Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2434/06 (S. M.)

Odluka donesena 12. 06. 2008.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
  • Član 14. EK – zabrana diskriminacije
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Hatidža Hadžiosmanović, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2434/06

Apelacija

Odluka o dopustivosti

12. 06. 2008.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije, Seada Palavrić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 12. juna 2008. godine, u predmetu broj AP-2434/06, rješavajući apelaciju Steve Malića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Steve Malića podnesena protiv Presude Okružnog suda u Doboju, broj Gž-794/05 od 6. jula 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Stevo Malić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Dervente, koga zastupa Milorad Đurđević, advokat iz Dervente, podnio je, 15. avgusta 2006. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj Gž-794/05 od 6. jula 2006. godine.

2. Presudom Osnovnog suda u Derventi (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), broj Mal-190/05 od 26. septembra 2005. godine, obavezan je tuženi Svetozar Kukić da apelantu isplati na ime naknade štete iznos od 556,25 KM sa zakonskom zateznom kamatom obračunatom na navedeni iznos počev od 3. oktobra 2001. godine pa do isplate, te da naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.010, 00 KM, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Konstatovano je da je apelant povukao tužbu za dio glavnog duga u iznosu od 344,00 KM.

3. Iz obrazloženja prvostepene Presude proizilazi da je apelant u tužbi i tokom postupka naveo da je vlasnik i posjednik nekretnina kč. br. 57, oranice i putnog zemljišta zvane „brijeg i obala“ u površini oko 7.000 m2 upisane u KO Gornji Cerani. Istakao je da je u februaru 2001. godine tuženik uzorao njegov kolski put koji ide dijelom kč. br. 57 zvana obala i na putnom zemljištu posijao kukuruz i na taj način ga onemogućio da dolazi na svoju nekretninu zvanu „brijeg“ zbog čega istu nije koristio sve do 2. oktobra 2001. godine, te mu je ostala nepokošena trava od koje je mogao dobiti 30 metara sijena. Apelant je na ročištu za glavnu raspravu precizirao tužbeni zahtjev na način da umjesto potraživanja od 900,00 KM potražuje iznos od 556,25 KM, a za dio glavnog duga od 344,00 KM povukao je tužbu.

4. Prvostepeni sud je proveo dokazni postupak nakon čega je u obrazloženju osporene presude naveo da je u nalazu i mišljenju vještaka poljoprivredne struke utvrđeno da je apelantu nanesena šteta u 2001. godini u ukupnom iznosu od 556,25 KM, a zbog toga što nije mogao pokositi travu na nekretnini zvanoj „brijeg“ ukupne pov. 6953 m2. Prvostepeni sud je u potpunosti poklonio vjeru nalazu i mišljenju vještakinje poljoprivredne struke ocjenjujući ga stručnim i objektivnim, navodeći da na navedeni nalaz stranke nisu imale primjedbi. Konstatovano je da je na osnovu provedenih dokaza na nesumljiv način utvrđeno da je tuženik odgovoran za štetu pričinjenu apelantu, te da je apelant zbog štetnog događaja imao materijalnu štetu zbog nemogućnosti kosidbe trave na predmetnoj nekretnini.

5. Prvostepeni sud se pozvao na odredbu člana 154. Zakona o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“, broj 29/78), kojim je propisano da ko drugom prouzrokuje štetu dužan je nadoknaditi, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice. Nadalje se sud pozvao i na odredbu člana 185. stav 3. Zakona o obligacionim odnosima kojom je propisano da kad uspostavljanje ranijeg stanja nije moguće ili kad sud smatra da nije nužno da to učini odgovorno lice, sud će odrediti da ono isplati oštećeniku odgovarajuću svota novca na ime naknade štete. Također se sud pozvao i na odredbu člana 186. navedenog zakona kojom je propisano da se obaveza naknade štete smatra dospjelom od trenutka nastanka štete.

6. Protiv navedene presude tuženi je podni žalbu koju je Okružni sud Presudom, broj Gž-794/05 od 6. jula 2006. godine, uvažio i preinačio prvostepenu presudu, tako što je odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanta. Apelant je obavezan da tuženom naknadi na ime troškova postupka iznos od 893,75 KM i to u roku 15 dana od dana dostavljanja drugostepene presude pod prijetnjom prinudnog izvršenja.

7. U obrazloženju drugostepene presude se navodi da se po ocjeni Okružnog suda žalbenim navodima tuženog osnovano dovodi u sumnju pravilnost i zakonitost prvostepene presude. Konstatovano je da je apelant tokom postupka istakao da je on posjednik parcele označene kao k.č. 57 zv. „Obala“ u KO Gornji Cerani, a iz kopija katastarskih planova od 10. februara 1998. godine i 7. oktobra 2002. godine jasno proizilazi da je posjednik navedene parcele tuženi. Dalje je navedeno da je u konkretnom slučaju izveden dokaz vještačenjem po vještaku poljoprivredne struke Vesni Jungić iz čijeg nalaza i mišljenja je vidljivo da je vještak u Opštinskoj upravi za geodetske i imovinsko pravne poslove izvršio uvid u kopije katastarskih planova i prepis posjedovnog lista 214, te utvrdio da se apelant vodi posjednikom nekretnina k.č. 55 zv. „Brijeg“ po kulturi njiva, površine 6953 m2 u KO Gornji Cerani, te da je to parcela za koju apelant tvrdi da sa iste nije mogao pokositi travu iz čega se da zaključiti da je vještak poljoprivredne struke izvršio identifikaciju apelantovih nekretnina.

8. Nadalje je drugostepeni sud naveo da prihvata nalaz i mišljenje vještaka mjerodavnim jer nije imao razloga da ga kao takvog ne prihvati. Međutim, drugostepeni sud je naveo da je prvostepeni sud vještaku dao nalog da utvrdi visinu štete koja se odnosi na neiskorištenost navedene apelantove parcele u toku 2001. godine, te da je vidljivo da je prvostepeni sud u smislu člana 150. stav

1. Zakona o parničnom postupku prihvatio da apelant kao stranka odredi predmet i obim vještačenja, ali je prvostepeni sud nepotrebno u zadatku vještaka naveo i riječi apelanta tj. da isti utvrdi visinu štete zbog toga što apelant nije pokosio travu u pomenutoj parceli. Po ocjeni drugostepenog suda može se prihvatiti tačnom tvrdnja apelanta da on nije pokosio navedenu parcelu 2001. godine, ali da apelant nije u toku predmetnog postupka dokazao da je htio da tu parcelu obrađuje, a da je u tome bio spriječen od strane tuženog, te da shodno tome nema uzročne veze između nastale štete na strani apelanta i ponašanja tuženog u odnosu na tu štetu.

9. Drugostepeni sud je našao da bi tuženi bio odgovoran za nastalu štetu apelantu u nesporno utvrđenoj visini od strane vještaka poljoprivredne struke, ali u slučaju da je doprinio nastanku te štete bilo namjerno ili nepažnjom u smislu odredaba člana 154. stav 1. i člana 158. Zakona o obligacionim odnosima. Razlog što apelant nije u 2001. godini pokosio travu sa svojih nekretnina jeste onaj razlog kojeg apelant navodi i na zapisniku kod prvostepenog suda od 25. avgusta 2005. godine, tj. što i u toku 2002. godine, 2003. i 2004. godine nije kosio travu sa istih nekretnina jer on to nije htio činiti, te kako je sudu izjavio da je to njegova stvar hoće li travu kositi ili neće. Međutim, po nalaženju drugostepenog suda, pomenute navode apelanta prvostepeni sud očigledno nije cijenio.

10. Iz navedenih razloga drugostepeni sud je zaključio da apelant kao stranka u smislu člana 7. Zakona o parničnom postupku tj. na osnovu iznesenih činjenica i izvedenih dokaza nije dokazao da je tuženi kriv što on u 2001. godini nije pokosio travu sa predmetne parcele. Također je zaključeno da nema povreda odredaba parničnog postupka od strane prvostepenog suda na koje se žalbom ukazuje, a koje bi bile od uticaja na pravilnost i zakonitost pobijane presude, te da kako nema ni povreda postupka na koje sud pazi po službenoj dužnosti ocijenjeno je da u konkretnom slučaju nisu učinjene povrede odredaba parničnog postupka. Međutim kako je prvostepeni sud na činjenično stanje utvrđeno na osnovu iznesenih činjenica i izvedenih dokaza od strane stranaka pogrešno primjenio materijalno pravo, to je drugostepeni sud uvažavanjem žalbe tuženog pobijanu presudu preinačio i odbio kao neosnovan apelantov zahtjev za naknadu štete.

11. Apelant navodi povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Žali se na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog i procesnog prava od strane drugostepenog suda. Smatra da je je drugostepeni sud pogrešno cijenio odlučne činjenice. Smatra da je drugostepeni sud svoje eventualne nedoumice morao otkloniti na raspravi, te da je učinio povredu odredaba člana 217. stav 2. Zakona o parničnom postupku jer nije primjenio odredbe člana 229. stav 1. tačke 2, 3. i 4. Zakona o parničnom postupku. Ističe da je drugostepeni sud izašao iz granica razloga navedenih u žalbi na koji način je postupio suprotno odredbi člana 221. Zakona o parničnom postupku. Dalje navodi da drugostepeni sud nije cijenio navode apelanta iz odgovora na žalbu koji se odnose na ponašanje tuženog.

12. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

13. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

14. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, nije zadatak ovih sudova da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava osim u slučajevima u kojima su odluke nižih sudova povrijedile ustavna prava, ili su zanemarile ta prava, te ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravo na pravično suđenje pravo na, pristup sudu, pravo na djelotvorni pravni lijek i dr.) ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01, Ustavni sud, odluka broj U 62/01 od 5. aprila 2002. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 24/02). Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva,presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava (vidi Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine).

15. U vezi navedenog Ustavni sud nalazi da je Okružni sud odlučujući o žalbi tuženog protiv prvostepene presude utvrdio na osnovu iznesenih činjenica i izvedenih dokaza u predmetnom postupku, u smislu člana 7. Zakona o parničnom postupku, da apelant nije dokazao da je tuženi kriv što on u 2001. godini nije pokosio travu sa sporne parcele. Pri tome je Okružni sud primjenio relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, te preinačio prvostepenu presudu u smislu člana 224. stav 1. tačka 5. Zakona o parničnom postupku. Ustavni sud smatra da je Okružni sud za svoju odluku dao jasne razloge, koje ne smatra proizvoljnim. Apelant nije Ustavnom sudu dokazao svoje navode o tome da je drugostepeni sud odlučivao izvan okvira žalbe. Također, Ustavni sud ne može zaključiti da Okružni sud nije cijenio navode apelanta iz odgovora na žalbu. Ustavni sud nije pronašao elemente koji bi u konkretnom slučaju ukazali da su materijalno-pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelanta, odnosno da utvrđeno činjenično stanje ukazuje na bilo koju povredu Ustava Bosne i Hercegovine. Pored toga, nezadovoljstvo apelanta osporenom odlukom ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije (vidi, mutatis mutandis, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02). S obzirom da apelacija u odnosu na ove navode ne sadrži prima facie dokaze koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća odnosno da je potrebno meritorno ispitivanje navoda iz apelacije, Ustavni sud smatra da je očigledno neosnovana.

16. Apelant, također, smatra da mu je u predmetnom postupku povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Obzirom da se u suštini, navodi o kršenju prava na imovinu zasnivaju na navodima o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, a što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke u vezi sa članom 6. stav 1. Evropske konvencije, te kako uz apelaciju nije dostavljen bilo kakav dokaz koji bi mogao, prima facie, ukazati mogućim i vjerovatnim navode o kršenju navedenih prava, te da bi bilo potrebno meritorno ispitivanje, Ustavni sud zaključuje, da su navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, očigledno (prima facie) neosnovani.

17. Apelant se poziva i na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Međutim, apelant ove navode nije obrazložio, niti je u tom pravcu dostavio bilo kakav dokaz koji bi mogao pokazati da se zaista radi o diskriminaciji po bilo kom osnovu, kako je navedeno u članu II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, niti to proizlazi iz informacija i dokumenata predočenih Ustavnom sudu. Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o diskriminaciji paušalni, a eventualna proizvoljnost i diskriminirajuća primjena zakona nije očigledna. Stoga, Ustavni sud smatra da apelant nema «opravdan zahtjev» u vezi sa kršenjem prava na nediskriminaciju, te da su njegovi navodi o kršenju prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

18. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

19. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Hatidža Hadžiosmanović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2434/06 (S. M.) | Sudska praksa | Aktio