Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1765/06 (A. B. i S. B.)
Odluka donesena 12. 06. 2008.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Propisano zakonom
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Hatidža Hadžiosmanović, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1765/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
12. 06. 2008.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije, Seada Palavrić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 12. juna 2008. godine, u predmetu broj AP-1765/06, rješavajući apelaciju Alije Beganovića i Sulejmena Beganovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Alije Beganovića i Sulejmena Beganovića podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Zenici, broj: 004-0-Gž-06-000-228 od 19. aprila 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Alija Beganović i Sulejmen Beganović (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Zenice, podnijeli su, 14. juna 2006. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj: 004-0-Gž-06-
000-228 od 19. aprila 2006. godine.
2. Rješenjem Općinskog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj P-123/05 od 24. novembra 2005. godine, utvrđeno je da su apelanti smetali Jusufa Džinić i Ertana Veziroglu (u daljnjem tekstu: tužitelji) u zadnjem mirnom posjedu prava služnosti putem pobliže navedenim u izreci rješenja, na način što su krajem 2004. godine na ulazu na put sa asfaltnog puta postavili željeznu kapiju i zaključali je katancem, čime su onemogućili provoženje tim putem, pa je apelantima naloženo da u roku od pet dana uklone željeznu kapiju i omoguće tužiteljima nesmetano prolaženje i provoženje, te da se okanu sličnog smetanja pod prijetnjom izvršenja. Istim rješenjem apelanti su obavezani da tužiteljima naknade troškove parničnog postupka u iznosu od 3.035,00 KM u roku od 15 dana pod prijetnjom izvršenja.
3. Rješenjem Kantonalnog suda, broj 004-0-Gž-06-000-228 od 19. aprila 2006. godine, žalbe tuženih su djelimično uvažene i prvostepeno rješenje preinačeno u dijelu kojim je utvrđeno da su apelanti smetali tužitelja Ertana Veziroglu u zadnjem mirnom posjedu prava služnosti puta, tako što je tužitelj Ertan Veziroglu odbijen s tužbenim zahtjevom za posjedovnu zaštitu. Preinačeno je prvostepeno rješenje i o naknadi troškova parničnog postupka tako da svaka stranka snosi svoje troškove, dok su u preostalom dijelu žalbe odbijene, a prvostepeno rješenje potvrđeno. Istim rješenjem tužitelj Jusuf Đinić je odbijen sa zahtjevom za naknadu troškova odgovora na žalbu.
4. U obrazloženju osporenog rješenja se, između ostalog, sud navodi da je prvostepeni sud pravilno i potpuno utvrdio sve odlučne činjenice koje su od značaja za ishod spora o smetanju posjeda, i to kako one koje se tiču ocjene blagovremenosti tužbe, kako je propisano odredbom člana 82 Zakona o vlasničko-pravnim odnosima, tako i činjenice koje se tiču posljednjeg stanja posjeda i nastalog smetanja, prema odredbi člana 425 ZPP-a i člana 83. stav 2 Zakona o vlasničko-pravnim odnosima. Cijeneći utvrđeno činjenično stanje, Kantonalni sud je našao da je tužbeni zahtjev u odnosu na tužioca Ertana Veziroglu neosnovan, s obzirom da po ocjeni ovog suda iz provedenih dokaza proizilazi da apelanti nisu omeli ovog tužitelja u posjedu prava služnosti predmetnim putem, odnosno kako navodi sud, nije dokazano da se ovaj tužitelj nalazio u faktičkom posjedu prava stvarne služnosti u vrijeme kada je izvršeno postavljanje i zaključavanje željezne kapije od strane apelanata. Svoj stav o neosnovanosti tužbenog zahtjeva u odnosu na tužitelja Ertana Veziroglua, Kantonalni sud je zasnovao, pozivajući se na odredbu člana 75. stav 3 Zakona o vlasničko pravnim odnosima, kojom je propisano da posjed prava stvarne služnosti ima osoba koja faktički koristi nekretninu druge osobe u obimu koji odgovara sadržaju te služnosti. Budući da je iz provedenih dokaza nesporno utvrđeno da tužitelj Ertan Vaziroglu nije faktički koristio predmetni put za prevoz kolima radi dolaska na svoje nekretnine, niti je u tom faktičkom posjeduprevoženju kolima, spriječen postavljanjem i zaključavanjem željezne kapije od strane apelanata, a što je i sam tužilac priznao, Kantonalni sud je zaključio da ovom tužiocu ne pripada pravo na posjedovnu zaštitu kako je propisano odredbom člana 80 i čl.83 stav 1 Zakona o vlasničko-pravnim odnosima, te ga je odbio sa postavljenim tužbenim zahtjevom.
5. Nadalje, odlučujući o pravu na posjedovnu zaštitu u odnosu na tužitelja Jusufa Đinića, Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud u odnosu na ovog tužioca pravilno i potpuno primjenio materijalno-pravnu odredbu člana člana 75. stav 3. Zakona o vlasnočko-pravnim odnosima. Dakle, Kantonalni sud je zaključio da žalbeni razlozi u odnosu na tužitelja Jusufa Đinića nisu osnovani, te je rješenje prvostepenog suda u ovom djelu potvrdio. Isto tako, ovaj sud je ocjenio kao neosnovane žalbene tvrdnje o povredi odredbe člana 57. stav 4. ZPP-a, s obzirom da ispravke pojedinih navoda iz tužbe u pogledu oznaka nekretnina, a koje su tužitelji izvršili na ročištu za glavnu raspravu od 28. oktobra 2005.godine, jer ispravke navoda, smatra sud, ne mogu imati svojstvo preinačenja tužbe u smislu odredbe člana 56. stav 2. ZPP-a. Također, ovaj sud je zaključio da su neosnovane i žalbene tvrdnje apelanata o pogrešnoj primjeni odredbe člana 8. ZPP-a. Nalazeći da se ostali žalbeni navodi tiču činjenica o kojima se u posjedovnom spru ne može raspravljati, shodno odredbi člana 425 ZPP-a, ovaj sud iste nije niti razmatrao.
6. Apelanti smatraju da im je osporenom presudom Kantonalnog suda povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Prokola broj 1 uz Evropsku kovenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljem tekstu: Evropska konvencija). Apelanti navode hronologiju događaja vezanu za donošenje osporenog rješenja, te smatraju da je postupak okončan na njihovu štetu zato što im prvostepeni sud nije dopustio da iznesu svoje činjenice i dokaze koji im idu u prilog, te da su i prihvaćene pogrešno cijenili na njihovu štetu. U tom pogledu, apelanti navode da drugostepeni sud prilikom ocjene blagovremenosti tužbe u odnosu na tužioca Jusufa Đinića nije uzeo u obzir da je u odnosu na ovog tužioca, smetnje prolaza, nastalo još u toku 2004. godine, kada su oni na srednjem dijelu puta postavili pet-šest šipki kao zapreka za prolaz puta, zbog čega se tužitelj Đinić obraćao prodavcu Čedomiru Zekanoviću, tražeći od istog garanciju da u buduće predmetnim putem može nesmetano prolaziti vozilom. Apelanti smatraju da je osporenim rješenjem povrijeđeno njihovo pravo na imovinu nezakonitim uplitanjem u njihova imovinska prava.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-
Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava.
9. Apelanti smatraju da im je osporenim rješenjem povrijeđeno pravo na imovinu. Ustavni sud podsjeća na svoju ustaljenu praksu kao i praksu Evropskog suda za ljudska prava prema kojoj član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju obuhvata tri različita pravila. Prvo pravilo, navedeno u prvom stavu, je opće prirode i iskazuje princip mirnog uživanja imovine. Drugo pravilo, sadržano u drugoj rečenici istog stava obuhvata lišavanje imovine i čini ga podložnim određenim uvjetima. Treće pravilo, iz stava dva navedenog člana, priznaje da države članice imaju pravo, između ostalog, nadzirati korištenje imovine u skladu sa javnim interesom. Ova tri pravila nisu «različita» u smislu da su nepovezana, drugo i treće pravilo se odnose na pojedine slučajeve ometanja prava na mirno uživanje imovine, te ih s toga treba tumačiti u svjetlu općeg principa iskazanog u prvom pravilu (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava, Sporrong i Lönnorth protiv Švedske, od 23. septembra 1982. godine, serija A broj 52, stav 61).
10. Ustavni sud konstatuje da se apelanti nisu konkretno pozvali na neki od principa sadržanih u članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te zaključuje da apelanti povredu prava na imovinu vide u tome što su redovni sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo. Dalje, Ustavni sud konstatuje da su u navedenom parničnom postupku apelanti imali procesnu poziciju tuženih, da je prvostepeni sud proveo čitav niz dokaza, te da je prvostepeni sud nakon provedenog postupka donio rješenje kojim je udovoljio postavljenom tužbenom zahtjevu tužitelja za posjedovnu zaštitu, da je Kantonalni sud odlučujući o žalbi apelanata, u ospornom rješenju u obrazloženju, pozivajući se na relevantne odredbe materijalno-pravnih propisa, naveo detaljno razloge za takvu odluku. Nezadovoljstvo apelanata osporenom odlukom u konkretnom slučaju, ne pokreće samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije. Naime, zadatak Ustavnog suda nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava osim u ukoliko se odlukama tih sudova očigledno krše apelantova ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kad je primjena pozitivno-pravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kad je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 31/03).
11. Ustavni sud, u navodima apelanata i predočenoj dokumentaciji, nije pronašao ništa što bi ukazivalo da su materijalno-pravni propisi proizvoljno primijenjeni na štetu apelanata. Naime, iz obrazloženja osporenog rješenja proizilazi da je Kantonalni sud odlučujući o osnovanosti tužbenog zahtjeva, ispitivao utvrđene činjenice posljednjeg stanja posjeda i nastalog smetanja, kako to izričito propisuje odredba člana 425 ZPP-a. S tim u vezi, Ustavni sud konstatuje da su redovni sudovi svoje odluke zasnovali na odredbi člana 75. stav 3. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima, kojom je propisano da posjed prava stvarne služnosti ima osoba koja faktički koristi nekretninu druge osobe u obimu koji odgovara sadržaju te služnosti. S obzirom na navedeno i u situaciji kad su redovni sudovi proveli postupak i izveli predložene dokaze i kada iz rezultata dokaznog postupka prizilazi da taj uvjetnije ostvaren u odnosu na tužitelja Ertana Vaziroglu, odnosno da jeste u odnosu na tužitelja Jusufa Đinića, Ustavni sud ne vidi nikakvu proizvoljnost u primjeni relevantnih materijalno-pravnih odredbi, odnosno okolnosti koje bi ukazivale da je Kantonalni sud svojom odlukom očigledno povrijedio ustavna prava apelanata.
12. Stoga, Ustavni sud smatra da nema ništa što u konkretnom slučaju ukazuje da apelanti imaju «opravdan zahtjev» u vezi sa kršenjem ustavnog prava na imovinu, pa zaključuje da su navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, očigledno (prima facie) neosnovani.
13. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović