prestaje to svojstvo. Apelant je obavezan predlagateljici naknaditi troškove postupka u iznosu od 885,60 KM, sve pod prijetnjom prinudnog izvršenja.

4. Na osnovu činjeničnog utvrđenja u prvostepenom postupku nesporno prizilazi da su apelant i predlagateljica brak zaključili 6. oktobra 1973. godine, a da je brak razveden pravosnažnom Presudom Osnovnog suda u Brčkom, broj P-38/93 od 19. novembra 1993. godine, i da je tada mldb. kćerka stranaka Biljana Karišik povjerena na čuvanje,vaspitanje i izdržavanje predlagateljici kao majci, te da je brak razveden doprinosom apelanta zbog vanbračne veze sa trećom osobom. Također je utvrđeno, da je apelant penzioner i da prima penziju u iznosu od 342,10 KM, te da ima državljanstvo Republike Srbije, gdje ima i prijavljen stalni boravak, jer u Subotici posjeduje stambeni objekat, dok je predlagatelica nezaposlena i da, nakon što je iseljena iz stana koji je imala na privremenom korištenju u Brčkom, stanuje kao podstanar. Cijeneći sve okolnosti koje su propisane članom 20. Zakona o stambenim odnosima, te činjenična utvrđenja konkretnog slučaja, prvostepeni sud je odlučio da se za nosioca stanarskog prava predmetnog stana odredi predlagateljica zbog njene teže stambene situacije, razloga iz kojih je brak razveden i socijalnih okolnosti. Sud nije predlagateljicu obavezao da u smislu člana 20. stav 2. Zakona o stambenim odnosima, obezbjedi apelantu nužni smještaj iz razloga što je utvrđeno da apelant posjeduje stambeni objekat u Subotici, zbog čega je sud zaključio da mu pravo na nužni smještaj ne pripada jer je stambeno obezbjeđen. Istom odlukom sud je obavezao apelanta da predlagateljici naknadi troškove postupka u iznosu od 885,60 KM. Apelant je protiv prvostepenog rješenja izjavio žalbu drugostepenom sudu.

5. Drugostepeni sud je Rješenjem, broj Gž-1289/04 od 9. novembra 2004. godine, uvažio žalbu apelanta i preinačio prvostepeno rješenje tako što je za nosioca stanarskog prava odredio apelanta. U obrazloženju rješenja drugostepeni sud je naveo da se u konkretnom slučaju, dakle, pored okolnosti propisanih članom 20. Zakona o stambenim odnosima, trebala cijeniti i činjenica koja je od stranaka obezbjedila povrat u posjed predmetnog stana, budući da su obje stranke izbijanjem ratnih dejstava napustile stan, te da im je po osnovu Zakona o napuštenim stanovima, omugućen povrat. S tim u vezi, cijeneći provedene dokaze, drugostepeni sud je utvrdio da je apelant podnio zahtjev za povrat stana u posjed i da je dvije godine vodio postupak pred nadležnim organom uprave da bi od ranijeg korisnika preuzeo ključeve od stana, da ga je sam renovirao i u isti uselio, zbog čega zaključuje da je apelant obezbjedio povrat predmetnog stana i time pokazao stvarnu namjeru i volju da živi uistom. Suprotno tome, drugostepeni sud nalazi da predlagateljica svojim pasivnim držanjem u postupku povrata, nije pokazala interes za stan niti svoje opredjeljenje i volju da ga u buduće koristi za stanovanje. Drugostepeni sud još ocjenjuje da kuća koju je apelant stekao u Subotici predstavlja njegovu posebnu imovinu koju je stekao nasljeđem i to 2001. godine, tj. nakon razvoda braka, te po mišljenju drugostepenog suda ova okolnost ne može utjecati na predmetni spor. S obzirom na navedeno, drugostepeni sud je zaključio da pravni stav prvostepenog suda nema uporišta u utvrđenom činjeničnom stanju, te da tužbeni zahtjev predlagateljice kojim je tražila da ona bude određena za nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu nije osnovan. Predlagateljica je protiv drugostepenog rješenja izjavila reviziju Vrhovnom sudu.

6. Vrhovni sud je Rješenjem, broj Rev -216/05 od 7. marta 2006. godine, uvažio reviziju predlagateljice i preinačio drugostepeno rješenje tako da se žalba apelanta odbija i prvostepeno rješenje potvrđuje. Apelant je obavezan da predlagateljici nadoknadi troškove revizijskog postupka u iznosu od 594,00 KM pod prijetnjom prinudnog izvršenja. U obrazloženju rješenja Vrhovni sud je pozivajući se na član 20. Zakona o stambenim odnosima, te polazeći od okolnosti koje su propisane navedenim članom, utvrdio da je drugostepeni sud pogrešno primjenio materijalno pravo kada ocjenjuje da su stambene potrebe apelanta teže od potreba predlagateljice. Naime, ovaj sud je polazeći od nesporno utvrđenih činjenica da predlagateljica živi kao postanar, te da apelant živi u predmetnom stanu i da ima u vlasništvu stambeni objekat, ukazao da je okolnost sticanja stambenog objekta od strane apelanta, nakon razvoda braka veoma bitna jer upućuje na zaključak da su stambene potrebe apelanta u odnosu na predlagateljicu povoljnije. Dakle, okolnost posjedovanja stambenog objekta u korist apelanta po ocjeni ovog suda, presudna je za pravilnu primjenu materijalnog prava. Također, vezano za razloge zbog kojih je brak razveden, kao elementa koji se cijene u ovakvom postupku, Vrhovni sud je utvrdio da je ponašanje apelanta doprinijelo toj statusnoj situaciji, s obzirom da je nesporno utvrđeno da je apelant imao vanbračnu vezu. U odnosu na socijalne okolnosti, Vrhovni sud nalazi da je namjera predlagateljice da za mjesto življenja izabere Tuzlu, dokazana njenim podnošenjem prijedloga i pokretanjem postupka za omogućavanje da se vrati u predmetni stana. S obzirom na navedeno, Vrhovni sud je zaključio da je drugostepeni sud na pravilno utvrđeno činjenično stanje pogrešno primjenio materijalno pravo kada je utvrdio da su okolnosti nepovoljnije za apelanta nego za predlagateljicu i odredio apelanta za nosioca stanarskog prava, jer su prema stavu Vrhovnog suda stambene potrebe razlozi zbog kojih je brak razveden i druge socijalne okolnosti nepovoljnije kod predlagateljice nego kod apelanta.

7. Apelant navodi da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i iz člana 8. Evropske konvencije kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, i pravo na slobodu kretanja i prebivališta iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine. Apelant hronološki iznosi tok postupka pred redovnim sudovima, tumačeći stav redovnih sudova na svoj način, a iz navoda apelacije proizilazi da se apelant žali na pogrešnu i proizvoljnu primjenu materijalnog prava. Također, apelant smatra da je prema Zakonu o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo, a koji je stupio na snagu prije razvoda sa predlagateljicom, stekao pravo na otkup stana, ali da mu je to pravo oduzeto osporenom odlukom.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Pravo na pravično suđenje

10. Ustavni sud konstatuje da iz navoda apelacije proizilazi da apelant povredu svojih ustavnih prava vidi u tome što smatra da je Vrhovni sud na utvrđeno činjenično stanje pogrešno i proizvoljno primjenio materijalno pravo. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća na svoj stav da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, nije zadatak ovih sudova da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava, osim u slučajevima u kojima su odluke nižih sudova povrijedile ustavna prava, ili su zanemarile ta prava, te ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravo na pravično suđenje pravo na, pristup sudu, pravo na djelotvorni pravni lijek i dr.) ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava (vidi odluku Ustavnog suda, broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine).

11. Ustavni sud podsjeća da je vanparnični postupak vođen po prijedlogu predlagateljice, da su u postupku pred prvostepenim sudom u smislu odredbe člana 20. Zakona o stambenim odnosima utvrđene relevantne činjenice od značaja za donošenje konačne odluke o određivanju nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu, te da je prvostepeni sud, imajući u vidu i utvrđene okolnosti koje su uticale da brak bude razveden, sve ukupne socijalne, ekonomske i stambene prilike obje stanke, odlučio da predlagateljicu odredi za nosioca stanarskog prava. Drugostepeni sud je, odlučujući u postupku o žalbi apelanta, ocjenio da je prvostepeni sud na pravilno utvrđeno činjenično stanje pogrešno primjenio odredbu člana 20. Zakona o stambenim odnosima, te je žalbu apelanta uvažio i prvostepeno rješenje preinačio tako što je za nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu odredio apelanta. Vrhovni sud je u postupku donošenja osporene odluke, a imajući u vidu okolnosti koje su uslovile da obje stranke napuste stan, način na koji je brak razveden, sve ukupne socijalne, ekonomske i stambene prilike obje stanke, zaključio da je drugostepeni sud na pravilno utvrđeno činjenično stanje pogrešno primjenio materijalno pravo, te je koristeći svoje diskreciono pravo u primjeni i tumačenju materijalnog zakona odlučio da meritorno riješi stvar i predlagateljicu odredio za nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu. Za taj svoj zaključak Vrhovni sud je dao relevantno obrazloženje i Ustavni sud nije pronašao elemente koji bi u konkretnom slučaju ukazali da su materijalno-pravni propisi proizvoljno ili nepravično primjenjeni na štetu apelanta.

12. Apelant izričito predlaže u navodima apelacije da je u konkretnom slučaju trebalo primjeniti odredbu člana 33. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo, implicitno naglašavajući da se u pogledu spornog stana nije mogao voditi predmetni postupak jer je na stanu prestalo postojati stanarsko pravo s obzirom na činjenicu da je stan otkupljen. Međutim, Ustavni sud u vezi sa ovim navodom primjećuje više činjenica: da apelant navedeni prigovor do sada nije isticao u postupcima pred redovnim sudovima i da ga po prvi put ističe u navodima apelacije. Dalje, čak i da to nije tako, apelant za tvrdnju da je postao vlasnik spornog stana nije dostavio relevantan dokaz pa Ustavni sud smatra da se radi o paušalnom navodu. Pored toga, iz obrazloženja osporenih odluka nesumnjivo proizilazi da je u toku postupka pred redovnim sudovima utvrđeno da nije okončan postupak otkupa predmetnog stana do donošenja konačne odluke u ovome predmetu. Stoga, imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u osporenim odlukama nema mjesta primjeni odredbe člana 33. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo, te da, stoga, relevantno pravo nije primjenjeno na proizvoljan način, radi čega se ne može zaključiti da je primjena prava od strane Vrhovnog suda povrijedila ustavno pravo apelanata na pravično suđenje.

13. Nadalje, Ustavni sud naglašava da nezadovoljstvo apelanata osporenom odlukom ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije (vidi Evropski sud, već citirana odluka Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat). Također, apelant ne navodi nikakve proceduralne greške, niti su takve greške očigledne (vidi Evropski sud, već citirana odluka Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat), a Ustavni sud nije pronašao ništa što bi ukazalo da su materijalno-pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelanata, niti ima elemenata koji ukazuju na procesnu nepravičnost.

14. Stoga, Ustavni sud zaključuje da apelant ne nudi činjenice koje bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda ustavnih prava na koja se poziva, te da bi bilo potrebno meritorno ispitivanje. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

Pravo na poštivanje doma

15. U odnosu na apelantove navode da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, Ustavni sud konstatuje da je preduvjet za utvrđivanje da li se u konkretnom slučaju radi o povredi člana 8. Evropske konvencije, pitanje da li je predmetni stan predstavljao apelantov «dom» u smislu značenja člana 8. stav 1. Evropske konvencije. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da je apelantu dodjeljen predmetni stan na korišćenje, te da on u istom živi. Stoga, Ustavni sud smatra da se predmetni stan može smatrati apelantovim „domom“, u smislu člana 8. Evropske konvencije.

16. Nadalje, Ustavni sud ukazuje da su svi navodi apelanta koje ističe u svojoj apelaciji već bili predmet raspravljanja pred redovnim sudovima i da apelant nije uspio dokazati neosnovanost prijedloga predlagateljice da se ona odredi za nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu. Ustavni sud konstatuje da je Vrhovni sud osporenu odluku temeljio na odredbi člana 20. stav 1. Zakona o stambenim odnosima i da, kako je navedeno u prethodnim stavovima, nije našao proizvoljnost u primjeni materijalnog prava. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da apelant ne nudi dokaze koji bi mogli opravdati tvrdnju da postoji povreda prava na dom, zbog čega nema elemenata koji prima facie ukazuju da je kršenje ustavnog prava iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije moguće, u smislu da bi bilo potrebno meritorno ispitivanje. Pravo na slobodu kretanja i prebivališta

17. Apelant se žali da je osporenom odlukom povrijeđeno i njegovo pravo na slobodu kretanja i prebivališta iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine. Pravo na slobodu kretanja i slobodu izbora prebivališta zagarantovano je svim osobama koje se zakonito nalaze na teritoriji jedne države. Ustavni sud zapaža da ovi apelantovi navodi nemaju uporišta i da su njegove tvrdnje paušalne prirode, jer apelant nije ničim dokazao da mu je osporenom odlukom ograničena sloboda kretanja i pebivališta na teritoriji Bosne i Hercegovine. Dakle, apelant u apelaciji, osim paušalnog navoda o povredi navedenog prava, nije ponudio niti jedan dokaz koji bi učinio vjerovatnim i mogućim da se radi o povredi navedenog prava, te Ustavni sud konstatuje da su i ovi apelantovi navodi o kršenju člana II/3.

m) Ustava Bosne i Hercegovine očigledno (prima facie) neosnovani.

Pravo na imovinu

18. Apelant također, smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud je utvrdio da se apelant nije konkretno pozvao na neki od principa sadržanih u članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. S obzirom da se u suštini, navodi o kršenju prava na imovinu zasnivaju na navodima o kršenju prava na pravično suđenje, a što je Ustavni sud već razjasnio u prethodnim tačkama ove odluke, te kako uz apelaciju nisu dostavljeni bilo kakvi dokazi koji bi mogli, prima facie, ukazati mogućim i vjerovatnim navode o kršenju ovog prava, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, očigledno (prima facie) neosnovani.

19. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno ako predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

20. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Hatidža Hadžiosmanović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1741/06 (J. K.) | Sudska praksa | Aktio