Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2014/06 (M. S. i M. D.)
Odluka donesena 12. 06. 2008.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Nije pravo koje uživa zaštitu Ustava i EK
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
- Pravo na rad
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Hatidža Hadžiosmanović, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2014/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
12. 06. 2008.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije, Seada Palavrić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 12. juna 2008. godine, u predmetu broj AP-2014/06, rješavajući apelaciju Miroslave Saničanin i Mire Džinić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Miroslave Saničanin i Mire Džinić podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci, broj Ž-121/04 od 18. maja 2006. godine, u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, jer je očigledno (prima facie) neosnovana.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Miroslave Saničanin i Mire Džinić podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci, broj Ž-121/04 od 18. maja 2006. godine, u odnosu na član 6. Međunarodnogpakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine
OBRAZLOŽENJE
1. Miroslava Saničanin i Mira Džinić (u daljnjem tekstu: apelantice) podnijele su, 10. jula 2006. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj Ž-121/04 od 18. maja 2006. godine.
2. Presudom Osnovnog suda u Novom Gradu, broj Rs-48/03 od 23. februara 2004. godine, naloženo je da „Jedinstvo“ AD za trgovinu i ugostiteljstvo Novi Grad (u daljnjem tekstu: tuženi) apelantice vrati na rad i rasporedi na poslove i radne zadatke koji odgovaraju njihovoj stručnoj spremi, te sa njima zaključi ugovor o radu na neodređeno vrijeme, počev od 15. avgusta 2003. godine, pa nadalje, kao i da im isplati dospjele plate počev od 15. avgusta 2003. godine, pa nadalje, pa do povratka na posao i to za svaki mjesec mjesec svakoj od apelantica po 205,00 KM i to sa zakonskom zateznom kamatom od presuđenja pa do isplate, kao i ostala primanja po osnovu radnog odnosa od 15. avgusta 2003. godine, sa istom zakonskom zateznom kamatom, kao i troškove parničnog postupka u iznosu od 624,00 KM, a sve u roku od 8 dana, po pravosnažnosti presude, pod prijetnjom izvršenja.
3. U obrazloženju presude se navodi da su apelantice u tužbi postavile tužbeni zahtjev kojim traže da se tuženi obaveže da apelantice vrati na rad i rasporedi na poslove i radne zadatke koji odgovaraju njihovoj stručnoj spremi, te da sa njima zaključi ugovor o radu na neodređeno vrijeme počev od 15. avgusta 2003. godine. Na pripremnom ročištu apelantice su precizirale tužbeni zahtjev u dijelu isplate plata i ostalih primanja tražeći isplatu dospjele plate počev od 15. avgusta 2003. godine pa do povratka na posao i to svakoj od apelantica po 205,00 KM za svaki mjesec, kao i ostala primanja po osnovu radnog odnosa od 15. avgusta 2003. godine sve sa zakonskom zateznom kamatom od dana presuđenja pa do isplate uz naknadu troškova parničnog postupka. Na osnovu navedenog zahtjeva provedeno je raspravljanje pred prvostepenim sudom, te je prvostepeni sud našao utvrđenim da su apelantice kod tuženog bile u radnom odnosu na neodređeno vrijeme, da su na osnovu ugovora o zajedničkom korištenju kapaciteta i ostvarivanju zajedničkog prihoda od 14. avgusta 1998. godine bile u radnom odnosu na određeno vrijeme kod ODP „Blik“, da je navedeni ugovor svake godine, aneksima, produžavan do 14. avgusta 2003. godine kada je isti raskinut. Kod takvog utvrđenog činjeničnog stanja prvostepeni sud je primjenio odredbe članova 15, 16. i 17. Zakona o radnim odnosima, i zaključio da direktor može uputiti radnika privremeno u drugo preduzeće, na osnovu sporazuma sa drugim preduzećem, što je u konkretnom slučaju učinio direktor tuženog pomenutim ugovorima i aneksima do 14. avgusta 2003. godine iz kojih razloga je tužbenom zahtjevu apelantica u cjelosti udovoljio.
4. Protiv navedene presude tuženi je podnio žalbu koju je Okružni sud u Banjaluci Presudom, broj Ž-121/04 od 18. maja 2006. godine, uvažio i preinačio prvostepenu presudu tako da su apelantice odbijene sa predmetnim tužbenim zahtjevom.
5. Po mišljenju drugostepenog suda prvostepena presuda je zasnovana na pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Istaknuto je da je mjerodavno pravo za rješenje spora u ovoj pravnoj stvari Zakon o radu („Službeni glasnik Republike Srpske“, br. 38/00, 40/00, 47/02, 38/03 i 66/03) što proizilazi iz odredbe člana 165. navedenog zakona kojom je propisano da će se postupci za zaštitu prava radnika, započeti prije stupanja na snagu ovog zakona, okončati prema propisima koji su važili do dana stupanja na snagu pomenutog zakona. Kako je postupak u predmetnoj pravnoj stvari pokrenut nakon stupanja na snagu Zakona o radu to se isti po mišljenju drugostepenog suda ima provesti i okončati po odredbama Zakona o radu.
6. Dalje je navedeno da se radnikom u smislu odredbe člana 2. Zakona o radu smatra lice koje je zaposleno na osnovu ugovora o radu, te da se prema članu 15. stav 1. Zakona o radu ugovor o radu može zaključiti na neodređeno ili na određeno vrijeme. Odredbom člana 16. stav 1. Zakona o radu definisano je da se ugovor o radu na određeno vrijeme ne može zaključiti na duži period od dvije godine, te da radni odnos zasnovan na osnovu ugovora o radu na određeno vrijeme prestaje istekom roka određenog tim ugovorom ako se radnik i poslodavac drugačije ne sporazumiju (stav 2. istog člana ). Prema odredbi člana 17. stav 1. poslodavac i radnik mogu se sporazumjeti da se važnost ugovora o radu na određeno vrijeme, jednom ili više puta, produži za određeni period, ali najduže do dvije godine od dana zaključivanja ugovora o radu na određeno vrijeme. Ako radnik, nakon isteka navedenog roka uz izričitu ili prećutnu saglasnost poslodavca nastavi da radi smatraće se da je radnik zasnovao radni odnos na neodređeno vrijeme (član 17. stav 2. istog člana). Iz navedenih odredbi po nalaženju drugostepenog suda proizilazi da se radni odnos na određeno vrijeme može uspostaviti u svim slučajevima koji su predviđeni za radni odnos na neodređeno vrijeme, jer Zakon o radu ne sadrži izričitu odredbu u kojim slučajevima je moguće zasnovati radni odnos na određeno vrijeme. Dalje je navedeneo da je radni odnos na određeno vrijeme vezan za određeni period koji postaje radni odnos na neodređeno vrijeme ako radnik, uz izričitu ili prećutnu saglasnost poslodavca, nastavi da radi. Stoga je po mišljenju drugostepenog suda jedini uslov za primjenu preobražaja radnog odnosa na određeno vrijeme u radni odnos na neodređeno vrijeme nastavak rada radnika uz izričitu ili prećutnu saglasnost poslodavca. Ukoliko je ispunjen navedeni uslov do navedenog preobražaja dolazi po samom zakonu, ex lege.
7. U konkretnom slučaju drugostepeni sud je naveo da su apelantice na osnovu rješenja tuženog o privremenom upućivanju na rad kod ODP „Blik“, broj M-150 i M-179 od 19. avgusta 1998. godine i ugovora o zajedničkom korištenju kapaciteta i ostvarivanju zajedničkog prihoda od 14. avgusta 1998. godine, zasnovale radni odnos na određeno vrijeme kod ODP „Blik“ Banjaluka, čije je trajanje oročeno periodom trajanja predmetnog ugovora (proizilazi iz člana 2. stav 3. Ugovora). Kod činjenice da je rok trajanja označenog ugovora produžavan, aneksima, sve do 14. avgusta 2003. godine i činjenice da su ostale odredbe osnovnog ugovora ostale nepromjenjene (proizilazi iz odredbi ankesa osnovnog ugovora), da se zaključiti da je i radni odnos na određeno vrijeme apelantica produžavan do istog dana. Pri takvom stanju stvari slijedi nesumljiv zaključak da su apelantice kontinuirano (bez prekida) bile u radnom odnosu na određeno vrijeme kod „Blik“ Banjaluka u trajanju od pet godina. Navedeni neprekidan rad u trajanju od pet godina po ocjeni drugostepenog suda izazavao je promjene u radno-pravnom statusu apelantica u smislu člana 17. stav 2. Zakona o radu. Po mišljenju drugostepenog suda apelanticama je po samom zakonu radni odnos na određeno vrijeme prerastao u radni odnos na neodređeno vrijeme prvog narednog radnog dana nastavka rada nakon isteka dvije godine od dana zaključivanja osnovnog ugovora o radu na određeno vrijeme. Navedeno iz razloga jer su apelantice istekom dvogodišnjeg roka, definisanog Zakonom o radu za trajanje radnog odnosa na određeno vrijeme, obavljale poslove bez nasilne uzurpacije i očigledno uz saglasnost poslodavca („Blik“) sve do 14. avgusta 2003. godine, jer im je za taj period isplatio plate i druga primanja iz radnog odnosa.
8. Navedeno je drugostepeni sud zaključio uzimajući u obzir pomenute zakonske odredbe prema kojima isti subjekti mogu obnoviti (produžiti) radni odnos na određeno vrijeme zaključenjem novog ugovora o radu, ali najduže do dvije godine od dana zaključivanja osnovnog ugovora o radu na određeno vrijeme. Istaknuto je da radni odnos na određeno vrijeme ne može trajati duže od dvije godine, ali da može kraće. Pri tome je navedeno da može trajati i tačno dvije godine, ali ni dan duže. Prema tome, nastavak rada apelantica od jednog radnog dana po isteku dvije godine od dana zaključivanja osnovnog ugovora o radu na određeno vrijeme, uz postojanje navedene prećutne saglasnosti poslodavca, bio je dovoljan da se radni odnos na određeno preobrazi u radni odnos na neodređeno vrijeme. Kod činjenice da je uz izričitu ili prećutnu saglasnost poslodavca i najmanja mjera (jedan radni dan) dovoljna da se preobražaj dogodi to neprekidan nastavak rada apelantica u trajanju od tri godine ovakav preobražaj čini ubjedljivijim.
9. Drugostepeni sud je naveo da na navedeno stanovište ne utiče ni činjenica da je ugovorom o zajedničkom korištenju kapaciteta i ostvarivanju zajedničkog prihoda definisano da se nakon prestanka ugovora radnici vraćaju u „Jedinstvo“ (član 2. stav 3. ugovora) jer je uslov preobražaja radnog odnosa na određeno u radni odnos na neodređeno vrijeme određen imperativnim propisima, samim zakonom (Zakonom o radu). Zato on ne bi mogao biti narušen niti anuliran odredbama ugovora jer su strane u obligacionim odnosima saglasno odredbi člana 10. Zakona o obligacionim odnosima slobodne u granicama prinudnih propisa, javnog poretka i dobrih običaja da svoje odnose urede po svojoj volji.
10. Drugostepeni sud je našao da apelantice jesu zasnovale radni odnos kod „Blik“ Banjaluka na određeno vrijeme rješenjima tuženog od 19. avgusta 1998. godine, ali imajući u vidu navedene zakonske odredbe i postavljeni tužbeni zahtjev aplenatica, nema sumnje da se prvostepeni sud pogrešno pozvao na odredbe Zakona o radnim odnosima, jer se na uređenje radno-pravnog statusa apelantica imao primjeniti član član 17. stav 2. Zakona o radu slijedom čega su apelantice nastavkom rada nakon isteka rada na određeno vrijeme uz prećutnu saglasnost poslodavca, zasnovale radni odnos na neodređeno vrijeme, ali sada kod drugog poslodavca („Blik“. A.d, Banjaluka).
11. Na osnovu navedenog drugostepeni sud je našao da je zahtjev apelantica neosnovano usmjeren prema tuženom zbog čega je pazeći na pravilnu primjenu materijalnog prava po službenoj dužnosti prvostepenu presudu preinačio na osnovu odredbe člana 229. stav 1. tačka 4. Zakona o parničnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“, br. 58/03, 85/03 i 74/05).
12. Apelantice smatraju da je u predmetnom postupku došlo do povrede njihovog prava na rad. Navode da se Okružni sud pogrešno pozvao na odredbu člana 17. stav 2. Zakona o radu. Ističu da je Okružni sud izgubio iz vida odredbu člana 104. stav 4. Zakona o radu jer su se apelantice i usmeni i pismeno obraćele poslodavcu za ostvarivanje svojih prava, te kako se tuženi kao poslodavac u roku od 30 dana nije očitovao po njihovom usmenom, a kasnije pismenom zahtjevu, kojeg je odbio da primi, samim navedenim činom je udovoljio zahtjevima apelantica, te je po njihovom mišljenju Okružni sud imao dosta razloga da potvrdi presudu Osnovnog suda. Iz navedenog proizilazi da se apelantice žale i na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Također navode da je Okružni sud svoju odluku zasnovao na Zakonu o radu, te postavljaju pitanje da li je navedeni propis uopšte primjenjiv jer Zakon o radu nikada nije proglašen ukazom u smislu odredbi člana 80. stav 1. tačka 4. Ustava Republike Srpske. Također ističu da je Odluka o izmjenama i dopunama Zakona o radu Republike Srpske, objavljena u „Službenom glasniku Republike Srpske“, broj 40/00, Odlukom Ustavnog suda proglašena neustavnom.
13. U svom odgovoru na apelaciju Okružni sud je u dijelu koji se odnosi na primjenu člana 104. stav 4. Zakona o radu naveo da je odredbom člana 104. stav 1. navedenog zakona propisano da radnik koji smatra da mu je poslodavac povrijedio pravo iz radnog odnosa može podnijeti zahtjev poslodavcu da mu obezbjedi ostvarivanje tog prava. Dužnost poslodavca je da po zahtjevu radnika odluči u roku od 30 dana od dana dostavljanja zahtjeva, a ako u tom roku ne odluči smatraće se da je zahtjev prihvaćen (stav 4. istog člana). Istaknuto je da su u toku postupka pred prvostepenim sudom apelantice iznijele činjenicu da su se pismeno i usmeno obraćale poslodavcu radi zaključenja ugovora o radu. Nadalje je navedeno da je odredbom člana 7. Zakona o parničnom postupku je propisana dužnost stranke da iznese sve činjenice na kojima zasniva svoje zahtjeve i da izvede dokaze kojima se te činjenice utvrđuju. Konstatovano je da je navedenom odredbom načelo materijalne istine ustupilo mjesto raspravnom načelu koje sud oslobađa obaveze da po službenoj dužnosti prikuplja dokaze i potpuno i istinito utvrđuje sporne činjenice. Saglasno raspravnom načelu, teret dokazivanja je na strankama i isključivo je ovlaštenje stranaka da prikupljaju činjeničnu građu za donošenje odluke suda o njihovim zahtjevima i da odlučuju o potrebi dokazivanja iznijetih činjenica. S obzirom da apelantice nisu izvele ni jedan dokaz na navedene okolnosti po mišljenju Okružnog suda nije se ni mogao primjeniti član 104. stav 4. Zakona o radu.
14. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji koji od slijedećih slučajeva: 9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;
15. Razmatrajući navode apelantica u dijelu koji se odnosi na povredu njihovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
16. Iz apelacije proizilazi da se apelantice žale na proizvoljnu primjenu materijalnog prava od strane Okružnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud konstatuje da nije nadležan vršiti provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su nižestepeni sudovi protumačili pozitivno-pravne propise, osim ukoliko odluke nižih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kada je primjena pozitivno-pravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kada je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na efektivan pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi Odluku Ustavnog suda, broj U -29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 31/03).
17. U konkretnom slučaju Ustavni sud iz navoda apelacije, kao i priložene dokumentacije, ne može zaključiti da su osporenom odlukom Okružnog suda povrijeđena ili zanemarena ustavna prava apelantica. Također, ne može se zaključiti da je tumačenje i primjena zakona od strane Okružnog suda bila proizvoljna. Okružni sud je za svoju odluku dao jasne i precizne razloge, koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Pri tome, Ustavni sud konstatuje da apelantice u smislu primjene člana 104. stav
4. Zakona o radu osim iznošenja činjenice pred prvostepenim sudom o tome da su se usmeno i pismeno obraćale tuženom radi zaključenja ugovora o radu nisu pred sudom u smislu člana 7. Zakona o parničnom postupku izvele niti jedan dokaz u pogledu dokazivanja navedenog.
18. U odnosu na navode apelantica o neustavnosti Zakona o radu Ustavni sud konstatuje da se ocjenom ustavnosti zakona Ustavni sud bavi u okviru svoje nadležnosti iz člana VI/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine. Nadalje u odnosu na navode apelantica o tome da je Odluka o izmjenama i dopunama Zakona o radu Republike Srpske, objavljena u „Službenom glasniku RS“, broj 40/00, proglašena neustavnom Odlukom Ustavnog suda Republike Srpske, Ustavni sud konstatuje da je navedenom izmjenom zakona brisana odredba člana 151. Zakona o radu, koja odredba nije bila ni primjenjena u konkretnom slučaju od strane redovnih sudova.
19. Na osnovu navedenog, Ustavni sud smatra da apelantice ne nude činjenice koje bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda ustavnog prava na koje se pozivaju, te da bi bilo potrebno meritorno ispitivanje. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelantica o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
20. U odnosu na navode apelantica da im je osporenom odlukom Okružnog suda povrijeđeno njihovo pravo na rad, Ustavni sud konstatuje da pravo na rad nije zagarantirano Ustavom Bosne i Hercegovine, niti Evropskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) koja se prema članu II/2. Ustava Bosne i Hercegovine direktno primjenjuje u Bosni i Hercegovini. Međutim, u Aneksu I tačka 8. Ustava Bosne i Hercegovine - Dodatni sporazumi o ljudskim pravima koji će se primjenjivati u Bosni i Hercegovini, je između ostalog naveden i Međunarodni pakt o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima (1996). Ovim paktom je u čl. 6. i 7. zagarantirano pravo na rad i pravo na uživanje povoljnih uslova rada. Uživanje ovog prava je garantovano članom II/4. Ustava Bosne i Hercegovine – «Nediskriminacija». Prema navedenom članu pravo na rad je osigurano svim licima u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije po bilo kojem osnovu kao što je spol, rasa, boja, jezik, vjera, političko i drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost s nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status. S obzirom da apelantice ne navode da su diskriminisane u uživanju prava na rad ili drugih sličnih prava, a takva diskriminacija nije očigledna iz činjenica koje su apelantice predočile, Ustavni sud je zaključio da je predmetna apelacija u odnosu na žalbene navode apelantica o povredi prava na rad ratione materiae inkompatibilna s Ustavom Bosne i Hercegovine.
21. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. i 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno,odnosno ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
22. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović