Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1823/06 (S. A.)
Odluka donesena 12. 06. 2008.
- Nema povrede
- Član 2. EK i član II/3.a) Ustava BiH (Pravo na život)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Invalidnina
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Hatidža Hadžiosmanović, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1823/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
12. 06. 2008.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije, Seada Palavrić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 12. juna 2008. godine, u predmetu broj AP-1823/06, rješavajući apelaciju
Safeta Aličića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Safeta Aličića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici, broj U-749/05 od 17. aprila 2006. godine, Rješenja Federalnog ministarstva za pitanja boraca i invalida odbrambeno-oslobodilačkog rata Sarajevo, broj UP-II-04/1-
41-2860/05 od 17. avgusta 2005. godine, i Rješenja Službe za boračko-invalidsku zaštitu Općine Zenica, broj 08-41-6112/04 od 31. januara 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Safet Aličić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zenice, kojeg zastupa Edin Hrnjić, advokat iz Doboja, podnio je, 19. juna 2006. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj U-
749/05 od 17. aprila 2006. godine, Rješenja Federalnog ministarstva za pitanja boraca i invalida odbrambeno-oslobodilačkog rata Sarajevo (u daljnjem tekstu: Federalno ministarstvo), broj UP-II-
04/1-41-2860/05 od 17. avgusta 2005. godine, i Rješenja Službe za boračko-invalidsku zaštitu Općine Zenica (u daljnjem tekstu: prvostepeni organ), broj 08-41-6112/04 od 31. januara 2005. godine.
2. Prvostepeni organ je postupajući po službenoj dužnosti u predmetu apelanta, radi priznanja prava na ličnu invalidninu, donio Rješenje, broj 08-41-6112/04 od 31. januara 2005. godine, kojim je apelantu priznatom ratnom vojnom invalidu X grupe sa 20% vojnog invaliditeta, priznato je i dalje svojstvo ratnog vojnog invalida IX grupe sa 30% vojnog invaliditeta po osnovu bolesti (pogoršanje), koju je zadobio kao pripadnik Armije RBiH, počev od 1. januara 2005. godine, pa nadalje dok postoje Zakonom propisani uslovi. Navedenim rješenjem apelantu je utvrđena invalidnina u mjesečnom novčanom iznosu od 44,04 KM i ostala prava propisana Zakonom o pravima boraca i članova njihovih porodica («Službene novine Federacije BiH», broj 33/04-u daljnjem tekstu: Zakon o pravima boraca).
3. Federalno ministarstvo, rješevajući u postupku o žalbi apelanta protiv rješenja prvostepenog organa, donijelo je Rješenje, broj UP-II-04/1-41-2860/05 od 17. avgusta 2005. godine, kojim je žalba odbijena kao neosnovana. Stavom dva izreke ovog rješenja prvostepeno rješenje je izmjenjeno samo u smislu da će se ranije donesena rješenja po odredbama člana 69. stav 1. Zakona o pravima boraca prestati izvršavati u rokovima iz člana 62. istog zakona. U obrazloženju rješenja Federalno ministarstvo navodi da je u postupku o žalbi pribavljen nalaz i mišljenje Drugostepene ljekarske komisije, broj DOV-RVI-1657/05 od 17. avgusta 2005. godine, na osnovu kojeg je utvrđeno da kod apelanta vojni invaliditet iznosi 30%, grupa IX –trajno, s obzirom da se radi o oboljenju na čije pogoršanje je uticala služba u oružanim snagama.
4. Apelant je protiv rješenja Ministarstva tužbom kod Kantonalnog suda pokrenuo upravni spor, ističući da Ministarstvo u postupku o žalbi nije postupalo u skladu sa članom 200. Zakona o upravnom postupku, jer nije izvršilo uvid u njegovu svu medicinsku dokumentaciju koja se nalazila u spisu, navodeći pri tome da osporeno rješenje nije doneseno na osnovu potpuno i pravilno utvrđenog činjeničnog stanja. Kantonalni sud je odlučujući o ovoj upravnoj stvari donio Presudu, broj U-749/05 od 17. aprila 2006. godine, kojom je tužbu odbio. Taj sud je, kako obrazlaže, primjenom člana 34. stav
1. Zakona o upravnim sporovima ispitao zakonitost osporenog rješenja u granicama zahtjeva tužbe i razloga iz tužbe, pa je cijeneći sve odlučne činjenice, dokaze i podatke iz spisa odbio tužbu, nalazeći da je Ministarstvo pravilno postupio kada je, pored nalaza, ocjene i mišljenja Prvostepene ljekarske komisije od 6. januara 2005. godine, radi pravilnog i potpunog utvrđivanja činjeničnog stanja pribavilo nalaz i mišljenje Drugostepene ljekarske komisije od 11. avgusta 2005. godine, na osnovu kojeg je pravilno utvrdilo da kod apelanta vojni invaliditet iznosi 30% i to trajno i da se svrstava u IX grupu Ratnih vojnih invalida, nalazeći da je na taj način drugostepeni organ, postupajući shodno odredbama Zakona o upravnom postupku, na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno primjenio odredbe člana 42. 62 i 69. Zakona o pravima boraca.
5. Apelant smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na život iz člana II/2 a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).U suštini povredu navedenog ustavnog prava apelant vidi u tome što mu je prvostepenim rješenjem od 31. januara 2005. godine donesenim u postupku pokrenutom po službenoj dužnosti, kao ratnom vojnom invalidu X grupe, sa 20% invaliditeta, priznato svojstvo ratnog vojnog invalida IX grupe, sa 30%, vojnog invaliditeta, a tim i mjesečni iznos lične invalidnine od 44,04 KM. Naime, apelant navodi da je kao pripadnik Oružanih snaga BiH obolio, te da je do kraja života „osuđen“ na upotrebu lijekova i liječničke tretmane, pa s obzirom da sa invalidninom određenom u iznosu od 44,04 KM, neće moći obezbjediti potrebnu medicinsku zaštitu, njegov život će biti doveden u pitanje.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava, apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. svibnja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
8. Apelant se žali da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na život iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije.
9. Osporenim odlukama, apelantu je utvrđena invalidnina u mjesečnom novčanom iznosu od 44,04 KM i ostala prava propisana Zakonom o pravima boraca, pa stoga i nije moguće dovesti u vezu ovaj upravni postupak i garancije prava na život. Naime, Ustavni sud smatra da činjenice konkretnog predmeta nemaju takva svojstva da bi mogle opravdati tvrdnju o postojanju povrede navedenog prava. Nezadovoljstvo apelanata zbog osporenih odluka kojima nije u predmetnoj upravnoj stvari riješeno pitanje invaliditeta i visine invalidnine na za njega zadovoljavajući način, a posebno zbog uopćene i neargumentirane tvrdnje o povredi ovog prava, ne mogu opravdati takvu tvrdnju. Dakle, Ustavni sud zapaža da osim paušalnog navoda o kršenju prava na život iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije, apelant nije ponudio nikakve dokaze koji bi potvrdili njegove navode, te kako uz apelaciju nije dostavljen bilo kakav dokaz koji bi mogao, prima facie, ukazati mogućim i vjerovatnim navode o kršenju ovog prava, Ustavni sud zaključuje, da su navodi o kršenju prava na život iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije, očigledno (prima facie) neosnovani, jer činjenice predočene Ustavnom sudu ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje navedenog prava.
10. U skladu s navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno ako predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović