Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1854/06 (A. R.)
Odluka donesena 12. 06. 2008.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Hatidža Hadžiosmanović, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1854/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
12. 06. 2008.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije, Seada Palavrić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 12. juna 2008. godine, u predmetu broj AP-1854/06, rješavajući apelaciju
Aleksandra Ristića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1, 2. i 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Aleksandra Ristića podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci, broj Ž-166/05 od 15. maja 2006. godine, u dijelu odluke kojim je dio tužbenog zahtjeva odbačen kao neblagovremen, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Aleksandra Ristića podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci, broj Ž-166/05 od 15. maja 2006. godine, u preostalom dijelu odluke, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Aleksandar Ristić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banja Luke, koga zastupaju Radmila i Marinko Plavšić, advokati iz Banja Luke, podnio je, 26. juna 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj Ž-166/05 od 15. maja 2006. godine.
2. Presudom Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), broj RS-294/04 od 17. januara 2005. godine, obavezana je Republika Srpska-Vojska Republike Srpske (u daljnjem tekstu: tužena) da na ime naknade troškova stanovanja za period od 1. maja 2002. do 30. septembra 2003. godine apelantu isplati ukupan iznos od 909,50 KM, sa zakonskom zateznom kamatom od podnošenja tužbe do isplate i troškovima postupka, sve u roku od 15 dana od dana donošenja odluke pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Navedenom presudom odbijen je kao neosnovan dio tužbenog zahtjeva apelanta za isplatu zakonske zatezne kamate na pojedinačne iznose počev od dospjelosti svakog pojedinačnog iznosa pa do dana podnošenja tužbe.
3. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je među strankama nesporno da je apelant bio radnik tužene, te da mu je tužena rješenjem od 4. novembra 2002. godine priznala pravo na naknadu dijela troškova stanovanja, ali da mu ta naknada nikada nije isplaćena. S obzirom na navedeno, sud je, utvrđujući visinu potraživanja apelanta na osnovu pomenutog rješenja, obavezao tuženu na isplatu naknade zajedno sa zateznom kamatom i troškovima postupka.
4. Okružni sud je Presudom, broj Ž-166/05 od 15. maja 2006 godine, djelimično uvažio žalbu tužene, te ukinuo prvostepenu presudu u dijelu u kojem je obavezana da apelantu na ime naknade troškova stanovanja za period od 1. maja 2002. do 27. februara 2003. godine isplati iznos od 535 KM sa zakonskom zateznom kamatom od podnošenja tužbe do isplate, i tužbu apelanta u tom dijelu odbacio kao neblagovremenu. Prvostepena presuda je potvrđena u dijelu u kojem je tužena obavezana da apelantu na ime naknade troškova stanovanja za period od 27. februara do 30. septembra 2003. godine isplati iznos od 374,50 KM sa zakonskom zateznom kamatom od podnošenja tužbe do isplate, te je u tom dijelu žalba tužene odbijena. Nadalje, prvostepena presuda je preinačena u dijelu koji se odnosi na odluku o troškovima postupka na način da je dosuđeni iznos od 474 KM snižen na iznos od 189,60 KM.
5. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da je odredbama čl. 66.-76. Zakona o vojsci propisano pravo na plate i druga novčana primanja vojnih lica. Kako se radi o pravima iz radnog odnosa, a Zakon o vojsci ne sadrži odredbe koje regulišu postupak zaštite navedenih prava vojnih lica, za rješavanje takvih sporova primjenjuju se odredbe Zakona o radu, čija primjena proizilazi iz odredbe člana 3. tog zakona kojom je definisano da se «poslodavcem, u smislu ovog zakona, smatra (...) i svako drugo pravno i fizičko lice koje radniku [...] daje zaposlenje». Okružni sud navodi da je odredbom člana 105. stav 1. Zakona o radu propisano da radnik koji smatra da je poslodavac povrijedio neko njegovo pravo iz radnog odnosa može da podnese tužbu nadležnom sudu za zaštitu tog prava u roku od godinu dana od dana saznanja za povredu prava, odnosno, u roku od tri godine od dana učinjene povrede, te da na ispunjene ove procesne pretpostavke sud pazi po službenoj dužnosti. S obzirom na navedeno, Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud pogrešno primjenio materijalno pravo odlučujući o blagovremenosti tužbe, s obzirom da se radi o potraživanju iz radnog odnosa na koji se trebaju primjeniti odredbe Zakona o radu koji je u pogledu rokova za ostvarenje prava na sudsku zaštitu u konkretnom slučaju lex specialis u odnosu na Zakon o obligacionim odnosima i rokove zastare potraživanja propisane tim zakonom. Prema tome, Okružni sud je zaključio da, s obzirom da je apelant tužbu podnio 27. februara 2004. godine, a saznanje o povredi prava je morao imati najkasnije svakog mjeseca za prethodni mjesec, prvostepeni sud nije mogao postupati po tužbenom zahtjevu za isplatu naknade troškova stanovanja za period od 1. maja 2002. do 27. februara 2003. godine, nego je tužbu u tom dijelu trebao odbaciti zbog neblagovremenosti. Također, Okružni sud je ocjenio da je tužba apelanta blagovremeno podnesena za potraživanja koja se odnose na isplatu naknade troškova stanovanja za period od 27. februara do 30. septembra 2003. godine. Naime, kako je visina naknade po osnovu troškova stanovanja za ovaj period utvrđena iz akta tužene, Okružni sud nalazi da je prvostepeni sud pravilno utvrdio da je u ovom dijelu zahtjev za isplatu osnovan i pravilno utvrdio visinu naknade za blagovremeni dio tužbe, u iznosu od 374,50 KM, te je žalba tužene u ovom dijelu odbijena i prvostepena presuda potvrđena. U odnosu na troškove postupka, Okružni sud je naveo da je odluku o troškovima preinačio na osnovu člana 397. stav 2. Zakona o parničnom postupku, s obzirom da je prvostepena presuda u jednom dijelu ukinuta.
6. Apelant smatra da mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana
13. Evropske konvencije, te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih prava apelant vidi u pogrešnoj primjeni materijalnog prava od strane Okružnog suda. U tom smislu, apelant je istakao da je Okružni sud zauzeo pogrešan pravni stav da je u konkretnom slučaju mjerodavan Zakon o radu, te da je trebao primjeniti odredbe Zakona o obligacionim odnosima kojima su regulisani instituti naknade materijalne štete i neosnovanog obogaćenja. Apelant predlaže da se njegova apelacija usvoji, utvrdi povreda ustavnih prava na koja se poziva, osporena odluka ukine i predmet vrati Okružnom sudu na ponovni postupak.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi: 1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;“ Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Neiscrpljivanje pravnih lijekova
8. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).
9. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je, prema stanju spisa, Osnovni sud meritorno odlučivao o pravu apelanta za isplatu određenog novčanog iznosa na ime njegovog potraživanja naknade troškova stanovanja i usvojio njegov tužbeni zahtjev. Odlučujući o žalbi drugotužene, Okružni sud je presudom ukinuo prvostepenu presudu i tužbu odbacio zbog toga što je tužba apelanta neblagovremena, jer je podnesena van roka propisanog članom 105. stav 1. Zakona o radu.
10. Ustavni sud napominje da je, prema ustaljenoj praksi Evropskog suda za ljudska prava, «na svakoj državi potpisnici sporazuma da uspostavi odgovarajuće sudove i tribunale, da utvrdi granice svoje nadležnosti i predvidi uslova za pokretanje postupaka (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Guzzardy protiv Italije, presuda od 6. novembra 1980. godine, serija A, broj 39, stav 72). Međutim, taj sud ističe da su mehanizmi zaštite koje je uspostavila Evropska konvencija sekundarni u odnosu na pravne sisteme država koji se tiču zaštite ljudskih prava. Evropska konvencija prepušta zadatak osiguravanja prava i sloboda koji su u okrilju Evropske konvencije nadležnim organima svake države potpisnice. «Institucije uspostavljene Konvencijom daju svoj doprinos ovom zadatku, ali će one biti uključene u postupak tek kada se iscrpe svi pravni lijekovi u domaćem pravnom sistemu» (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Handyside protiv Velike Britanije, serija A broj 24, stav 48). Prema tome, zaštita ustavnih prava apelanata je, prije svega, zadatak redovnih sudova, a tek onda Ustavnog suda.
11. U vezi sa navedenim, Ustavni sud zapaža da je shodno relevantnoj odredbi člana 105. stav 1. Zakona o radu apelant propustio rok za podnošenje tužbe za isplatu svojih potraživanja na ime naknade troškova stanovanja. Dakle, Okružni sud nije raspravljao o osnovanosti potraživanja apelanta, već je tužbu odbacio iz formalnih razloga, s obzirom da nije podnesena u zakonom propisanom roku. Da bi se raspravljalo to pitanje, uključujući i postupak pred Ustavnim sudom, apelant je morao blagovremeno podnijeti tužbu ili opravdati nemogućnost blagovoremenog podnošenja tužbe, tj. iscrpljivanja pravnih lijekova (vidi mutatis mutandis Ustavni sud, odluka broj U-22/00 od 22. i 23. juna 2001. godine, tačka 20, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 25/01 i broj AP-329/05 od 26. aprila 2005. godine). Prema tome, za meritorno razmatranje apelacije nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Stoga, Ustavni sud zaključuje da apelant neblagovremenim podnošenjem tužbe nije efektivno iscrpio pravne lijekove u odnosu na ovaj dio tužbenog zahtjeva, već je samo formalno van roka podnio tužbu, na temelju koje redovni sudovi nisu mogli meritorno odlučivati, jer ista nije ispunjavala formalne uslove tog pravnog lijeka. Dopustivost prima facie
12. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, odluka o dopustivosti od 31. maja 2005. godine, neobjavljena; i Ustavni sud, neobjavljena Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, neobjavljena), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava.
Pravo na pravično suđenje
13. Apelant smatra da nije imao pravično suđenje zbog toga što je Okružni sud pogrešno primjenio materijalno pravo. Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, nije zadatak ovih sudova da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava, osim u slučajevima u kojima su odluke nižih sudova povrijedile ustavna prava, ili su zanemarile ta prava, te ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravo na pravično suđenje pravo na, pristup sudu, pravo na djelotvorni pravni lijek i dr.) ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01, Ustavni sud, odluka broj U 62/01 od 5. aprila 2002. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 24/02). Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine).
14. Ustavni sud primjećuje da je, prema suštini navoda iz apelacije, sporno pitanje da li se apelant blagovremeno obratio sudu sa zahtjevom za isplatu naknade po osnovu troškova stanovanja u iznosu od 909,50 KM, sa zakonskom kamatom, što je činjenično pitanje, te da li je, u tom smislu, materijalno pravo pravilno primjenjeno.
15. U tom smislu, Ustavni sud se poziva na svoj ranije zauzet stav prema kojem u ograničenja u pogledu ostvarivanja građanskih prava spada i mogućnost prigovora zastare tužbenih zahtjeva (vidi Ustavni sud, odluka broj U 49/02 od 28. novembra 2003. godine, "Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 6/04; i Evropski sud, Levages Prestations Services protiv Francuske, presuda od 23. oktobra 1996. godine, Izvještaji 1996-V, stav 40; i Khalfaoui protiv Francuske, presuda od 14. decembra 1999. godine, Izvještaji 1999-IX, st. 35. i 36). Ovo ograničenje je potrebno da bi se osigurao princip pravne sigurnosti. Naime, država ima interes da se zadrže pravni odnosi koji su trajali određen vremenski period. Osim toga, institut zastare treba pozitivno uticati protiv nemarnosti u ostvarivanju prava. Pri konkretnom reguliranju ovog pitanja, a prije svega određivanja roka zastare, zakonodavac uživa određenu slobodu procjene, međutim, ne smije ga regulirati tako da suštinski onemogući ili neopravdano oteža ostvarivanje ovih prava (vidi Evropski sud, Miragall Escolano i drugi protiv Španije, presuda od 25. januara 2000. godine, Izvještaji 2000-I, st. 33.-39).
16. Apelant povredu prava na pravično suđenje vidi u činjenici da je Okružni sud pogrešno primjenio materijalno pravo. Naime, apelant smatra da je u konkretnom slučaju, u odnosu na rokove zastare potraživanja, trebalo primjeniti odredbe Zakona o obligacionim odnosima, a ne odredbe Zakona o radu. Ustavni sud ističe da Zakon o obligacionim odnosima predstavlja materijalno-pravnu osnovu za odlučivanje u svim onim slučajevima u kojima specifična naknada štete nije regulisana drugim zakonom u materijalnopravnom smislu. U situacijama kada postoji drugi materijalno-pravni zakon, on predstavlja lex specialis u odnosu na Zakon o obligacionim odnosima i ima prednost u primjeni. Upravo iz ovog obrazloženja proizilazi i činjenica da su pravila o zastarjelosti iz Zakona o obligacionim odnosima supsidijarne prirode, jer se ona primjenjuju samo ako određenim zakonom, koji reguliše izvjesnu pravnu oblast, nije određeno vrijeme unutar kojeg je potrebno podnijeti tužbu ili izvršiti određenu radnju pod prijetnjom gubitka prava (vidi Ustavni sud, neobjavljena Odluka broj AP 1081/06 od 11. marta 2008. godine, tačka 7).
17. U konkretnom slučaju predmet tužbenog zahtjeva apelanta je isplata naknade po osnovu troškova stanovanja, dakle, predmet postupka je ostvarenje prava koje proizilazi iz radnog odnosa i koje je u materijalnopravnom smislu regulisano Zakonom o radu. Prema tome, Ustavni sud smatra da nema proizvoljnosti u stavu Okružnog suda da u konkretnom slučaju treba primjeniti Zakon o radu kao lex specialis u odnosu na Zakon o obligacionim odnosima. Ustavni sud ne može naći bilo kakve elemente koji bi ukazivali da je relevantni zakon arbitrarno primijenjen, jer je Okružni sud dao detaljno obrazloženje svoje odluke, pri tome uzimajući u obzir i obrazlažući svoja postupanja i odluku u kontekstu i navedenih prigovora apelanta. Ustavni sud naglašava da nezadovoljstvo apelanta osporenim odlukama ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije. Također, apelant ne navodi nikakve proceduralne greške, niti su takve greške očigledne (vidi Evropski sud, već citirana odluka Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat), a Ustavni sud nije pronašao ništa što bi ukazalo da su materijalno-pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelanta, niti ima elemenata koji ukazuju na procesnu nepravičnost u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
18. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da, u vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje, nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
Pravo na efektivan pravni lijek
19. Apelant također ne nudi činjenice i dokaze koji bi potvrđivali da mu je uskraćeno pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Naime, imajući u vidu navode apelanta kao i stanje spisa apelacije, Ustavni sud smatra da «predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava» te da navodi apelanta ne pokreću pitanja iz člana 13. Evropske konvencije. Naime, član 13. Evropske konvencije propisuje obavezu državama članicama da obezbijede pravo na efektivan pravni lijek pred nacionalnim vlastima, svakome ko smatra da su mu povrijeđena prava priznata Evropskom konvencijom. U vezi s tim, Ustavni sud konstatuje da su navodi apelanta paušalni budući da je apelant u predmetnom postupku imao mogućnost korišćenja svih zakonom raspoloživih pravnih lijekova, a pored toga u svojoj apelaciji nije naveo u vezi sa povredom kojeg prava iz Evropske konvencije smatra da mu je povrijeđeno pravo na efektivan pravni lijek . Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o kršenju prava iz člana 13. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
Pravo na imovinu
20. Apelant, također, smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud je utvrdio da se apelant nije konkretno pozvao na neki od principa sadržanih u članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. S obzirom da se u suštini, navodi o kršenju prava na imovinu zasnivaju na navodima o kršenju prava na pravično suđenje, a što je Ustavni sud već razjasnio u prethodnim tačkama ove odluke, te kako uz apelaciju nisu dostavljeni bilo kakvi dokazi koji bi mogli, prima facie, ukazati mogućim i vjerovatnim navode o kršenju ovog prava, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, očigledno (prima facie) neosnovani.
21. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. i 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, odnosno ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
22. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović